Prethodnih dana naša fotografkinja Elma Nikšić je boravila na Ilidži gdje se nalazi izvor sumporne vode.
Sav jad i čemer ove zemlje upravo je vidljiv na fotografijama koje je zabilježila.
Na temperaturama koje idu ispod nule u gradu okruženom planinskim vrhovima, nečija djeca pokušavaju održavati minimum higijene, rizikuju svoje zdravlje i preživljavaju pod otvorenim nebom.
Zemlja zvana SURVIVOR pala je na ispitu spašavanja nacije jer nije nabavila vakcine protiv COVID-a, respiratori plaćeni 10,5 miliona nisu u funkciji, na ulicama u gradovima SURVIVOR države je na hiljade ljudi bez minimalnih uslova za život koji bez problema ulaze na istočnoj granici Bosne i Hercegovine.
Nemamo dovoljno policajaca Granične policije, a član Predsjedništva Milorad Dodik štiti interese susjedne Srbije pa je zbog toga zabranio izlazak Oružanih snaga Bosne i Hercegovine na obalu Drine, dok je na zapadnoj strani, zemlja članica EU, Hrvatska “udarila” nasilni bedem za tranzit ljudi sa Istoka.
I tako postajemo SURVIVOR prostor za domaće stanovništvo, ali i ono koje je preko hladne Drine stiglo na prostor Vitinice, Zvornika, dalje prema Tuzli, Sarajevu, Bihaću tražeći svoj komad hljeba i topli krevet.
Nisu oni krivi nama, nismo mi krivi njima. Postali smo kolateralna šteta političkih interesa Bosne i Hercegovine, ništa manje i Evropske unije.
Program je pokrenut od strane Evropskih olimpijskih komiteta i za cilj ima da ojača Olimpijske vrijednosti među mladim sportistima koji se takmiče na EYOF-u.
Ovaj program ulaže u mlade ljude, koji su inspirisani sportom i Olimpijskim vrijednostima i imaju želju da doprinesu stvaranju jakih temelja međunarodne sportske zajednice, zasnovanom na Olimpijskim vrijednostima. Tokom održavanja EYOF-a 2021 Voukatti ovaj program će se održati po četvrti put pod pokroviteljstvom Komisije za Olimpijsku kulturu i naslijeđe EOK-a.
Čast da, u ovom izdanju programa, predstavlja Bosnu i Hercegovinu ima naša stonoteniserka Emina Hadžiahmetović, koja je krajem 2020. godine od strane EOK-a izabrana u program u funkciji promotera. Glavne aktivnosti promotera su da stvaraju kulturološke programe promovirajući na taj način kulture država članica EOK-a.
Izvor: OK BiH
📣PROGRAM MLADIH OLIMPIJSKIH AMBASADORA 📣
Program je pokrenut od strane Evropskih olimpijskih komiteta i za cilj ima da…
Ambiciozni i obrazovani ljudi najbolji su ambasadori svoje lokalne zajednice, ali i države Bosne i Hercegovine. Grad Srebrenik sigurno ima ono najbolje, potencijal mladih ljudi koji su odlučno koračali stazama obrazovanja i odlikovali za trud, rad i zalaganje.
Jedan od njih je i Muhamed Ibrić, najbolji student Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, i jedan od najboljih studenata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prepoznatljiv po zapaženim rezultatima, stručnim člancima, brojnim projektima, a u razgovoru za dobarportal.net govorio je o svom putu ka uspjehu.
U nadi da budeš inspiracija mladima, možeš li nam se za početak predstaviti?
Zovem se Muhamed Ibrić i po zvanju sam bachelor ekonomije – odsjek Ekonomija, smjer Finansije, bankarstvo i osiguranje. Rođen sam 1998. godine u Tuzli, a od svog rođenja živim u Srebreniku. Osnovnu i srednju školu sam završio u Srebreniku, i potom, po svom vlastitom nahođenju, upisao Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli. Tokom svog četverogodišnjeg studija ostvario sam prosječnu ocjenu 10,00, zbog čega sam na Svečanoj akademiji Univerziteta odlikovan “Zlatnom plaketom Student generacije Univerziteta u Tuzli”, i nagrađen školarinom za naredni ciklus studija. Pored toga, u decembru 2020. godine, dobitnik sam priznanja Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke za najboljeg studenta Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
Kada si upisao fakultet da li si imao ciljanu namjeru da budeš najbolji student ili si jednostavno osjetio veliku ljubav i posvećenost tome da su i rezultati sami to pokazali?
Od prvih trenutaka provedenih na fakultetu imao sam ona uplašena i izrazito vidljiva euforična razmišljanja kakva su imanentna brucošima. Ali, naravno da u tom momentu ni u najmanju ruku nisam očekivao iznadprosječne rezultate, iako sam bio spreman na iznadprosječna zalaganja. No, ambicija i, u nekom pogledu, satisfakcija sa svakim uspješno urađenim ispitom međusobno su se prožimali i na taj način davali do znanja da, uz dovoljno sistematično raspoređenog rada i truda, mnoge stvari postaju dostižne. Jednostavno satisfkacija, ne diskutujući o tome u kojim pogledima se manifestira, daje osjećaj potvrde/pohvale, da ono što radimo je sasvim u redu, da nastavimo tim putem a snagu za prevazilaženje mnogih prepreka na tom putu crpimo iz nje same (satisfkacije). Na taj način dostižujući niže idemo ka višim ciljevima, a opet u svakom momentu imamo svijest da je pred nama cilj i da ga trebamo dostići, bez obzira o kojem cilju se radilo. I kada na ovom mjestu dodamo osjećaj ispunjenosti i odvažnosti pri svakom potvrđenom uspjehu, dolazimo do neiscprnih izvora motivacije za kontinuiran i intenzivan rad, s jedne strane, te ljubavi i ugodnosti radeći ono što volimo, s druge strane.
Zlatna plaketa Muhameda Ibrića (FOTO: Muhamed Ibrić, privatni arhiv)
Iza tebe je nekoliko važnih uspjeha koji su obilježili tvoj dugogodišnji rad, zalaganje i učenje. Međutim, šta smatraš svojim najvećom uspjehom?
