Žrtve nemaju ime i nacionalnost. Žrtva je žrtva, tu gdje svojim očima svjedočimo, a i tamo negdje na drugom kraju svijeta. Nepotrebno je, a smatram i neljudski naglašavati nacionalnost žrtve jer time zaboravljamo ostale ljude koji su žrtvovani zbog nečije ideologije godinama unazad.
Da su ljudi, ljudi, a neljudi i dalje neljudi pokazuju njihova djela čak i u ratu. U ratu, kada ljudi trebaju da budu jedni uz druge bez obzira na sve. U ratu, kada se čovjek oslanja na komšije i na ljude koje poznaje samo na društvenim mrežama više nego ikada. U vrijeme kada se ne biraju sredstva, kada toplinu potpunog stranca možemo porediti s rođenim bratom. Tako to ide.
Međutim, ne mogu zatvoriti oči na tako ružna djela popraćena rasizmom. Na to, da se čak ljudi dijele po boji kože, imenu, religiji. Ne mogu zatvoriti oči na to da su bijeli ljudi sa svijetlim očima dobro došli bilo gdje, a da oni malo tamnije puti bivaju izolovani i odbijeni, pod izgovorom: ‘Oni su navikli, godinama žive tako.’ Niko ne treba da se navikne na nasilje, na rat, na psihičko ili fizičko zlostavljanje. Nijedno dijete bez obzira na religiju, boju kože ili nacionalnost ne zaslužuje da mu se prekine djetinjstvo, da bude odvojeno od roditelja, brata, sestre. Ko je postavio to nepisano pravilo da neko ima pravo oduzeti tuđe, a neko drugi pak nema pravo to uraditi?
Uvijek mi dolazi samo jedan odgovor u glavu, a to je novac. Novac je postao oružje moćnih, pa sebi dozvoljavaju da oduzimaju pravo na život, dostojanstvo, poštovanje, imovinu. Nismo ni prije ratova bili bolji, niko od nas. Kada ste se posljednji put osmjehnuli strancu, onako bez razloga? Čekam kada će se u modu svrstati ljubaznost, lijepo ponašanje, poštovanje, pa čak napraviti i trend od toga!
Mišljenja sam da smo svi u jednoj velikoj zabludi jer svi slijedimo nečije ideologije dok zapostavljamo svoj život, što je postalo mnogo opasno i prelazi sve granice. Mi ‘obični’ ljudi nemamo moć da zaustavim ratove (a možda i imamo), ali imamo moć da budemo bolji ljudi, prema sebi prvo pa onda prema drugima. Dan kada poželimo drugima ono što i sebi, bit će sve bolje. Ipak, moramo paziti na to šta želimo sebi, moramo paziti na to da su nam misli pozitivne, ispunjene dobrotom i nadom za bolje sutra.
Autor: Admira Krehmić
Bilješka o autoru: Admira Krehmić rođena je 01.3.1991 u Zenici. Odrasla u četiri države uključujući domovinu, a trenutno živi u Sarajevu. Po struci je magistar engleskog jezika. Posljednje tri godine aktivno daje instrukcije iz engleskog i turskog jezika. Pored toga ima iskustva u marketingu i pisanju. Iz hobija i ljubavi prema fotografiji radila je kao model za malezijski brend hidžaba. Nedavno je pokrenula svoj blog na engleskom jeziku.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove dobarportal.net.
Da u Bosni i Hercegovini mladi imaju mnoštvo ideja, znanja i energije primjer je i projekt „Žene u zdravstvu“ čiji je cilj povezivanja zdravstvenih radnica i studentica zdravstvenih fakulteta te kreiranje mreže uspješnih i ambicioznih žena, a kojeg su osmislile Selma Terzić, doktorica medicine u Hitnoj pomoći i osnivačica platforme ABCDoktori te Anida Čelebić, studentica četvrte godine medicine u Zenici i saradnica na platformi ABCDoktori. U razgovoru ističu da je ideja za projekt „Žene u zdravstvu“ nastala sasvim spontano.
„Sve je počelo kada je Anida za platformu ABCDoktori napisala članak pod nazivom ‘Žene u medicini – nekad i danas’ i bio je vrlo uspješan. Tokom 16 mjeseci rada naše stranice, na svim društvenim mrežama, najveći broj onih koji nas prate su mlade žene. Odlučile smo da proširimo ovu priču jer je interes bio zaista veliki. Sada se projekt razvija u raznim pravcima jer su i druge kolegice počele da razvijaju svoje ideje i pokreću diskusije“, kaže Selma Terzić.
Selma Terzić (FOTO: Selma Terzić, privatni arhiv)
Dodaje da je fokus projekta „Žene u zdravstvu“ na jačanju odnosa žena u medicini.
„Glavni cilj je kreiranje mreže žena koje podupiru jedna drugu, rade zajedno i rješavaju probleme zajedno kako poslovno tako i privatno. Vodili smo se onom da ‘žena nije ženi vuk’. Zaista mislimo da postoji dosta toga što bi se moglo popraviti u odnosima između žena u medicini i malo bolje pristupiti tome i naučiti kolegice dok su još studentice i mlade zdravstvene radnice da bolje sarađuju jedna s drugom i da budu podrška jedna drugoj“, govori Selma Terzić.
Zatim se osvrnula i na utjecaj pandemije korona virusa na status medicinskih radnica.
„Pandemija je uveliko uticala na rad svih zdravstvenih radnika, ali smatramo da su žene posebno pokazale da su itekako požrtvovane, neustrašive, hrabre i izdržljive tokom prethodne dvije godine. Jako smo ponosne na naše kolegice i od srca im želimo mnogo uspjeha u daljem radu“, izjavljuje Selma Terzić.
