MLADA HUMANITARKA DŽANA KAPIĆ: Naše malo nekome je mnogo

0

Da je Bosna i Hercegovina prepuna mladih i ambicioznih osoba, primjer je i Džana Kapić. Ova 26-godišnja Sarajka po zanimanju je psihologinja, a trenutno je studentica pete godine Medicinskog fakulteta te prva godina Geštalt psihoterapije.

Također, ova svestrana djevojka, nakon dugogodišnjeg volontiranja, izabrana je za predsjednicu mladih Crvenog križa Općine Centar.

“Više od deset godina sam članica Crvenog križa općine Centar, a sve je počelo preko takmičenja iz prve pomoći. Na prvu sam se zaljubila u taj program, osvojila sam državno takmičenje i učestvovala na Međunarodnim takmičenjima i vježbama. Mislim da je ta prva ljubav direktno i utjecala na odabir mog zanimanja, jer prva pomoć pored medicinskog aspekta njege se sastoji i iz pružanja prve psihološke pomoći povrijeđenoj osobi. Kroz program prve pomoći sam upoznala divne ljude, same principe Crvenog križa i shvatila da je to to, da želim i ja biti dio najveće svjetske humanitarne organizacije i dati dio sebe za dobrobit drugih. Uvijek kažem, naše malo nekome je mnogo”, ističe Džana Kapić.

Džana Kapić (FOTO: Džana Kapić, privatni arhiv)

Kako je čitavo djetinjstvo provela na Bjelašnici, odlučila je postati i dio tima Gorske službe spašavanja.

“Ono što GSS stanica Sarajevo radi na Bjelašnici uvijek mi je bilo zadivljujuće. Sve te sirene, doza profesionalizma kada se desi nesreća su me inspirisali da i sama svoje akademsko znanje, a i vještine koje sam kroz Crveni krž stekla, s obzirom da sam instruktor Prve pomoći primjenjujem na terenu još više. A pored toga stijensko spašavanje, spašavanje na vodi i pod vodom, potražne akcije, to je sve neka dodatna doza adrenalina, ali i odgovornosti koju sam osjetila čitajući o uspješnim akcijama stanice Sarajevo i jednostavno poželjela biti dio tog tima”, kaže naša sagovornica.

Njen prvi izazov bio je dok je imala svega 15 godina.

“Tada sam se aktivno takmičila u prvoj pomoći, i sve je uvijek bilo iscenirano,  dok se nije desila stvarna saobracajna nesreća. Odmah sam prišla, a noge su mi se počele tresti od adrenalina, u tom trenutku pritrcava i druga djevojka, samo smo se pogledale i shvatile da smo obje iz Crvenog križa. Krenule smo raditi previjanja, dosta je krvarenja bilo, ne mogu vam opisati koliko je to uigrano izgledalo i koliko sam ponosna bila. Izazova je stvarno mnogo bilo, jer kad radite sa ljudima, nikad nije lako”, priča ova humana djevojka.

Džana Kapić (FOTO: Džana Kapić, privatni arhiv)

Na početku pandemije koronavirusa prijavila se da bude psiholog na online liniji koju je uspostavio Crveni križ Federacije Bosne i Hercegovine.

“I to je za mene bio baš izazov. Prvo jer nismo znali šta sam virus donosi, koliko dugo će trajati, kako će se ljudi ponašati u samoizolaciji, a onda jer se stopa nasilja nažalost povećala, nije bilo jednostavno biti snažan za druge ljude u toj situaciji i pružiti im nadu za bolje sutra. Dok sa druge strane sam odlučila pobjediti svoj strah od visine, doživjeti tu slobodu, mir i povezivanje sa samim sobom kroz sportsko penjanje. Kažu da strah od gubitka čvrste podloge predstavlja jedan od najvećih ljudskih strahova i ja se lično slažem, ali kad ga pobjedite, kao i svaki strah osjećaj je nevjerovatan”, govori Džana Kapić.

Bilo joj je teško izdvojiti na šta je najviše ponosna u svom dosadašnjem radu.

“Nekako to dođe sve u cjelini s obzirom na to da sam u jednom trenutku studirala dva fakulteta i to psihologiju završila sa prosjekom 9,91, uporedo studiram medicinu, pišem radove i trudim se odraditi što više prakse po svjetskim klinikama, do sad sam bila na Sardiniji, Italija i u Ljubljani, Slovenija. Ali opet pored toga, morala bih izdvojiti i ovu godinu, na sav rad tokom pandemije i migrantske krize. Radila sam kao dežurni psiholog, kao terenski psiholog u migrantskom kampu, na istraživanju o zdravstvenoj zaštiti i mentalnom zdravlju, radionice za osoblje i volontere i trenuto pišem priručnik o Prvoj psihološkoj pomoći i uz to sve sam završila četvrtu godinu Medicine sa prosjekom 9.4. Mislim da je 2020. godina bila izazovna i neizvjesna, ali da imam na šta biti ponosna”, naglašava naša sagovornica.

Porodica Kapić (FOTO: Džana Kapić, privatni arhiv)

Kako kaže, inspiraciju i motivaciju crpi od svojih roditelja, posebno mame.

“To je osoba koja je u svom životu jednostavno sve stiže, srčana je i uprkos svim nedaćama koje je joj je život donio nije odustala i uspješna je. U jednom od svojih radova sam napisala i poruku: ‘Mojoj mami i svim mamama svijeta’. Jer mislim da one jesu naša motivacija, a mi postajemo njihova snaga i inspiracija”, kaže Džana Kapić.

Dodaje da nekad ni sama ne zna kako sve stiže, ali kako kaže, gdje ima volje ima i načina.