Prije svega, apostrofirao bih da je uspjeh individualna i relativna kategorija i, stoga, uopštavanje njegovog shvatanja vodi nas ka stavovima i razmišljanjima koja rezultiraju suvišnim diskusijama i čestim sukobima mišljenja. Upravo zbog toga, moje shvatanje uspjehavjerovatno će se razlikovati od shvatanja drugih osoba, no to ni u najmanju ruku ne indicira da je smisleno i opravdano unositi dozu inferiornosti u njihova shvatanja. Iako će na prvu zvučati kontradiktorno ili, pak, besmisleno, moji najveći uspjesi nisu oni koji su vidljivi. Naprotiv suprotno, siguran sam i ubijeđen da je težnja ka tim ciljevima i uspjesima rezultirala možda daleko većim uspjehom, jer bez obzira šta radili najvažnije od svega jeste kakva smo osoba postali: snažnija, samopuzdanija, samouvjerenija i odlučnija. Na ovom mjestu citirao bih Henry Thoreau-a, koji kaže: “Ono što dobiješ ostvarujući svoje ciljeve nije tako važno kao ono što postaneš ostvarujući svoje ciljeve”. Stoga, podcrtao bih da su mnogobrojne pohvale, nagrade, priznanja, plakete i ma šta god drugo to bilo, zapravo pogled na našu prošlost koja je oblikovala našu sadašnjost i našu ličnost. I samo tada kada posmatramo holistično, kada životna iskustva interpretiramo ličnošču koja smo postali, biti ću slobodan da kažem da smo uspjeli jedino onda kada smo ostvareni na svakom planu, šta god to značilo.
Ko je bio tvoja najveća motivacija tokom studija?
Znate, životna filozofija je važan faktor u ostvarenju mnogih ciljeva, oblikuje se tokom cijelog našeg života i zaslužna je za mnoga naša postignuća; a svoje temelje (“stupce”) “vuče” još iz djetinjstva – perioda kada smo stvarali naše prve stavove, kada smo bili mali istraživači našeg okruženja. Od tada pa do danas, poput kolodvora, mnogi ljudi su se smjenjivali u mom životu, neki su se samo prošetavali a neki ostajali duže i primjetnije. Svi oni su, na ovaj ili onaj način, uticali na mene i pružali mi neiscrpan izvor motivacije. I upravo osobine koje su mi pomogle da istrajem tokom svog studija, poput istrajnosti, ambicioznosti i discipliniranosti, potiču iz moje kuće, moje porodice, mojih roditelja i mojih prijatelja. Stoga, biti ću odvažan i kazati da bi bez njih ovo bilo, ako ne nemoguće, onda zasigurno izuzetno teško.
Da li si u jednom trenutku osjetio loš period da si bio nezadovoljan i da ti je bilo teško?
Svaka pojava/proces je isuviše kompleksan i skoro je nemoguće da biva ispunjen samo usponima, i potpuno adaptiran našim radnjama. Stoga, svakodnevno se suočavamo s mnogim padovima ali ovisno o njihovoj važnosti često ustajemo a da to i neprimijetimo. Isto tako, tokom studija naišao sam na periode koji su u tom momentu bili teški, skoro da su se činili nemogućim. Ali nisam pokleknuo jer nisam razmišljao o odustajanju, jednostavno odustajao sam od samog odustajanja. Čvrsto sam vjerovao u svoje ciljeve a na izazove odgovarao radeći jače, sistematičnije, racionalnije i nakon svakog teškog perioda sam naučio važne lekcije o snazi, hrabrosti i odlučnosti. Moram priznati da se mnogo lakše prisjetim predmeta o kojima su među nama studentima kružile dobro poznate priče (špekulacije) kako je teško/nemoguće postići značajan uspjeh na nekom predmetu, kako je profesor zahtjevan, kako je gradivo kompleksno. Naravno, kao i svaki drugi student vjerovao sam u te priče, ali opet vjerovao sam i sebi, pa sam često vagao između sebe i tih priča. Zapravo, razmišljao sam o razlogu opstanka tih priča, o njihovoj egzistencijalnoj prirodi i svaki puta sam shvatio da je upravo istrajnost i discipliniranost zapravo rješenje ili ključ, a odustajanje onda kada nam je teško zapravo poraz. I to je važna lekcija koju sam naučio i nastavio primijenjivati u svakom segmentu svoga života, a relativno posmatrano najmanje na studijima. Kada radiš na sebi, kada radiš ono što voliš, činimo veliku stvar u ovom svijetu.
Muhamed Ibrić (FOTO: Muhamed Ibrić, privatni arhiv)
Kako su se ostale kolege odnosile prema tvom uspjehu?
Na ovom mjestu ću citirati grčkog filozofa Epikteta, koji kaže “Ključ je u tome da si uvijek u društvu onih ljudi koji te uzdižu i čije prisustvo iz tebe izvlači ono najbolje”. Stoga, krajnje iskreno mogu kazati da su jedino one okolnosti u kojima sam djelovao (studirao) bile optimalna atmosfera za dostizanje iznadprosječnih rezultata. Pomenute okolnosti mogu pripisati svim kolegicama i kolegama koji su, na sebi svojstven način, uticali na mene i ni u jednom momentu nisam osjetio ugroženost, poniznost ili, pak, otežanost u ostvarivanju svojih postignuća. Pored toga, skoro sam uvijek na fakultet odlazio sa osmijehom na licu i isto tako vraćao se, a s obzirom da sam tokom studija svakodnevno putovao u drugi grad zbog studija, druženje sa prijateljima tokom putovanja mi predstavljalo dodatni psihološki odmor. Sebe posmatram kao jednostavnu osobu, koju više zanimaju tajne prirode nego priče o drugim ljudima. Osoba sam koja će radije čitati knjigu, šetati prirodom, učestvovati na projektima/seminarima nego provoditi vrijeme u izlascima. Na neki tako svojstven način provodio sam i svoj studentski život.
Kakav je odnos bio sa profesorima i upravom fakulteta?
Prilikom obraćanja na Svečanoj akademiji povodom dana Univerziteta u Tuzli, kazao sam da je moja odluka o upisivanju Univerziteta u Tuzli najbolje donešena odluka u mom životu. Razlog takvom odgovoru, između ostalog, jeste, najsvijetlija tačka na Univerzitetu a to su upravo nastavnici i saradnici (profesori i asistenti). Upravo oni, posebno među njima moja mentorica pri izradi Završnog rada prof. i dr. Emira Kozarević, bili su značajna podrška i motivacija tokom mog studija.
