Mirza Mujagić je rođen 21. avgusta 1997. godine u Tuzli. Osnovnu školu završava u Poljicu (Lukavac), a Srednju rudarsku školu u Tuzli. Tokom srednjoškolskih dana trenira rukomet i bavi se amaterski glumom. Kako i sam kaže, nekoliko dana prije prijemnog ispita, odlučio je upisati Akademiju dramskih umjetnosti.
Do sada, Mirza je imao priliku glumiti u sljedećim predstavama: “Malograđani” (Maksim Gorki), “Odiseja” (Homer), “Sve je dobro što se dobro svrši” (William Shakespeare), ispitne predstave (Teatar Kabare Tuzla), potom: “Majmuni dolaze” (Lav Lunc), “Posljednja ljubav Hasama Kaimije” (Derviš Sušić) i “Pijana noć 1918” (Miroslav Krleža) – Narodno pozorište Tuzla, “PAT” (grupa autora) i “Druže, moja žena si ti!” (Rafi Šarta) – Pozorište mladih Tuzla, a u okviru Centra za kulturu Mirza pronalazi učešće u predstavi: “Muška posla” (Vladimir Đurđević) i autorskom projektu “Novogodišnja škola”.
U nastavku vam dobarportal.net donosi intervju sa Mirzom Mujagićem.
Kada se javila želja za glumom i kako da odaberete Akademiju?
Želja za glumom javila se nekoliko mjeseci prije završetka srednje škole. Ispričao sam svom školskom prijatelju, a danas i kolegi glumcu Mirzi Pinjiću da imam želju za glumom (pozorištem) i od njega sam zatražio prvi savjet po tom pitanju, zatim na njegov prijedlog zajedno upisujemo dramski studio Pozorišta mladih Tuzle i tu ostajem sve do prijemnog ispita na Akademiju 2016. godine, kada je zapravo upisujem.
Obično sve glumce pitaju kakav im je bio prijemni ispit, kakav je Vaš bio susret sa njim?
To su ogromni strahovi, iščekivanja, uzbuđenja, napetosti i mogao bi nabrajati do sutra kakve se sve emocije smjenjuju u čovjeku, mada meni je to jedan od najljepših sjećanja u životu. Ta četiri dana koja izgledaju kao vječnost i misliš da nema kraja i taj konačan odabir kandidata je vrhunac neizvjesnosti prijemnog ispita. To je stvarno neopisiv osjećaj. Moja konačna odluka da upišem akademiju desila se deset dana prije prijemnog ispita stoga nisam imao mnogo vremena pripremiti se ali sam uspio.
Sada ste diplomirani glumac i kao neko ko je tek došao u ovaj svijet, kako gledate na stanje glumaca u našoj državi i generalno na ovaj posao?
Stanje u državi nije u najboljoj poziciji tako i u ovoj branši, mada osjete se mali koraci i vidljive promjene ali u poređenju sa zemljama iz okruženja to još nije dovoljno. Uredu je kretati se, bitno je ne stagnirati, ali mislim da je krajnje vrijeme za pravljenje većih koraka, odnosno iskoraka. Znam da ova zemlja ima mnogo talentovanih umjetnika koji mogu i znaju stvarati, ali vrlo često država ne staje kao zaštitnik kulture danas.
Šta Vama umjetnost predstavlja i kako je Vi doživljavate?
Za mene je umjetnost blagodat i dar od Boga. Ona za mene predstavlja način življenja, stil izražavanja, kreiranje, razmišljanje, maštu… Sve što ima veze sa čovjekom. Svaki čovjek je jedan vid umjetnosti. Sve dok stvaraš – pišeš svoj život, radiš na sebi, ti si zapravo umjetnik koji stvara sebe.
Igrali ste u mnogim predstavama naročito u posljednje dvije godine, također ste uzeli učešće u različitim projektima. Koju bi predstavu Vi izdvojili da je ostavila najviše utiska na Vas i koji su to likovi sa kojima ste najzadovoljniji?
