Nisam tu da Vam solim pamet o nečemu što sam pročitala u knjizi. Dobro, možda malo, ali samo zato što mislim da biste trebali znati. Borim se sa istim svaki dan, kao i svi moje generacije, a sve više i ljudi zrelog doba. A, jako malo se govori o tome. Ili se ne govori dovoljno detaljno?
Naslov kaže – komforti današnjice – te svi dobro znamo da veliki dio života zauzimaju društvene mreže (isprana tema, ali na novi način, ostanite do kraja!), te i druga, ne tako draga tema – miorelaksansi, ili, kako ih narod voli zvati – apaurini. Spojila sam ih jer, ipak, imaju nešto zajedničko.
U pokušaju bijega od svih neprijatnosti koje se dešavaju u svijetu, oko nas, ili i u nama, naši obrambeni mehanizmi rade danonoćno, bili mi svjesni njih ili ne. Čini se, ipak, da najviše volimo ono što sam nazvala «3P» – Poricanje, Potiskivanje i Projekciju – jer s ovim tempom života i nemamo vremena za nešto što zahtijeva dodatno razmišljanje, analizu i vrijeme. Dijelite mišljenje? Djelimično je ispravno, a djelimično je to samo izgovor. Zapamtite ovo. A, o obrambenim mehanizmima se treba dobro informisati, ali ova virtuelna hartija ne može podnijeti toliko karaktera, stoga stajem ovdje.
Pored obrambenih mehanizama (ne shvatite pogrešno, najčešće su korisni i čuvaju nas), da bi se bijeg od realnosti kompletirao, postoji dio nas koji uvijek traži zadovoljstvo, podsticaje, nagradu, i sve te slatke stvari, te tu uskače virtuelna interakcija, čiji smo gladni konzumenti svakodnevno. Naučnici su dokazali da bljesak obavijesti na našim najmanjim ekranima okida salvu nagrađujućih molekula u našem mozgu, vremenom nas navikavajući na to šta da očekujemo svaki put kad pogledamo u njih. I tako, bez da znate, nađete se u situaciji da provjeravate svoj telefon u svako doba dana, ili iz dosade, ili samo radi rasta potražnje za dopaminom u mozgu. Ovo što ste pročitali je preformulisana školska definicija ovisnosti. Ali to se sigurno ni vama, kao ni meni, na prvu ne čini nimalo prijetećim, a kamo li smrtnom opasnosti.
Ako, ipak, obratimo pažnju na rastuću stopu suicida među mladim ljudima i dok su jedan ogromni razlog za nastanak depresije, upravo, društvene mreže, kockice bi se mogle posložiti. Eh, sad kad sam opravdala svoj prenapuhani iskaz, možemo se vratiti onome lijepom – dopaminu – meni lično i najdražem neuro-glasniku. Znala sam da se zbog njega nekontrolisano tresem, da mi se digne svaka dlaka na tijelu, da osjetim i mučninu – sve su to efekti koji su vidljivi. Dopamin djeluje u putevima nagrađivanja, pažnje, učenja, izražavanja emocija, kognicije općenito, ali i ovisnosti. A čovjek, kao i svaka druga životinja, sklon je opetovanom pritiskanju dugmeta koje će ispaliti još jednu dozu. Ta doza je za nekoga, možda, u obliku zalogaja ukusne hrane, ili interakcije s osobom u koju je zaljubljen.
Kakve to sad ima veze s društvenim mrežama? Iza svake od njih postoje algoritmi koji se nadograđuju svaki dan, i to rade neki veoma pametni ljudi, kako bismo imali personalizirani sadržaj koji proždire naše vrijeme, izbacujući svaki dan sve privlačnije sadržaje za naše oči i uši, budući da nas svaki dan sve više upoznaju, a mi im dajemo bezbroj prilika. Sadržaj je uvijek sličan (to nam se već sviđa), ali vazda nov i osvježavajući (inače bi bilo dosadno), čineći nas žednim čim se od njega rastanemo. A i zašto bismo se rastali? Pa, tamo je sve što nam se sviđa i što volimo, tu je naš komfort koji «ne plaćamo»!
