Potvrdu uspješnog poslovanja i kvalitete proizvoda, Franck je nedavno dobio i priznanjem za vodeću bh firmu, prvu po prihodu u djelatnosti trgovine na veliko kafom, čajevima, kakaom i začinima u sklopu manifestacije „100 najvećih u BiH“. Rangiranje kompanija rađeno je na osnovu zvaničnih završnih financijskih izvještaja za 2019. godinu.
Franck se time još jednom istakao kao vodeća domaća kompanija po postignutim rezultatima, koja doprinosi razvoju bosanskohercegovačke privrede.
Edin Škaljić, direktor Franck Sarajevo d.o.o. (FOTO: promo /IZVOR: Franck)
„Ova priznanja još su jedan dokaz rezultata našeg rada, ulaganja u poboljšanje proizvodnih procesa, razvoj i inovacije, te osiguravanje vrhunske kvalitete naših proizvoda, koju naši kupci i potrošači prepoznaju i cijene. Usprkos svim izazovima, Franck je i ove godine uspješno nastavio s redovnim i planiranim investicijama na nivou grupe, usmjerenim u pogone i IT sisteme, u iznosu od 7,3 miliona KM finansiranih iz vlastitih izvora. Jedan od glavnih ciljeva kompanije, je nastavak daljeg ulaganja u budućnost i poboljšanje svoje poslovne efikasnosti i ekonomske aktivnosti u Bosni i i Hercegovini, a ova priznanja ujedno su nam i poticaj u tim nastojanjima“ istaknuo je Edin Škaljić, direktor Franck Sarajevo d.o.o.
Ulaganje u inovacije i unapređenje proizvodnje Franck kontinuirano prati i osluškuje promjene potrošačkih navika i trendova te u skladu s tim svoj asortiman redovno proširuje novim, inovativnim proizvodima. Tako je na nivou grupe prošle godine razvio i lansirao čak 26 novih proizvoda, a usprkos pandemiji, ulaganja u pogone i IT sisteme u ovoj godini iznosila su 7,3 miliona KM. To je dodatna potvrda Francka kao tržišnog lidera, kada je riječ o stvaranju novih vrijednosti i diktiranju dinamike tržišta kafe, čaja i instant cappuccina.
Uz Franckovu najpopularniju Jubilarnu kafu, koja ima i dva atraktivna okusa – Jubilarnu Intense i Jubilarnu Sensual, ističe se i Franck Classic turska kafa čija je receptura rađena posebno prema ukusima potrošača u Bosni i Hercegovini. Također, kako bi potrošačima omogućio ispijanje kafe u pokretu, Franck je predstavio i Coffee&GO kafu koja dolazi u praktičnom „stick“ pakovanju dovoljnom za jednu šoljicu, a čija priprema traje samo jednu minutu. S obzirom na to da interes potrošača za proizvodima sa zdravstvenim benefitima sve više raste, Franck je lansirao i funkcionalne napitke s kafom Smart, Energy i Protein s dodacima proteina, vitamina ili minerala, te dokazanim zdravstvenim prednostima.
12.09.2019., Zagreb – Obilazak tvornice Franck s novinarima. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Upravo se ovaj segment pokazao izuzetno zanimljiv potrošačima u vrijeme globalne pandemije. Istovremeno, kategorija čaja pojačana je linijom funkcionalnih čajeva Immune, Detox, Calm, i Energise, također s dodacima vitamina i minerala, namijenjenih podizanju imuniteta, detoksikaciji organizma, te uklanjanju stresa i umora. Vrhunska kvaliteta espresso kafe za kafiće Franck i u ugostiteljstvu nastoji kontinuirano podizati ljestvicu u kvaliteti espressa, poput vrhunskih premium espresso Stretto ili Bonus, ali i ostalih napitaka od kafe i čaja te podržati razvoj barističke scene u Bosni i Hercegovini koja postaje sve popularnija. U skladu s tim, redovno organizuje i regionalno barističko takmičenje koje okuplja barističke talente iz cijele regije.
Društvena odgovornost poslovanja kao društveno odgovorns firme, Franck je u ovoj godini donirao i 20 hiljada KM za nabavku medicinske opreme Domu zdravlja Grude, gdje su smješteni proizvodni pogoni i više od 30 hiljada KM u svojim proizvodima, poput Franck Jubilarne kafe, kliničkim centrima u Bosni i Hercegovini, ali i Profesionalnoj vatrogasnoj brigadi Sarajevo i udruženju Pomozi.ba, s ciljem pomoći socijalno ugroženim kategorijama stanovništva.
U globalnoj premijeri, dvadeset godina nakon prve generacije rođene 2001. godine, novi Piaggio Beverly stiže. Kompanija je objavila detalje o novitetima na službenoj webstranici brenda Piaggio.
Popularan od rođenja zbog svoje nepogrešive elegancije, toliko da je s godinama postao jedan od najprodavanijih skutera, Beverly je sada potpuno preuređen i evoluirao da postane pravi crossover, prevazilazeći svoju kategoriju, kombinujući svestranost i dinamičnost. Karakteristike i držanje ceste vozila na visokim točkovima uz bujne performanse i udobnost luksuznog GT-a.
Novi Piaggio Beverly potpuno je lagodan u bilo kojoj situaciji, od gradskog putovanja na posao, gdje do izražaja dolazi njegova okretnost i rukovanje, pa sve do srednjeg i dugog putovanja u prigradskim naseljima, situacije u kojoj pokazuje svoju vrhunsku stabilnost, snagu i udobnost. Novi dizajn je izrazito sportski, s prednjim dijelom koji je u potpunosti redizajniran, dok bočnim linijama linije napuštaju mehkoću prethodnih modela kako bi postale zategnutije i mišićavije, što dovodi do stražnjeg dijela koji je elegantniji. LED prednja svjetla ističu se u središtu novog upravljača.
Pokazivači smjera i poziciona svjetla su također LED tehnologija, postavljena na bokovima prednjeg štita za profilisanje ivica, stvarajući tako sjajni „natpis“ koji čini novi Beverly prepoznatljivim na prvi pogled, čak i tokom dana. U zadnjem dijelu rep se završava originalnim ekstraktorskim profilom koji izlazi na sredinu LED zadnjeg svjetlosnog sklopa. Potpuno novi nosač registarskih tablica u motociklističkom položaju, postavljen na točak, doprinosi tome da novi Beverly bude izuzetno tanak i čist. Obruči točkova su također novi, sa sportskim dizajnom sa sedam podijeljenih krakova, a sjedište je veličanstveno dorađeno dvostrukim pokrivačem i dvostrukim šavovima.