“Mislim da je ključ dobra organizacija vremena, podrška ljudi oko mene i dovoljno sna. Bez mame, tate, brata i mace bi mnoge stvari bile puno teže”, smatra ova mlada Sarajka te ističe kako se mladi u Bosni i Hercegovini svakodnevno sve više bude te da su na dobrom putu, ali da svi zajedno trebaju više raditi, inspirisati i motivisati jedni druge.

Džana Kapić (FOTO: Džana Kapić, privatni arhiv)

Njeni planovi za budućnost se mijenjaju iz godine u godinu, kako svaka godina donese novo iskustvo i nova znanja.

“Željela bih raditi u misijama kao delegat IFRC-a, ali to je još uvijek daleka budućnost. Trenutno sam fokusirana na lokalni rad, na unapređenju programa prve psihološke pomoći, ličnim edukacijama iz psihoterapije i završetku studija na Medicinskom fakultetu, pa ćemo vidjeti šta će mi život donjeti”, riječi su naše sagovornice.

Mladima poručuje da nikad ne odustaju od svojih ciljeva.

“To je ključ svega, da vjerujete u sebe i svoje želje. Jer kako kaže Meša Selimović ipak je želja najljepša u životu”, zaključuje Džana Kapić.

RUŠE PREDRASUDE: U Kiseljaku održan prvi humanitarni skup ljubitelja automobila

0

Prethodnog vikenda u Kiseljaku održan je humanitarni skup u kojem su učestvovali autoklubovi i ljubitelji automobila iz Sarajeva, Zenice, Viteza, Fojnice i Visokog te ostali građani općine Kiseljak koji su svojim dolaskom dali doprinos ovom skupu.

Organizatori ovog skupa, Marko Galić, Igor Kvasina i Darko Biletić govore o svojoj ljubavi prema automobilima još od malena. Oni kažu da za njih auto nije samo prevozno sredstvo, ističu koliko vremena i truda ulože u jedan automobil i to rade sa puno ljubavi. Često se odazivaju i na tuning skupove u Mostaru, Živinicama, Bosanskoj Gradišci, Sarajevu, gdje predstavljaju svoje automobile.

Međutim, ljudi često imaju predrasude prema vozačima brzih automobila, upravo zbog toga se javila ideja o humanitarnom skupu ljubitelja automobila u želji da sruše predrasude da nisu samo brzi i neoprezni vozači, nego da su i veliki humanitarci koji žele pomoći svojoj zajednici i svojim sugrađanima.

Humanitarni skup u Kiseljaku (FOTO: Nejla Emšo)

Na njihov poziv odazvali su se mnogi sponzori iz Kiseljaka, u želji da daju doprinos ovom humanitarnom događaju. Skup su također podržali i Općina Kiseljak, Ministarstvo unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona i JU “Dom Zdravlja” Kiseljak. Sav prikupljeni novac namijenjen je za edukacijsko – rehabilitacijsko udruženje “Naša djeca” u sklopu centra “Duga”.

Humanitarni skup u Kiseljaku (FOTO: Nejla Emšo)

Sanja Kvasina, predsjednica udruženja “Naša djeca”, istakla je važnost ovog humanitarnog skupa.

“Tu smo da pomognemo radu našeg centra i da poboljšamo život naše djece unutar centra Mi preko našeg udruženja finansiramo neke projekte i nabavku materijala za rad sa djecom i dosta smo uspješni jer imamo veliku podršku naše zajednice. Novac koji se prikupi centar koristi za izlete, za programe plivanja, jahanja, skijanje ,sankanja. Centar se zaista trudi da djecu sa poteškoćama u razvoju uključi u socijalizaciju i da ih uključi u sve sfere našeg društva”, kaže Sanja Kvasina.

Udruženje “Naša djeca” djeluje i postoji osam godina i udruga broji 50 članova. Članovi ovog Udruženja nisu samo roditelji djece s poteškoćama u razvoju, već postoje i drugi članovi, a tu su i vanjski saradnici koji pomažu udruženju.

Dobri ljudi su tokom pandemije koronavirusa prikupili sredstva i novac koji su donirali centru.

“Druženja su veoma bitna za ljubitelje automobila, tako i upoznavanje novih ljudi je nešto neizbježno i autoklubovi podržavaju jedni druge kada se radi o humanitarnim skupovima i uvijek se odazovemo na svaki poziv”, zaključio je Sejdo Buljubašić član TTC “Anonymous” iz Viteza.

Humanitarni skup u Kiseljaku (FOTO: Nejla Emšo)

Autor: Nejla Emšo

Bilješka o autoru: Nejla Emšo rodena je 12.05.1999. u Sarajevu. Studentica je Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na odsjeku za socijalni rad.

RAZA ČOLAKOVIĆ: “Dok mi preživljavamo sa pedeset maraka fasunge, oni uživaju sa pedeset nijasni sive”

0
Ja živim u zemlji čuda, a nisam Alisa…
Ne vjerujete?

Da li znate da je, Bosna i Hercegovina jedina zemlja na svijetu, u kojoj se čuda dešavaju svaki dan?

Odakle da počnem? Naravno, iz početka…

Kao djevojčica od devet godina, preživjeh rat, ranjavanje, glad i ono, za moju dječiju psihu najteže, strah! I evo me… Žena od trideset i sedam ljeta, koja cijeli svoj život gleda jedno te isto, polumrtve političare koji vode mrtvu politiku. Godinama iste stranke, ista predizborbna obećanja, iste figure sa sto lica, iste laži, i nažalost mi, isti ljudi koji uvijek u isto vjerujemo i za isto glasamo. Zar ovo nije veliko čudo? Jeste, ali čekajte, to nije sve…

Ima još čuda, da se čudom načudite…

Pored činjenice da nam je domovina opustošena mladim ljudima, posebno onim obrazovanim, koji bježe glavom bez obzira, da natalitet svake godine opada, siromaštvo raste, školstvo propada, da je korupcija na najvećem mogućem nivou, da se ljudska prava najozbiljnije krše, mi i dalje vjerujemo u bolje sutra.

