Bolje biti spreman za posao, a nemati ga, nego dobiti ponudu, a ne biti spreman, rekao je naš sagovornik u jednom od svojih ranijih intervjua. Njegovo ime je Ismail Šehić. Mladi momak koji vidi ono svjetlo na kraju tunela. Zašto ovakav uvod.. Zato što je Ismail obišao svijeta, a ostao u svojoj Bosni i Hercegovini. Teži ka izgradnji mira i pomirenja, na globalnom nivou. Nedavno je saznao i da je (jedini iz Bosne i Hercegovine) dobitnik godišnje studijske stipendije.

Šehić je direktor ‘BRAVO’-a (Bosnian Representative Association for Valuable Opportunities), nevladine organizacije iz Bosne i Hercegovine koja trenutno djeluje na području cijele Evrope, kaže nam ovaj simpatični momak. Dodaje za dobarportal.net i to da njegova organizacija ima za cilj aktivnosti kroz razne evropske projekte.

Mašinski fakultet, društveni projekti, putovanja po svijetu, ljubav prema fotografiji, volontiranje kao opća društvena korist,…šta još možemo dodati u ovu zanimljivu crticu uz ime i prezime, Ismail Šehić?

Na sve ovo kada bi dodali još godine, malo ko bi povjerovao da su one istina i da stvarno imam godina, onoliko koliko zapravo imam i to je jedna od stvari koje “uvijek” moram da dokazujem dokumentima. Jako mi je drago da ste primjetli sve ove stvari o meni, jer mi je to najbolji dokaz da je moj rad primjećen, vidljiv, prepoznatljiv i inspiracija za druge mlade ljude da se može uspjeti, raditi, biti vrijedan i koristan i u Bosni i Hercegovini, a ne samo u Evropskim zemljama, kako nam je to predstavljeno kroz medije (nažalost).

Ono što bi se moglo dodati uz moje ime jeste ta moja poslovna strana, strana biznisa, konsalting i podrška koju pružam startupima i mladim firmama, kao i moji kontakti i načini povezivanja bosanskohercegovačkih firmi, preduzeća, institucija i organizacija sa onima iz Europe i svijeta. To je nešto na šta sam stavio fokus posljednjih 5 godina, a aktivno na tome radim posljednje 3 godine.

Ono na šta sam posebno ponosan jeste činjenica da sam također direktor jedne divne priče pod imenom “Bosnian Representative Association for Valuable Opportunities – BRAVO” koja je registrovana u BiH, ali djeluje na području BiH i cijele Europe kroz razne programe Europske Unije, Europske komisije i drugih Europskih instirucije. Najbitnija stvar i ono što ovu priču čini posebnom, i to kroz “projekte sa ovim institucijama” jeste što se većina tog “dobijenog novca kroz projekte” potroši i troši u BiH. Kada kažem direktor, većina bi odmah rekla, i siguran sam da kaže: “Ma ja, lako je njemu!”, itd., ali ja sam “DIREKTOR” na volonterskoj bazi, jer sam osnovao BRAVO, radim na njegovom razvoju od samog početka, borim se za njegov status i samo po funkciji sam direktor, ali zapravo nemam nikakva primanja od BRAVO-a, već i sam u njega jako puno ulažem.

Pored toga sam i član preko 10 organizacija iz BiH, preko 5 Europskih, te uvijek volim istaknuti da surađujem sa preko 160 organizacija iz cijelog svijeta.

Još jedna stavka moje ličnosti jeste velika posvećenost neformalnom obrazovanju, što dobar dio ljudi i zna o meni. Ta priča je službeno počela 2014. godine kada sam postao profesionalni trener za neformalno obrazovanje, obrazovanje kroz sport i edukaciju mladih i odraslih. Od 2017. godine postao sam prepoznatljiv i jako tražen trener kako u Europi tako i u svijetu, ali najmanje, nažalost u BiH. Nisam osoba koja uzima mito, ne završavam poslove ispod ruke, borim se protiv korupcije i kriminala, pa vjerujem da je ovo jedan od razloga što u BiH nisam prepoznatljiv na ovom polju.

Ono što još mogu reći za sebe jeste da sam u svijetu europskih projekata prepoznatljiv i kao jako uspješan projekt menadžer sa velikim procentom odobrenih i uspješno realizovanih projekata. Trenutno sam angažovan na preko 10 europskih projekata kao koordinator ili menadžer, a aktivno učestvujem i u implementaciji svakog od njih, te održavam projekte živim i uspješnim.