Njena kolegica i saradnica Anida Čelebić smatra da se o položaju žena u zdravstvu jako malo razmišlja, gotovo nikako, a što je prema njenom mišljenju pogrešno jer su pojedine žene u prošlosti otkrile velika dostignuća bez kojih bi rad u medicini danas bio nezamisliv. Nada se da će se s projektom „Žene u zdravstvu“ više pažnje usmjeriti u tom pravcu i ukazati na važnost te tematike.
„Položaj žena je prije bio jako težak, posebno jer obrazovanje ženama godinama nije bilo dostupno. Interesantan je podatak da je davne 841. godine muslimanka Fatima el-Fihrijja otvorila univerzitet u Maroku ali je ženama pravo studiranja, školovanja i rada na fakultetu postalo dostupno tek 1000 godina kasnije. Danas je dosta drugačije, žene su se izborile za svoje mjesto u zdravstvu, izborile su se za pravo glasa, mada još uvijek postoje velike podjele i uvjerenja da žena ne može u isto vrijeme biti dobar ljekar i dobra majka, što je apsolutno netačno“, priča Anida Čelebić.
Naglašava da u ovom projektu mogu učestvovati sve žene koje rade u zdravstvu i imaju dodira s medicinom kao i studentice medicine, farmacije, stomatologije, zdravstvenih studija i veterine.
„Potrebna nam je samo želja za upoznavanjem i kreiranjem pozitivne priče, dobrih veza. Ova platforma će služiti za razmjenjivanje ideja, istraživanja, dijeljenje problema, traženje savjeta, saradnje na internacionalnom nivou ili bar između različitih gradova, bolju komunikaciju. Mislim da će posebno biti važna za studentice koje tek ukaze u ovaj svijet, koje će tu moći dobiti jako dobre savjete, čuti priče izvanrednih žena i tako će i njihova karijera biti lakša, kao i prvi posao i sve ono što ih čeka. Ukoliko želite biti dio ovog projekta, možete se prijaviti na ovom linku“, navodi Anida Čelebić.
S jednog od sastanaka (FOTO: Screenshot)
Nastavlja da su učesnice ovog projekta do sada održale nekoliko sastanaka na kojima su se bolje upoznale te radile na novim idejama za kampanju.
„Počele smo više pričati o umrežavanju, vještini koja u zdravstvu nedostaje, a upravo ovaj projekt će ženama u zdravstvu olakšati upoznavanje ljudi i razvijanje saradnji. Za početak želimo snimiti video kojim ćemo promovisati ovaj projekt. Za nekoliko mjeseci spremamo veoma zanimljivo druženje u Sarajevu, a više informacija će biti dostupno na Instagram, Facebook i LinkedIn profilima ABCdoktori. Do kraja godine želimo pokrenuti mentorski program za naše buduće kolegice“, napominje Anida Čelebić.
Ove zaljubljenice u medicinu mladima poručuju da na ljude koji ih okružuju ne gledaju kao konkurenciju niti prepreku te su stava da se radom na sebi, pomaganjem drugima, empatijom, kao i iskrenim i uzajamnim prijateljstvima može ostvariti napredak i postići uspjeh.
Judo klub “Bosna” iz Sarajeva 28. put zaredom je najbolji klub u Bosni i Hercegovini.
Najbolji judo klub u našoj državi je ponovo osigurao seniorsku ekipnu titulu s osam zlatnih, tri srebrene i jednom bronzanom medaljom.
U ženskoj konkurenciji zlata su osvojile: Mila Petrović do 52 kilograma (kg), Anđela Samardžić do 57kg, Aleksandra Samardžić do 70kg.
U muškoj konkurenciji zlata su osvojili Ahmed Mulalić do 60kg, Kerim Hasić do 90kg, Toni Miletić do 100kg. Srebro je osvojio Husein Gegić do 73kg, dok su brozane medalje osvojili Ibragić Sanjin do 100kg i Edin Malagić +100kg.
Takmičari Judo kluba “Bosna” (FOTO: Judo klub “Bosna)
U OPEN konkurenciji za muškarce zlato je osvojio Toni Miletić, srebro Edin Malagić, a bronze Ibragić Sanjin i Hadis Jerlagić. U OPEN konkurenciji za žene zlato je osvojila Ajna Borančić, a srebro Dragana Paunić.
Pod rukovodstvom trenera Branislava Crnogorca ova sjajna ekipa je opravdala ulogu favorita na najznačajnijem takmičenju u državi.
U Skupštini Republike Sjeverne Makedonije sa 104 glasa “za” i 3 glasa “protiv” usvojena je “Deklaracija o osudi vojnih napada koji ugrožavaju teritorijalni suverenitet i integritet Ukrajine”.
U Deklaraciji se osuđuje “ruska agresija na Ukrajinu, kao čin suprotan međunarodnom pravu, što ugrožava evropsku bezbjednosnu arhitekturu i dovodi u rizik mir na kontinentu i predstavlja neopravdano eklatantno kršenje međunarodnog prava”.
Protiv usvajanja Deklaracija bila su dva zastupnika stranke Levica, kao i poslanik Demokratske partije Srba u Makedoniji (DPSM), Ivan Stoiljković. Ivan Stoiljković u svom govoru je obrazložio zbog čega je protiv Deklaracije pozivajući se na međunarodno pravo i prošlost.
Njegovom govoru replicirao je zastupnik iz reda bošnjačkog naroda Zećir Ramčilović.