Do sada si objavio nekoliko naučnih/stručnih članaka u vodećem magazinu u našoj državi iz polja bankarstva. Odakle interes prema naučnom radu?
Da, u prošloj godini, periodu kada se intezivirala javna diskusija o efektima korona virusa na privredu, u koautorstvu sa mentoricom prof. Kozarević, napisao sam pregledni članak o efektima na ekonomiju općenito. Nakon toga, mogu kazati da sam poprilično privolio pisanje tog tipa, i sa zadovoljstvom sam dijelio koautorstvo i u narednim člancima.
Muhamed Ibrić (FOTO: Muhamed Ibrić, privatni arhiv)
Diplomirao si na temu “Mogućnosti primjene blockchain tehnologija u domenu finansija”. Da li si nastavio u tom pravcu i hoće li to biti predmet tvojih budućih istraživanja?
S obzirom na to da sam trenutno na master studijima na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, na smjeru Finansije, bankarstvo i osiguranje, i bliži se rok izbora teme magistarskog rada nemam tačnu sliku i predodžbu, pa stoga ne bih špekulisao sa odgovorom. Ali ono što mogu kazati jeste da ću istraživanja na temu koju sam obrađivao na prvom ciklusu zaisigurno nastaviti, u kojem obliku ostaje da vidim.
Šta misliš o mlađim studentima i novim generacijama koje dolaze kada je riječ o uspjesima i fakultetu ?
Vidjeti mladog brucoša, punog ambicije, elana i volje zaista mi svaki puta vraća sjećanja na prošlost. Naime, mišljenja sam da bez obzira o kakvim uslovima djelovali i u koliko lošem općem društvenom stanju se nalazili, moramo raditi na sebi, vjerovati u moć i draž znanja i imati na umu da obrazovanjem otvaramo mnoga vrata. Stoga, dragi srednjoškolci, brucoši i svi vi koji planirate upisati studije, vodite se vlastitim nahođenjem, budite borci u ostvarivanju ciljeva i nikada, koliko god bilo teško, nemojte odustajati!
Autor: Nejla Emšo
Bilješka o autoru: Nejla Emšo rodena je 12.05.1999. u Sarajevu. Studentica je Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za socijalni rad.
Digitalna transformacija je termin sa kojim se sve ćešće susrećemo u svakodnevnom govoru, ali mnogi nisu u potpunosti sigurni šta on tačno podrazumijeva. Uzimajući u obzirneizbježnost digitalne transformacije našeg društva, smatram da je jako važno shvatiti ovaj termin pa slijedom toga nastade i ovaj tekst.
Bosna i Hercegovina je država koja teži ka članstvu u Europskoj uniji pa ćemo onda ovu temu razmatrati iz perspektive EU, koja je načinila i nastavlja da čini značajne korake ka regulisanju i pojašnjavanju termina koji u svom prefisku sadrže riječ “digitalno”.
Sama riječ transformacija podrazumijeva neki period unutar kojeg se dešavaju određene promjene. Slijedom toga, termin digitalna transformacija bi podrazumijevao period unutar kojeg se započinje i vrši proces uvođenja digitalnih tehnologija u sva područja poslovanja. To bi u praksi značilo izgradnju informatičke infrastrukture, prebacivanje određenih segmenata poslovanja na digitalni (računarski) rad, automatizaciju nekih drugih vrsta poslovanja te obučavanje zaposlenih za rad sa takvim novim digitalnim sistemima.
Ovaj proces tekao je i prije pandemije virusa COVID-19 mada je pandemija ubrzala ovaj proces u određenoj mjeri. Digitalno poslovanje je širok pojam koji se može na različite načine provoditi pa tako za neka poslovanja može značiti kreiranje i uspostavu web stranice na kojoj će lica vršiti kupovinu nekih stvari, za neka druga poslovanja može značiti uspostavu digitalne komunikacije i razmjene podataka za preduzeće, za treće može značiti složen proces automatizacije proizvodnje povezan sa centralnim računarom, za četvrte pojednostavljivanje obavljanja poslova javne uprave i tako dalje.
Evidentno je da ovi sistemi olakšavaju rad, ubrzavaju proizvodnju, osiguravaju veći profit preduzećima i olakšavaju život građanima čime postaje jasna neizbježnost njihovog uvođenja. Iako postoje zemlje koje prednjače u uspostavi digitalnih tehnologija za poboljšanje kvaliteta života, činjenica je da je ova oblast nedovoljno pravno regulisana i nedovoljno shvaćena pa se sa njenom implementacijom ipak teče sporije nego bi se inače to moglo. Međutim, na primjeru EU možemo vidjeti da se ozbiljno i sistematski pristupilo ovoj temi što je za rezultat imalo uspostavljanje programa “Digitalna Europa” sa ukupnim budžetom od 9,2 milijarde eura za oblikovanje i podršku digitalnoj transformaciji europskih društava i privrede. Ovakvi iznosi i neki drugi planirani fondovi omogućiti će izgradnju informatičke infrastrukture, olakšavanje poslovanja preduzeća, uvezivanje tržišta i “podrška socijalnoj ekonomiji” kako tu nazivaju predstavnici EU.
Ukoliko Bosna i Hercegovina planira pristupiti Europskoj uniji onda je nesporna činjenica da će morati u dogledno vrijeme izvršiti digitalizaciju svog realnog i javnog sektora kako bi bio kompatibilan sa poslovnim i političkim tržištem EU. Analizirajući pomenutno, situacija u BiH je takva da trenutni zakonski okviri o informatičkom poslovanju, digitalnom potpisu i centralnim autoritetima su postali mrtvo slovo na papiru ili ne postoje, ne razmišlja se uopšte o izgradnji podatkovnih server centara za javnu upravu, kompanije/institucije digitalno poslovanje vrše pojedinačno bez uvezanih servisa i slabo se radi na osposobljavanju radnika za rad sa digitalnim servisima. Digitalna transformacija u BiH će biti golem zadatak jer u svom trenutnom obliku digitalno poslovanje u BiH je rudamentalno i parcijalno, bez neke veće kontrole i supervizije.