I za kraj, moja najveća sreća i ponos jeste moja porodica, i mogu reći da su mi uloge supruga i oca jednog prelijepog dječaka (odnedavno) ipak najmilije.

Izgradnja mira i pomirenja, globalno gledano, na šta usmjeriti snagu? Da li je moguće uspostavljanje apsolutnog mira među ljudima?

Apsolutni mir sigurno nije moguće postići, a nije niti realno za očekivati da imamo apsolutni mir. Svi smo mi ljudska bića, različitih osobina, karaktera, ponašanja, želja, mogućnosti, sposobnosti, svjesnosti itd. Svi mi različito prihvatamo ljubav, ljude, različite situacije, različito se nosimo sa opterećenjem i požudom. Ljudi generelno vole ili ne vole, prihvataju ili ne prihvataju, pozitivni su ili negativni, žele ili ne žele itd. Vjerovatno sa početkom mog odgovora više sam Vas zbunio, nego odgovorio na pitanje, ali ako uspijete sve ovo moje izrečeno staviti na jednu liniju, izjednačiti osobine i sposobnosti svih ljudi, izjednačiti ljubav i osjećaj prihvatljivosti i prihvaćenosti kod svih, kao i sve drugo izrečeno kad bude na liniji, tek onda ćemo uspjeti postići apsolutni mir. Realno gledano, to je nemoguće, a odgovor je „ljudi smo = svi smo različiti“!

Radeći na projektima izgradnje mira i pomirenja, sebi uvijek postavljamo ova pitanja, uvijek se kroz naše aktivnosti vraćamo i posvećujemo svakom segmentu gore napisanog, za svaku naš novi korak, gledamo da li smo riješili ili bar ponukali ljude da promjene nešto kod sebe u prethodnom koraku itd. Ako jesmo, onda super, znamo da smo nešto i uradili.

Da bi radili na pomirenju, prvo mi moramo u svom srcu imati mir i željeti ga, prvo mi moramo sami sa sobom odlučiti da želimo postići mir u sebi, svom tijelu, osjećanjima i svojim čulima. Kad to odlučimo, onda moramo raditi na svojoj porodici, svojim prijateljima, svom okruženju, zajednici, svom gradu, svom kantonu, entitetu, državavi, Europi, pa tek onda svijetu. Samo u jednoj rečenici umorite se od nabrajanja, a kad to pretvorite u djela i pokušate nešto „promijeniti na svijetu“ morate proći sve ove korake, a njih je jako puno, pa s toga nam svima mora biti jasno da sve kreće od nas, a dokle „doguramo“ zavisi od svih ovih narednih, ali i dalje od vas koliko to želite i borite se na tom putu.

Snagu moramo usmjeriti na obrazovanje, edukacije, nova znanja, inovacije i sve ono što nas može učiti boljim, snažnijim, stabilnijim i svim onim što nas može zaštiti od onog najgoreg, a to su dosada, neznanje i podložnost manipulaciji! Također, našu snagu moramo usmjeriti na širenje našeg znanja i iskustva ljudima oko nas, ali i našim novim generacijama, koje polako gube znanja o svojoj historiji, postojanju, novim generacijama kojim mediji i nove tehnologije, koje su pogrešno usmjerene, daju lažne informacije, pogrešne stavove i beskorisne ideje. Snaga je u svima nama, zato je trebamo udružiti i sigurno možemo napraviti nešto korisno.

Kako i kada osjetiš kome je uistinu stalo do upijanja novih vještina i znanja o temama koje su ti u fokusu djelovanja?

Iskreno, još kroz srednju školu i to kao jedan od najboljih učenika (na kraju dobio neku diplomu za „najboljeg učenika“ = ništa nikom ne znači) shvatio sam da je „obrazovni element“ u školama samo 20% svega onog što obrazovanje treba da sa svojim pojmom znači, jer u tih 20% je ono formalno što nas uče profesori i to je to. Svih onih 80% su dodatna podučavanja i učenja. U tih 80% spada socijalno druženje, prijateljstva koja sklapamo kroz obrazovanje, naše lične vještine i sposobnosti, koje jako slabo razvijamo u toku formalnog obrazovanja, te sve ono što nas čini ljudima i korisnim građanima naše zemlje, a na koncu i cijelog svijeta.