Šta kažete na ovo čudo? Bukvalno, kolektivno primjenjujemo ono pravilo: “Misli pozitivno pa će ti se dešavati pozitivne stvari”

Da, mi mislimo pozitivno, a što nam se pozitivno ne dešava, krivi su, logično, političari. Ma šta nas briga, važno je da mi i dalje mislimo pozitivno.
Ja živim u zemlji čuda, a nisam Alisa…

Brojna su “čuda” ove naše domovine, koja ima tri predsjednika, i gdje svaki od njih svome jatu leti… Ko biva, svaki se bori za “svoj narod”, a ne zna se čiji narod više u go*nima pliva.(Da izvine ko čita)

Ali narod k'o narod, nek’ je para i igara! Dok do grla ne dođe. A kad dođe, umjesto da konačno shvati, nastave živjeti po još jednoj narodnoj, koja glasi: “Idemo Jovo nanovo”

Što kaže jedan naš, poznati pjevač: “Počnimo, ponovo, ispočetka…”

Mi svoj glas prodajemo, vjerovali ili ne, za pedest maraka. Zavisno od mjesta do mjesta, i toga koliko procijene da vrijedi ljudska patnja. Zamislite to čudo?

Sva proživljena patnja, košta samo pedeset maraka. I dok mi preživljavamo sa pedeset maraka fasunge, oni uživaju sa pedeset nijasni sive… Doslovno.

Nije tu kraj čudima…

Da li ste se ikada zapitali, kako im uspijeva da nas decenijama “drže svezane u njihovom toru”?
Strahom!

Čim se neka od “ovaca” usudi izaći iz “tora”, oni potegnu pitanje “Nacionalne sigurnosti” gdje tobože prikažu, kako je cijelo njihovo stado ugroženo, onim drugim stadom. Waoo…

E onda… Uskomešaju se stada, a prljava politika vlada. Rahatluku nigdje kraja nema. I tako godinama… Ljudi, razumijete li vi ovo, godinama?!

Taman kad sam počela sumnjati, da su čuda izblijedila, evo juče se desilo najnovije.
Dvojica čuvara svojih stada, otišli su u drugu zemlju popiti po jedno pićence, s predsjednikom te zemlje. Ovo mi je najsmiješnije čudo. Pa zar su smjeli, zar su se usudili ostaviti svoja stada na čuvanje, onom jednom što je ostao u Sarajevu?!

Gledam s ostalim svijetom, na slikama vesela lica njihova, nazdravljaju baš k'o rođena braća… Divna slika, i još “divnija” poruka nama, iz sva tri tora, koji svoju patnju u Bosni i Hercegovini prodajemo za pedeset maraka.

Ipak…
Najveće čudo tiče se svih nas, koji živimo na prostorima ove napaćene zemlje, a glasi:
“Sve nam smeta, prosimo da preživimo, bolesni smo i gladni, djeca nam odlaze, a mi godinama ništa ne radimo, da to promijenimo. Jer… Samo nek’ ne puca. Dok, ne d'o Bog, ne zapuca.”

SPORTSKA NOVINARKA AZRA ISIĆ: Nikad nije kasno raditi ono što volite

0

Azra Isić studentica je treće godine novinarstva na Sveučilištu u Mostaru. Ova 26-djevojka živjela je u Madridu, a kako je od djetinjstva voljela sport, odlučila se specijalizirati u sportskom novinarstvu.

U razgovoru za dobrportal.net naglašava kako je velika razlika između Madrida i Mostara.

“Madrid je sjajna metropola s gotovo 4 miliona stanovnika i ima sve. Mostar je s druge strane manji i tiši, što ne znači da je i gori. Sve ima svoje pluseve i minuse. U Mostaru nema stresa zbog velikog grada. Živite mirnije, što je vrlo cijenjeno u gradovima poput Madrida. A radim i ono što me raduje, posvećujući se sportskom novinarstvu”, kaže Azra Isić, koja trenutno piše za Dnevnik.ba na kojem obavlja praksu.

Dodaje da je još kao mala prije 16 godina igrala futsal kao odbrambena igračica.

“Budući da prve godine nije bilo puno ženskih ekipa, igrali smo protiv dječaka. Sljedeće godine formila se ženska liga. Kasnije smo se prebacili na veliki nogomet, ali samo sam malo trenirala. Osim nogometa, volim i mnoge druge sportove poput tenisa, biciklizma, košarke, plivanja. Također, uživam u utrkama Formule 1 i Moto GP-a”, ističe naša sagovornica.

Trenutak kada je shvatila da želi biti sportska novinarka desio se kada je Španija pobjedila na Svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoj Africi.

“Tada je jedna od novinarki bila Sara Carbonero koja je pratila ‘Crvenu furiju’. Na neki način je Sara je bila jedna od najmeditativnijih sportskih novinarki. Od nje je u Španiji započelo veće uključivanje žena u sportski svijet”, govori Azra Isić.

Azra Isić (FOTO: Azra Isić, privatni arhiv)

Otkrila nam je i kako je to biti djevojka u svijetu sporta.