Pored toga, za uspješnost digitalne transformacije ključan je i segment informatičkog obrazovanja. Prednost našeg obrazovanja jeste postojanje časova informatike već u osnovnim školama, ali je nedostatak što se ti časovi uopšte na cijene na diplomi jer se često u praksi dešava da se za većinu poslova traži dodatna potvrda o poznavanju rada na računaru, a diplomu u tom kontekstu ne priznaju. To je pokazatelj da se informatičko obrazovanje u osnovnim/srednjim školama BiH ne cijeni, moguće iz razloga da nije dovoljno kvalitetno ili razloga političke prirode pa je potrebno sprovesti dublju analizu kako bi se znalo kako na tom polju BiH stoji i kako će se obrazovanje moći nositi sa digitalnom transformacijom tržišta i društva. Mora se povesti i računa o informatičkom obrazovanju već zaposlenih radnika kako bi uspješno mogli vršiti svoje radne obaveze na digitalnim servisima.
Digitalna transformacija započinje, a u velikom broju zemalja već traje neko vrijeme, pa bi bilo dobro da Bosna i Hercegovina pravovremeno započne svoje aktivnosti na tom polju kako bi naše poslovno tržište bilo kompatibilno sa poslovnim tržištem EU što će omogućiti lakšu razmjenu dobara i usluga što bi rezultiralo većim blagostanjem na ovom prostoru. Kako će ova transformacija dovesti do velikih promjena i u pogledu postojanosti i načinu obavljanja određenih poslova bitno je na vrijeme imati viziju u kom pravcu će sedigitalna transformacija našeg društva vršiti.
Autor: Kenan Gutić
Bilješka o autoru: Kenan Gutić rođen je 08.02.1995. godine u Tuzli i diplomirani je pravnik. Aktivista je za unaprijeđenja obrazovanja u Bosni i Hercegovini i svoj rad usmjerio je na uvođenje praktične nastave u obrazovni proces visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
Sopranistica Dženana Huseinagić i pijanistica Dženana Šehanović-Sarajlić na muzičkoj sceni Bosne i Hercegovine, ali i regiona plijene pažnju svojim nesvakidašnjim izborom interpretiranja tradicionalne i moderne muzike te njihovog specifičnog kombiniranja.
Dženana Huseinagić rođena je u Tuzli gdje je stekla osnovno i srednje obazovanje. Po završetku Srednje muzičke škole Tuzla i Gimnazije Meša Selimović, svoje akademsko obrazovanje nastavlja na Muzičkoj akademiji u klasi primadone assolute Radmile Bakočević. Nakon završetka prvog ciklusa akademskih studija solo pjevanja upisuje specijalistički te magistarski studij u Beogradu u klasi prof. emeritus Radmile Bakočević, dok je 2020. godine odbranila i doktorsku disetraciju iz odnosa s javnošću. Iza sebe ima niz koncerata, nastupa, takmičenja širom Evrope, pjevačkih radionica, predavanja iz oblasti vokalne tehnike, stručnih radova i rada na filmu. Jedna je od osnivačica Odsjeka za solo pjevanje u muzičkoj školi u Tuzli. Također dopisna je članica Međunarodne akademije naučnika, istraživača i umjetnika MIANU IRASA te dobitnica priznanja “Super žena”.
Dženana Šehanović-Sarajlić rođena je 1991. godine u Brčkom. Svoje prvo muzičko obrazovanje počela u Njemačkoj u klasi prof. Tanje Hubber. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu 1997. godine, školovanje je nastavila u Tuzli, a potom u Sarajevu, u klasi Nede Stanković, profesorice klavira na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Diplomirala je i magistrirala u Zagrebu, na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za klavir, smjer izvođač. Zaposlena je kao profesorica klavira od 2010. godine, prvo u Tuzli u Osnovnoj muzičkoj školi Tuzla i Srednjoj muzičkoj školi Tuzla, a zatim u Sarajevu, u Osnovnoj muzičkoj i baletskoj školi “Novo Sarajevo” gdje radi od 2018. godine. Trenutno priprema odbranu doktorske disertacije, na trećem ciklusu studija na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Dobitnica je brojnih državnih i međunarodnih nagrada i priznanja te Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu.
Iako se znaju još iz Srednje muzičke škole Tuzla, njihova bliska saradnja počela je 2020. godine kada su odlučile da na drugačiji način izvode sevdah.
“Zajedno smo nastupale i izvodile različita djela na školskim, ali i drugim koncertima. Ova sada saradnja, u ovom obliku, traje od početka 2020. godine i započele smo je zbog poziva za nastup u Oslu u Norveškoj, na njihovoj manifestaciji posvećenoj obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenici koja je nažalost zbog pandemije koronavirusa otkazana, a naš nastup prolongiran za ovogodišnje obilježavanje. Nadam se da ćemo ove godine imati više sreće kada je riječ o putovanjima i nastupima u inostranstvu. Kako je taj nastup otkazan, Dženana H. i ja smo snimile djela koja smo trebale tamo izvesti i nastavile našu saradnju te proširile repertoar. Nakon toga smo počele obrađivati i sevdah”, kaže Dženana Šehanović Sarajlić.
Njihove obrade sevdaha privukle su mnoge ljubitelje klasične muzike, ali i sevdalinki, jer ono što izvode dvije Dženane, neobičan je i predivan spoj klasičnog i tradicionalnog.
“U dosadašnjem radu najviše sam ponosna na činjenicu da smo se Dženana Š.S. i ja usudile da zajedno zakoračimo u jedan projekat koji donosi fuziju na prvi pogled tako različitih stilova sevdaha i klasike”, govori Dženana Huseinagić.
Plijene pažnju svojim nesvakidašnjim izborom interpretiranja tradicionalne i moderne muzike
Svojim nesvakidašnjim interpretacijama tradicionalne i klasične muzike iz dan u dan privlače sve veću pažnju i na dobrom su putu da publici ponude i donesu nešto novo ali kvalitetno.
“Želimo da naša tradicionalna pjesma živi kroz razne oblike i ponosne smo što možemo doprinjeti muzičkoj umjetnosti i promovisati kulturu i tradiciju naše drzave. Mišljenja sam, da kako se generacije smjenjuju, sevdalinka mora da se podmlađuje. Ljubav prema kulturnom i historijskom naslijeđu, isticanje važnosti sevdalinke kao izvorne bosanskohercegovačke pjesme, koja kroz generacije dobiva novo ruho i prilagođava se afinitetima novih naraštaja ne gubeći na svojoj vrijednosti, cilj je našeg projekta. Sevdalinka nastavlja da živi, da se podmlađuje i kao takva opstaje”, ističe Dženana Šehanović Sarajlić.
