Sjedimo za kafom sa prijateljem koji nas redovno razočarava. Opet. Obećao je nešto i nije ispunio. Opet. Mi se ljutimo, kajemo se, zaklinjemo da ćemo prekinuti kontakt, ali već sjutra odgovaramo na poruku kao da se ništa nije desilo. Pitaš se zašto, zaboga, uvijek biram iste ljude? Zašto mi se ponavljaju isti obrasci u prijateljstvima? Odgovor je istovremeno jednostavan i zastrašujuć: ti uopšte ne biraš. Tvoja trauma bira umjesto tebe.
Duboko u nama, na nivou koji svjesni um ne može ni naslutiti, postoji nevidljivi sistem koji filtrira ljude u našem okruženju. On ne funkcioniše na osnovu logike, zajedničkih interesovanja ili morala. Funkcioniše na osnovu odjeka, kao muzički instrument koji vibrira samo na određenoj frekvenciji, naša psihološka struktura, formirana traumatičnim iskustvima, rezonuje sa određenim tipom ljudi. Ne sa najboljim, ne sa najiskrenim, ne sa najzdravijim već sa onima koji na bizaran način oponašaju ili dovršavaju nedovršenu priču iz prošlosti.
Zamislimo djevojku koja je odrastala sa emocionalno odsutnom majkom. Svaki njen pokušaj da dobije pažnju, topline, priznanja, ostajao je nezapažen. Ona je naučila da trči brže, da bude bolja, da se više trudi, nadajući se da će jednog dana zaslužiti ljubav. Ta djevojka danas, kao odrasla žena, ima prijateljicu koja je uvijek u centru pažnje, koja uzima ali ne daje, koja očekuje ali nema reciprocitet. I ona je stalno tu, pokušava, daje, prilagođava se, slama se, ponavljajući tačno isti ples koji je naučila sa majkom. Zašto? Jer joj je poznato, jer u dubini duše, ona i dalje pokušava dobiti ono što nikada nije dobila, samo sada sa drugom osobom u glavnoj ulozi.
To nije slučajnost. To je trauma koja tiho diriguje orkestrom tvog socijalnog života.
Anatomija nesvjesnog privlačenja
Hajde da razjasnimo jednu stvar koja ti neće biti draga, tvoj prijatelj koji te iskorišćava nije upao u tvoj život slučajno, ti si ga pozvao. Ne riječima, ne svjesnom odlukom, već energetskim potpisom koji nosiš. Ljudi sa neizlječenim traumama emituju specifičan signal u svijet „tražim nekoga ko će igrati ulogu iz moje prošlosti” i uvijek se nađe neko ko savršeno pristaje na tu ulogu.
Mehanizam je elegantan u svojoj okrutnosti. Pretpostavimo da si odrastao u okruženju gdje je ljubav bila uslovljena, voljen si samo kada poslušaš, kada budeš savršen, kada ne praviš probleme i tvoja psiha je to kodirala kao normalu. Kao odrasla osoba, nećeš formirati duboku vezu sa nekim ko te bezuslovno prihvata. Zašto? Jer ti to nije normalno, tvoj sistem za prepoznavanje opasnosti ne prepoznaje tu vrstu ljubavi. On čak može reagovati na nju sa sumnjom „što ovaj hoće od mene kada je tako dobar bez razloga?”.
Umjesto toga, privlačiš i privlače te ljudi koji ponašanjem evociraju stare rane. Prijatelj koji te kritikuje „zbog tvog dobra”, drugarica koja te cijeni samo kada joj nešto trebaš, osoba koja ti
povremeno daje toplinu, ali najčešće je hladna i distancirana, tjerajući te da ponovo zarađuješ ljubav koju bi trebao dobijati besplatno.
Ovdje dolazimo do najgore istine: nesvjesna trauma ne želi samo da ponovi prošlost, ona želi da je ispravi. U svakom toksičnom prijateljstvu, u svakoj jednostranoj vezi, mi držimo malu, gotovo nevidljivu nadu, možda će ovaj put biti drugačije. Možda ću ovaj put dobiti ono što mi je uskraćeno. Možda će ova osoba, koja podsjeća na osobu koja me je povrijedila, biti ta koja će me napokon izliječiti, ali ne budet tako, jer ljudi koje biram nisu terapeuti moje prošlosti. Oni su samo statisti u predstavi koju moja trauma beskonačno ponavlja.