“Ovisi o državi, ponegdje je profesionalnije, a negdje su žene samo kao ukras. Ali znam da će se promijeniti i da se može promijeniti. Žene znaju za sport i o njemu možemo izvještavati baš kao i muškarci. Istina je da lično nisam imala nikakvih problema. Naprotiv, svi me potiču i trude se da se svakodnevno usavršavam. Od profesora na fakultetu do kolega novinara i prijatelja”, potcrtava naša sagovornica.

Ističe da voli razgovarati sa sportistima jer uvijek imaju nešto zanimljivo za ispričati, neku super anegdotu, i općenito neku pozitivnu priču ili zanimljivu informaciju.

“Svako je nekako ostavio neki dobar utisak. Na primjer, Stevo Nikolić je bio super zanimljiv, Luis Ibañez također, s njim mi je bila prednost što sam mogla razgovarati na španskom jeziku. Toni Šunjić, koji je tek otišao u Kinu i pristao da mi da intervju. Slaven Musa s puno podataka mi se učinio vrlo zanimljivim. Ipak, kad bih morala odabrati samo jednog onda bi to bio Wagner Santos Lago. Ponajviše zbog njegove skromnosti, uprkos tome što je osvojio sve što je osvojio u Bosni i Hercegovini. Sjajan čovjek, kojem želim puno sreće u novoj trenerskoj karijeri. Ali svi su na neki način ostavili utisak i svima sam zahvalna za razgovor”, kaže Azra Isić.

Azra Isić i Wagner Santos Lago (FOTO: Azra Isić, privatni arhiv)

Iz ugla sportske novinarke komentirala je stanje sporta u našoj domovini.

“Bosna i Hercegovina je preplavljena sportskim zvijezdama. Količina dobrih nogometaša koje je ova zemlja dala je nevjerovatna. Nogometaši, rukometaši, košarkaši i još mnogo toga. Jedini problem koji vidim u zemlji je taj da nedostaje profesionalizacije u mnogim sportovima. Unatoč tome što imaju profesionalce. Gotovo svi dobri sportisti na kraju odlaze u inostranstvo. Možda bi se stvari promijenile kada bi se više uložilo u infrastrukturu i profesionaliziralo druge sportove, više sponzora u različitim sportovima te educiralo ljude da ih prate. Istina je da sam u četiri godine koliko sam ovdje vidjela napredak. Sve treba svoje vrijeme i najvažnije je da ide naprijed. Kvaliteta postoji”, mišljenja je naša sagovornica.

Prema njenim riječima, pomalo je teško uspoređivati ​​sportsko novinarstvo u Španiji s onim u Bosni i Hercegovini.

“Moglo bi se reći da je u Španiji sportsko novinarstvo mnogo razvijenije. Što nije teško. Španija ima ekipe poput Real Madrida, Barcelone ili Seville, i velike sportiste poput Rafaela Nadala, Sergia Ramosa, Miguela Induraina, Pau Gasola.  To su svjetski poznata imena koji olakšavaju rad sportskih novinara. U Španiji isto tako postoji puno sportskih emisija kao na primjer ‘El Chiringuito de jugones’, sportskih kanala kao ‘Teledeportes’ i tako jedan dug popis”, ističe Azra Isić.

Također, mišljenja je da je u Španiji veća uloga žene u sportskom novinarstvu.

“Iako i ovdje imam sjajne kolegice sportske novinarke, kao što je Ivana Soldo, kod nje možete primjetiti njezinu ljubav prema sportu. Ovdje, kako sam već spomenula ima nevjerovatnih igrača ali su općenito vani. Sabahundin Topalbećirević koji je živa enciklopedija i još mnogo izvrsnih sportskih novinara. Postoji vrlo malo bosanskohercegovačkog sportskog programa, kanala ili emisija, a u dnevniku se samo daje pet minuta prostora za sport. Može to biti i jedan veliki plus za mlade na ovim prostorima, imaju prostor da se razviju i ima mjesta da se mnogo toga popravi. Naravno, svjesna sam da je to lanac i trebalo bi se više stvari i oko sporta promijeniti ali korak po korak”, smatra ova mlada sportska novinarka.

Sabahudin Topalbećirević i Azra Isić (FOTO: Azra Isić, privatni arhiv)

Odgovorila je i na pitanje na koji način se može oduprijeti senzacionalističkim i navijačkim naslovima u sportskom novinarstvu.

“Svi se novinarski etički kodeksi temelje na tri koncepta, a to su: istina, objektivnost i tačnost. Odnosno, svi novinari, uključujući sportske, morali bi svoj rad temeljiti na ova tri koncepta prilikom izvještavanja. Ako govorimo o profesionalnim novinarima, govorimo i o izbjegavanju tih naslova, mislim, ne razmišljajući o tome koliko klikova ili koliko prefiksa ćemo imati u svojim vijestima, već da izvještavamo adekvatno, kao novinari, a ne kao navijači. U vrijeme kada pišemo ili izvještavamo, moramo se ponašati kao profesionalni novinari i pridržavati se onoga što je zapisano u našim kodeksima. Poput liječnika, sudije ili pravnika, i oni se moraju pridržavati svojih. I ne može svako biti sudija, pravnik ili liječnik”, objašnjava naša sagovornica.

Kako kaže, pokušava ne planirati previše, ili bolje rečeno, ne praviti neki fiksni plan.

“Da ste me pitali prije nekoliko godina, nikada ne bih zamislila da ću živjeti u Bosni i Hercegovini, a još manje da ću tu i studirati. Pogotovo s barijerom koju sam imala s jezikom. Dakle, moj je plan nastaviti studirati i rasti kao sportska novinarka”, jasna je ova ambiciozna djevojka.

Poručuje da nikad nije kasno posvetiti se onome što volite.

