SUMEJA IKANOVİĆ: Već 22 godine cerebralna paraliza je moj saputnik i učitelj

Sumeja Ikanović (FOTO: Sumeja Ikanović, privatni arhiv)

Živjeti nije isto što i disati, jer nisu to samo mehanički koraci, živjeti znači osjećati, te zato i ne živi svako. Različiti smo, ponavljamo jedni drugima kao neku mantru, u pokušaju da ostanemo nadmoćno neuspoređeni, a ipak nesvjesni da našu različitost zapravo određuje život u nama. Želimo li biti različiti, zapitajmo se želimo li živjeti?!

A lahko je, lahko je izdvajati se, dovoljno je samo osjećati; rijetki ali ipak prisutni.
A takva je i ona; željna života, podriva svaki problem osjećajući svaku poru života, jer život ima svoju svrhu, a ona je živi idući u susret svim barijerama nestalnih misli malih ljudi.

Sumeja Ikanović je 22-godišnja studentica treće godine Filozofskog fakulteta, Odsjek za turski jezik i književnost, a odmah po rođenju, uslijed preranog porođaja od šest i pol mjeseci, dijagnosticirana joj je cerebralna paraliza, tako da svoj život provodi u invalidskim kolicima.

“Dakle, već 22 godine cerebralna paraliza je moj saputnik i učitelj. Sigurno se pitate kako mogu za jednu bolest reći da mi je ni manje ni više nego saputnik i učitelj. Mogu, jer je to zaista tako. Cebralna paraliza naučila me je svemu i kroz nju sam prošla kroz sve i svašta. Pitala sam se kako ću se izboriti sa ovom bolešću, pogledima i predrasudama ljudi. Mnogo je vremena prošlo od toga, mnogo sam plakala, ali kako je  vrijeme prolazilo i ja sam se mijenjala”, priča Sumeja Ikanović.

U razgovoru za dobarportal.net ističe da je naučila živjeti sa cerebralnom paralizom.

“Uprkos ali i zahvaljujući ovoj bolesti naučila sam voljeti život, biti sretna, boriti se, posmatrati svijet i ljude iz drugog ugla  i nikad ne odustati. Više ne tugujem zato što sam drugačija. Čak šta više počela sam voljeti različitost. Shvatila sam da je različitost jedno bogatstvo. Shvatila sam da me ljudi, moji pravi prijatelji mogu voljeti zbog onih posebnosti koje ja posjedujem, a ne zato što sam bolesna i što me žale. Danas moja cerebralna paraliza i ja živimo jedan sretan život”, navodi naša sagovornica.

Naglašava da je daljnje školovanje bilo upitno, jer su ljekari pod pretpostavkom njene bolesti predvidjeli obrazovanje u specijalnoj školi. Dodaje da se to se to ipak nije desilo zahvaljujući dragom Bogu, zatim njenim roditeljima te jednoj od liječnica koja zaista zaslužuje to važno zvanje

“Ona je donijela konačan sud u moju korist a ne na moju štetu izjavivši da je moja bolest oštetila moždanu komoru za hodanje, a ne moje moždane vijuge i da ja kao dijete i sa ovakvom dijagnozom mogu biti genije u budućnosti na polju obrazovanja te da nema nikakvih prepreka da pohađam tradicionalnu školu. Ono što je također važno, ne samo u obrazovanju već generalno u životu jeste postaviti sebi konkretan cilj do kojeg želite doći. Također trebate imati na umu i to da kakve vi vibracije pošaljete ljudima oko sebe u većini slučajeva ćete i primiti iste”, govori ova ambiciozna djevojka.

Sumeja Ikanović (FOTO: Sumeja Ikanović, privatni arhiv)

Napominje da je svojim nastavnicima, učiteljima i profesorima i svakoj osobi u obrazovnom sistemu nastojala pokazati da se ne trebaju plašiti kada pristupaju invalidnoj osobi i upuštaju se u razgovor s njom samo zato što je ona u kolicima.

“Trudila sam se pokazati im koliko jedna invalidna osoba može biti puna života, posjedovati snage, upornosti, volje i želje da se probije kroz obrazovni sistem i što je najvažnije uspije. Nisam dozvolila da potcijene moju inteligenciju, moju pamet samo zato što ne mogu da hodam. Postigla sam svoj prvi cilj, a to je da će profesori i nastavnici koji su mene upoznali vjerujem sada sa osmijehom i zadovoljstvom, a ne sa strahom i nepoznanicom prihvatati buduće invalidne osobe za svoje učenike. Također sam ponosna na sebe, jer će se budući invalidni učenici  i studenti osjećati sigurnije i samopouzdanije kada vide da im je sve prilagođeno i da ih niko ne gleda čudno, bar to mogu garantovati za ustanove u kojima sam provela školovanje”, kaže Sumeja Ikanović.

Prema njenim riječima, nikada nije osjetila diskriminaciju te stoga na sebe gleda kao pozitivam primjer inkluzije.

“U Bosni i Hercegovini još uvijek postoji diskriminacija. Vidici ljudi su mnogo skučeni i ograničeni. Zato se što više trebamo truditi to promjeniti. Porodica je najvažnija u svemu tome kao temelj društva. Ukoliko imate invalidno ili po bilo čemu drugom drugačije dijete u porodici ne bojte se, ne stidite se toga, ne zatvarajte ga u kuću i samim tim ne sputavajte ga, jer će biti obogaćeno i upoznato sa jednim novim svijetom, jer svako dijete je, bilo ono invalidno ili ne svijet za sebe. Zato, posebno kada su invalidna djeca u pitanju ostavite negativnosti po strani i otvorite svoja srca bez straha i puni entuzijazma prema šarolikim, borbenim i nevinim svjetovima te djece. Sigurna sam da se pokajati nećete”, potcrtava naša sagovornica.

Poručuje da je osjećaj postojane svrhe razlog njenog neposustajanja.

“Ono što mene motivira da ne posustanem i hrabro nastavim dalje jeste prvenstveno to što znam da je dragi Bog sigurno predodredio da i ja imam neku svoju ulogu i doprinos u ovom velikom svijetu ostavivši me u životu iako se tada tome niko nadao nije. Zatim drugi razlog moje motivacije jesu ljudi oko mene koji me vole ovakvu kakva sam i zbog onoga što jesam te vjeruju u mene. Moja porodica, prijatelji, profesori”, zaključuje Sumeja Ikanović.

Autor: Ilma Garankić

Bilješka o autoru: Ilma Garankić rođena je 28.05.2001. godine u Zenici i trenutno je studentica prve godine Odsjeka politologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Komentari

komentar