Na novom Piaggio Beverly debituju dvije nove i moćne Euro 5 snage iz porodice hpe (motor visokih performansi) – 300 odnosno 400 ccm. Oba motora – četvorotaktni jednocilindrični 4-ventila, s vodenim hlađenjem i elektroničkim ubrizgavanjem – rezultat su iskustva centra za istraživanje i razvoj Piaggio Groupe, koji posebno radi na postizanju boljih performansi i poboljšane stabilnosti, smanjenju potrošnje goriva i buke. Motor od 300 hpe povećava snagu za 23% u odnosu na prethodnu verziju iste veličine, dostižući 19 kW (25,8 KS) pri 8000 o / min, dok se maksimalni obrtni moment povećava za 15%, sada dostižući 26 Nm pri 6250 o / min. Snaga od 400 hpe zamjenjuje prethodnih 350 motora. Razlika nije samo u jednostavnom povećanju kubnih centimetara, već su, počevši od već izuzetno efikasnog motora, Piaggio inženjeri dodatno poboljšali mehaničke i termodinamičke performanse i dodatno smanjili ionako izuzetno niske nivoe vibracija i buke. Rezultat je snaga koja doseže 26 kW (35,4 ks) pri 7500 o / min i maksimalni obrtni moment od 37,7 Nm pri 5500 o / min.
Ova dva motora, ultra moderna i snažna, kombiniraju se s izuzetno efikasnim i naprednim dizajnom šasije. Okvir dvostruke kolijevke u čeličnim cijevima visokog otpora i pocinčanom limu kombinuje se sprijeda s novom viljuškom Showa s nosačima promjera 35 mm, dok straga radi s novim parom Showa dvostrukih amortizera sa zavojnicom opruga s prednaprezanjem podesiva na 5 položaja. Zahvaljujući ovoj nosećoj strukturi u stilu motocikla i velikim točkovima sa felgama od lagane legure (16 ”sprijeda i 14” straga), novi Beverly osigurava udobnost vožnje i držanje ceste nalik motociklima, održavajući veliku okretnost i upravljivost. Model 400 hpe također prihvata šire gume (120/70 umjesto 110/70 sprijeda i 150/70 umjesto 140/70 straga), koje osiguravaju bolju stabilnost pri stalnim brzinama. Piaggio Beverly također se poboljšava u pogledu tehnoloških karakteristika, usvajajući sistem bez ključa, tako da se uključuje bez potrebe za umetanjem tradicionalnog ključa, a time olakšava pokretanje, otvaranje sjedišta i poklopca za gorivo te postavljanje upravljačke brave – sve radnje koje mogu završite s daljinskim u džepu. Na središnjem „mostu za navigaciju“ nalazi se potpuno nova i potpuno digitalna 5,5-inčna LCD instrument tabla, uz koju su postavljene nove komande na upravljaču, u potpunosti redizajnirane u svojoj ergonomiji.
Oprema je upotpunjena sistemom povezivanja PIAGGIO MIA, standardnim za verziju od 400 hpe, koji vam omogućava povezivanje pametnog telefona sa Beverlyjevim ugrađenim elektroničkim sistemom putem Bluetootha, pružajući ekskluzivne funkcije za još zadovoljnije i zabavnije iskustvo vožnje. Dva različita duhovna iskustva Piaggio Beverly: s jedne strane, onaj elegantniji i profinjeniji, kojeg predstavlja Beverly, a s druge strane, onaj krhkiji i sportskiji, koji se očituje u Beverly S. Piaggio Beverly dolazi u rasponu elegantnih i sjajnih boja, kao što su Bianco Luna i dvije potpuno nove boje Blu Oxigen i Grigio Cloud. Ove sheme boja kombinuju se sa završnom obradom u svijetlim, toplim i privlačnim metalnim nijansama, tamno smeđom bojom sjedišta i svijetlo sivim felgama. Piaggio Beverly S ističe se, prije svega, zbog svojih sportskih mat završnih slojeva u grafitno sivoj boji.
Postoje tri namjenske sheme boja: Argento Cometa i Nero Tempesta, mat i originalna i futuristička sjajna boja Arancio Sunset. S verzija ima novo crno sjedište od dva materijala i tamno sive felge. Ovi svjetski popularni modeli mogu se pronaći u prodaji i u Bosni i Hercegovini, u jednoj od moto prodavnica u Sarajevu.
Brzi pokreti, super vladanje lopticom i reketom, koordinacija na nivou. Sve su to riječi kojima se može opisati njihova volja za igrom. One su šampionke iz kluba SPIN 2012, iz Sarajeva.
Stonoteniski savez Bosne i Hercegovine je i pored otežanih uslova u uzrokovanih pandemijom koronavirusa uspio po planu i programu završiti sva takmičenja u okviru jesenjeg takmičarskog kalendara.
Svi turniri su odigrani, kao i mečevi premijer lige kako za muškarce tako i za žene. Ženska ekipa Stonoteniskog kluba Spin 2012 uspjela je izboriti visoko drugo mjesto na tabeli u prvom dijelu polusezone. Sve to sa veoma mladom i neiskusnom ekipom za koju su se u Spinu odlučili ove godine, a za čim nimalo ne žale, s obzirom na to da su djevojke pokazale visoku razinu odgovornosti i pobjeda.
“Vjerujem da ćemo se dobro pripremiti za nastavak sezone i pokušati osvojiti finalno i devetu titulu državnih prvaka za ovaj klub”, riječi su glavnog trenera/igrača Amele Mujezinović. Iz kluba s ponosom ističu da za ekipu kluba “Spin 2012” nastupaju: Džana Biogradlić, Hena Čajić, Selma Biogradlić i trener/igrač Amela Mujezinović.
Posebna zahvala iz kluba putuje na adresu mnogih partnera i prijatelja kluba, među kojima se izdvaja BH Telecom dd. Sarajevo, kao i nekolicina medija iz Bosne i Hercegovine.
Iako sam se trudio da ovaj tekst započnem na neki drugi način, totalno emancipovan od riječi politika, ipak to nisam uspio. Tako da ću ovaj tekst započeti dotičući se te teme, ali ovo nije tekst o politici.
Naime, ne znam da li ste primjetili, ali jako često se desi da u stručnom dijalogu koji vodite sa sagovornikom završite na riječima koji kažu da je to nešto ipak stvar političke volje ili da je političko pitanje. Skoro u svakoj struci rasprava između studenata i predavača makar jednom spomene tu sintagmu. Nikada ranije nisam tome ni pridavao neku posebnu pažnju jer u bosanskohercegovačkom okruženju to djeluje kao sastavni dio govora.
Takva nepažnja bi se i nastavila da prije nekoliko dana od jedne profesorice iz Mostara na predavanju nisam čuo nešto što me trznulo iz nepažnje. U toku naše pravničke rasprave po pitanju sprovodivosti nekih pravnih normi u Bosni i Hercegovini spomenuta je ranije navedena sintagma, na šta je profesorica pedagoški odreagovala. Umjesto standarde prakse predavača, koji se slože sa takvom konstatacijom i nekako vas gurnu dalje u svijet komentarisanja politike, profesorica je kazala da se odmaknemo od tog stava.
Zatražila je od nas studenata da na pitanje pokušamo dati stručni pravnički odgovor, da ukažemo rješenje na predmet rasprave kakvo bi bilo najpravednije i najkorisnije, a da pitanje politike ne komentarišemo za sada.To je bilo inspiracija za ovaj naslov i ovaj tekst, odnosno postavljanje pitanja postoji li zapravo istinska progresivna misao u Bosni i Hercegovini.