Ja sam još tada shvatio da želim da iskoristim ovih 80%, puno više nego onih 20%, jer realno 80 je puno više od 20, te se ima puno više toga za iskoristiti. Vodeći se tim, još od srednje škole, pa do dan danas aktivno učestvujem u raznim edukacijama, seminarima, treninzima, obukama i svemu onom što me može učiniti boljim čovjekom i korisnijim građaninom.

Nekad nisam ni birao temu, niti sam gledao koju ću temu tamo negdje obrađivati i učiti, već sam samo aplicirao i edukovao se, sklapao prijatelje i putovao. Nekad prije, ali i sada u većini slučajeva tema mi je bila najmanje bitna, jer ta tema spada također u ovih 20% = obrazovni segment, a svaki seminar, trening ili edukacija ima onih svojih 80%, pa sam ih velikodušno koristio da poboljšam svoje vještine, upoznam nove ljude, razgovaram o mogućim partnerstvima i temama koje me zapravo zanimaju, iskoristim svoja dosadašnja znanja i podijelim sa drugima.

Naravno, izgrađujući sebe kao osobu i kao profesionalca, okrenuo sam se nekim temama više a nekim manje, pa tako trenutno najviše radim i fokusiram se pretežno na poduzetništvo, startup eko sisteme, biznis skektor, ljudska prava, lažne medije, borba protiv korupcije, edukaciji kroz sport, te neformalnom obrazovanju. Sve druge teme su mi takođe interesantne, ali pokušavam mnogo više raditi na ovim navedenim, jer sam u tim poljima jako dobar, koristan i drugi mogu jako mnogo naučiti od mene, a i ja od drugih.

Ne tako davno, obavijestio si prijatelje na društvenim mrežama da si (jedini) dobitnik stipendije za školarinu u Pekingu. Nije u pitanju tvoja, kako i sam navodiš prva ljubav, studij mašinstva, nego “međunarodna ekonomska saradnja”. Otkud ideja za taj korak?

Ja sam neko ko neprestano radi i neprestano uči, pa sam tako od samog upisa na Mašinstvo gledao i druge prilike, aplicirao na druge interesantne edukacije i popunjavao sve ono što mi nedostaje. Od mašinstva sam očekivao jako puno, posao odmah po završetku studija, dobru platu i „toplu fotelju“… Tako sam bar razmišljao pri upisu na ovako jedan težak i zahtjevan fakultet, a većina srednjoškolaca i brucoša isto tako razmišljaju. Nažalost, u većini slučajeva naši roditelji su najveći krivci za ovakvo razmišljanje i stavove, jer djeci pune glavu od „dobrim fakultetima, dobroj plati i luksuzu u životu“, ali taj stav je totalno pogrešan i vodi u jednu zabludu koja nam puni više odmogne nego pomogne kasnije u životu.

Moji roditelji su čak inzistirali da ne upisujem popularni MEF, jer sam bio uvijek jako aktivan i niko nije vjerovano da ću ga i završiti. Naravno da nisam poslušao roditelje, već sam išao za svojim snovima, željama i onom što me potiče da budem bolji. U tom momentu to je bilo mašinstvo i sve ono vezano za konstrukcije, sve sam ja to volio, učio i polagao ispite, ali u isto vrijeme sam proputovao svijet, naučio mnogo pored fakulteta i puno više se izgradio „tamo negdje u svijetu“ nego na „faxu“. Nikad nisam gledao ocjene, nikad me nije pogađalo ako neki ispit ne položim, ako padnem ili obnovim godinu. Bio sam svjestan da je to „nešto“ što „moramo“ završiti da imamo tu „neku diplomu“ i to je to, sve ostalo je na nama, našim vještinama i znanju.

Kada omladina i studenti shvate da ih profesori ne mogu „maltretirati“ onoliko koliko oni mogu učiti i onoliko koliko oni mogu fakulteta promjeniti, neće se prestati sikirati, gubiti kosu, oboljevati i praviti veće probleme sebi i svojoj porodici, nego koristi kada polože sve te ispite, onda će i njima biti bolje, lakše, bit će zadovoljniji i sretniji u životu.

Ja sam to davno shvatio, pa tako da svaku narednu stepenicu, svaku novu edukaciju ili „degree“ shvatam kao izazov i želim pokušati nove stvari u životu.