“Za razliku od devedesetih godina, na koje se svi dobro sjećamo, na krvavi raspad Jugoslavije, danas se svijet ujedinio i mi ovdje pokazujemo da smo dio onog što predstavlja progresivni i demokratski svijet. Bosna u devedesetim godinama je imala embargo, i tamo se desila agresija i genocid”, kazao je Zećir Ramčilović.
Zatim se direktno obratio Stoiljkoviću:
“Pomenuli ste međunarodno pravo. Gospodine Stoiljković, da li vi poštujete presude Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu? Kad nas već toliko pozivate na međunarodno pravo. Da li vi priznajete da je u Srebrenici počinjen Genocid nad bošnjackim stanovništvom ili ne?”, upitao je zastupnik iz reda bošnjačkog naroda u Sobranju.
Odgovora nije bilo. Ali svakako u vrijeme ove krize koja se može odraziti i na naš region, značajno je da i u Sjevernoj Makedoniji javnost jako senzitivna po pitanju protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu i u svakom pogledu podržava unitarnost, te teritorijalni suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine.
Mela Omerović, magistarica je sporta i tjelesnog odgoja, a trenutno je na doktorskom studiju gdje bi uskoro trebala nastaviti sa izradom svoje doktorske disertacije na temu vezanu za olimpijsko dizanje tegova.
U Sarajevu je otvorila je prvu, samo za žene, trening zonu u Sarajevu, što je bio povod razgovora za dobarportal.net.
Odakle ljubav prema sportu?
Ja potičem iz sportske porodice, otac je bio džudista i reprezentativac bivše Jugoslavije u olimpijskom dizanju tegova, a danas je trener i selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine u ovom sportu. Brat je također bio olimpijac i osvajač olimpijske medalje na Olimpijadi mladih u Singapuru u džudu. Kasnije je bio i osmi u Evropi u olimpijskom dizanju tegova i dugogodišnji reprezentativac. S obzirom na to da su roditelji oni koji od malih nogu mogu prepoznati afinitete svoje djece prema određenom sportu, tako sam i ja bila dijete kojem je sport od malih nogu velika ljubav. Prve sportske korake pravim u gimnastičkoj sali u FIS-u, kada sam imala samo pet godina. Počinjem s gimnastikom jer je ona savršen alat koji nam razvija motoriku i priprema nas za primarni sport kojim ćemo se baviti.
Nakon gimnastike, svoju ljubav prema sportu pronalazim u tenisu, i ostajem u tom sportu narednih deset godina. Već s deset godina počinjem da odlazim na takmičenja gdje pokazujem veliki talenat i počinjem osvajati svoje prve turnire. Naporan rad koji je bio praćen mnogobrojnim odricanjima, kako od porodice, prijatelja, života općenito, bio je rezultat mog ulaska u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Prekretnica prestanka bavljenja tenisom je bila porodična odluka kada sam odbila ponudu da se preselim u Hrvatsku i tamo nastavim sa svojom karijerom.
Koliko je bio težak put do državne prvakinje u olimpijskom dizanju tegova?
Olimpijsko dizanje tegova sam počela trenirati sa svojih 13 godina, kada je to bio samo jedan dodatni alat u vidu moje kondicione pripreme kako bih unaprijedila svoje motoričke performanse. Uvijek sam trenirala sa klupskim kolegama Kluba dizača tegova “Bosna”. Iznenada sam odlučila 2021. godine da se takmičim na državnom prvenstvu i rekla ocu da se osjećam spremnom. U toku priprema sam povrijedila skočni zglob gdje sam doživjela veliko razočarenje ali moja želja, i sportski duh mi nisu dali da odustanem. Mnogi su bili za to da odustanem i saniram povredu, ali ja nisam odustajala. Kada sam izašla na podijum zaboravila sam na svu bol i rekla da ja to moram jer možda neću imati više priliku da se takmičim. Tako da sam u svojoj kategoriji postala državna prvakinja i zaokružila svoju takmičarsku karijeru. Nakon toga sam svu svoju ljubav prema sportu i znanje, sada iz perspektive trenera usmjerila ka ženskoj populaciji.
Kada ste i kako došli na ideju da otvorite trening zonu samo za žene u Sarajevu?
Ja sam oduvijek željela da u Sarajevu žene imaju svoj privatni opušteni ambijent gdje neće imati nikakvu barijeru da počnu da se bave sportom. Željela sam olimpijsko dizanje tegova dići na veći nivo, razbiti sve predrasude po pitanju ovog sporta i usaditi ljubav prema ovom sportu svim ženama koje dođu da treniraju. Kroz njihove mnogobrojne treninge i rezultate sam uspjela to da ostvarim. Danas sve žene koje dođu u naše sportsko udruženje uživaju na treninzima, posebno kada vide svoj brzi napredak i način na koji ovaj sport definiše njihovo tijelo i mišićnu muskulaturu.
Gdje se održavaju i kako izgledaju treninzi?
Treninzi se održavaju u našem sportskom udruženju u centru grada. Program je koncipiran tako da upražnjavamo različite programe, kako bismo kroz metodiku obučavanja došli do tehničkih vježbi olimpijskog dizanja tegova. Za žene nešto sasvim novo s čime se prije nisu susretale, što im stvara dodatne izazove, motivaciju i zanimljiv trening, tako da jedva čekaju nešto novo da nauče.
Primarni cilj svake žene je lijepa definicija tjelesne muskulature. Međutim, ovo je sport koji prije svega utiče na unapređenje mobilnosti lokomotornog aparata, saniranje i sprečavanje mnogobrojnih povreda i deformiteta tjelesne posture, a krajnji rezultat je jačanje mišića i skidanje potkožnog masnog tkiva. Danas je u svijetu, trening s tegovima neizostavan u procesu oblikovanja tijela i regulisanja tjelesne težine.