Pod progresivnom misli podrazumijevam napredne stavove, logički obrazloženu filozofiju i borbu za blagostanjem svog okruženja kroz upotrebu obrazovanja i demokratskih poluga jednog društva. Činjenica je da svaka struka svoje djelovanje kad tad mora dovesti u korelaciju sa nekim pitanjem politike pa se onda često uhvati u koštac sa time. Međutim, moje pitanje je da li možemo promijeniti paradigmu?
Da li je moguće stvoriti jaku i brojnu masu naprednjaka koji će gurati društvu naprijed čisto svojim znanjem, bez potrebe da se dotiču politike, potkovani nespornim činjenicama i argumentima? A čak i onda kada takva masa dođe pred politički zid, da li je moguće da ga prosto zaobiđe zbog snage i brojnosti koju ta masa ima, a pred kojom politika jednostavno nema diplomatski neprecizan odgovor?
Male grupe progresivaca moraju biti dio politike kako bi se njihovi stavovi čuli, ali velika grupa progresivaca je sila sama po sebi, ona ne mora ići niz dlaku i ona omogućava da politika radi u korist te progresivne misli, a ne protiv nje. Ako dopustim sebi tu aroganciju da kažem da je ta konstatacija tačna, onda se postavlja pitanje na koji način doći do tih velikih grupa progresivaca i zašto ih mi kao društvo nemamo. Čini mi se da je odgovor u uvodnim rečenicama ovog teksta, odnosno u obrazovanju.
Nedostaje nam obrazovni program koji će fokus držati na razvoju struke i podsticanju stručnih dijaloga, iznalažnju najboljih rješenja za date probleme i biti alat za ostvaranje blagostanja. Politiku kao element moramo izbaciti iz obrazovanja i primorati je da radi u korist ostvarenja blagostanja, a ne da bude element kojim se također moramo baviti. Moramo strpljivo graditi generacije stručnjaka, u svim poljima, a oni će potom sami činiti okosnicu progresivne misli koja će ukrotiti politiku snagom argumenta.
Progresivna misao u Bosni i Hercegovini kao gore opisana ne postoji, odnosno nije dovoljno jaka da bi mogla naređivati sama po sebi. Ona postoji u smislu postojanja glasnih pojedinaca u pojedinim dijelovima naše države, ali to je nedovoljno, moramo je još više jačati. Historijska je činjenica da su upravo takve grupe mijenjale čitave sisteme i uspostavljale neke nove poretke koje i dan danas živimo.
Bosni i Hercegovini nedostaju takve grupe, nedostaje jedna filozofska misao koja okuplja stručne i vrijedne ljude. Kulturne i obrazovne institucije bi mogle biti nosioci ovog generacijskog poduhvata i iznjedriti kroz svoje djelovanje buduće stručnjake koji će mjenjati stvari.
Zbog toga mislim da je jako važno shvatiti obavezu i svetu misiju prosvjetnih radnika te u dijalogu sa njima očuvati naše obrazovanje, nešto o čemu se skoro niko ne brine.A prosvjetnim radnicima, doktorima nauka i akademicima poslati poruku da daju sve od sebe jer njihov (ispravan, posvećen, stručan i pedagoški) rad jeste ključna karika u našoj boljoj budućnosti. A mi im moramo pomoći! Politika je postala sama sebi svrha, mi moramo pronaći drugi način za dovođenje blagostanja u našu državu.
Autor: Kenan Gutić
Bilješka o autoru: Kenan Gutić rođen je 08.02.1995. godine u Tuzli i diplomirani je pravnik. Aktivista je za unaprijeđenja obrazovanja u Bosni i Hercegovini i svoj rad usmjerio je na uvođenje praktične nastave u obrazovni proces visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
Moda i dizajn davno su joj postali mnogo više od hobija. Inspiraciju pronalazi baš svugdje jer “konstantni pokušaji vode vas do uspjeha”, kaže nam u razgovoru Emina Husedžinović-Ibrahimović. Nakon 20 godina postojanja na sceni, sa kreiranih preko 50 kolekcija, nema tapkanja u mjestu – radi se i dalje. Za kraj 2020. godine, osvježenje su zaštitne maske, kreirane na zabavnim dječijim radionicama.
Za kraj ove, svima nam neobične 2020. godine, ostvarena je realizacija Eminine radionice, Udruženja „Urban-Etno“. Radionica je iz ciklusa “Secesija V” pod nazivom “Maska bez riječi”. U Sarajevu je Udruženje „Urban- Etno“ organiziralo radionicu za djecu uzrasta 10 godina.
Emina, recite nam koja je tema ove radionice?
Tema radionice je bila „Maska“, nošenje i primjena. Radionica se održala 12. decembra u prostorijama Udruženja. Zahvalni smo talentiranim učesnicima V razreda Osnovne škole „Isak Samokovlija“ koji su usmjerili svoju mladalačku kreativnost i pozitivnu energiji za realizaciju ove radionice
Ja ne bih mogla a da ih ne nabrojim, hvala mnogo Rejhana Hodžić, Umma Tahirović, Maša Radovanović, Merjem Hubjer, Hena Cerić, Dea Đorđević i Alta-Iman Ibrahimović.
Emina Husedžinović Ibrahimović i djeca kreativci na radionici Urban Etno “Secesija V” (FOTO: Urban Etno)
Na koji način su djeca učestvovala u Vašem projektu, recite nam detalj više o tome?
U sklopu projekta “Maska bez riječi” iz ciklusa “Secesija V” kroz umjetnost i krativnost djeca s, veoma uspješno pokazala kako se pridržavaju mjera “Svjetske Zdravstvene Organizacije” (SZO/WHO). Uspješno kroz igru, edukaciju i likovnu umjetnost, savladali su kako se i zašto maska nosi i primjenjuje u praksi.
Emina, zašto baš “maska bez riječi”? Da li samo zbog pandemije ili …
Recentna tematska kolekcija “Maska bez riječi” nastala kao sublimacija dosadašnjeg kontinuiranog rada mene i Udruženja “Urban-Etno”, u zaista otežanim okolnostima pandemije, kada je kreativnost jedini vid borbe od ove pošasti. Poveznica ove kolekcije je maska koja je neizostavan modni dodatak uz svaki model. Ova radionica ima za cilj edukativni pristup nošenja maske u periodu pandemije.
Materijali koje ste koristili na radionici su prirodnog porijekla, a također zanimljivo, spojili ste likovnu i modnu umjetnost?
Materijali koje su djeca koristili za izradu maski su prirodnog porijekla (pamučni saten, pletivo ili popilen). Kroz radionicu smo odradili savršeno spoj dvije umjetnosti – crtež kao likovne umjetnosti i modnog dizajna kao primjenjene umjetnosti. Polaznici radionice su sami izabrali materijal, naučili kako se kroji maska i promatrali proces spajanja maske. Sami su iscrtavali komad pamučne tkanine koja se poslije koristila za šivanje maski.
Emina Husedžinović Ibrahimović i djeca kreativci na radionici Urban Etno “Secesija V” (FOTO: Urban Etno)
Objasnite nam spoj modnog dizajna, likovne umjetnosti i Vašeg imena/brenda u svemu tome?