“Ako nam ponekad život nije pružio priliku u trenutku u kojem smo to željeli, ne znači da nam je neće pružiti.  Važno je prepoznati šta volite i skužiti kad vam život pruži tu priliku. Ne, nikad nije kasno raditi ono što volite. Istina je da ponekad put nije lagan, ali vrijedi”, zaključuje Azra Isić.

TRI ŽIVOTNE PRIČE: Studiranje ispod vatre

0

Studiranje, ispiti i studentski život. Vrlo često opisani kao najljepše razdoblje u najboljim godinama. Period u kojem većina mladih prvi put odlazi od kuće, navikava se na život bez roditelja i spoznaje život onakvim kakav on zaista jeste, no kada se sve to dešava u jeku rata, pod granatama, onda ova priča dobija sasvim drugu dimenziju.

Naše sagovornice su, sasvim slučajno, dvije profesorice bosanskog jezika i književnosti, Saša Knežević i Sehka Kutlovac, i djevojka koja je bila inspiracija za ovaj tekst, studentica Odsjeka za medije i komunikaciju, na Univerzitetu Izmir Katip Celebi u Turskoj, Ghaida Ali Jahaf.

Saša i Sehka su rođene, odrasle, studirale i osnovale porodice u Sarajevu, Ghaida je rođena i odrasla u Sani, glavnom gradu Jemena, gdje je i započela svoje studije, ali silom prilika i zbog, kako ona kaže, ostvarenja snova, studije nastavlja u turskom gradu Izmiru. Iako su naše sagovornice iz dviju različitih država, dva različita vijeka, različite generacije, sve tri djele slične životne priče.

Kada su se pričom vratile u djetinjstvo i život prije rata, opisale su ih kao sretno, bezbrižno vrijeme, ispunjeno putovanjima i druženjima ispred pekare. Rekoše da je tada život bio, ili je makar tako djelovao, lagodniji i sa manje pritiska. Mladost im je prošla u radoznalosti, želji za učenjem i novim znanjem koje je potrajalo sve do danas, bez obzira na nesretna dešavanja u međuvremenu.

U trenutku kada je rat u Bosni i Hercegovini započeo, Saša i Sehka imale su 21 i 18 godina. Sehka priznaje da je na početku rata, sa svojih nepunih 18 godina, sve izgledalo nestvarno. Kaže da je rat i sve što se dešavalo shvatala pomalo lakovjerno i naivno, dok je Saša itekako bila svjesna svega „jer su ljudi ginuli pred mojim očima“ – prisjetila se.

U, 25 godina kasnije započetom, ratu u Jemenu, ni Ghaida se nije osjećala drugačije. Govori nam da je početkom rata završavala srednju školu i da je jedno jutro prije testa iz fizike dugo razgovarala sa porodicom i pokušavala donijeti odluku između, kako ona kaže, života i smrti, odnosno ostajanja kući ili odlasku u školu.

“To jutro sam ipak odlučila otići i uraditi test. Dok sam pisala test ponovo sam čula one grozne zvukove granata i ratnih aviona iz daljine, odmah smo svi znali da će se nešto desiti. Nikada mi neće izaći iz glave kako, na jednoj strani, slušam zvukove aviona i galamu ljudi, a na drugoj pokušavam što prije dobro napisati test i privesti ga kraju”, priča Ghaida.

Da zvukovi granata, eksplozija i lomljenja stakala vremenom postanu svakodnevnica i „sasvim normalna stvar“, govore nam i Sehka i Saša. Sehka se prisjetila svojih odlazaka na fakultet putem koji je bio dug 12 kilometara, od Otoke do Drvenije, gdje je tada bila Pedagoška akademija, ali kaže da se nije bojala. Sehka svoju hrabrost pripisuje tadašnjim godinama i nezrelosti, ali i silnoj želji da završi fakultet i radi ono je uvijek željela – uči i podučava nove generacije.

“Studetskog života nije bilo, živjeli smo od danas do sutra. Nismo imali vremena za patetiku i razmišljanje”, kaže nam Saša, a Sehka nam govori da je ipak bilo druženja koja su se povremeno dešavala.

“Bile su to ponekada kafe, kada smo imali vremena za njih, ili kada smo išli po vodu. Pješačili smo dosta jer smo išli sve do RTV Doma i tadput razgovarali. Za literaturu, materijal i sam pribor smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Slušali smo i predavanja sa drugih odsjeka. Srećom profesori su bili jako susteretljivi. Mogli smo se sa njima lahko dogovoriti o materijalima, vremenu i mjestu polaganja ispita. Ponekad su nam oni sami znali dati literaturu pa bismo im vratili”, priča nam Saša, a Sehka govori da bez obzira na tadašnju situaciju i užurbanost, amfitetari su bili puni, predavanja kvalitetna i profesori su se maksimalno trudili prenijeti svoje znanje.

Pripremanje i učenje za ispite je bio poseban izazov. Sve tri su nam rekle da su učile preko dana dok je bilo dnevnog svjetla jer električne energije nije bilo, kada bi trebalo učiti navečer, uzimale bi fildžan i sipale malo ulja koje bi držalo plamen i zapaljeni komadić platna ili konca.

U prethodnih 25 godina promijenili smo način na koji živimo, komuniciramo i održavamo veze. Jedina stvar koja je istala ista su ratovi i silna želja za znanjem naših sagovornica.

Autor: Enesa Bošnjo

Bilješka o autoru: Enesa Bošnjo rođena je 17. januara 1998. u Tešnju. Trenutno je studentica treće godine Fakulteta društvenih i humanih nauka, smjer mediji i komunikacija, Izmir Katip Celebi Univerziteta, u turskom Izmiru.