Ove dvije umjetnice nedavno su predstavlile obradu sevdalinke “Razbolje se sultan”.
“Sevdalinku ‘Razbolje se sultan’ okrunile smo i našim prvim spotom kada je riječ o sevdalinkama koje smo obradile. Ovom prilikom bih se zahvalila Hayat produkciji kao i divnim ljudima koji su prepoznali naš kvalitet i pomogli nam u realizaciji spota, a to su: Arel Češljar, izvršni producent, zatim Meho Radović, Anis Mujanović i Amar Jažić koji su kamerama zabilježili i montirali divne kadrove spota. Za sada su reakcije publike veoma dobre, a nadamo se da će tako i ostati”, naglašava Dženana Huseinagić.
Pandemija koronavirusa utjecala je i na njihov rad u nekim segmentima.
“Javni nastupi, koncerti po Bosni i Hercegovini i inostranstvu su nam u više navrata bili otkazani. Na našim koncertima je bilo ograničenja broja publike, a nekoliko dogovorenih koncerata u inostranstvu su pomjereni za ovu godinu. S druge strane, stigle smo dosta kompozicija studijski snimiti, posvetiti se raspisivanju aranžmana za sevdalinke, probama, vježbanju, snimanju dva spota. Dosta smo uspjele uraditi u vremenu kada je oko nas sve stalo. Vjerovatno toliko ne bi mogle uraditi da smo morale stići na sve te dogovorene koncerte i nastupe. Planiramo nastaviti turneju koju smo započele 2020. godine, usprkos pandemiji, po bosanskohercegovačkim gradovima, ali nadamo se ove godine i u inostranstvu. Već sada imamo ponude za nastupe van granica naše države, počevši od mjeseca maja i nadamo se da nam ovog puta neće biti otkazane zbog pandemije”, dodaje Dženana Šehanović-Sarajlić.
Napominju da imaju mnogo planova za budućnost.
“Planiramo još koncerata i nastupa u Bosni i Hercegovini i Evropi. Također, tu je i promovisanje sevdaha i klasične muzike te produbljivanje ljubavi prema lijepoj muzici sa publikom, izdavanje CD-a , kao i obrade novih sevdalinki”, zaključuje Dženana Huseinagić.
Planiraju još koncerata i nastupa u Bosni i Hercegovini i Evropi
Anastasija Ćorović je mlada Banjalučanka koja studira medicinu u Foči. Kao studentica ima veliki broj hobija od bicikliranja, putovanja i aktivizama. Naime već od 2018. godine je članica Gorske službe spašavanja u stanici Foča. Tu je volontirala kako bi pomogla lokalnoj zajednici na svaki način.
Kada se 2019. godine desio zemljotres čiji je epicentar bio u Hrvatskoj, značajnu štetu je nanio i Bosni i Hercegovini. Najbolji primjer te štete jeste prikazan u Općini Kostanica gdje je veliki broj građana ostao bez krova nad glavom. Tada je intervenisala Gorska služba spašavanja, Crveni križ i klub mladih “Fenix”, koji su dali sve od sebe da pomognu građanima kada im je najviše bilo potrebno.
Jedna od najistaknutijih volonterki u tim intervencijama je bila Anastasija Ćorović koja je provela dane pomagajući koliko to bilo moguće. Intervencija je morala da bude što brža i efikasnija moguće jer su ljudi ostajali bez krovova nad glavom, a vremenski uslovi su bili sve gori jer je u međuvremenu i pao snijeg koji je napravio da situacija bude još teža za sve volontere.
Koji je razlog tvog volontiranja?
Razlog mog volonterskog angažmana u Kostajnici u toku učestalnih zemljotresa u biti jeste što ne mogu da sjedim mirno u stanu, a da znam da mogu da pomognem, a da to ne učinim. Jednostavno me je baka od ranog djetinjstva učila da je u redu da se pomaže ljudima kojima to trenutno i treba. Doduše, mislim da se svi trebamo zapitati kako bi nama bilo da smo u nekoj drugoj situaciji trenutno, odnosno da se postavimo u situaciju osoba ili osobe koje/a su/je u ovom slučaju propatile/a zbog zemljotresa?! Mislim, kada bi se svaki čovjek postavio u situaciju trenutno slabije osobe, nezaštićene, povrijeđene i sl., da bi bilo mnogo više odaziva na volonterski angažman.
Kako je izgledao tvoj radni dan?
Moj radni dan je izgledao malo iscrpljujući, no, ne mogu negirati da nije bilo umora. Bilo je itekako umora, ali jednostavno kada imate želju da nekom pomognete, dobije se elan koji “vuče” čovjeka da, da sve od sebe kako bi nekom uspio uistinu da pomogne. Rano ujutro, tačnije, oko 6 časova sam kretala iz Banja Luke za Gradišku, gdje smo imali dogovore kako i šta ćemo taj dan da radimo u Kostajnici. Kada bi se završili sastanci, kretali bismo za Kostajnicu i već od 9 časova bismo volontirali na području Kostajnice. Bili smo podijeljeni po timovima, tako da je svaki tim imao svog lidera koji bi nam davao smjernice u koju ulicu idemo, u koju kuću trebamo da idemo da bismo sanirali crijepove koji su na mnogim kućama bili vidno oštećeni, potom koje bismo dimnjake morali srušiti i radi bezbijednosti ljudi koji žive u toj kući a i radi bezbijednosti prolaznika. Čak smo i zidali dimnjake, doduše, nisam lično zidala dimnjak jer nisam bila u timu koji je to radio, ali je moja koleginica Aleksandra Malinović imala mogućnost da zida dimnjak. Potom bismo se uglavnom oko 18 časova vraćali iz Kostajnice za Gradišku gdje smo imali dogovore opet za sutrašnji dan, poslije sastanka bih išla za Banja Luku, gdje i živim. Nisam imala mnogo vremena za adekvatnim odmorom, ali, koliko god da je bilo umora, želja da se pomogne ljudima u nevolji je bila jača od mene, a i od kolega i koleginica koje su bile tu, kao i ja.
Kako je izgledala interakcija sa civilima prilikom rada?
Iskreno, oduševljena sam reakcijom civila prilikom našeg angažmana u Kostajnici. Odavno nisam osjećala toliko prijatnu dobrodošlicu u neku opštinu, da je bilo prosto nevjerovatno da se ne sprijateljim sa takvim ljudima. Civili su takođe pomagali koliko su mogli više, iako su bili u mojim očima dosta isprepadani zbog zemljotresa.