Modni dizajn je umjetničko oblikovanje originalne odjeće i modnih dodataka koji zadovoljavaju estetske, likovne, vizualne i funkcionalne kriterije što je dokazala Emina Husedžinović Ibrahimović stvorivši unikatne modne dodatke – maske od tkanine koja je ukrašena dječijim radovima.
Emina je za dobarportal.net dala jednu zanimljivu poruku za kraj razgovora:
Noseći masku ljudi gube individualnost i identitet. Svi smo jednaki.
1 od 27
Emina Husedžinović Ibrahimović i djeca kreativci na radionici Urban Etno "Secesija V" (FOTO: Urban Etno)
Emina Husedžinović Ibrahimović i djeca kreativci na radionici Urban Etno "Secesija V" (FOTO: Urban Etno)
Emina Husedžinović Ibrahimović i djeca kreativci na radionici Urban Etno "Secesija V" (FOTO: Urban Etno)
Nijaza Mazalović iz Kladnja trenutno živi u gradu Jeddah u Saudijskoj Arabiji i radi kao stjuardesa za “Saudia Airlines”.
U razgovoru za dobarportal.net ističe kako je njen san još iz djetinjstva bio da posjeti New York pa je tako jednom prilikom dok je čitala novine naišla na oglas sudijske nacionalne aviokompanije i odmah je pomislila da je to prilika da ostvari svoj san.
“Razmišljala sam da su veće šanse da ću posjetiti New York kao stjuardesa. Pored toga imala sam osjećaj da mi treba neka promjena. Bila sam u svakodnevnici koja me nije činila sretnom. I tako, slušajući svoj unutrašnji glas, odlučila sam se prijaviti. Nakon dva uspješno obavljena intervjua, spakovala sam kofere i evo već četiri godine sam tu. Sretna, zadovoljna i zahvalna Bogu”, kaže Nijaza Mazalović.
Smatra da ljudi obično misle kako je to posao iz snova i da ga je lahko obavljati.
“Posao iz snova svakako da jeste jer imate priliku da putujete svijetom i nahranite svoje oči i dušu divnim prizorima, ali da je lahko raditi, nije. Posao je jako zahtjevan. Zaslužuje dosta fizičke, a još više mentalne snage. Kad počnete raditi kao stjuardesa morate biti spremni na potpunu promjenu svog načina života”, naglašava naša sagovornica te dodaje da je svaki let priča za sebe i da se na svakome desi nešto interesantno.
Ispričala nam je i jednu anegdotu koja joj se desila na letu za Cairo.
“Izgleda da je njihov običaj da torbe nose na glavi. Jedna starija gospođa je ušla i primijetila sam da pored torbe na glavi u rukama nosi još dvije torbe. Ja sam joj prišla s namjerom da pomognem. Nije pričala engleski, ali govorom tijela je shvatila da joj nudim pomoć. Dvije torbe je spustila na pod i onu torbu s glave je krenula da stavi meni na glavu. Ja sam se počela smijati, skinula sam kapu koja je sastavni dio uniforme i stavila torbu na glavu. Ali naravno odmah sam je skinula, bilo je samo s ciljem da se nasmijemo. Nisam baš bila sigurna u svoj balans i da bih stigla do njenog sjedišta s torbom na glavi”, uz smijeh nam priča ova stjuardesa.
Navodi kako je njen posao pun izazova, ali i da je život u oblacima zaista neopisiv.
“Svašta možete očekivati gore u zraku. Dovoljno je reći da je ovo posao koji obuhvata najmanje pet drugih profesija. Tako da ste po potrebi ljekar, psiholog, vatrogasac, dadilja, prevodilac, učiteljica. Ono što je meni interesantno je da svaki put kad sam gore u visinama zaboravim na realnost. I ako imam nešto što me muči ili nekih privatnih problema, to sve nestane kad uđem u avion. Vjerovatno zbog toga što ja stvarno volim to što radim, volim raditi s ljudima i biti okružena njima. Imam i divne kolege s kojima je radna atmosfera predivna. I da, za mene je blagoslov biti tako blizu svih tih divnih izlazaka i zalazaka Sunca”, govori Nijaza Mazalović.
Svaka država i grad koji je posjetila za nju je bilo divno iskustvo.
“Divno je kad se susrećete s različitim ljudima, kulturama, običajima. Svaki grad ima nešto svoje posebno čega ćete se uvijek sjećati. Naravno da me New York oduševio, jer to je bio moj san. Čim sam kročila na Times Square, počela sam plakati od sreće”, riječi su naše sagovornice.
Smatra da mnogi imaju pogrešno mišljenje o životu u Saudijskoj Arabiji i da je realnost skroz drugačija od onoga što mediji predstavljaju.
“Život ovdje je život koji bi svako volio imati. Miran i siguran. Sigurnost je stvarno na zavidnom nivou. Možete ostaviti vrata otvorena u svako doba dana, iako recimo znate da u kući imate nekoliko hiljada maraka i pet kilograma zlata. Niko vas neće pokrasti. Danas možete ostaviti novčanik na klupi u parku, vratite se sutradan i pronaći ćete ga na istom mjestu. Narod ovdje je jako dobroćudan, gostoprimljiv i uvijek spreman pomoći bez obzira koje ste nacionalnosti. Smatraju da smo svi jednaki i da smo svi braća i sestre”, potcrtava ova stjuardesa.
Pandemija koronavirusa je imala veliki utjecaj na poslovanje svih kompanija, a naša sagovornica misli da je avijacija najviše pogođena.
“Za nas je to bio ogroman šok, jer smo mi navikli na dinamiku, na stalno kretanje i odjednom je sve to zaustavljeno. Meni lično je poremetila plan odlaska kući i naravno uticala je na džep. Manje letova, manje novca. Ali pomalo se, hvala Bogu, sve vraća u normalu i nadam se da će već od polovine sljedeće godine biti kao što je bilo”, navodi Nijaza Mazalović.
Otkrila nam je i svoje planove za budućnost.
“Planiram ostati u avijaciji, ali ne kao stjuardesa. Voljela bih raditi na aerodromu, a imam i mogućnost raditi kao instruktor na akademiji i podučavati nove generacije stjuardesa. Mi planiramo, ali sve je u Božjim rukama. Tako da, vidjet ćemo”, ističe naša sagovornica.
“Sreća zaista prati hrabre. Za dvadeset godina od sad bit ćete više razočarani stvarima koje niste uradili nego onima koje jeste. Zato odbacite sidro. Otplovite iz sigurne luke. Uhvatite vjetar u svoja jedra. Istražujte. Sanjajte. Otkrivajte”, zaključuje Nijaza Mazalović.
Poticanje na aktivno bavljenje sportom uz puno ambicije, truda, ali i pozitivne atmosfere je sve ono za šta se zalaže bugojanski Nogometni klub Etna.
Mevludin Sarajlić, direktor NK Etna, u razgovoru za dobarportal.net ističe kako je klub osnovan još 2016. godine te se može pohvaliti da je dio Nogometnog saveza Srednjobosanskog kantona, te da u takmičenjima pri NS učestvuje sa čak četiri selekcije.