Održana konferencija „Platforma za nisko–karbonski urbani razvoj  Srednjobosanskog kantona“ na Vlašiću

Završena je peta konferencija u okviru projekta „Platforma za nisko – karbonski urbani razvoj  FBiH“, u organizaciji udruženja Energis uz podršku Fonda za zaštitu okoliša Federacije  Bosne i Hercegovine.

 

Konferencija je okupila preko 20 ključnih aktera kao što su predstavnici vlasti, predstavnici obrazovnih institucija kao i predstavnici nevladinog sektora, a eminenti govornici su kroz interaktivna predavanja govorili o temama pametnih gradova i zajednica, energije, okoliša i upravljanja otpadom u Srednjobosanskom kantonu.

Platformu za nisko – karbonski urbani razvoj Srednjobosanskog kantona, ispred  organizatora, otvorio je Hamdija Mujezin, direktor udruženja Energis, koji je pozdravio prisutne i istaknuo važnost jučerašnje konferencije za Srednjobosanski kanton. “Svjesni smo da su se gradovi BiH našli se na listi gradova sa najzagđenijim zrakom u  Evropi, a upravo ovakvo stanje alarmira stručnjake i tehnologiju da razvojem i primjenom  inovativnih rješenja smanje negativne uticaje na okolinu i učine gradove sigurnim i održivijim.

 

Uz zaokružena rješenja GO Platforme, LANACO kompanija stvara brojene mogućnosti,  pružajući mnoge benefite za kvalitetniji način življenja unutar BIH”, izjavio je Mirko Gajić, predstavnik kompanije LANACO. Organizator naglašava da je cilj ovakvog projekta postavljanje osnova za pokretanje nisko – karbonskog urbanog razvoja u Federaciji Bosne i Hercegovine kroz promociju sigurnih,  inovativnih, čistih i zdravih tehnološki rjšenja uz smanjenje emisije stkleničkih plinova.

 

Projekat će doprinijeti transformaciji tržišta kroz kreiranje i dalje razvijanje mogućnosti za poslovne subjekte i javna preduzeća, zadužena za upravljanje otpadom, saobraćajem i energijom da ponude nisko – karbonske proizvode i usluge u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine.

Načelnik Općine Travnik, Admir Hadžiemrić, smatra da je ovakva vrsta projekta vrlo značajna, kako za Srednjobosanski kanton, tako i za ostale kantone FBiH. ENERGIS je za sve one koji su fizički bili prisutni u saradnji sa hotelom u kojem se održavala konferencija te poduzeli sve mjere zaštite i kontrole učesnika, a potrebne i prilagođene  trenutnoj situaciji u borbi protiv širenja COVID – 19.

 

Sponzori projekta: Westport Consulting, LANACO, Fabrika cementa Lukavac

IRON PUKI 23. OKTOBRA RUŠI PRAŠOVIĆA: Meč za izazivača za svjetskog prvaka u WBO Federaciji

Evropski prvak u boksu u WBO Federaciji, bh. bokser Edin Puhalo, alijas Iron Puki, za nekoliko dana imat će jedan od najvećih izazova u karijeri.

 

Izazov nosi ime – Dilan Prašović, sjajni bokser iz Crne Gore, sa kojim će Puki ukrstiti rukavice 23. oktobra u Beogradu. Pobjednik ovog meča stiče pravo obaveznog izazivača za WBO svjetskog prvaka.

 

“Ovo je moj najvažniji meč u dosadašnjoj karijeri, a ulog je ogroman. Pobjednik je na korak do titule prvaka svijeta u WBO Federaciji, u kojoj boksaju zvijezde poput Joshue ili Furrya. Naravno, da bih stekao pravo da boksam za svjetskog prvaka, moram biti bolji od Prašovića, koji ima skor od 13 pobjeda iz isto toliko mečeva i sigurno je da me očekuje težak meč. Međutim,  odradio sam vrhunske pripreme – najkompleksnije, najkvalitetnije i najteže do sada. U odličnoj sam formi i nadam se novoj pobjedi, ali ne podcjenjujem svog protivnika, naprotiv. Posebno se spremam za meč s njim, jer znam kakav je bokser”, kaže nam Puki, koji se za ovaj meč sprema već devet mjeseci.

 

 

Ovaj meč je trebao biti održan u martu u Budvi, ali je otkazan zbog pandemije, a onda je trebao biti u augustu, ponovo u Budvi, ali je ponovo korona uzrokovala odgađanje. Meč je sada definitivno zakazan za 23. oktobar u Beogradu. Potpuno je posvećen ovom sportu i živi boks i nadam se da ću ostvariti svoj san i izboriti meč za svjetskog prvaka, navodi Edin.

Puki, međutim, ne krije razočarenje što, kao prvak Evrope, u najjačoj bokserskoj Federaciji (WBO), nema nikakvu podršku države.

“Prvak sam Evrope, možda i jedini sa područja Kantona Sarajevo, ali podrška nadležnih institucija je izostala. Srećom, uz mene je nekoliko ljudi, koji mi pomažu, a kada dođe vrijeme za to, imenom i prezimenom ću otkriti ljude, koji su me degradirali kao sportistu, svojim bahatim ponašanjem. Sada, ne želim gubiti energiju na njih, već je želim sačuvati za Prašovića, za kojeg su me spremali moji treneri, zatim tim PFHSC, a posebna zahvalnost ide mom promotoru Redži Dedeiću i KETY BOXPROMOTION, kao i mojim sponzorima”, kazao je Puki, koji će u narednim danima govoriti o detaljima meča, značaju za boks u Bosni i Hercegovini te što će možda imati izazivača za svjetskog prvaka.