Kolika je važnost ishrane u procesu treniranja?
Trougao sportskog treninga: ishrana, odmor (san) i trening, su ključ svakog uspjeha. Bez adekvatnog unosa makro i mikro nutrijenata nema rezultata. Svoje članove nikada ne podvrgavam rigoroznim dijetama, sasvim suprotno, kroz moj plan ishrane učim ih da zdravo žive. Važno je unositi sve namirnice, ali ključ zdrave ishrane je u pravilnom načinu pripreme obroka i raspodjeli namirnica.
Veoma je važan trenerski pristup već od prvog treninga. Kroz svoj sedmogodišnji trenerski posao, kroz svog oca sam naučila da prije svega moramo biti dobri pedagozi pa tek onda treneri. Roditelji su ključni faktori u usmjeravanje djece ka sportu od malih nogu. Morate da pratite svoje dijete, i čim pokaže interesovanje za određeni sport da ga odvedete na prvi trening. Roditelji su naši najveći motivatori, koji moraju da budu uz nas, da prate naše treninge, da nam ne daju da odustanemo, dok sami ne usadimo u sebi ljubav prema sportu i sami ne zagrizemo da više ne možemo bez sporta.
Vaša očekivanja i planovi u budućnosti?
Privući što veći broj članova, promovisati olimpijsko dizanje tegova u Bosni i Hercegovini na najvećem nivou i kroz svoje rezultate ostvariti sve zacrtane ciljeve. Ako nemamo rezultate ne možemo ostvariti ništa od onoga što smo zamislili.
Nedavno se pojavila vijest da je Slovenija prisvojila Bosanskog brdskog konja, a nakon snažnih reakcija bosanskohercegovačke javnosti, Slovenci su demantovali ovaj navod.
Bosanski brdski konj jedina je autohtona pasmina konja. Riječ je o konju koji je pored toga što je pitome naravi, vrlo izdržljiv, i prilagodljiv većini klimatskih uslova. Nerijetko je poznat i kao bosanski poni. Stanovnici Sarajeva su već 17 godina u prilici da posmatraju njegovu skulpturu ispred Veterinarskog fakulteta u Sarajevu.
Kakav je status ove pasmine u Bosni i Hercegovini, u razgovoru za dobarportal.net objasnio je Enver Žiga, predsjednik Upravnog odbora Međunarodnog udruženja uzgajivača Bosanskog brdskog konja.
“Brojnost pasmine (govorimo samo o čistokrvnim grlima) bila je poslije rata ispod minimuma, a to je po svjetskim standardima 200 grla. Mi smo u Bosni i Hercegovini 2011. godine imali oko 150 konja na ergeli ‘Borike’ i 18 konja na mojoj ergeli ‘Žiga’. Pored toga bilo je u Sloveniji oko 20 konja, u Hrvatskoj isto oko 20 konja i u Srbiji nepoznat broj konja koji će se tek naknadno pojavljivati i upisivati u matične knjige jer su imali boričko porijeklo. Od tada brojnost pasmine stalno raste. Nažalost 2019. godine ergela ‘Borike’ je zatvorena ali su svi konji ostali u Bosni i Hercegovini i ergela ‘Bosnian mountain horse’ na Vlašiću je nastavila uzgoj na bazi tog genetskog materijala”, govori Enver Žiga.
Dodaje da je u međuvremenu u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine osnovano još šest ergela tako da sada postoji sedam ergela i nekoliko malih uzgajivača. Nastavlja da u entitetu Repulika Srspka nema registrovanog uzgoja iako sigurno ima konja koje su domaćini okolnih sela nabavljali na Borikama.
“Do decembra prošle godine postojao je uzgoj u Njemačkoj ali je gospođa Tanja Trevz rasprodala konje i zatvorila svoju ergelu, a to isto je uradio i profesor Hainbuch godinu ranije”, ističe naš sagovornik.
Danas, kako kaže, ima 314 čistokrvnih grla što je ogroman napredak u odnosu na 2011. godinu. Ipak, ne može sa sigurnošću odgovoriti da li je pasmina spašena te da je teško reći jer se sav uzgoj bazira na dobroj volji pojedinaca.
“Mi u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine imamo 350–400 KM godišnjeg podsticaja po odraslom grlu, u Srbiji imaju oko 250 evra”, navodi Enver Žiga te naglašava da postoji dobra osnova da se pasmina sačuva.
Slovenija je nedavno demantovala da je prisvojila Bosanskog brdskog konja te, kako kažu, ne žele da ga prisvoje, već zaštite, a kako se navodi u Međunarodnom udruženju uzgajivača Bosanskog brdskog konja, on nije postao slovenačka autohtona pasmina, već autohtona pasmina na teritoriji Republike Slovenije. Naš sagovornik objašnjava da je Vlada Slovenije donijela jednu vrlo lukavu odluku kojom se kaže da je Bosanski brdski konj autohtona pasmina koja se uzgaja u Sloveniji.
“Zbog odredaba Evropske unije nisu smjeli napisati da je to slovenačka pasmina, ali za nekoliko godina ta bi se dva pojma izjednačila. Zbog toga smo reagovali. Ja sam na Facebook profilu dao detaljno obrazloženje o tome da je elaborat na osnovu kojeg je donesena odluka čisti falsifikat”, kaže Enver Žiga, i dodaje da je Odluka tako koncipirana da postoji zakonska mogućnost da se traži međunarodna arbitraža.