“NK Etna je organizator dva velika malonogometna turnira, ‘Trofej Grada Bugojna’ i ‘Etna sport kup’. Redovni smo učesnici turnira na cijeloj teritoriji jedine nam Bosne i Hercegovine od Banja Luke, Doboja, Zenice, Viteza, Sarajeva, Sokolca. Također, već u dva navrata NK Etna je bio van granica BiH. Na ‘Pavarsia Cupu’ u Draču koji se igra povodom obilježavanja Dana zastave Albanije nastupali smo 2018. godine. Naš klub je 2019. godine nastupao u Danskoj, grad Aalborg te osvojio ‘Spar Cup’. U Danskoj smo bilo gosti porodice Halilović kojoj se i ovim putem zahvaljujemo na velikom gostoprimstvu koje su nam ukazali”, kaže Mevludin Sarajlić.
Nogometni klub Etna (FOTO: Mevludin Sarajlić, privatni arhiv)
Dodaje kako je zajedno sa predsjednikom skupštine Safetom Šaranom zaposlio nove, mlade i talentirane trenere, momke željne rada, školovanja i uspjeha te da su u ovom turbulentnom periodu od mjesec i po klub uspjeli postaviti u smjeru u kojem žele da ide.
“Planovi za budućnost su pored učestvovanja sa svim selekcijama u NS i organizacija naših turnira za koje se nadamo da će od iduće godine biti internacionalni, s obzirom da već sada imamo najave ekipa iz Hrvatske, Srbije, Albanije i Danske, da bi mogli uzeti učešće na istim. U planu imamo i preko poznanstava koje smo već ranije stekli, našim igračima postaviti stepenicu više kako bi klub u budućnosti postao jedan od najvećih izvoznika talenata i formiranih nogometaša u velike evropske lige”, navodi naš sagovornik.
Nogometni klub Etna (FOTO: Mevludin Sarajlić, privatni arhiv)
NK Etna je prije dvije godine bio najveći sportski kolektiv u Srednjobosanskom kantonu sa oko 250 aktivnih članova uzrasta od 6 do 15 godina sa teretorija općina Bugojno i Gornji Vakuf/Uskoplje te je cilj da se u sljedećoj godini taj broj poveća, u što članovi kao i samo rukovodstvo ne sumnjaju računajući na rad veoma kvalitetnih ljudi koji su trenutno u klubu.
“Na poziv osnivača NK Etna i mog velikog prijatelja Safeta Šarana te velikih ideja koje još od ranije postoje u NK Etna, odlučio sam prihvatiti mjesto direktora te smo zajedničkim snagama formirali tim mladih i sposobnih ljudi i odredili smjernice te sada idemo u realizaciju više projekata kako infrastrukturnih tako i organizacionih”, ističe direktor NK Etna.
Nogometni klub Etna (FOTO: Mevludin Sarajlić, privatni arhiv)
Po uzoru na velike svjetske škole nogometa cilj uprave NK Etna je da djeci obezbijedi i sportskog psihologa kako bi unaprijedili svoj rad.
“Preporučujem svim čitaocima da utiču na svoju djecu na što aktivnije bavljenje sportom radi dobrog psihofizičkog razvoja svakog djeteta. Napominjem da je trenutno otvoren upis u nogometnu školu NK Etna te da su dobro došli svi dječaci i djevojčice od 5 do 16 godina”, zaključuje Mevludin Sarajlić.
Autor: Ajla Ivković
Bilješka o autoru: Ajla Ivković rođena je u Bugojnu 16.07.1999. godine. Trenutno je studentica novinarstva i uživa u pisanju, čitanju, fotografisanju i marketingu.
Faris Šačić student je treće godine na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i jedan je od mlađih pisaca u Bosni i Hercegovini.
Autor je tri knjige proze, nekoliko recenzija, urednik jednog zbornika poezije i proze, zastupljen je u dvadesetak zbornika poezije i proze u regionu te je najmlađi član Udruženja bosanskih umjetnika.
Odakle ljubav prema pisanju?
Ja sam se mnogo puta do sada pitao jedno takvo pitanje, a koje bi, na ovaj ili onaj način, završavalo maglovitim odgovorom, tek toliko jasnim da ga na trenutak prihvatim i nastavim stvarati i kreirati, ali jednako snažnim i misterioznim, da nastavi plamtjeti u meni, žedan nove svjetlosti… Nije rijedak slučaj u književnom i općenito, umjetničkom svijetu, da stvaralačka snaga čovjeka vuće na kreiranje novog, a da ni sam umjetnik nije svejstan odakle ta sila suštinski potiče… Rijetko koji umjetnik će nadmeno, pun sebe, reći da može kreirati kad god i šta god pomisli, a konačno, takvi pojedinci, ili nisu razumjeli umjetnost kao takvu ili nisu razumjeli svrhu te umjetnosti. Mnogo je više onih, a kakav sam i sam, koji će priznati kako sami od sebe malo toga mogu ponuditi, bez da im se javi onaj kreativni trenutak, onaj trenutak kada tihi plamen izdahne u buktinju, a koji neki nazivaju inspiracijom, drugi nadahnućem, a oni treći posežu i do onoričkih visina… Možda upravo u tim dubinama ili visinama, tražeći svoje početke, pronalazimo i ljubav prema pisanju, upravo u ljubavi kao takvoj. U ljubavi prema čovjeku, u ljubavi prema svijetu, konačno, u ljubavi prema misteriji i avanturi koja znači ovaj život.
Faris Šačić (FOTO: Faris Šačić, privatni arhiv)
Koji su nazivi tvojih knjiga i o čemu govore?
Kada sam pisao prva djela, nisam imao u vidu da će ona ikada biti ukoričena… To su bile bilješke, trenuci one potrage za samim sobom i svijetom oko nas… Ipak, sa mojih šesnaest godina, a na nagovore niza profesora, umjetnika i akademika sa kojima sam se počinjao družiti i koji su neke moje redove čitali, rođena je knjiga „Putnik kroz život“, a koja je upravo govorila o zapažanjima jednog, tada dječaka, danas čovjeka, koji je, promatrajući drugog čovjeka, učio o sebi, o svijetu i životu. Priče su ostale slične, izrazito socijalne tematike i u knjizi „Na prugama vremena“ iz 2016. godine, u snažnijim konturama, a mnogi su rekli, zrelijem stilu i prezentaciji… Konačno, posljednje djelo „Kritika čovjeka“ održalo je socijalnu bazu nastalu mnogo ranije, ali se uputilo i ka izvijesnoj apstrakciji i angažiranosti, dopuštajući autoru sitne, ali znamenite avanture u stilu, žanru i rečenici… Posljednja knjiga je imala ponudu da bude štampana van granica Bosne i Hercegovine, ali sam izrazio želju, cijeneći moje rodno Sarajevo, grad koji volim nazvati svojim, da upravo to bude rodno mjesto i ovog, prvog izdanja.
Odakle crpiš motivaciju i šta te najviše motivira u radu?