Vraćam se na rečenicu da je brz tempo života pola istina a pola laž, i kako nemamo vremena da se pozabavimo svim bitnim stvarima… ili pak naše vrijeme grupica ljudi konzumira s apetitom, konstantno prodajući ga između sebe i boreći se za njega.
Stoga, imajte na umu:
- Idući put kada uzmete telefon u ruke neka to bude s jasnom namjerom, znajući da je to vrlo dobra alatka ako se koristi pametno dok smo još uvijek u fazi da mi koristimo nju, a ne ona nas.
- Ukoliko ne prepoznamo obrasce okretanja glave od realnih situacija i bijega u lijepi virtuelni svijet, gdje nam je (skoro) sve po mjeri, postat ćemo lijeni za sve što zahtijeva trud na duge staze, jer – zašto kad možemo dobiti dopamin ovdje i sad?
- Ukoliko previše štitimo svoj ego obrambenim mehanizmima pomenutim na početku, svjesno i nesvjesno, tu gubimo prostor koji je trebao pripasti ličnom napretku, te možemo, u neka doba, primijetiti da smo se doveli u stanje neproduktivnosti na mnogo polja u životu. Banalan primjer: čovjek koji ne priznaje svoje greške a ljudi konstantno odlaze od njega. Na kraju ostaje sam, a nije to želio – nije pristigao nigdje.
Vezana, i bitna napomena za buduće mlade roditelje: dječiji mozak ne može ni blizu kao naš iole zdravo «sažvakati» ogromne količine dopamina koje se otpuštaju prilikom zabavljanja na telefonu ili tablet-uređaju! Još dalje od toga da se može kontrolisati, jer je očito da ne možemo ni mi tako lako.(Racionalnije bi bilo, možda, odatle krenuti u istraživanja, u potragu za uzrocima poremećaja u razvoju kojima se ne zna tačan uzrok, a ne od vakcina.)
A, ako ste mislili da sam zaboravila na miorelaksanse, «upravo sam to krenula da kažem!»
Poznato je da mnogo mladih ljudi uzima ove supstance «na svoju ruku» bez osnovnih znanja o njihovom doziranju, djelovanju, mogućim posljedicama.
Svako ima barem jednu kutiju u rezervi. Apaurini, Bosaurini, Leksilijumi, Ksanaksi… imaju ljude kojima zaista trebaju. Sem ako vam je ljekar napisao, vjerovatno ne spadate u tu grupu. I naravno, podrazumijeva se da ste mu na vrijeme otišli.
Za mnogo ljudi, ovi lijekovi predstavljaju liniju manjeg otpora, jer nečiji mehanizmi nošenja sa stresnim situacijama nisu dostatni. (Mislim, nisu ni svi moji. Odmah mi se odrazi na san. Ali, to ne znači da neće nikad biti dostatni!)
Najčešće neželjeno dejstvo je porast tolerancije na dozu, što znači da bi se ona onda morala povećavati do besvijesti da bi imala svoj efekat, što je, naravno, nemoguće. Zar ih ne želite sačuvati za «ne daj Bože»? Razmislite, šta biste uradili kad biste imali samo jedan na raspolaganju?
A što se tiče dopamina, poenta nikad nije bila u potpunom asketizmu, poenta je u mjeri, jer je ona nešto što bismo se svi mogli potruditi postići.
Autor: Nejira Imamović
Bilješka o autoru: Nejira Imamović rođena je 10.7.1998. godine u Sarajevu i trenutno je studentica pete godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U lokalnoj zajednici je volonterka Crvenog križa te govori engleski i njemački jezik. Slobodno vrijeme provodi najčešće uz klavir, trening ili planinareći s društvom, te vrlo rado ulaže u edukaciju širih masa, a posebno mladih.