Moj „izazov“ zvani KINA, je nastao nekad sredinom ove godine, kada sam vidio poziv „YES CHINA“ program za ljude iz biznisa, mlade osobe koje vode poslove, organizacije, mlade lidere i sl. gdje su tražili da se CV i MP pošalje Minstarstvu vanjskih poslova BiH , koje je nakon toga najboljeg kandidata, u ovom slučaju „mene“, preporučilo ambasadi Narodne Republike Kine, koja je od mene nakon toga zahtijevala mnoge dokumente, radio sam istraživanja na temu „Važnost biznisa i ekonomske suradnje za BiH“, obavio sam razgovor sa predstavnicima ambasade, pokazao zavidno poznavnaje Engleskog jezika, te popunio jako kompleksnu aplikaciju. Nakon sve te procedure, predstavnici ambasade su odlučili da me preporuče na dva univerziteta u Kini, te sam evo prije par dana i službeno primljen kao stipendista, sa punom stipendijom i svim ostalim pokrivenim troškovima. Ovo nije bilo kakva stipendija, puno je bolja i vrijednija od „obične“ stipendije Kinseske vlade, jer je okrenuta i namijenjena samo mladim profesionalncima i poslovnim ljudima kako bi direktno doprinijeli zemlji iz koje dolaze sa stečenim znanjem, iskustvom i kontaktima.

Zašto biznis i ekonomska suradnja? Pa isto to pitanje bi mogao postaviti sam sebi „zašto mašinstvo“ u srednjoj školi i na fakultetu?! Jednostavno, vremena se mijenjaju, mi se pronalazimo u različitim tokovima života, istražujemo nova polja i smirujemo se u onom što nas najviše ispunjava. Prije mašinske srednje škole moj glavni fokus i želja je bila „Medresa“, ali eto na kraju mogu reći hvala Bogu pa je nisam upisao, možda ništa ovo ne bi bilo isto. Tako da ne možemo se „roditi“ i biti jedno, već moramo raditi na sebi i israživati cijeli život, dok ne pronađemo ono što nas čini sretnim i zadovoljnim.

U svijet biznisa sam ušao prije 3-4 godine i aktivno radim na poboljšanju BH ekonomije uzimajući i koristeći prakse drugih, boljih i kvalitetnijih zemalja/ekonomija. Već godinama pokušavam da inspirišem ljude i kompanije iz BiH da se okrenu drugim ekonomijama, ali da zadrže svoje firme i zaposlenike u BiH i to je moj primarni cilj. Sa ovim fakultetom i poljem studija želim dobiti i „službenu“ potvrdu da sam ja dobar u tome šta radim, jer sam siguran da i bez diplome to radim jako dobro, ali u većini slučajeva „neki papir“ se zahtijeva za bilo kakav profesionalni rad.

Mogu reći da je UIBE samo još jedan izazov u mom životu koji će ako Bog da biti uspješno riješen, a vjerujem da ću ja, ljudi oko mene, naša zemlja i region imati višestruku korist. Ja ću se potruditi da donesem što više dobrih praksi od strane jedne od najvećih ekonomija na svijetu, te ću ih pokušati implementirati u BiH.

Veoma mlad i poprilično uspješan momak, suprug, odnedavno i u najljepšoj ulozi, postao si otac. Objasni nam ukratko kako sve to (po)stići i biti uvijek “svoj na svome”?

Hmm, sigurno jedno od pitanja koje mi se svakodnevno i to više puta postavlja u posljednjih 5 godina. Svaka odluka u životu koja uključuje dvije ili više osoba nije više samo vaša odluka, već odluka dvije ili više osoba. Od samog početka veze, braka, pa sada i sa najljepšim poklonom, sa svojom suprugom uvijek imam dogovor, pričamo o svemu i sve odluke donosimo zajedno. Vodimo se onom izrekom: „Sve se može, kad se ruke slože“! Pa tako i mi, jako lako se složimo oko stvari za koje smatramo da su ispravne. Prilika kao Kina i studiranje u Kini je jedna prilika koja se pruža u životu, a to smo oboje odmah shvatili i nije bilo teško napraviti dogovor, da ako treba sutra odmah odem tamo negdje. I jedno i drugo, kroz godine smo imali jako mnogo odricanja, kako bi udovoljili jedno drugom, pa smo naučili da za sve je potreban dobar dogovor, dobar razlog i odgovor na pitanje „Zašto ti/mi to želimo“…? Kad to odgovorite zajedno sasvojim partnerom, kad ste puni razumijevanja, vjerujete mi sve je lako i sve ono „teško i neshvatljivo“ postaje lako i prihvatljivo.