Bez mnogo okolišanja, bit ću direktan – motivacija mi je čovjek. Nikada se moje pero nije mnogo odmaklo od te ideje, tog izvora inspiracije i tog modela posmatranja čovjeka, sa svim svojim karakteristikama koje zovu na razgovor i igru boja, misli, strahova, nada i hrabrosti koje grade tog čovjeka. Konačno, vjerujem da svako djelo koje je nastalo, a koje je težilo čovjeku, da dušom čovjeka dohvati dušu čovjeka, nije ostalo nezapaženo, makar, poput zvijezde padalice, zaiskrilo tek na trenutak, negdje duboko u noći, osvjetlilo trag pravca, a zatim nestalo u mraku, ostajući u čovjeku.
Faris Šačić (FOTO: Faris Šačić, privatni arhiv)
Na šta si najviše ponosan u svom dosadašnjem radu?
Najviše sam ponosan na to što sam doživio niz susreta sa svojim čitateljima, slučajnih i nevinih trenutaka koji su mi se duboko urezali u sjećanje, svaki za sebe, gradeći stazu koja mi ukazuje da sam uspio u svojoj želji i viziji umjetnosti, a to je ona da skrenem trag svjetla čovjeku. Doživio sam trenutke da me nepoznati ljudi zagrle i suznih očiju kažu kako ih je rasplakala i dotakla neka moja priča, neki zaokružen krug, koji je, ostavljajući trag u njima, postajao i njihov. Bilo je takvih susreta, na ulicama, na promocijama, tribinama, prijemima i autobusima, a svakog se sjećam, sjećajući se odgovornosti koja je padala na mene u olovnim kapima suza i osmijehom boje nade.
Šta tvoju poeziju i prozu čini drugačijom od ostalih?
Iskreno, kada sam počinjao pisati nisam razmišljao o toj kategoriji. Nisam bio i nisam shvatao pjesnika neoliberalizma, pa i postmoderne, a koji je istovremeno i autor, kreator, menađer, trgovac, kritičar… Ja sam počinjao pisati iz iskrene vjere da mogu nešto promjeniti i podsjetiti čovjeka na njega samoga, na čovjeka pored njega, ponekad posežući i za nekim autoritetima naše književnosti, ali općenito sam pisao i disao samo sebi svojstveno… Nisam se uklapao u šeme, u obrasce, u žanrove… Ili se nisam trudio uklapati… Danas, shvatam važnost tih kategorija u književnosti kao nauci, možda osjećam i neke kapi koje moje pripovijetke nose i koje su samo njima svojstvene, a opet odaju neke druge tokove, naslanjaju se na jedne, stvarajući put drugima… Ipak, to ostavljam vremenu, kritičarima i nauci da razjasni… Za mene, ali i za čitaoce, najvažnija je ideja jedne priče, jednog zatvorenog i iskrenog obrasca, koja će ostaviti traga u njima, kao što je ostavila u meni… Mislim da je to jednostavan recept za uspjeh.
Faris Šačić (FOTO: Faris Šačić, privatni arhiv)
Koliko su mladi danas zainteresirani za književnost?
To mi je pitanje mnogo puta postavljeno i uvijek sam razumjevao njegovu svrhu, ali kao da nikada nisam ponudio odgovor koji se naslućivao… Naša tranzicijska kultura ne ostavlja mnogo prostora za umjetnost, pa tako ni za književnost… Sasvim je opravdano da se mladi ljudi ne upuštaju u te vode, ali ima mnogo izuzetaka, koji iskre savršenstvom jedne nove genracije koja dolazi… Kao u pravilu, a kako to često biva, kada dugo vremena drvo ne daje ploda, suđene jeseni procvjeta punim sjajem… Mišljenja sam da je to i sistem koji je reakcija društva na niz njegovih negativnih tendencija, a umjetnici su ti koji na te tendencije ukazuju, ukazujući na produktivno i odustajući od destruktivnog. Mislim da je sve više mladih ljudi koji svoju riječ traže kroz riječ umjetnosti, umjetnosti u najširem značenju te riječi. Ja sam ponosan na te pojedince i vjerujem da će oni biti ona snaga koja će društvu uliti nadu da možemo rasti i da možemo, prestajući biti samo konzumenti kulture, postati njeni kreatori i izvoziti tu kulturu Evropi i svijetu. Jer, često kažem, kada se jedno društvo urušava, kultura se ruši prva, ali kada to društvo ponovno gradimo, moramo početi od kulture.
Može li klasična knjiga opstati uprkos sve većoj digitalizaciji?
Knjiga ima svoju toplinu, svoju plemenitost i često će književnici, pa i naučnici, reći kako je biblioteka duša svakog doma. Ipak, ta duša je nekada bila upisana na kamenu, zatim na voštanim tablicama, papirusima, da bi kasnije prerasla u knjigu… Možda se ne trebamo toliko ni bojati digitalizacije, a koja nam nudi svoje prednosti i mane… Iskreno, stava sam kako je knjiga uvijek milija od tastature, kako se knjiga miluje, a tastatura udara, arsenovski rečeno: „(…) tuče kao mitraljezom!“Ali digitalizacija nam nudi svoje prednosti i bježati od nje, bilo bi neodgovorno i prema sebi, ali i prema generacijama koje dolaze… Umjeto toga, treba tražiti kompromise i pokraj biblioteke, duše doma, pustiti i kompjuter, kao kućnog ljubimca. Mislim da e-riječ danas može doprijeti do mnogo šire publike nego jedna knjiga, ali isto tako, riječ urezana na papiru, u tom ceremonijalu medne svjetlosti kućne lampe i listanja stranica, mnogo će jasnije odjeknuti u duši čovjeka, od riječi koja, kao pod reflektorom, sama sebe nameće u e-prostoru XXI stoljeća…
Faris Šačić (FOTO: Faris Šačić, privatni arhiv)
Kojeg bh. književnika posebno cijeniš i s kojim bi volio sarađivati?
Mnogo je novinara, književnika i naučnika prošlo mojim životom u ovom kratkom periodu, da sam imao prilike razgovarati i drugovati sa mnogima. I svaki je na mene ostavio neko zrno utiska, neku novootkrivenu boju, kojom danas i sam bojim svijet oko sebe… Ali malo je onih koji su me spoticali, a mnogo je više onih koji su mi pružali ruke, nudili savijet i znanje u zalog za nastavak puta… Nezahvalno mi je reći bilo koje od tih imena, ali neka znaju da ih sve izuzetno cijenim i pozdravljam kao velike ljude, a samo veliki ljudi mogu uvijek pozivati na koračanje naprijed do suđenog cilja, a samo takvi ljudi, mogu biti istinski umjetnici.
Očekivanja od budućnosti?
Od budućnosti očekujem mnogo, nekada pomislim da je to previše i za nju… Očekujem da će umjetnost i kultura u narednih nekoliko decenija izmijeniti mnoge elemente društva koje živimo, sistema vrijednosti, pa i politike… Toliko je puta izrečena, a idalje neshvaćena izreka: „Pero je jače od mača!“ Pero je pokretalo revolucije, stvaralo nove norme, rušilo kraljeve i dizalo republike… Učinilo je jednako zla koliko i mačevi, ali daleko više dobra od bilo koje oštrice… Mjenjalo je svjetove… I danas ih mjenja… Ali plodove te promjene moramo ubirati sami, vjerujući u sebe, vjerovati u čovjeka, kao u temelj civilizacije.