S obzirom na to da na nivou Bosne i Hercegovine ne postoji ovo ministarstvo te da je poljoprivreda u nadležnosti entiteta i da je bio u kontaktu sa njima, navodi da nije vidio posebnu zainteresovanost.
Na pitanje da li je iznenađen reakcijom bosanskohercegovačke javnosti, kaže da nije, jer se već gotovo 20 godina bori za spas pasmine te da ljudi različitih nacionalnosti iz svih krajeva svijeta pokazuju interesovanje jer je, kako kaže, Bosanski brdski konj nacionalno blago.
Naglašava da je jedini način da se sačuva pasmina da se animira što veći broj uzgajivača i stalno povećava brojnost pasmine.
“Proći će mnogo vremena dok dođemo u poziciju da se neka od karika vlasti više angažuje na tome”, dodaje naš sagovornik.
Kako su istakli iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i hrane Slovenije za portal Klix.ba, prema informacijama kojim oni raspolažu, u Međunarodnom udruženju uzgajivača bosanskog brdskog konja uzgajivači su iz brojnih zemalja te, kako navode, i iz Bosne i Hercegovine.
Oni su naveli da se njihovo ministarstvo nije konsultovalo sa nadležnima u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine te dodali da se ova zemlja ne miješa u pravila za priznavanje pasmine rase u drugim državama niti se o tom pitanju konsultuje sa drugim državama.
Autor: Ana Motika
Bilješka o autoru: Ana Motika rođena je 22. 10. 1998. godine, a 2021. godine diplomirala je novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Piše i istražuje o marketingu, javnom nastupu i medijskoj pismenosti, iskustvima s putovanja, ravnopravnosti polova i rodno zasnovanom nasilju. Članica je Erasmus studentske mreže.
Naida Hodžić iz Sarajeva djevojka je koja teži cjeloživotnom učenju i ulozi modernog polimate. Završila je Srednju ekonomsku školu u Sarajevu te diplomirala i magistrirala na odsjeku za Menadžment i informacione tehnologije na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.
Tokom studija bila je dobitnica Erasmus+ stipendije u dva navrata, što joj je omogućilo da godinu dana na master studiju provede i na univerzitetima u Portugalu i Španiji. Nakon završetka srednje škole, ali i tokom studiranja, nastojala je steći iskustvo volontiranjem u različitim organizacijama i radom u kompanijama te putovanjima u okviru prilika za mlade, na osnovu čega je u praksi primjenjivala naučeno za vrijeme formalnog obrazovanja te tokom rada na projektima na fakultetu bila dodatno inspirisana onim što je naučila na praksi, ali i nova poznanstva te doživjela u različitim situacijama i okruženjima.
U slobodno vrijeme, ova mlada Sarajka bavi se fotografijom te je članica Udruženja “BH FOTOGRAFI”, a neke od njenih radova možete pogledati na “Dharma Photography” Facebook, Instagram i web stranici.
Naida Hodžić (Foto: Adil Sokolović)
Odakle interes i ljubav prema fotografiji?
Oduvijek sam bila radoznala i nastojala istražiti kako funkcioniše svijet oko mene, šta može biti unaprijeđeno, te kako važni i inspirativni prizori mogu biti zabilježeni tako da budu zapamćeni te preseni drugima. Dio prethodno spomenutog sam definitivno pronašla u fotografiji. U višim razredima osnovne škole sam se zainteresovala za fotografiju te sam koristila svaku slobodnu priliku da pravim fotografije koristeći prvi mobitel koji sam dobila, ali i stare fotoaparate. Na početku sam najviše fotografisala prirodu i arhitekturu, a prvi “modeli” su mi bili mlađi brat i sestra, koji su se također zaintrigirali za ovu oblast do mjere da je danas i njihovo formalno obrazovanje vezano za multimediju i dizajn, tako da danas možemo ponuditi i dodatne usluge poput dizajna, te snimanja i montaže. Našu prvu profesionalnu kameru smo nabavili tako što smo, nakon osvojenog prvog mjesta na video takmičenju za koje smo dobili iPhone 7 (koji je u to vrijeme bio jedan od najnovijih mobilnih telefona), isti prodali te kupili aparat. Sa istim apratom sam otputovala na Erasmus+ godinu razmjene, tokom koje sam se dodatno oslobodila kada je riječ o fotografisanju svakodnevnih prizora te portreta.
Po čemu se Vaše fotografije izdvajaju od drugih?
Svaki umjetnik i fotograf unosi dio sebe u svoje radove, te ostavlja svojevrstan pečat. Fotografije svih posvećenih fotografa koji kontinuirano rade na sebi i razvoju svojih vještina, te kreiraju svoj stil izdvajaju na određeni način i postaju prepoznatljive vremenom. Ono što imam priliku čuti kroz feedback od javnosti kada je riječ o mojim fotografijama, veže se za uspješno pričanje priča na vizuelni način, te bilježenje inspirativnih i emotivnih trenutaka koji podstiču na razmišljanja.
Foto: Naida Hodžić
Šta najviše volite fotografisati?
Iako smo do sada najviše objavljivali radove sa vjenčanja, portretne i porodične fotografije, naš rad obuhvata i niz komercijalnih projekata te saradnji sa kompanijama. Kako god bilo, ono što najviše volim fotografisati su zapravo prizori koje doživim tokom putovanja i istraživanja novih mjesta, ali i svakodnevni ali ponekad i neobični trenuci koji često znaju proći neopaženo u oku javnosti.
Kako napraviti dobru fotografiju?