Dogovor „ako ovo prođe“ smo imali još prije slanja „prvih dokumenata“, tako da to nije „odluka donesena preko noći“, već smo o tome davno počeli razgovarati, pregovarati i dogovarati, a za javnost je bila odluka u toku noći…

Pokušat ćemo sve troje iskoristiti ovu priliku, pa i na pauzama od fakulteta da oni dođu do Kine u zajednički obilazak, da ja dođem u BiH ako budem imao nekih neodloživih obaveza i tome slično, ali i za to već imamo planove i dogovore.

Za kraj ovog pitanja mogu samo reći „biti svoj na svom“ znači imati puno razumijevanje svog partnera, voljeti ga/ju i poštovati, podržavati na velikim odlukama i biti uz njega/nju u svakoj situaciji, u onoj dobroj, ali Boga mi i u onim lošim!

Par savjeta omladini koja ima ideju, ali ne i dovoljno hrabrosti za odraditi to nešto?

Mislim da sam na ovo pitanje odgovorio kroz sva ova pitanja gore iznad, ali evo još par savjeta.

Za bilo kakav korak u životu dok ste sami, mladi, puni energije i puni života odlučujte samo vi, ali samo vi! Sve komentare prijatelja, roditelja, profesora i svih drugih „razmotrite i razmislite“ o njima, ali ni jedan ne prihvatajte jer vam je „tamo neko“, po bilo kojoj važnosti ili funkciji rekao, jer ste onda to uradili zbog te osobe, ne zbog sebe i uvijek u životu za svaki neuspijeh krivit ćete tu osobu, a ne sebe, što je pogrešno. Vi živite svoj život i mora da znate da i ono dobro i ono loše treba i mora biti vaš put, vaš rad i vaš potpis i samo na taj način i dobrom i lošem ćete se radovati, jer to je samo vaše i iz svakog pada ćete puno više naučiti i bit ćete spremniji za novi korak.

Nemojte se bojati ustati pri svakom padu! Znam da ovo svi kažu, a malo ko bi vam pružio ruku da padnete, svi će biti uz vas kada ste i dok ste uspješni, prvi put kada padnete i izgubite „finansijsku vrijednost“ vaši „prijatelji“ će vam okrenuti leđa i naći će 100 razloga zašto vam ne mogu ili ne žele pomoći.

Morate shvatiti da morate pokušati, jer ako ne pokušate, ne možete znati da li bi uspjeli ili ne. Svima nam je jasno da je teško krenuti sa 0, da je teško krenuti ni iz čega i da je svima to veliki rizik, ali to je jednostavno tako! Zbog toga nisu svi direktori, menadžeri, poslodavci i tome slično, zato i imamo obrazovane i neobrazovane ljude. Zbog toga postoje fakulteti i postoje zanati, i zbog toga svako treba da radi ono u čemu je najbolji i ono što ga čini sretnim.

Ne treba vas biti sramota raditi bilo šta, jer svaki posao je dobar posao, sve dok je legalan. Rad vas oslobađa od 3 stvari: dosade, grijeha i oskudice, pa s toga umjesto ispijanje kafa po cijeli dan radite nešto korisno, pa i uz kafe se može raditi!

Po meni veća je hrabrost poniziti sebe i tražiti od roditelja 2KM za kafu, nego ih pošteno zaraditi i na sebe potrošiti.

Zapamite ovo pitanje i postavite ga sebi svaki dan, pa ćete shvatiti koliko vrijedite i šta ste uradili za sebe i svoju zajednicu.

„Svako jutro postavite sebi zadatke za taj dan i na kraju dana postavite sebi pitanje „ŠTA SAM URADIO DANAS I KOJE SAM ZADATKE OD POSTAVLJENIH ISPUNIO“?! Ako budete zadovoljni sa svojim odgovorom bit ćete zadovoljni svojim danom, a ako budete zadvoljni svakim danom, bit ćete zadovoljni svojim životom!!

Ima li neka neostvarena želja za Ismaila, nakon velikog niza uspjeha. Postoji li nešto što nije realizovano?

Ismail nema neostvarenih želja, samo neispunjenih zadataka na kojim radim svakodnevno da se ispune.