Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, koji se obilježava 3. decembra, razgovarali smo s Fatmom Bulić, koja ima 23 godine, živi u Tuzli i predsjednica je Upravnog odbora mreže mladih za samostalan život osoba s invaliditetom. Bavi se sportom, piše knjige i trenutno je studentica Fakulteta političkih nauka. 

Dobarportal.net donosi razgovor o njenim interesovanjima, studiranju, barijerama i problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom, ali i o planovima u vezi sa školovanjem i budućnosti u Bosni i Hercegovini.

Sport, aktivizam, studiranje, pisanje, nagrade i sa samo 23 godine, na šta ste najviše ponosni i šta Vas motiviše da ste tako uspješni u ovim poljima?

Moj život od samih početaka je bio ispunjen raznim aktivnostima koje su se godinama mijenjale. Tako da, ako počnemo od djetinjstva, gdje se nalazi pisanje, pa dolazimo do tinejdžerskih dana gdje pronalazim zadovoljstvo u sportu, nakon toga ulazak u svijet odraslih i bavljenje konkretnijim i konciznijim stvarima i problemima, kako ličnim tako i onim koji se tiču cijele lokalne zajednice. Nekako mogu reći da svaki segment mog života upotpunjuje jednu sliku koja ne bi bila ista bez jednog od tih dijelova. Motivaciju nalazim u raznim stvarima, ali mogu izdvojiti ljubav prema stvarima koje volim raditi. Ljubav prema određenim ljudima, mjestima i trenucima.

Vrlo često navodite da treba mijenjati percepciju drugih o osobama s invaliditetom, jesu li protekle godine i aktivizam na kojem ste radili zajedno s Vašim kolegama bar jednim dijelom promijenile percepciju građana?

Vrlo često me shvate pogrešno i pogrešno percipiraju ono što želim da kažem. Mi ne možemo mijenjati ničiju percepciju, možemo promijeniti svoju percepciju prema svijetu, promjena prvobitno kreće od nas samih. Možemo mijenjati sebe, izlaziti iz okvira svakodnevnice, rušiti vlastite barijere i predrasude, možemo mnogo toga činiti na sebi, druge moramo ostaviti njima samima. Definitivno da su protekle godine donijele mnogo promjena. Jer, uspjeli smo promijeniti svoje barijere, naučili smo biti tu, naučili smo rasti u mnogim poljima. Zajedno s mojim kolegama iznijeli smo puno stvari kada se tiče pokreta osoba s invaliditetom. Tako da sada imamo snažne mlade ljude koji su spremni praviti promjene u ovom svijetu.

Smatrate li da postoje svojevrsne barijere i problemi koji se temelje na predrasudama prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom i ako da, koliko je moguće da se utiče na to?

U toku cijelog mog profesionalnog razvoja i rada s velikim brojem ljudi kako u Bosni i Hercegovini tako i širom svijeta, ljudi koji uglavnom nisu osobe s invaliditetom, mogu slobodno reći da predrasude dolaze od nas samih. Naravno, lagala bih kada bih rekla da je sve idealno, da predrasude ne postoje i da problema nema. Ima i postoje. Međutim, predrasude se mijenjaju i mogu se veoma lako izbrisati. Šta je to što mi nudimo poslodavcu? Šta je to što mi možemo doprinijeti jednoj firmi? Na koji način mi možemo biti resurs? Koju dodatnu vrijednost donosimo poslodavcu ako nas zaposli. Ne možemo mi ići tražiti posao samo zato što smo “mladi, lijepi i u kolicima…”. Moramo ponuditi konkretno znanje, vještine i iskustvo. Hoćemo jednakost? To nam je jednakost!

Kao predsjednica Upravnog odbora mreže mladih za samostalan život osoba s invaliditetom i na dodjelama nagrada, kao i kroz aktivizam imali ste priliku upoznati osobe s invaliditetom širom Evrope i svijeta, kakvi su uslovi života i mogućnosti u Bosni i Hercegovini u odnosu na ostatak Evrope?