Ne postoji jedinstven recept za kreiranje dobre fotografije, no na osnovu ličnog iskustva mogu reći da su neizostavni strpljenje, ali i brzina pokreta i snalažljivost koje su neophodne u određenim trenucima, korištenje alata koje trenutno na raspolaganju (za dobru fotografiju nije neophodno imati najbolju ni najnoviju profesionalnu opremu), te korištenje različitih izvora svjetla na pravi način. Naravno, dodatnu vrijednost našem radu daju i edukacija, istraživanje, saradnja sa drugim ljubiteljima fotografije te razmjena znanja i vještina sa iskusnijim fotografima.
Foto: Naida Hodžić
Na šta ste najviši ponosni u dosadašnjem radu?
Ponosna sam na uspješne projekte i zadovoljne klijente sa kojima često nastavljam saradnju. No, moram reći da sam u dosadašnjem radu najviše ponosna na fotografije koje ljude inspirišu na nove akcije, promjene, ali i podstiču na kritičko razmišljanje jer predstavljaju izazove sa kojima se društvo susreće. Vjerujem da se kroz takve fotografije upravo može kreirati i prostor za unaprjeđenje u različitim sferama života invidividue ali i zajednice!
Šta Vaš najviše inpiriše kada je riječ o fotografisanju?
Ono što me najviše inspiriše kada je riječ o fotografisanju je sama ideja bilježenja određene pojave, situacije ili jedinstvenog trenutka koji se u takvom obliku više neće ponoviti te prilika da budemo svjedoci istih. Također, kroz fotografiju ostavljamo i neki pečat iza sebe, dajemo doprinos priči o svijetu koji nas okružuje te stvaramo mogućnost da naše fotografije “pričaju priče” nekim novim generacijama čak i kada autora fotografija više ne bude.
Foto: Naida Hodžić
S kojim sve izazovima se suočavate dok fotografišete?
Izazovi sa kojima se fotografi susreću mogu biti raznoliki te specifični za određene situacije – od vremenskih neprilika, neodgovarajućeg svjetla ali i susretanja sa različitim profilima ljudi. Stoga je važno da fotografi imaju i dobre komunikacijske vještine, te da su orjentisani ka rješavanju izazova na kreativan način, i spremni za improvizaciju.
Možete li nam ispričati jednu anegdotu sa nekog šutinga?
Svaki novi šuting je specifičan, kao i ljudi koje imam priliku upoznati te situacije u kojima se zateknem. No, nešto što se definitivno izdvaja u dosadašnjem iskustvu su mladenci koji su imali želju da ovjekovječe jedan od njima najvažnijih dana u životu kroz fotografije na Prenju. Avantura je započela u ranim jutarnjim satima na Rujištu (1200 mnv), odakle smo se popeli na Veili Prijevorac (1679 mnv) u mjesecu januaru ove godine. Iako volim boraviti u prirodi te kada god imam priliku, posjećujem planine u Bosni i Hercegovini, ranije nisam išla na zimsko planinarenje. Obzirom da su zimski dani kraći te da se radilo o cjelodnevnom pohodu, posljednja dva sata planinarenja u povratku smo imali priliku posmatrati nebeski pokrivač satkan od zvijezda. Ovog puta mi se pridružio i brat, te smo spremno odgovorili na sve zimske izazove uz upute mlade, koja je inače i planinarski vodič. Ono što je zanimljivo je da su se mladenci upoznali na planini, da se i prosidba desila baš na Prenju, pa samim tim ni ne čudi želja mladenaca u vezi šutinga na ovoj planini.
Foto: Naida Hodžić
Koji su Vaši planovi za budućnost?
Kada je riječ o fotografiji, planovi za budućnost podrazumijevaju dijeljenje različitih vrsta dosadašnjih radova sa javnošću te usmjeravanje i ka oblastima i svrsi fotografije koju sam već spomenula u odgovorima na prethodna pitanja.
Koja bi bila Vaša poruka mladima?
Budite slobodni i neustrašivi u svom kreativnom izražavanju. Iako često nećete biti sigurni šta vas čeka iza novih vrata na koja naiđete, otvorite svaka za koja procijenite da su potencijal izvanrednih mogućnosti. Upustite se u različite situacije, posjetite nova mjesta, stvorite prostor za drugačije perspektive i nove ljude, i dozvolite im da vas inspirišu. Potom sav taj čudesni potencijal iskoristite da otkrijete vašu magiju. Iskoristite energiju koju nosite u sebi da kroz ono što radite inspirišete nove naraštaje i svijet koji vas okružuje, i odigrajte svoju ulogu u punom sjaju na pozornici zvanoj život!
Sadžida Kazić-Hadžić iz Sarajeva s dosta uspjeha bavi se grafičkim dizajnom, a još u toku studija shvatila je da joj ovaj posao pruža mnoge mogućnosti i jednostavno je osjetila da je to profesija kojom se želi u životu baviti.
U razgovoru za dobaportal.net ističe kako putem stranice “Cute design project” nudi mnoštvo usluga od personaliziranih slikovnica, portreta, unikatnih digitalnih crteža, kao i druge stvari iz oblasti grafičkog i foto dizajna.
“Pored usluga grafičkog dizajna koje nudim, pokrenula sam jedan projekt za djecu. Radi se o personaliziranim slikovnica s likom djeteta. U današnje vrijeme čitanje je jako zapostavljeno, pa sam došla na ideju da napravim nešto unikatno, interesantno i korisno. Po tome bih rekla da se razlikujem od drugih, jer na našim prostorima nisam naišla na nekoga ko se sličnim bavi”, kaže Sadžida.
Dodaje da najviše voli da crta i da je do sada nailazila na interesantne ideje koje su se trebale realizirati od strane klijenata te da zaista uživa u tome.