Poruka mladima?
Mladima je mnogo toga rečeno, a ja se ne osjećam kompetentnim da ih savjetujem, podržavam ili osuđujem, jer sam i sam jedan od njih. Ali ih samo mogu zamoliti da imaju san, cilj kojem će stremiti i niz malih stepenica, kojima će, korak po korak, prilaziti tom cilju, sanjajući i živeći san koji se Životom zove! Molim ih da ostvaruju svoje snove, da rastu i razvijaju se u cvjetove ovog društva, da hvataju onoliko svjetlosti i vode koliko i svi drugi imaju i da zamirišu u maju svog života, mirišući pričom koja će se nastaviti pričati i poučavati o dobru koje možemo stvarati i nuditi svijetu, sanjajući i dišući svoje živote.
Ispod novinarskih, ali i stranačkih radara prošla je informacija da su u Sapni poraženi “iskusni” političari od posve novih ljudi, mladih i obrazovanih. Novi partneri u koaliciji Naša stranka, SDP, SBB ostali su bez drugog uporišta u Tuzlanskom kantonu, Sapne. Dakle, Pokret demokratske akcije ovdje više nema vlast.
Od 1996 godine do danas ista imena, prezimena i ljudi bili su u skupštinskim klupama, šefovskim funkcijama, vedrili, oblačili, sudjelovali u sumnjivim privatizacijama nakon ratnih sukoba, uzimali tendere za sebe i prijatelje. Mjesta istražnim organima nije bilo jer ko bi ih pozvao kada je svega nekoliko porodica vodilo državne institucije, a ostala mjesta su popunjavali sitni poltrončići kojima je to bio jedini način da zarade neki dinar.
Kada su došli da “vode” moju zajednicu imala sam dvije godine, danas imam dvadeset šest i gledam kako odlaze. Pomalo u nevjerici, ali nekako hoću da vjerujem kako svemu kraj dođe. Odgojili su generacije koje smatraju i danas da su im prava veća od naših, kako su samo oni dostojni institucija i pozicija na kojima se nalaze, kako su važniji i bitniji od nas jer su djeca lokalnih “šerifa”.
U psihologiji kažu kako se to zove kompleks više vrijednosti jer šta bi drugo bilo ako ste student univerziteta gdje ispite spremate sa wikipedije i foruma, nikada niste uložili gram napora da omogućite sebi neki uspjeh, niti naučili biti prijatelji jer vama svako ko kaže istinu u lice je neprijatelj, sujetan ili nešto treće.
U Sapni je koalicija SDA – SBiH – DF preuzela vlast nad PDA i SDP-om.
Ako se to prevede u praksu mladost, neiskustvo, obrazovanje i želja da u ovoj sredini naprave nešto kao nezaposleni kriminalisti, magistri, ekonomisti… nadjačala je “politički iskusne”, izborne igrače, tenderaše, biro za zapošljavanje aktivista i uvlakača.
Odlaskom garniture koja je bila na vlasti moj životni vijek, ne željom građana, već izbornim inžinjeringom, ucjenama za zaposlenje, podilaženjem različitim interesima, raspolaganjem budžetom koji je svih nas, ali pripadao je njima i njihovim porodicama u praksi, ovi građani možda konačno dobiju slobodniju sredinu u kojoj neće doživljavati odmazde i uskraćivanja ljudskih prava.
Tijesnom većinom sa jedanaest glasova za predsjedavajućeg OV Sapna izabran je Sabit Brđak koji ima svega 28 godina i ekonomista po zanimanju. Dopresjedavajući je magistar šumarstva Seid Dedić koji nije pripadao stranačkom birou/inžinjeringu za zapošljavanje, pa je već nekoliko godina nezaposleno lice. Među vijećnicima je Edina Husić, diplomirana kriminalistkinja bez zaposlenja, a i po prvi put lica sa invaliditetom imaju svog predstavnika.
Javna tajna je kupovina i prodaja većine ovdje bila godinama, ali ovoga puta situacija je drugačija. Treba biti spreman da prvi prodaš interese sredine u kojoj bi ponovo samo nekoliko porodica imalo svoje prilike, a svi drugi tražili kartu za izlaz. Lijepiti sebi etiketu “papka” u maloj sredini nije popularno. Na scenu bi vratili one koji zbog političkih interesa u upravne odbore imenuju “studente” nesposobne za prijemni ispit na fakultetu, ali sposobne za prikupljanje potpisa za kandidaturu i opet ćete imati izbore na kojima se noć pred izbornu šutnju mijenjaju BO, angažiraju maloljetnici za unošenje ličnih karata, pardon krađu identiteta…. Duga lista njihovih prava i vaših šansi.
Svakoga od ljudi koje ste izabrali imate pravo na ulici pitati šta je uradio po pitanju društvenog dobra? Sve njih imate pravo pitati o naknadama, paušalima, dodjeljenim grantovima jer svih vas se tiče svaka marka u lokalnoj zajednici. Niko nema pravo da vam priča o poštenju i vjeri u Boga dok ga jednostavnom pretragom na Googlu pronađete u sumnjivim privatizacijama prije dvadeset godina.
Nekada smo na sceni imali osvetu loših đaka, društvenog ispod prosjeka. Danas se nadam da ćete na sceni gledati dobre đake koji znanjem mogu pokazati šta žele ovdje i zbog čega su tu.
Sapna se ove godine ili gurala na dno s licima koja su i unučadima radna mjesta obezbjedili, licima koja su finansirala komapnije u kojima dominira siva ekonomija ili se ponovo stvarala sa djecom koja ne pamte druge lokalne šerife, djecom koja su zaslužila svoje diplome ili zamislite bili sposobni magistrirati na državnim univerzitetima.
Možda ovi neće biti bolji od prethodnih, ali neka pokušaju jer tad znamo bar da smo probali i da su nas ili povukli sa dna ili gurnuli još dublje.
Albert Einstein je kazao: “Moj politički ideal je demokratija. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola.”
Svojom pojavom donosi mir, ljubav i duhovnost. Ponekad rasplače publiku.
Remira Osmanović je priznata glumica iz Tuzle. Za svoj rad na daskama koje život znače nagrađivana je kako u Bosni i Hercegovini, tako i u zemljama regiona i EU.
U pripremi uvoda za ovaj tekst shvatila sam kako nema potrebe da novinarka priča zašto je Remira jedna od naših najboljih glumica? Monodrama “Iz moje duše” reći će vam mnogo više od bilo kojeg novinarskog izvještaja.
“Mi smo tu glasno progovorimo o svemu što valja i ne valja u našem okruženju, a i uopšte u svijetu. Ako poruka dopre do publike i bar neko se u publici zapita i razmišlja kod kuće naš trud je imao smisla,” kazala je Osmanović za naš portal.
Remira nam je još kazala da onaj ko se školovao za glumca ili glumicu živi za scenu.
