Nataša Baraković-Ćosić rođena je u Banjoj Luci, a još od djetinjstva živi u Švedskoj. Nataša je inženjer arhitekture i građevinarstva koja je svoje studije završila na prestižnom švedskom Univerzitetu Lund te se ovim poslom bavi osam godina i radi za najveću građevinsku kompaniju u Skandinaviji.

U razgovoru za dobarportal.net ova rođena Banjalučanka ističe da je veoma sretna zbog svoje uloge u građevinarstvu i da ne postoji tipičan radni dan u njenom poslu.

“Svaki je dan drugačiji, dinamičan je, izazovan i zaista me motivira. Dan mi započne jednom listom obaveza,  ali se taj spisak obično promjeni u roku od prvog sata vremena na poslu poslije nekog poziva ili e-maila i čak poraste. Ima nekoliko stvari u radnom dan koje su fiksne (ako ih neko ne otkaže), a to su sastanci. Isto tako možemo zakazati sastanak u kratkom roku i iz tog razloga je važno da smo pristojno i reprezentativno odjeveni”, kaže Nataša Baraković-Ćosić.

Dodaje da se u njenom poslu stalno radi na procjeni prioriteta i rizika te je veoma bitna sposobnost da donosi samostalne i brze odluke, kao i da razlikuje hitno od važnog.

“Obrazovni sistem me je naučio odlično poznavanje i fundamentalnih stvari kao što su matematički proračuni, provjera sigurnosti i stabilnosti, izrada nacrta i proračuna o gradnji, ali također govor, slušanje drugih ljudi, tehničko pisanje, prezentiranje i to je ono temeljno znanje i osobine koje je potrebno da radim u ovoj struci. Rokovi u školi su bili nametnuti od strane profesora koji su nas učili da se nosimo sa budućim pritiscima i rokovima s kojim se danas na poslu susrećem. Na tome sam im danas veoma zahvalna jer stvarni svijet ne dopušta raskoš i naučila sam da nikad neću imati onoliko vremena koliko želim. Poenta je da dajem prioritet i dovršim zadatke prema najboljim mogućnostima”, ističe naša sagovornica.

Tvrdi da je cijeli obrazovni proces i saradnja s drugim studentima naučila da razmišlja na drugačiji način.

“Nećemo uvijek raditi u timu sa ljudima koji se nama dopadaju ili koje mi smatramo za normalne. Isto tako ne moramo se svima dopasti, ali moramo pronaći način da zajedno sarađujemo, ponekad i sa izuzetno čudnim ljudima. Treba imati na umu da svi mi dolazimo iz drugačijih okolnosti i da imamo različito viđenje onoga što bi projekat učinilo uspješnim. Čak i ako postoji osnovno neslaganje naučila sam da profesionalna postavka zahtijeva dekorum i poštovanje da bi došli do cilja”, naglašava ova rođena Banjalučanka.

Govori kako se kroz nekoliko projekata susretala i stvorila super relacije sa ljudima sa Balkana.

“Sjećam se posebno jednog sastanka gdje su mi naši saradnici donijeli bajaderu kao poklon i ja sam se slatko nasmijala jer u Švedskoj ne dajemo niti primamo ikakve poklone. Isto tako ovdje svako za sebe plaća ručak. Sveđanima nije bilo jasno zašto nas naši saradnici žele stalno da časte ili potkupe. Objasnila sam svima razliku između mentaliteta i naravno da bajadera nije propala već smo je otvorili i počastili čitav ured”, priča Nataša Baraković-Ćosić.

Smatra kako je biti žena u upravljačkom nivou građevinarstva veliki izazov, ali i pozitivan utjecaj na industriju.

“Dio sam jednog niskog procenta žena u struci i osjećam se stvarno ponosna što na ovaj način dodajem vrijednost. Na kraju dana, položaj je samo položaj, titula je samo titula, a te stvari dolaze i odlaze. Važna je naša suština, naše vrijednosti i ljudskost u svemu. A moj osjećaj kada zamijenim štikle ili lijepe cipele sa radnim čizmama kad dođem u posjetu na gradilište ne mijenja mene. Ja sam ista, poštujem sve jednako. Moje odijelo ne bi trebalo da mijenja moje srce i ton prema tituli drugih ljudi”, potcrtava naša sagovornica.

Dodaje kako je Švedska specifična po posebnom načinu uživanja u kafi.

“Šveđani imaju jedan od najviših procenata ispijanja kafe po glavi stanovnika na svijetu. Fika je švedska ustanova ili način života u zajednici koja uključuje međuljudsku interakciju u kombinaciji s konzumiranjem kafe i kolača. Na mnogim radnim mjestima u Švedskoj određeno je vrijeme fika pauze (npr. sredinom jutra i poslijepodne). Pauza je dio plaćenog radnog vremena i često se provodi u blizini aparata za kafu. Smatra se da ova švedska tradicija pruža mogućnost veće razmjene mišljenja i razumijevanja među kolegama. Fika se može da dogodi više od jedne prilike dnevno i daje vremena da pauzirate i uživate u pravim vrijednostima života”, kaže Nataša Baraković-Ćosić.

Objasnila je i razliku između švedske fike i ćeifa, za kojeg tvrdi da je važan pojam u bosanskoj kulturi te da ga je teško prevesti na bilo koji drugi jezik.

“Opisala bih ćejf kao strast uživanja u životu. Kada ljudi govore o ćeifu, to opisuju kao zadovoljstvo, kao uživanje, kao način da se povežemo s dubljim dijelovima sebe. Ćeif se teško može ponoviti više puta dnevno, to je osjećaj kad uživate i dođe sam od sebe, neplanirano. Fika je planirana pauza za kafu i kolače, ali i koncept i stanje uma da usporite i napravite vrijeme za sebe. Ćeif ima nekako više duha i duše. To je ono nešto što dolazi iz srca i od srca, to je ono nešto što govori da smo ljudi, a ne mašine i nigdje to ne nađosmo, osim u Bosni i Hercegovini”, ističe naša sagovornica.

Dodaje kako u slobodno vrijeme radi i kao Instagram influencerica te svoju kreativnost ispoljava na ovoj društvenoj mreži.

“Nisam ljubitelj brzog konzumiranja, ne pratim trendove u stopu i moj se stil može mijenjati iz dana u dan, ovisno o mom raspoloženju. Biram ono što meni pristaje, ne što ja mislim da izgleda lijepo. Također, radim posao gdje je dresscode pristojnost i reprezentativnost jer radim kao glavni inženjer arhitekture i građevinarstva za najveću građevinsku kompaniju u Skandinaviji. Pazim na svoje odijevanje i kako sebe stavljam u fokus na poslu jer željela ja to ili ne, uvijek sam u fokusu jer je ovo jedna profesija u kojima najviše dominira muški pol”, riječi su ove rođene Banjalučanke.

Vjeruje da svi mi dobivamo ideje i inspiraciju od raznih ljudi i mjesta koja utječu na ono što nosimo ili kako sastavljamo odjeću.

“Mene fasciniraju Skandinavci i njihov ulični stil i kako kombiniraju bazne komade odjeće. Volim taj njihov posebni fokus na onim bazičnim komadima koji nam svima trebaju i zatim po neki ‘statement pieces’ koji dodaju taj trendi efekat na svakom baznom komadu. Njihov moto je uvijek ‘manje je više’ dok je na Balkanu baš obrnuto. U ormaru je bolje imati manje odjevnih komada koji se slažu jedni s drugima nego previše krpica koje se ne slažu ni s čim, a tako ćete se i brže spremiti na posao ili bilo gdje”, zaključuje Nataša Baraković-Ćosić.