“Da bi postigli dobar dizajn ili crtež najvažnije je dobra saradnja i komunikacija s klijentima. Jednostavno, morate ući u njihovu viziju gotovog proizvoda, nekad je to lahko, a nekad je jako zahtjevno. U radu me najviše inspirira ljubav prema poslu i zadovoljni klijenti kada dobiju gotov proizvod”, navodi naša sagovornica.
Najviše je posebna na svaki projekt koji se tiče djece, bilo da se radi o slikovnicama, karikaturama ili dizajniranja nekih plakata za igru, tada joj je srce puno.
“Jedan od najvećih izazova je bio upravo u realizaciji slikovnica. Sam proces izrade je jako zahtjevan i zaista tu treba posebna volja i preciznost da bi na kraju izgledala jedinstveno i unikatno. Ovom prilikom želim da se zahvalim firmi, obrtu “DPS – DIGITAL PRINT STUDIO” čiji je vlasnik Ismet Babić, koja se nalazi na adresi Arnautovići bb u Visokom i koja nam je bila jak oslonac u realizaciji slikovnica. Sve je lakše osmisliti kada imate iskusne i vrijedne ljude u svom poslu”, govori Sadžida.
Kada je riječ o vremenu za jedan rad dizajna, napominje da sve ovisi o ideji i zahtjevima klijenata.
“Svemu treba ići u susret i nadam se da ću i dalje biti uspješna u svom poslu te da će kroz nekoliko godina slikovnice sve više zaživjeti na našim prostorima”, zaključuje naša sagovornica.
Rad Sadžide Kazić-Hadžić (FOTO: Sadžida Kazić-Hadžić, privatni arhiv)
Da je Bosna i Hercegovina rasadnik talenata, uvjerili su nas bezbroj puta brojni uspjesi mladih iz naše domovine, a primjer tome je i Melisa H. Mehmedović koja je nedavno magistrirala političke nauke na Univerzitetu u Kelnu.
Ova 24-godišnjakinja rođena je u Tuzli, a odrasla u Janji, gdje je završila osnovno obrazovanje, nakon čega je pohađala Gimnaziju “Filip Višnjić” u Bijeljini. Potom je diplomirala međunarodne odnose i evropske studije u Sarajevu, te je proglašena za najbolju studenticu Fakulteta za ekonomiju i društvene nauke.
Zahvaljujući stipendiji koju joj je dodijelila Fondacija “Konrad Adenauer”, nastavila je školovanje u Njemačkoj, a ne krije da je oduvijek priželjkivala da jedan ciklus svog obrazovanja završi u inostranstvu jer smatra da izloženost drugačijem okruženju, metodama rada, i, naposljetku, kulturi, dodatno obogaćuje.
„U procesu donošenja odluke o visokoškolskoj ustanovi na kojoj bih pohađala master studij, od krucijalnog značaja su mi bili kvalitet obrazovanja i rangiranje same institucije, odnosno studijskog programa. U tom smislu, jako brzo se izdvojio njemački obrazovni sistem. Nadalje, u obzir sam uzela čitav niz faktora: dostupne stipendije, nastavni jezik, tačnu lokaciju, te sam se sistemom eliminacije odlučila za Univerzitet u Kelnu. To je ujedno bio i jedini univerzitet kojem sam poslala aplikaciju. S ove tačke gledišta, shvatam da sam mnogo rizikovala budući da je uobičajena praksa da studenti imaju barem jednu alternativu za slučaj da ih željeni univerzitet odbije, no išla sam srcem i vjerovala u sebe, i to se pokazalo kao ispravno“, kaže Melisa H. Mehmedović.
Ističe da je još od prvog semestra na master studiju uvidjela nekoliko značajnih razlika između njemačkog obrazovnog sistema i sistema na koji je ranije bila naviknuta. Pravila koja važe za prisustvo na nastavi su bila prva tačka razilaženja.
„Naime, dok je u obrazovnim ustanovama u Bosni i Hercegovini prisustvo obavezno, te se odsustvo sankcionira neopravdanim časovima, smanjenim vladanjem, ili nemogućnošću polaganja finalnog ispita, što smanjuje mogućnost za prolaznu ocjenu iz predmeta sa kojeg je učenik/student često izostajao, profesori i administracija univerziteta u Njemačkoj imaju daleko ležerniji pristup ovoj temi. Izostanci nisu kažnjivi niti ih iko evidentira. Umjesto negativnim sankcijama, prisustvo se podstiče nagradom za aktivno učešće na predavanjima u vidu dodatnih bodova na koje student ostvaruje pravo ukoliko sakupi neophodan broj bodova za prolaznu ocjenu“, priča sagovornica.
Nastavlja da se i modaliteti ocjenjivanja u mnogome razlikuju jer je u Bosni i Hercegovini naglasak stavljen na usvajanje teorijskog znanja te se od učenika/studenata očekuje da napamet nauče obimno gradivo, od čega zaključna ocjena najvećim dijelom zavisi.
„Za četiri semestra koliko sam provela na njemačkom univerzitetu, imala sam samo dva klasična pisana ispita. Na svim ostalim predmetima, ocjene su bile zasnovane na različitim istraživačkim radovima, prezentacijama i projektima, što se pokazalo kao mnogo efektivnija metoda učenja. Također, još jedna relevantna razlika odnosi se na formu evaluacije znanja. U njemačkom obrazovnom sistemu skala ocjenjivanja sadrži ocjene od 1 do 5, pri čemu je 1 najviša ocjena. Pored toga, učenici ne dobijaju nužno ocjene u vidu cijelih brojeva, nego one mogu imati i decimalni nastavak“, govori ova mlada magistrica.