“To je naša ljubav, inspiracija, mjesto gdje se osjećamo ,,svoj na svome,, gdje živimo i dajemo dušu i tijelo likovima koje tumačimo. Tu se nesebično dajemo i trošimo posljednji atom snage da bi publici oživjeli likove , uveli ih u situaciju i ispričali priču i na kraju poslali poruku.”
Pozorište je ljubav. Tamo glumci često žive, oživljavaju svoje likove, kreiraju scenario koji mi proživimo vrlo često kao svoju realnost.
“Mislim da svaki glumac-ica više voli igrati u pozorištu ali je činjenica da su na filmu mnooogo više plaćeni pa su sretni svi oni kojima se posreći da dobiju ulogu na filmu. Ipak rad na predstavi je proces tu se glumci zbliže, rade na likovima i kad izađe ni jedna predstava nije ista. Svaki put se desi nešto novo, neka trenutna inspiracija pa se nešto doda itd. Tu smo s publikom i dišemo skupa i proživljavamo i dopiremo odmah do duše i srca publike. Ona je naš damar osjećamo kako teče tok predstave i često od publike i zavisi kakva će predstava tog momenta biti. Ni jedna predstava se ne može ponoviti sve su različite.Zato je za mene živa riječ nekako jača.”
“Umjetnost nam je data kako ne bismo umrli od istine”, govorio je Friedrich Nietzsche, ali istina je da se današnji sistem zemlje u kojoj živimo maćehinski odnosi prema kulturi i kulturnim radnicima.
“Jadna je svaka zemlja koja nema kulturu. A mislim da se naša vlast i političari u našoj zemlji jako maćehinski odnose prema kulturi. Razumijem da je kriza i da se štedi, ali kultura ne smije ni po koju cijenu ostati na margini. Eto i ova pandemija je očiti primjer da se bez kulture ne može. Jer, kad je većina bila kod svojih kuća u izolaciji šta bi radili da nisu imali knjiga da čitaju, filmova i predstava da gledaju i muziku da slušaju. Može li iko normalan eto samo bez knjige, filma, pozorišta i muzike zamisliti svoj život? Ima li i jedna porodica da u svom domu nema na zidu neku umjetničku sliku?
Jako malo se nažalost ulaže u umjetnost. Vrhunski umjetnici operski pjevači, glumci, slikari, književnici, profesori, muzičari nam žive jako teško. Neki uopšte ne dobijaju priliku da rade u našoj zemlji ili ako dobiju priliku, jako malo su plaćeni,” pojašnjava nam jedna od najvećih umjetnica bosanskohercegovačkog glumišta.
Posao koji se radi iz ljubavi, edukuje, informiše, zabavlja uglavnom nije ekonomski isplativ. Tamo gdje se duša daje, mjesta za novac nema, ali u Bosni i Hercegovini nema mjesta ni za preživljavanja radnika za dušu.
“Mislim da samo glumci-ice koji su stalno zaposleni u pozorištima i imaju redovne plate mogu živjeti od svog posla , iako su plate za pozorišta najniže od svih budžetskih korisnika.
Oni koji nisu zaposleni mislim da jako teško mogu (pogotovo sad u vrijeme pandemije) naći neke angažmane i preživjeti. Mnogo manje se rade predstave, filmovi i serije se ne snimaju, dječje predstave se ne igraju pa time i otpada svaka mogućnost za neke grupe i alternativna pozorišta gdje bi mladi mogli naći neke angažmane tipa malih putujućih grupa i sl… Nažalost mnogo mladih i talentovanih glumaca-ica je nezaposleno i još uvijek ovisno od svojih roditelja.”
Pandemije je pokvarila planove i glumacima, glumicama pa su tako zbog zdravstvenog stanja vlastitog ili člana porodice bili prinuđeni odbijati uloge, a otkazivane su predstave i festivali. Trenutno pozorišta održavaju na životu tako što igraju za ograničen broj publike uz poštovanje svih epidemioloških mjera.
Remira nam na pitanje, šta da je ministrica kulture …. , odgovara kako takvu ulogu nikada ne bi prihvatila. Ipak, svoje ideje nesebično je podijelila sa javnošću i kazala na koji način bi nadležni mogli pomoći glumcima i glumicama.
“Ti ministri-ce od silnih novaca koji troše bespotrebno na nove automobile, dijeljenje jubilarnih nagrada, naknada za odvojene živote, komisija i sl… mogli bi da se preusmjere u otvaranja novih radnih mjesta u pozorištima i zapošljavanje mladih ako hoćemo da ih zadržimo u BiH. Oživjeti kinematografiju dati sredstva i mogućnost da se snimaju domaće serije i filmovi i time angažovati veliki broj glumaca-ica i dati mogućnost i priliku da zarade sebi za život. Mislim da je najveća pomoć dati nekom posao i mogućnost da sam sebi zaradi za život.”
Osmanović je mnogo dala ovoj zemlji, zadužila je, a sistem joj je djecu poslao daleko od rodnog doma. Majka je djevojaka koje su odavno spakovale kofer, uzele pasoš i krenule trbuhom za kruhom.
“Na našu žalost, mladi prvenstveno odlaze zbog naših političara koji su uništili našu zemlju.
Napravili su od nje ,,leglo korupcije i lopovluka,,.
Mladi i obrazovani ljudi ne žele i nemaju više snage i želje da se dokazuju i čekaju godinama da dobiju priliku da pošteno zarade svoju koru hljeba. Odlaze tamo gdje je cijenjeno i vrednovano znanje i struka. Tamo ,,niko nikoga ne zna,,. Važno je da znaš raditi svoj posao pa su vrijedni i stručni nagrađeni dostojanstveno za svoj rad i trud. Kod nas se ljudi izrabljuju za neke minimalce. Uništavaju ti i psihu i tijelo. Ponižavaju te ljudi koji su stranački, a ne znanjem i elokventnošću došli na funkcije izrabljuju te, pametuju i uništavaju ti ponos. Danas se u našoj zemlji više ništa ne zna ni ko, ni kako dolazi do posla. Ljudi samo osvanu na radnim mjestima. Nepravde je mnogo i na svakom koraku je nažalost.”
A šta uraditi kada vam čitav život pričaju: “Šuti. Idi u stranku vidiš kako su drugi, pa eno ih rade, šta im fali? Nemoj, pusti, ne može se njemu ništa.” Jesmo li mi mladi sami krivi za svoju propast?
“Mladi se moraju trgnuti. Mislim da su se jako indolentno ponašali na posljednjim izborima. Niko drugi se neće izboriti za njih. To nažalost osjećaju na svojoj koži i moraju se pokrenuti. Ako žele promjene moraju među sobom naći najbolje, školovane, vrijedne, ambiciozne i bez dlake na jeziku. One koji će znati reći u lice: ,,Dosta vas je. Vase vrijeme je isteklo gospodo. Niste ga znali iskoristiti. Sad je naše vrijeme i vrijeme za promjene.”
Bosna i Hercegovina je ispunjena velikim ljudima, bogatom kulturom, identitetom, samo malo pričamo o tome. Glumci i glumice poput Remire Osmanović nas upozoravaju, vode stazama koje još upoznali nismo.
