Novinar Nermin Bise autor je dokumentarnog filma “Sve nas ista ljubav spaja” koji govori o Fudbalskom klubu Velež.
Na Svjetski dan sportskih novinara razgovarali smo o ovom značajnom filmskom ostvarenju.
Koji je bio Vaš glavni motiv za snimanje ovog filma i odakle sama ideja?
- Motiv je bio da ispričamo priču o jednom od najpopularnijih klubova s prostora Balkana – o FK Velež iz Mostara. Rijetki su klubovi koji su voljeni i za koje se navijalo širom bivše Jugoslavije kao što je to Velež. Ideja se rodila još prije deset godina i tek smo je sad uspjeli realizovati. Mislim, da je film došao baš u pravo vrijeme – na 102. rođendan kluba. Kroz to stoljeće postojanja Velež je doživljavao mnoge kalvarije i zabrane, gašenja. Posljednju takvu sudbinu simbola Mostara, uz naravno Stari most, imali smo u periodu agresije na BiH. Legendarni Enver Marić je svojevremeno rekao: “Neko je morao igrati i u mraku”. Ja sam s kolegom Arminom Čolakovićem koji je producent filma sa svojom produkcijom ND, pokušao i čini se uspio baciti ogromni tračak svjetlosti na taj mrak.
Koliko dugo ste istraživali priču o Veležu i njegovom značaju i kako ste odabrali protagoniste u filmu?
- Posljednjih 30 godina sam uz klub. Od njegovog reaktiviranja nakon dvije godine prinudnog mirovanja i izbacivanja, odnosno progona sa Gradskog stadiona pod Bijelim brijegom. Kao novinar, reporter i komentator iza mene je u tom periodu više od par hiljada tekstova, radio prenosa, osvrta, analiza, komentara. Sasvim dovoljno da se upustim u avanturu zvanu dokumentarni film. Imam više od 20 sagovornika koji pričaju svoju priču i mi smo je uklopili u cjelinu. Smatram da je vrijedilo truda ovih 13 mjeseci koliko smo radili na filmu. Ja sam zadovoljan. A sudeći prema reakcijama publike na mostarskoj premijeri i publika je.
Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočili tokom procesa snimanja?
- Teklo je sve svojim tokom. Nije bilo problema sagovornike fokusirati i usmjeriti ih u pravcu kojim se radnja filma odvija. Najveći izazovi bili su uskladiti termine snimanja s toliko protagonista, ali evo, velim, sve je prošlo zaista onako kako treba, kako se samo poželjeti može kada radiš jednu priču ovoga tipa.
Koji Vam je detalj, scena iz filma ostala posebno upečatljiva i zbog čega?
- Ima ih više. Izdvojit ću par njih. Kada hroničar Veleža Enes Vukotić govori o povratku s posljednje Veležove utakmice pred raspad Jugoslavije. Bio je to povratak iz Subotice. Ili kad Samir Ćemalović Pika govori o idealima i uspoređuje naše ljiljane s tim idealima. U filmu je ratni VHS snimak u kojem se vidi kako tada branioci Mostara, skidaju vojničke čizme i maskirne uniforme i presvlače se u Veležove majice. Odlaze preko planina u opkoljeno Sarajevo da odigraju prvu utakmicu po obnavljanju rada Veleža. Još bih izdvojio Rijada Demića koji opisuje kako pod Bijelim brijegom svojim golom donosi, za sada jedinu pobjedu Veleža na tom stadionu, u posljednjih 30 godina. Sve je to puno čiste emocije koja se ne može odglumiti. Generalno, cijeli film je takav.
Kakve ste reakcije dobili od publike nakon premijere?
- Po završetku premijerne projekcije u prepunoj sali Narodnog pozorišta u Mostaru bilo je 4-5 gromoglasnih aplauza. Tokom trajanja filma bilo je i suza, uzdaha, smijeha. Jedan miks emocija i osjećanja. Do mene su sjedili Enver Marić i Džemal Hadžiabdić. Pratio sam onako preko oka njihove reakcije. Tu blizu bio je i Meho Kodro. Svi su čestitali. I ljudi iz pozadinskih redova u pozorištu došli su da čestitaju. Kod mnogih sam vidio suze u očima. Potpredsjednik Uprave FK Velež Admir Rahimić srdačno me zagrlio i čestitao, ostali članovi Uprave kluba također. Bila je to jako emotivna noć i čini mi se da je film upravo pogodio u onaj cilj koji smo targetirali prije nego smo i počeli da ga radimo, a to je ta čista, nepatvorena, prirodna emocija.
Koju utakmicu Veleža posebno pamtite i kakve Vas emocije vežu za taj meč?
- Bilo ih je mnogo. Iskren da budem svaku Veležovu utakmicu proživljavam emotivno i s uzbuđenjem. Do devedesetih prošlog stoljeća to je ona protiv Borussije Dortmund, pa i ona protiv bugarske Vitoše. A u suverenoj BiH je to gradski derbi u Vrapčićima kada je do 90+3 na semaforu stajalo 1:1 i onda je Adis Obad pogodio glavom za pobjedu sa zvukom sirene bukvalno košarkaškim žargonom rečeno. Još dvije bih izdvojio, na Bilinom polju osvajanje Kupa protiv Sarajeva na penale u maju 2022. I obje utakmice protiv AEK-a. Pobjeda 2:1 na Grbavici i u Atini prolaz na penale.
Kako planirate promovirati film nakon premijere?
- U ovoj sedmici potpisujemo Ugovor s jednom TV kućom o prodaji autorskih prava. Tako da će biti i televizijska premijera. U septembru nas očekuje sarajevska premijera na Ilidži gdje postoji velika baza navijača Veleža organizovanih kroz navijačku grupu Red Army. Potom ćemo imati i još neke domaće projekcije, a s filmom se namjeravamo predstaviti i u inostranstvu, među Mostarcima, Bosancima i Hercegovcima. Želja je da film dođe do svakog čovjeka kojem je Velež na srcu. I onima kojima to nije. Jer, Velež nije puka priča o jednom klubu. Velež je način života i više od toga.