Koje je najznačajnije iskustvo koje si imala prilikom rada?
Da budem iskrena, iskustvo koje sam stekla u Kostajnici je ogromno. Mislim da nikad nisam ni pomislila da ću nekom pomagati na sanaciji kuće ili zgrade, a kamoli da pomislim da bi uopše to mogla da radim nekih sedam dana, čak i za Novu godinu kada su ljudi uglavnom sa svojim najbližima. Dosta mojih drugara i drugarica piše većinom kroz šalu da će i njima trebati pomoć oko sanacije na krovovima i da im je drago da znaju da ću im pomoći ukoliko nađem slobodnog vremena za to.
Da li je rad bio naporan?
Što se mene lično tiče, rad je bio naporan na samom početku. Nisam znala kako se dimnjak skida, kako se pokriva crijepovima krov, kako se dimnjak pokriva da ne bi napravio još više štete i u kući a i van nje. Nakon jednog dana mi je sve to bila rutina da radim.
Aktivizam je veoma velik pojam, ali ako bih morala da suzim taj pojam, mogla bih reći da je aktivizam osnova života, jer smatram da nema aktivizma koji vas ne pokreće da se aktivirate kao osoba.Smatram da svaku individuu kad-tad pokrene aktivizam.
Šta bi predložila svim mladima koji imaju želju da volontiraju?
Predložila bih svim mladim osobama koje žele da volontiraju da dobro razmisle prvo o svojim mogućnostima i sposobnostima. Potom, da izaberu mjesto u širem značenju te riječi gdje bi mogli da volontiraju, jer smatram da svaka osoba može da doprinese volontiranjem samo u pozitivnom kontekstu te riječi. Naravno, volonterke i volonteri moraju dobro da paze, pogotovo kada su maloljetne/ni da ih “nadređeni” ne iskorištavaju, odnosno da se dobro upoznaju sa zakonom o volontiranju, kao i o zaštiti dječijih prava, ukoliko se radi o maloljetnoj osobi, jer uglavnom volontiranje i počinje kada je vrijeme za polazak u srednju školu.
Autor: Rijad Ahmetović
Bilješka o autoru: Rijad Ahmetović rođen je 18.01.2002. u Sarajevu. Bavi se aktivizmom te je i omladinski autor. Također, koordinator je mnogih organizacija u NVO sektoru punih šest godina.
Male provincije nerijetko rađaju velike ljude, jer to su oni dovoljno hrabri da se odupru kodeksu ponašanja male sredine. Kaže jedan srbijanski pisac da nema malih gradova, već samo malih ljudi, a očito ona nije jedna od njih. Mejrema Fojnica, 20-godišnja Zavidovićanka još 2019. godine objavila je svoju prvu knjigu ”Otkad smo prestali” i time uplovila u književne vode.
U razgovoru za dobarportal.net ova mlada književnica ističe da ponekad pomisli da joj je lakše napisti neku knjigu, nego reći nekoliko rečenica o sebi.
“Za sebe uvijek volim da kažem da mi je glava negdje u oblacima dok su stopala na tlu. Često shvatam da na život gledam kroz ‘ružičaste naočare’. Smatram da svijet ne vidimo onakav kakav jeste, nego kakvi smo mi, iznutra. Sada i kao odrasla djevojka, žena, ostala sam dijete u duši. Ponosna sam na sebe zbog toga”, kaže Mejrema Fojnica.
Navodi da je potreba da iznese emocije oduvijek bila sastavni dio nje.
”Neko osjećanja skrije, zataška u sebe i ne pušta van. Nikada ne ugledaju svjetlost dana. Ja, međutim, nikada nisam bila od tih ljudi. Koliko je to dobra ili loša stvar, upitno je, ali oduvijek sam pokazivala i iznosila ono što zaista osjećam. Neko emocije i razmišljanja ispolji u razgovoru s najmilijima, neko kroz suze, ili smijeh, a ja kroz pisanje. Svi imamo svoje načine, a pero i papir su izgleda moji“, ističe naša sagovornica.
Dodaje kako joj je bilo lakše zapisati razne stvari koje joj prođu kroz srce i glavu, nego podijeliti ih s drugim ljudima.
“Pretpostavljam da je jedan od glavnih razloga mog posvećivanja pisanju to što sam na neki način odrastala sama, bez prijatelja. Kada nemate nekoga s kime biste podijelili kako ste proveli dan ili koja vam je omiljena boja, počnete dijeliti s listom papira. Dakle, počela sam još kao djevojčica, a ozbiljnije sam se posvetila pisanju u svojoj 18 godini”, govori ova mlada Zavidovićanka.
Prema njenim riječima, kroz pisanje je shvatila da mnogo lakše iznosi emocije i na skladniji način pokazuje šta misli ukoliko je to prikazano vrlo jednostavno.
”Odlučila sam da će moj prvijenac biti knjiga poezije. U svojoj prvoj knjizi “Otkad smo prestali”, napisala sam malo, ali rekla mnogo. Knjiga ima pet poglavlja koji su zasebno posvećeni različitim ljudima i situacijama u mom životu, ali i ljudima koje nisam srela, a koji se mogu poistovjetiti s riječima moje duše. Ova knjiga je posvećena svakome ko se u njoj pronađe”, podvlači Mejrema Fojnica.
Naglašava da su joj roditelji najveća podrška.
“Moj otac je oduvijek želio da napiše knjigu, ali ga je život odnio u druge sfere i još uvijek nije. Željela sam da oživim njegov san koji je s godinama prenesen na mene i na kraju krajeva, jesam. Druga stvar koja mi je bila podrška i jedro jesu reakcije ljudi koji bi pročitali ono što sam napisala. Način na koji su ostajali raznježeni i puni emocija nakon čitanja me bodrio da izdam knjigu, da ne stajem s pisanjem. To su dva osnovna vida podrške kroz moje pisanje”, riječi su naše sagovornice.
Za reakciju publike, ima samo riječ hvale, dodajući da kritiku nije primala isuviše ozbiljno.
