U vrijeme pandemije svi mi koji među članovima porodice i prijateljima imamo zdravstvenih radnika, strahujemo svakodnevno da baš oni sutra ne budu dio statistike o broju zaraženih Koronom.
Njihov strah je dvostruk, za sebe i za nas s kojima je red da ponekad kafu popiju, popričaju ili jedu. Šta ako baš kćerka doktorica majci dijabetičarki donese virus? Šta ako u nedogled…
Ilvana Rabotić je doktorica privatne poliklinike u Tuzli. Tokom studija ova mlada djevojka bila je aktivna kroz veliki broj projekata koji su donosili edukaciju studenata, usavršavanja, nova naučna dostignuća.
Kaže da je početak pandemije nije zatekao uplašenu od virusa, već od mjera koje su donosili krizni štabovi, a za koje je bila sigurna da će ostaviti posljedice na društvo.
Njen dan tokom pandemije u mnogome nije različit od onih u kojima se nismo sretali sa Covidom: “Uvijek mi fali vremena da stignem sve što želim u jednom danu. Nastojim da produktivno provedem slobodno vrijeme sa porodicom, na nekom webinaru, čitanju. Na poslu sam svakodnevno u kontaktu sa pacijentima, vrlo često sa pacijentima pozitivnim na COVID-19. S obzirom da u Poliklinici imamo laboratoriju u kojoj radimo sve potrebne nalaze, vrlo često očitavam nalaze pacijentima, dajem preporuke za dalje korake. Pored toga pokrivam i druge stvari kao što je hiperbarična komora, gdje imam potpuno drugi izazov u liječenju pacijenata, gdje nastojimo riješiti zdravstvene probleme sa kojim dolaze”, kaže doktorica Rabotić.
O strahu da će zaraziti nekoga ako bi tokom obavljanja redovnih zadataka infekcija prodrla i u njen organizam kaže da ne razmišlja.
“Ako sam je i prenijela dobro su to prošli. Do sada nisu imali simptome koje bi povezali sa infekcijom COVID-19. Da postoji rizik da se to dogodi- zasigurno. Ali postoji i rizik da se zaraze od nekog drugoga, što nije pod mojim uticajem. U suštini važnost brige o sebi, pridržavanja mjera preporuke i lična odgovornost je na svakome pojedinačno, toga smo svi u kući svjesni. „Šta bi bilo, kad bi bilo“, trudim se da tako ne razmišljam, sve dok su dobro, nema razlike za paniku.”
Prvi put se srela s pandemijom tokom rutinskog pregleda pacijenta.
“Moj prvi susret sa pacijentom je zapravo bio sumnja na COVID-19, gdje sam nakon pregleda preporučila da se uradi testiranje, nakon čega je javio da je pozitivan. Pacijentu sam saopštila da je moguće da je pozitivan na COVID-19, ali istovremeno nisam željela da se plaši, kroz razgovor sam objasnila šta to konkretno znači u njegovom slučaju, koje lijekove je potrebno uzimati, na koje simptome treba obratiti pažnju, te planirala dalje kontrolne preglede.
Uglavnom taj pacijent je dobro, spada u one koje je izgubio čulo mirisa, kaže da se to vratilo, ali nije kao što je bilo ranije.”
Borba pacijenata kaže da je i njena lična borba, te kad smanji njihove tegobe smatra to svojom malom pobjedom. “Način na koji posmatrate svoj posao uveliko igra ulogu za vaše lično zadovoljstvo u životu. Meni je satisfakcija i svaki dan je to mala pobjeda kada uspijem riješiti tegobe pacijenta koji mi je došao na pregled, prepoznati i postaviti pravu dijagnozu. Iskreno to je nešto što je i moja lična borba i želja omogućiti ljudima ispravan tretman, pomoć koju trebaju i popraviti njihov kvalitet života.”
Svaki ljekar pred ordinacijom ostavlja lične brige, probleme, one sitne ljudske muke i svojim bićem bude na usluzi pacijentima.
“To je u prijevodu profesionalac. Osoba koja se posveti medicini i nauci, pacijentima svjesna da je to ujedno i prioritet koji je odabrao u svome životu. Lični problemi su nešto što se dešava i što ne možete planirati kad će se dogoditi, ali itekako se može raditi na sebi u smislu kako ćete reagovati i ponašati se u vezi s tim.”
Moto doktorice Ilvane Rabotić je jednstavan i poruka ujedno svim mladim ljudima koji još traže svoje mjesto pod suncem: “Vjera da se znanje, dobrota i i čvrsta odluka da nešto uradite kako treba isplati i u ovoj državi.”
Ovo je vrijeme kada nam je potrebno mnogo optimizma, solidarnosti i empatije. Ulazeći u ordinacije tih ljudi u bijelom moramo biti svjesni činjenice da ulazimo kod istih ljudi kao i mi koji imaju svoje strahove, probleme i život u ovome vremenu. Zato im trebamo biti puna podrška, ona moralna kako bi i nama lakše bilo prevazići svakodnevne borbe nas samih ili bliskih ljudi.