Prema njenim riječima, države Zapadnog Balkana tradicionalno su poprište velikih sila zbog sopstvene nestabilnosti.
„Kada država nema sposobnu vladu niti jasno definisan nacionalni interes, u kombinaciji sa kontekstom nezadovoljnog društva, jednostavno je postati štafeta u rukama jačeg. Ratnohuškačka retorika je osnovna jedinica građe bosanskohercegovačkog političkog diskursa. Takvu retoriku ne možemo spriječiti, ali joj možemo oduzeti moć pukim ignorisanjem i slanjem jasne poruke da ne želimo sukob i da nećemo upasti u zamku izjava čiji je osnovni cilj podjela društva kao preduslov za održavanje na vlasti korumpiranih političkih partija sa nacionalnim predznakom“, tvrdi Melisa H. Mehmedović.
Iako mnogi smatraju da prošlost treba ostaviti po strani, naša sagovornica ne dijeli mišljenje da je to najbolji pristup zakopavanju ratnih sjekira.
„Treba da budemo svjesni prošlosti i da o njoj govorimo jer samo tako možemo učiti iz grešaka koje su napravljene. Probleme nikako ne treba gurati pod tepih. Bosna i Hercegovina je etnički podijeljeno društvo, i to je činjenica koju ne treba zanemariti. Štaviše, prvi korak ka harmonizaciji inter-etničkih odnosa jeste upravo prepoznavanje i priznavanje svih naših raznolikosti, jer jedino tako možemo iskazati poštovanje jedni prema drugima i izgraditi ono što zovemo mirnim suživotom“, naglašava ova mlada magistrica političkih nauka.
Dok se Bosna i Hercegovini nalazi u političkoj i ustavnoj krizi, sudeći prema njenom dosadašnjem iskustvu, bosanskohercegovačka diplomatija je daleko od uspješne.
„Čini mi se da Bosnu i Hercegovinu u svijetu predstavljaju i za nju uspješnije lobiraju upravo pojedinci ili grupe koji nisu dio državnog diplomatskog kora. Koliko god to porazno zvučalo, svijest o Bosni i Hercegovini u Njemačkoj je faktički nepostojeća. U prilog tome govori i činjenica da u većini slučajeva pri predstavljanju moram i da objasnim gdje se moja domovina nalazi. Samim tim, nije ni moguće govoriti o reakcijama na dešavanja u Bosni i Hercegovini jer je znanje o državi kao takvoj na jako niskom nivou“, navodi sagovornica.
Budući da u Janji ne živi od 2016. godine, o životu u tom dijelu Bosne i Hercegovine govori samo na osnovu iskustava porodice i prijatelja.
„Osim problema koji muče i šire stanovništvo Bosne i Hercegovine, ukazala bih samo na sporadične incidente, koji su, nažalost, učestali u proteklim mjesecima. Sam položaj Bošnjaka u ovom povratničkom mjestu je dosta unaprijeđen u odnosu na inicijalni poslijeratni period zahvaljujući naporima koje lokalno stanovništvo ulaže“, kaže Melisa H. Mehmedović.
Mišljenja je da o značaju učešća mladih u svim sferama društva, pogotovo u politici, nije ni potrebno govoriti jer bi omladina trebala biti svjesna istog.
„Moj utisak je da veliki broj mladih u Bosni i Hercegovini nažalost, pristupa politici kao jednoj unosnoj profesiji bez istinske namjere da doprinesu promjenama u društvu, što je kontraproduktivno jer doprinosi intenziviranju negativne konotacije koju politika ima i prijeti da od iste odvrati pojedince koji bi potencijalno mogli ostvariti zapažene rezultate“, riječi su ove magistrice političkih nauka.
Napominje da se uvijek pored studija, trudila biti društveno aktivna, a u svom dosadašnjem radu najponosnija je na saradnju sa organizacijom „Humanity in Action BiH“.
„Na prvoj godini dodiplomskog studija sam se pridružila Diplomatskom klubu matičnog univerziteta, te je vrlo brzo uslijedilo i učešće na programu ‘Poticanje demokratskih vrijednosti i aktivnog građanstva među mladima’ u organizaciji ‘Humanity in Action BiH’. Od učešća na njihovim programima, do rada na organizaciji istih, usvojila sam ogromnu količinu znanja, upoznala mnogo divnih ljudi i implementirala nekolicinu građanskih kampanja. Zahvaljujući iskustvu stečenom kroz ovu organizaciju, ukazalo mi se pregršt novih prilika u kasnijem radu“, izjavljuje sagovornica.
Pred kraj razgovora obznanjuje da je nedavno pronašla stalno zaposlenje izvan struke jer želi da se oproba i u realnom sektoru, pa je sada projektna menadžerica u jednoj međunarodnoj firmi sa sjedištem u Kelnu. Ostavlja opciju da se možda u budućnosti vrati polju koje je srodno njenoj obrazovnoj pozadini, ali za sad to nema u planu. Mladima poručuje da rade na sebi i da se trud isplati.
„Kao neko ko potiče iz radničke porodice, nezavidne finansijske situacije, te male sredine, susrela sam se sa nizom prepreka. Međutim, istrajnost me je dovela ovdje gdje sam danas. Od krucijalnog značaja je da ne budete apatični i da ne koristite korupciju i druge negativne odlike disfunkcionalnog sistema kao izgovor za manjak sopstvenog truda. Učite, usavršavajte se, budite društveno aktivni. Jednog dana, produktivnost će se isplatiti“, zaključuje kaže Melisa H. Mehmedović.
