Hrvati u BiH se prvenstveno zbog sebe trebaju suočiti s činjenicom da se u Ahmićima dogodio stravičan zločin. Počinili su ga pripadnici Hrvatskoga vijeća obrane. Hrvati u BiH su ti koji trebaju reći: Nije se dogodilo u naše ime.
HVO je, kao vojska koja je djelovala u BiH, imao puno sjajnih momenata. Ti sjajni momenti su se oslikavali u, primjerice, obrani Mostara od JNA agresije. Tada je HVO-u povjerena obrana toga grada od samog državnog vrha! To je argument koji nikada ne treba zaboravljati u bilo kojoj raspravi. Kao ni druge akcije u kojima je HVO praktično spriječio nove Srebrenice nad Bošnjacima…
Odnos javnosti i medija po pitanju zločina u Ahmićima nema nikakve veze s odnosom iste te javnosti i tih medija po pitanju zločna u Trusini… Ili Grabovici. Dusini, Buhinim kućama…
Hrvati u BiH imaju svako pravo na to da pričaju o onom što im se dogodilo i što su doživjeli. Nitko ne može zabraniti da se zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH svakodnevno guraju u prvi plan te da se za njih traži odgovornost i izvršitelja i nalogodavaca. Međutim, to istovremeno ne znači da Hrvati u BiH ne mogu i ne moraju biti svjesni onoga što je netko počinio u Ahmićima u njihovo ime.
Svaki narod u povijesti naroda i država na svijetu nikada nije imao problem priznati ono što se nekom dogodilo od njegove vojske i u njegovo ime. To se može uraditi dostojanstveno bez da se prijeđe u često viđeni autošovinizam. Ne treba govoriti samo o vlastitim greškama niti se samo njima baviti. Mnogi pojedinci u BiH to rade. To je njihova stvar i njihova greška. Međutim, o vlastitim zločinima je potrebno pričati.
Ne u naše ime
Hrvati mogu vrlo dostojanstveno priznati što se u Ahmićima dogodilo. I reći: Ne u naše ime! Nismo se za to borili! Nismo to željeli! Nismo agresori u vlastitoj zemlji. Branili smo vlastite kuće, dvorišta, obitelji. Nismo ušli u HVO da bi nešto osvajali, nekoga progonili. Bili smo dio te vojske jer smo htjeli sačuvati sebe i svoje.
Hrvate u BiH ne treba zanimati kako neke nevladine organizacije u Hrvatskoj gledaju na Ahmiće. To je sporedno. Hrvatski argument u BiH ne može i ne smije biti: “Jesu Ahmići, ali….”. Svaki argument koji se nastavlja s “ali” je kriv argument i opravdanje svega onoga prije tog “ali”.
Hrvati u BiH se trebaju pobrinuti oko svojih zločina, osuditi iste, biti ih svjesni, pa i kolektivno se pokajati. Jedino je to put da se legitimno može propitivati i zločin onog drugog. Jedino je to put da se mogu postavljati pitanja o zločinima počinjenima nad nama. Nije li nam, uostalom, prst sudbine, sam bog, svemir, ili tko god već u što vjeruje, to već sam pokazao činjenicom da se Trusina i Ahmići obilježavaju isti dan?!
Ovih dana sam razgovarao s više pripadnika HVO-a. Puno njih mi kaže kako Ahmići baš i nisu toliki zločin jer se, eto, Trusina dogodila nekoliko sati ranije.
Kažu kako su Ahmići svojevrsni odgovor na Trusinu. Ako uzmemo da to i je tako, opet ne mijenja na stvari. HVO je počinio zločin u Ahmićima bez obzira na to što je točno bio inicijalni motiv počiniteljima tog zločina.
To treba biti spreman priznati, sagledati i biti svjestan toga jer je jedino to moralno, etički pa i vjerski ispravno.
Vječna opsjednustost ratom
Očekivati od druge strane priznanje vlastitih zločina, a ne biti spreman priznati svoje je put vječne opsjednutosti ratom, prošlošću i zarobljenosti u kružni tok iz kojeg izlaza nema.
Priznanje vlastitih zločina je višestruko korisno i iz moralne perspektive, legitimiranja činjenice da propitujete zločine počinjene nad vašim narodom, a na koncu konca i puke političke koristi.
Nečinjenje toga u situaciji gdje doslovno svi koje to zanima vide što se dogodilo može prouzročiti samo nečistu savjest, politički vas degradirati i onemogućiti bilo kakav kolektivni napredak.
Na kraju krajeva, sve je, ipak, na nama samima.
Preuzeto: Kako Hrvati u BiH trebaju gledati na ono što se prije 30 godina dogodilo u Ahmićima? (bild.ba)