”S obzirom na to da je samo moja uža porodica i nekoliko bliskih prijatelja znalo da pišem i da planiram izdati knjigu, okolina se veoma iznenadila kada je na društvenim mrežama osvanula fotografija mene s mojoj knjigom. Uslijedile su mnogobrojne riječi podrške i zaprimila sam ogromne količine čestitki. Pozitivne reakcije su bile u mnogo većem broju nego što sam očekivala, a one negativne mogu nabrojati na prste. Negativne sam poprimila samo od nekoliko osoba starije dobi, kojima je zasmetalo što žensko iznosi svoje emocije na tako slobodan i otvoren način jer kako kažu oduvijek je to posao muškaraca. Na takve se nisam obazirala, moje vrijeme tek dolazi ”, potcrtava ova mlada književnica.
Napominje da i u budućnosti planira objaviti mnoga djela koja još nije prenijela na papir.
“Trebam još uvijek poredati dosta stvari na svoje mjesto, kako u privatnom životu, tako i što se tiče djela koja bi bila spremna da budu odštampana. Pustiti knjigu među svijet čitatelja je kao pružiti svoju dušu na pladnju, posebno ako je prožeta osjećajima samog pisca. S tim stvarima treba biti veoma pažljiv. Naravno da je toliko toga u meni što čeka da bude među koricama knjiga, ali sve u svoje vrijeme. Mogu reći da ja jedva čekam da sve što sam planirala napisati jednoga dana ako Bog da i oživi ”, zaključuje Mejrema Fojnica.
Autor: Ilma Garankić
Bilješka o autoru: Ilma Garankić rođena je 28.05.2001. godine u Zenici i trenutno je studentica prve godine Odsjeka politologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Mlada Cazinjanka sa tuzlanskom adresom, Amila Rekić, volonterka je koja već godinama pomaže ljudima u pokretu, siromašnima, ali i bolesnoj djeci. Od početka migrantske krize u Bosni i Hercegovini maksimalno se angažirala kako bi ljudima u tranziciji pomogla da dođu do svoga cilja.
Amila je nedavno napravila svoju prvu bojanku. Nimalo običnu, nimalo beznačajnu, simboličnog naziva “Kalbi”, što u prevodu znači ‘srce’. Bojanka je, kako nam i sama kaže, napravljena iz ljubavi i podrške za najosjetljiviju kategoriju migranata i izbjeglica – djecu u pokretu. Ista je nastala uz pomoć djece kreatora radova i njihovih roditelja te financijske podrške Fondacije Schuler Helfen Leben koji su simpatičnu i predivnu ideju pretvorili u stvarnost.
1 od 3
Zahvale idu i Štampariji OFF-SET Tuzla na korektnosti i lagodnoj saradnji te organizaciji Save the Children koja se potrudila da iste budu dostupne za svu djecu i distribuirane po prihvatnim centrima i kampovima, između ostalog za djecu u Sedri, Borićima i Miralu. Bojanke će doći i do djece u pokretu u Tuzlanskom kantonu uz podršku Udruženja “Zemlja djece”.
Full Fact, britanska je neovisna, dobrotvorna organizacija za provjeru činjenica i Facebookov nezavisni partner u borbi protiv lažnih vijesti, koja je provela istraživanje o glavnim izazovima s kojima se suočavaju fact-checkeri širom svijeta prilikom otkrivanja i provjere tvrdnji koje su plasirane online.
Rezultati izvještaja “Izazovi online provjere činjenica: Kako tehnologija može (i ne može) pomoći” temelje se na intervjuima s devetnaest fact-checkera širom svijeta i sadrže ideje za pomoć u rješavanju nekih od najčešćih izazova, s naglaskom na partnerstva s tehnološkim i internet kompanijama. Više informacije i cjelovit izvještaj dostupno je ovdje. Tri pitanja o Facebookovom programu provjere činjenica
1. Što je Facebookov nezavisni program provjere činjenica (3PFC)? – U određenim zemljama Facebook radi s nezavisnim fact-checkerima (3PFC) koji pregledaju i ocjenjuju tačnost plasiranih priča. Ovi partneri Facebooka su certificirani od strane Međunarodne mreže za provjeru činjenica (International Fact-Checking Network – IFCN), koja primjenjuje Kodeks načela koji uključuje niz obveza kojih se fact-checkeri moraju pridržavati prilikom promoviranja izvrsnosti u provjeri činjenica:
nestranačnost i pravičnost, transparentnost izvora, transparentnost finansiranja i organizacije, transparentnost metodologije, otvorena i iskrena politika korekcija.
2. Što se desi ako 3PFC partner označi neku priču kao lažnu? – Jednom kada 3PFC partner ocijeni priču lažnom, izmijenjenom ili djelomično lažnom, Facebook je prikaže znatno niže u News Feedu nego što bi inače bila. Na Instagramu takve informacije, također, budu potisnute niže, a teže ih je pronaći sa stranice Explore i korištenjem hashtaga.
– Uz to, sadržaj na Facebooku i Instagramu koji je ocijenjen kao lažni ili izmijenjen vidno je označen kao takav da čitatelji sami odluče kakve će sadržaje čitati, dijeliti, te kojim će informacijama vjerovati. Te su oznake prikazane na vrhu lažnih i izmijenjenih fotografija i videozapisa, kao i na Instagram Stories, a povezane su linkom s procjenom provjere plasiranih činjenica. Za sadržaj koji je ocijenjen kao djelomično lažan ili mu nedostaje kontekst primijenjuje se oznaka upozorenja lakše težine. Ć
– Na stranicama i domenama koje opetovano dijele lažne vijesti smanjit će se njihova distribucija, te onemogućiti zarada i oglašavanja. Čitateljima i administratorima stranica bit će poslana obavijest ako pokušaju podijeliti priču ili su u prošlosti podijelili priču za koju je utvrđeno da je lažna.
3. Koju vrstu sadržaja može provjeravati 3PFC? – U fokusu programa provjere činjenica je identificiranje i rješavanje viralnih dezinformacija, naročito onih koje su ciljano plasirane, bez ikakve osnove. Partneri za provjeru činjenica daju prioritet dokazano lažnim tvrdnjama, posebno onima koje su pravovremene ili su u trendu i važne za čitatelja. – 3PFC može analizrati sve vrste sadržaja, uključujući fotografije i videa Strategija za zaustavljanje dezinformacija na Facebooku sastoji se iz tri dijela, a 3PFC program je jedan od njih:
1. Facebok ukljanja račune i sadržaje koji krše Standarde zajednice i narušavaju sigurnost platforme. a. Dezinformacije se najčešće šire s lažnih računa na društvenim mrežama – samo u trećem kvartalu 2020 Facebook je onesposobio 1.3 milijardu lažnih računa. b. Facebook uklanja sadržaje koji imaju utjecaj na birače ili bilo kakve pogrešne informacije koja bi mogle prouzrokovati nasilje u stvarnom svijetu ili kreirati neposrednu štetu.