 

 

Iron Puki je na korak do svog sna, ali i do jednog od najvećih uspjeha bh. sporta u globalu, a sve što traži je podrška. Direktan prenos borbe između našeg Irona Pukija i Crnogorca Dilana Prašovića, bit će na kanalu Arena Fight.

.

ODBOJKAŠICA TAMARA ĆEŠIĆ: Najsretnija sam bila kada sam branila boje Bosne i Hercegovine

Brčanka Tamara Ćešić odbojkašku karijeru započela je sa svojih 12 godina, a trenutno nastupa za Centar Ort iz Sarajeva koji se takmiči u Super ligi Federacije Bosne i Hercegovine.

Ova 24-godišnja djevojka koja igra na poziciji primača u martu ove godine imala je operaciju, a u razgovoru za dobarportal.net ističe da je sada spremna za nove izazove.

“Operacija je uspješno završena, sada sam hvala Bogu dobro i radim na oporavku. Težak period za mene, kad nešto volite jako je teško bez toga, ali evo vraćam se polako i oprezno”, kaže Tamara Ćešić.

Dodaje da je nedavno i počela sa treninzima.

“Moja želja za odbojkom je prevelika, ali moram da se strpim i da dođem u najbolju formu vjerovatno najbolju do sada, da pokušam s ovom ekipom da se vratim na parket, vjerovatno da i mi pokušamo napasti Premijer ligu Bosne i Hercegovine”, ističe naša sagovornica.

Ekipa Centar Ort Sarajevo (FOTO: Tamara Ćešić, privatni arhiv)

Komentirala je i stanje ženske odbojke u našoj domovini.

“Žao mi je, ali naša Bosna i Hercegovina ima minimalne uslove za rad bez obzira što se neki klubovi i trude da promjene neke stvari.  Imamo veoma uspješne i talentirane sportiste, ali jedan od većih problema jeste nedostatak finansija. Iskreno, voljela bih da se situacija promijeni kako bi zadržali mnoge sportiste u našoj državi”, govori ova mlada odbojkašica.

U svojoj dosadašnjoj karijeri ponosna je na sve uspjehe kojih je bilo mnogo.

“Moram izdvojiti da sam najsretnija bila kada sam branila boje Bosne i Hercegovine i igrala za reprezentaciju više puta,  a zatim osvojila sa ekipom Svjetske Studentske igre. Naravno bilo je još uspjeha i pobjeda ali eto te dvije su mi nekako posebne u sjećanju. Također, ponosna sam što sam uvijek imala roditeljsku podršku od malih nogu i početka moje odbojkaške karijere”, naglašava Tamara Ćešić.

Tamara Ćešić u dresu reprezentacije BiH (FOTO: Tamara Ćešić, privatni arhiv)

Odgovorila je i na pitanje kako je danas biti uspješna sportašica u našoj državi te da li se cijeni dovoljno taj trud.

“Pa prvo hvala na komplimentu. Ne znam ponekad nemam odgovor na ovo pitanje jer danas je to sve stvar ljudskih obraza i ko kako gleda na sport. Smatram da u svojim dosadašnjim klubovima gdje sam igrala imala sam poštovanje i cijenilo se to odakle sam došla gdje sam igrala i šta sam od iste odbojke imala iza sebe, koje uspjehe koje poraze i slično, tako da što se mene same tiče to je u redu i iskreno se da će se i dalje cijeniti rad i trud”, riječi su naše sagovornice.

Mlada Brčanka oktrila nam je i da li se namjerava baviti trenerskim poslom nakon završetka igračke karijere.

“S obzirom na to da treniram mlađe kategorije i u ovom klubu, vjerovatno jednog dana poslije moje karijere ću se okrenuti tom trenerskom putu koliko toliko. Jer odbojka za mene mora postojati u životu na bilo kakav način. To je ono što me ispunjava”, potcrtava ova ambiciozna odbojkašica.

Tamara Ćešić (FOTO: Tamara Ćešić, privatni arhiv)

Dotakla se i života u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

“Eh to Sarajevo… Moram priznati da pored ljepote koji pruža ovaj grad, upoznala sam za kratko vrijeme i dobre ljude. Navikla se još nisam, s obzirom da sam četiri godine živjela u Mostaru koji je manji od Sarajeva i u kojem je sve na dohvat ruke i nije baš tako lako. Prednost Sarajeva je što mi je sada bliže moje Brčko nego kada sam bila u Mostaru. Lijepo je Sarajevo i nije bez razloga glavni grad”, govori Tamara Ćešić.

Ova zanosna Brčanka važi i za jednu od najljepših sportašica u Bosni i Hercegovini.

“Mogu samo reći da je moje srce već osvojeno što dovoljno govori o svemu. Imam divnog momka koji je također bio uspješni sportista i koji mi dosta pomaže i podrška je u svemu”, govori ova lijepa odbojkašica.

Tamara Ćešić (FOTO: Tamara Ćešić, privatni arhiv)

Govorila je i o svojim planovima za budućnost.

“S obzirom na to da sam trenutno na master studiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prioritet mi je magistrirati pa raditi u svojoj struci.  Što se odbojke tiče, sada se oporavljam od povrede, za sada sam ovdje, a Bože zdravlja. Nadam se da ću se kvalitetno oporaviti pa pokušati igrati malo van granica naše države, kao što je većini to želja. Naravno, želja mi je i da se jednoga dana ako Bog da ostvarim i kao majka”, riječi su naše sagovornice.

Na kraju našeg razgovora imala je i poruku za mlade.