Problem našeg društva je kutija. Uvijek i za sve stvari gledamo samo u okvirima kutije. Uvijek se poredimo s Njemačkom, Švajcarskom, Austrijom, Francuskom… gdje možemo vidjeti uređeniji sistem i podršku koja postoji. Međutim, ni tamo nije savršeno, svako ima svoje vjetrenjače s kojima se bori, na ovaj ili onaj način. Ali, svijet se ne sastoji samo od zemalja Evropske unije, hajde da idemo malo dalje, da idemo u zemlje trećeg svijeta. Ako zavirimo na Kavkaz, vidjet ćemo da smo mi u odnosu na njih odlični, ako odemo u zemlje Azije, vidjet ćemo da postoje ljudi koji su zaboravljeni, nevidljivi, u ruralnim područjima, gdje je mogućnost kretanja, pravo glasa, personalna asistencija i sistemska podrška smiješna stvar, tu se bori za komad hljeba i jedan dostojanstven obrok. Ako odemo u Afriku, možemo vidjeti ljude bez ortopedskih pomagala koji se vuku po blatnjavim cestama, arhitektonska pristupačnost je skoro pa nepoznat pojam. Indija, Pakistan, Sirija, Nepal, određeni dijelovi Amerike. Da li ste svjesni da i u ovim zemljama postoje osobe s invaliditetom? Da li smo se ikad zapitali kako oni žive? Da li žive? Ne možemo zauvijek ojačavati već ojačane zajednice, zauvijek hraniti nahranjene ljude, zauvijek podržavati one koji imaju podršku, dok 90 posto populacije ostaje nevidljivo i zaboravljeno.

U Informativnom centru za osobe s invaliditetom “Lotos”  iz Tuzle ste bili dugo, koliko je mreža napredovala i koje promjene izdvajate kao najvažnije?

Kao što sam već rekla, puno promjena se desilo prethodnih nekoliko godina. Svaka od njih je važna sama po sebi. Ali možemo da izdvojimo one gdje su mladi odlučili preuzeti aktivne uloge u svojim životima.

Na koji način osobe s invaliditetom mogu da se učlane u “Lotos” i u druge slične organizacije, putem kojih društvenih mreža mogu da pronađu informacije, ali i informacije o programima i aktivnostima koji bi mogli biti od koristi osobama s invaliditetom?

Osobe s invaliditetom u našoj državi prije svega moraju shvatiti značaj nevladinog sektora u polju i domenu ljudskih prava te na koji način taj isti sektor možemo doprinijeti stvaranju njihovih ličnih benefita i ciljeva koje imaju. Također, s druge strane, organizacije moraju prepoznati potrebu koju mladi imaju i raditi na tome. Kada dođemo do trenutka kada shvate značaj NVO sektora, mogu se uključiti u bilo koju lokalnu organizaciju koja im je najbliža, tako što jednostavno iskažu interes, vjerujem da ih niko neće vratiti. Naravno, ne možete otići u udruženje demobilisanih boraca ako imate 15 godina. Kada nađete organizaciju koja vam se dopada od tog trenutka možete krenuti graditi sebe a i svijet okolo, jer puno smo jači zajedno. Što se tiče resursa i informacija, Mreža Mira je odličan resurs za edukacije, seminare, konferencije, projekte i još mnogo toga.

Veliki broj mladih ljudi napušta državu, da li sebe nakon završetka fakulteta vidite u inostranstvu?

Sreća u nesreći je da imam priliku jako često putovati i vidjeti s čim se suočavaju druge zemlje i ljudi u tim zemljama. Tako da, mogu reći, stvarno nema smisla odlaziti bilo gdje kada je situacija manje-više ista svugdje. Već imam neke planove za posao i razmišljam za dugoročnije ciljeve ovdje u Bosni i Hercegovini, mojoj zemlji, s mojim narodom, sa svojom porodicom, prijateljima i svim malim i velikim ljubavima koje imam. Način postoji, mogućnosti postoje, prilike postoje, potrebno je da se izdignemo iz svakodnevnice i izađemo iz zone komfora.

Autor: Ana Motika

Bilješka o autoru:  Ana Motika rođena je 22.10.1998. godine, a 2021. godine diplomirala je novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Piše i istražuje o marketingu, javnom nastupu i medijskoj pismenosti, iskustvima s putovanja, ravnopravnosti polova i rodno zasnovanom nasilju. Članica je Erasmus studentske mreže.