2. Facebook smanjuje distribuiranje i vidljivost sadržaja koji direktno ne krši standarde zajednice, ali je unatoč tome nekvalitetan. a. Širom svijeta Facebook sarađuje s 80 partnera za provjeru činjenica na više od 60 jezika. Kad se ustanovi da je neka informacija lažna, dramatično se smanjuje distribucija tog sadržaja. b. Također, smanjujeje se mogućnost širenja ostalog neželjenog, senzacionalnog sadržaja kao što je mamac za klik i mamac za angažman – što se također može podudarati s plasiranjem dezinformacija.
3. Informiranje ljude dajući im više konteksta da bi oni sami mogli odlučiti šta će čitati i dijeliti, te kojem će sadržaju vjerovati
a. Kad fact-checker neki post ocijeni kao lažni, taj će sadržaj biti označen naljepnicom upozorenja, uz priloženu procjenu i istraživanje fact-checkera za sve one koji vide post, a pokušaju ga podijeliti ili već jesu.
b. Dugme za kontekst pruža informacije o izvorima članaka koje ljudi vide u News Feedu, a također, Facebook obavještava ljude kada je članak koji namjeravaju podijeliti stariji od 90 dana.
Tamo gdje ima nasilja nema skladne porodice. A bez skladne porodice nema ni skladnog društva.
Zastupljenost nasilja nad ženama i djecom je sveprisutna i prevladava i u zemljama koje imaju stabilnost društvenog uređenja i nisu pogođene ratom niti prirodnim ili drugim nepogodama i nesrećama koje izazivaju kolaps i krizu u sistemima države.
Novinarka: Indira Huskić
U sigurnoj kući u Tuzli već raspolažu procentualnim podacima koji ukazuju da je, otkako su uvedene mjere ograničenja kretanja, došlo do povećanja nasilja nad ženama. Broj slučajeva nasilja vjerovatno je povećan i u drugim sigurnim kućama u Bosni i Hercegovini, ali do preciznih podataka u ovom trenutku teško je doći jer je ženama otežana komunikacija s onima koji bi im mogli pomoći, poručuju iz sigurnih kuća. Nasilje je u konstantnom porastu.
Javlja se u različitim oblicima i pronalazi najrazličitije kanale, naročito kad je riječ o nasilju koje nije vidljivo na prvi pogled.
Nasilje je svakodnevna realnost širom svijeta, s obzirom na današnju situaciju praćenu pandemijom korona virusa, imamo povećan broj nasilja nad ženama, ali i djecom u Tuzlanskom kantonu. Ne smijemo zaboraviti da je nasilje kod djece prisutno svuda, kod kuće, u školi, na ulici. Ono uništava samu srž društva i ima negativan utjecaj na dobrobit porodica i zajednica.
Posljedice nasilja nad djecom mogu biti razarajuće. Od najgoreg mogućeg scenarija, da od posljedica nasilja nad djetetom nastupi prerana smrt mlade osobe do odrastanja sa velikim emocionalnim, psihičkim ili fizičkim ožiljcima.
Preventivni rad vladinog i nevladinog sektora posljednjih godina omogućio je da problem nasilja u porodici postane vidljiv, da izađe ispod tepiha i iz četiri zida. O tome govori sve veći broj prijava žrtava, ali i izvještaja o počinjenju ovog krivičnog djela. U prvih šest mjeseci 2020. godine MUP TK Tužiteljstvu je uputio 73 izvještaja koji ukazuju na postojanje osnova sumnje u počinjenje krivičnog djela.
Na teritoriji BiH postoji osam sigurnih kuća sa ukupno 200 raspoloživih mjesta za žrtve porodičnog nasilja. “Vive Žene” u Tuzli svakodnevno bilježe porast prijavljenih slučajeva nasilja u porodici kako ističu iz ove organizacije.
Trenutna situacija u Bosni i Hercegovini doprinosi povećanom broju slučajeva nasilja u porodici. Prinudna izolacija dovela je u nezavidan položaj osobe koje su žrtve nasilja u porodici. Te osobe su ograničene da pristupe subjektima zaštite. Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuća u UG “Vive žene” Tuzla kazala je u razgovoru da su u proteklih mjesec dana imali pozive na njihove besplatne SOS telefone kao i javljanja žrtava na njihove društvene mreže i viber telefon. Istakla je da ima potrebe i za povećanjem broja smještaja u sigurnu kuću.
Vive Žene Tuzla u partnerstvu sa MUP-om Tuzlanskog kantona provode projekat pod nazivom „Prevencija i sprečavanje nasilja na području TK“ koji će trajati do 30. aprila 2021. godine. Cilj projekta je obezbijediti zaštitu žrtvama nasilja u porodici kroz dosljedno podnošenje Zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera, a jedna od aktivnosti projekta bila je i medijska kampanja „Čuješ, voliš, znaš – REAGUJ“, tokom 16 dana aktivizma, koja je po prvi put u fokus stavila, osim žrtve nasilja, i policijske službenike koji su jedan od najznačajnijih i često prvi kontakt za žrtve.
Prvi policijski službenici koji dođu na lice mjesta imaju prevashodno zadatak da zaustave nasilje, odnosno da spriječe nasilnika da dalje vrši nasilje i da žrtvi pruže neophodnu pomoć. „Prilikom pružanja pomoći svakako da koristimo i usluge sigurne kuće, zdravstvnih ustanova, moram spomenuti i centre za socijalni rad, jer u većini porodica, uglavnom su žrtve nasija žene i malodobna djeca“, kazala je potparolka MUP-A TK Amra Kapidžić.
Osim represivnih mjera, vidljivosti i osudi nasilja u porodici doprinijele su koordinirane preventivne mjere vladinog i nevladinog sektora koji se uveliko ogledao u podizanju svijesti društva o važnosti prijavljivanja nasilja ali i istrajnosti žrtava u postizanju pravde.
Iako zbog sporog i kompliciranog sudskog postupka veliki broj žrtava odustaje i povlači tužbu, sve je veći broj i onih hrabrih i odvažnih koje istraju do kraja.
Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.