Postoji još nešto što rijetko ko govori, komplementarnost trauma. Tvoja trauma privlači komplementarnu traumu kod druge osobe. Osoba koja je naučila da preuzima kontrolu jer se osjećala bespomoćnom kao dijete, savršeno će se uklopiti sa osobom koja je naučila da bude pasivna i da dopusti drugima da upravljaju njenim životom. Osoba koja ne zna postaviti granice privlači osobu koja će te granice redovno gaziti i to nije sudbina to su dvije rane koje savršeno korespondiraju, stvarajući iluziju potpunosti, a zapravo produbljujući bol.
Oslobađanje, kada počneš birati umjesto da budeš biran
Najteži dio ovog putovanja nije spoznaja da tvoja trauma bira tvoje prijatelje, najteži dio je ono što dolazi poslije, odluka da prekineš taj ciklus, jer prekidanje znači prihvatiti prazninu. Znači stati sam sa sobom i priznati, ovi ljudi koje sam birao, ovi odnosi koje sam njegovala, nisu bili ljubav, bili su ponavaljanje. I kada konačno uvedem zdravu granicu, kada odbijem da igram poznatu igru, ostaću sam, bar na trenutak.
Ta praznina plaši. Plaši kao smrt, jer na neki način i jeste smrt, smrt starog identiteta koji je bio izgrađen oko tih toksičnih obrazaca. Ko si ti kada ne trčiš za nečijom ljubavlju? Ko si ti kada ne spašavaš, ne popravljaš, ne daješ previše sebe nekome ko ne cijeni? Ko si ti kada nisi u dinamici koja te boli, ali ti je toliko poznata?
Odgovor je: ti si osoba koja može napokon doživjeti pravu povezanost, ali da bi do toga došlo, moraš proći kroz proces koji zahtijeva brutalnu iskrenost. Moraš pogledati svoja prijateljstva i zapitati se što oni aktiviraju u meni? Koja potreba iz prošlosti ovdje igra ulogu? Da li sam uz ovu osobu jer volim ko je ona ili jer ona ponavlja ulogu nekoga iz mog djetinjstva?
I onda dolazi najkonkretniji dio, terapijski rad, jer razumijevanje nije dovoljno. Možeš analizirati svoje obrasce do mile volje, ali dok ne zaliječiš traumu koja ih pokreće, nastavićeš birati iste ljude sa različitim licima. Trauma nije intelektualni problem, trauma je emocionalno, tjelesno, duboko ukorijenjeno stanje koje zahtijeva više od svijesti, zahtijeva transformaciju na nivou nervnog sistema.
Kada počneš taj proces, primijetićeš nešto čudesno, ljudi koji su ti nekada bili neodoljivi postaju prozirni. Vidiš manipulaciju prije nego što te uhvati u zamku, osjetiš hladnoću prije nego što investiraš srce. Primijetiš uzimanje prije nego što se isprazniš davanjem i polako, gotovo neopaženo, prestaneš biti privučen tim ljudima. Frekvencija se mijenja.
I ulaze novi ljudi. Ljudi koji te ne podsjećaju na neizliječene rane, ljudi kod kojih se ne moraš dokazivati, zaradjivati, prilagodjavati do samozaborava, ljudi sa kojima možeš biti, jednostavno biti i to je jezivo na početku, jer je nepoznato, jer nisi naučio tu vrstu bliskosti. Ali ako izdržiš, ako dopustiš sebi da ostaneš i da osjećaš tu novu, čudnu, neuobičajeno mirnu dinamiku, konačno ćeš razumjeti kakva prijateljstva mogu biti.
Put od nesvjesnog ponavljanja ka svjesnom biranju nije lak, ali jedini je put ka odnosima koji ne bole, ka ljudima koji te ne liječe jer nisu dizajnirani da zaliječe rane koje su ti drugi nanijeli, već te dopunjuju. Trauma možda jeste birala umjesto tebe sve ove godine, ali od danas možeš preuzeti kontrolu i početi birati ne one koji ti se čine poznatim, već one sa kojima stvarno možeš biti slobodan.
Autor: Mayya Ushioko