Nemam još dovoljno iskustva da biram ali svakako najdraža uloga do sada bila je u predstavi “Druže, moja žena si ti!”. To je komedija koja je i komedija situacije i likova, a meni je rad na toj predstavi do sada bio je najzahtjevniji i najzanimljiviji. Komedije su brze a od te brzine zavisi i ogromna koncentracija i spremnost. Tu ulogu dobio sam na preporuku redatelja predstave Adnana Mujkića kome sam na tome neizmjerno zahvalan. Mislim da sam napravio zapaženu ulogu u kojoj sam svakako uživao svakog momenta na sceni.
Kako stvarate ulogu, kako se Vi osjećate tokom procesa u radu na nekoj predstavi?
Svaka uloga je novo iskustvo i svaki rad na nekom novom projektu je prilika za pomjeranje granica, prilika za usvajanje novog gradiva, znanja, upoznavanje nekih novih ljudi, kolega…Zato ovaj posao smatram najljepšim na svijetu jer svaki put drugačije pristupaš ulozi, uradiš nešto novo na sceni, jednostavno iznenadiš sebe. Kada radim volim postepeno prolaziti kroz zadatke. Tjeram sebe uvijek da što prije dobijem prirodnost lika kojeg igram. Jednom prilikom po povratku sa igranja jedne predstave iz Zenice, kolega Midhat Kušljugić i ja razgovarali smo, pričali o svemu a najviše o ovoj branši. Spomenuo je kako se on osjećao kada je završio akademiju i koja je njegova filozofija glume bila. Rekao mi je “samo vjeruj u ono što radiš i tako ćeš sve ostvariti”, i to sam uzeo kao savjet ali i motivaciju kroz život. Zato sam odabrao pozorište. To je mjesto gdje se počinje živjeti novi život. Mjesto gdje iluzija postaje stvarnost a za to je potrebno samo “vjerovati”.
Koji su Vam sljedeći koraci, da li spremate neki novi projekat?
Trenutno radim na master predstavi kolege Armina Filipovića i Luke Spasojevića u produkciji Narodnog pozorišta Tuzla. Premijera predstave “Bahanalije” makedonskog pisca Gorana Stefanovskog je 26. juna tako da svi koji žele pogledati predstavu mogu doći. Nakon te predstave imam u opticaju jednu duodramu kao autorski projekt i još jednu koju ću početi spremati za narednu sezonu. Neću otkrivati koje su to predstave jer još je rano.
I za kraj, recite nam odakle crpite motivaciju, šta Vas pokreće, i ima li nešto izvan predstava i glume čemu volite posvetiti pažnju u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme najviše volim planinariti, mada mi ni slikanje nije mrsko. Još od malih nogu gajim simpatije prema slikarstvu i to mi predstavlja relaksaciju, neki vid antistres terapije. A što se tiče motivacije, pa, motivaciju pronalazim na razne načine, uglavnom nije uvijek isti izvor. Svaki put tražim nešto drugo, neku energiju koja me ispunjava i šapće mi da idem dalje. Držim se one stare da rad oslobađa i postavljam sebi u glavi da jedino radom možeš ispuniti svoja očekivanja. Ko će ako nećeš ti najbolje učiniti nešto za sebe. Naravno teško je danas naći motivaciju jer živimo u društvo gdje je najviše nezaposlenih, ljudi koji su na marginama društva, politička, ekonomska i socijalna stanja unutar države su na staklenim nogama pa obično država i nije potpora umjetnicima. Ali bez obzira na probleme, definitivno moramo imati motivaciju, moramo je stalno nalaziti jer često baš ona bude odskočna daska koja nas lansira na put uspjeha.
Autor: Samra Halilović
Bilješka o autoru: Samra Halilović rođena je 20.09.1998. godine u Tuzli, a živi u Srebrenici. Studentica je treće godine studijskog programa Politologija, usmjerenja- Međunarodni odnosi i diplomatija na Filozofskom fakultetu u Tuzli. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem bloga, a oblasti njenog intesovanja su: ljudska prava, nediskriminacija, borba protiv rasne i vjerske intolerancije, govor mržnje u medijima i praćenje medija.