“Mlađoj generaciji poručujem da  budu manje na društvenim mrežama, da provode vrijeme s porodicom i društvom. Ako trenirate jako je bitno gledati ko vam šta kaže, a ne šta će vam neko reći. Pratite svoje ciljeve i budite uporni u tome. Jer upornost se uvijek isplati”, zaključuje Tamara Ćešić.

“NAŠE PTICE”: Obilježen Evropski dan posmatranja ptica

0

Prvi vikend u mjesecu oktobru obilježava se kao Evropski dan posmatranja ptica (EuroBirdwatch), s ciljem ukazivanja široj javnosti na ekološki značaj ptica i potrebu zaštite njihovih staništa.

Tom prilikom ornitološko društvo “Naše ptice” organizovalo je izlet na Livanjskom polju. Livanjsko polje je najveći močvarni kompleks u Bosni i Hercegovini i najveće plavno kraško polje na svijetu. Proglašeno je 2008. godine za močvaru od međunarodnog značaja pod okriljem Ramsarke konvencije, a 2011. godine uvršteno je na listu područja od međunarodnog značaja za ptice (IBA- Import Bird Areas). Trenutno se nalazi na listi potencijalnih Natura 2000 područja u Bosni i Herccegovini, ali još nema odgovarajući stepen zaštite na kantonalnom, entitetskom niti državnom nivou.

Na putu za Livanjsko polje posjetili smo Blidnje jezero. Iako nas vrijeme nije baš najbolje poslužilo, s obzirom na to da je mjesec oktobar, zanimljivo je vidjeti različite vrste ptica. Članovi orintološkog društva “Naše ptice” pristupili su svom zadatku promatranja ptica i izbrojali čak jato 56.

(Foto: Vanja Ćerimagić / Izvor: GIZ)

Bosna i Hercegovina se može pohvaliti sa prirodnim ljepotama, ali i sa vrstama ptica koje ima. Problem nastaje u očuvanju staništa za ove životinje. Krivolov je najveća opasnost, ne samo za ptice, nego za svaku životinju. Lovci koji zloupotrebljavaju svoje dozvole doprinose istrebljavanju jedne vrste ptice čak. Elektronske vabilice služe kako bi privukla pticu, a kada to bude učinjeno, lovac ih ubije.

(Foto: Vanja Ćerimagić / Izvor: GIZ)

Prodaja ptica van granica Bosne i Hercegovine je česta pojava. Određenim zemljama potrebne su posebne vrste ptica, čak i za jelo “specijalitet”.

Sve su ovo problemi s kojim se susreću mnoga udruženja i područja, a mi kao da ne želimo dovoljno obratiti pažnju. Betonski stubovi i dalekovodi su još jedna od problema raznih područja kada su u pitanju ptice. Za sve ove probleme, zakon postoji, ali po svemu sudeći, ne sprovodi se!

(Foto: Vanja Ćerimagić / Izvor: GIZ)

Pri povratku zadržali smo se na Buškom jezeru. “Naše ptice” zajedno sa svojim partnerima napravili su promatračnicu za sve. Kada se popnete na promatračnicu, možete vidjeti svaku prirodnu ljepotu, ali sa dvogledom, te razne vrste ptica kojima je potrebna naša pomoć kako bi se sačuvale.

(Foto: Vanja Ćerimagić / Izvor: GIZ)

O očuvanju životne sredine nikada se nije više govorilo kao sada. Pandemija koronavirusa nas je naučila mnogo čemu

Poštuj prirodu kako bi ona tebe poštovala, sačuvaj pticu, jer i to je jedan život.

MLADA UMJETNICA ZLATA JAŠAREVIĆ: Mandale predstavljaju univerzum, u svaku dam dio sebe

0

Zlata Jašarević iz Gračanice trenutno je studentica master studija na Hemiji i inženjerstvu materijala na Tehnološkom fakultetu na Univerzitetu u Tuzli i bavi crtanjem mandala.

U razgovoru za dobarportal.net ova 25-godišnja djevojka ističe kako se crtanjem mandala počela baviti sasvim spontano u avgustu 2016. godine nakon što joj je Instagram bio preplavljen raznim neobičnim šarama i oblicima koji su privukli njenu pažnju.

“Počela sam pratiti razne mandala umjetnike iz svijeta i jedan dan odlučila da se i sama okušam u tome. Poslužit ću se rečenicom jedne svoje prijateljice koja se također bavi mandalama a to je ‘Nisam ja pronašla mandale, nego su one mene’, i apsolutno se slažem s tim, jer evo, četiri godine kasnije još uvijek se ‘družim’ s njima”, kaže Zlata Jašarević.

Dodaje kako mandale potiču iz budističke i hinduističke kulture i u prijevodu sa sanskrita bukvalno znači ‘krug’.

“One predstavljaju univerzum, ideju da se život nikada ne završava i da je u životu sve međusobno povezano. Također predstavljaju spiritualni put kroz koji jedna individua prolazi. Mandale se mogu pronaći i u drugim kulturama od Asteka, Maja, do Indijanaca i Perzijanaca, jer nema te kulture i civilizacije koja se nije bavila svetom geometrijom kruga. Danas je sam termin ‘mandala’ postao generičan termin za bilo koji graf, dijagram ili geometrijski obli, te su jako populariozovane pojavom bojanki za odrasle”, ističe naša sagovornica.

Zlata Jašarević i mandale (FOTO: Zlata Jašarević, privatni arhiv)

Naglašava kako su mandale mnogo više od nekog pukog ukrasa.

“Još jedna zanimljiva činjenica je ta da je poznati švicarski psiholog i psihijatar Carl Gustav Jung, začetnik analitičke psihologije, zapravo uveo,popularizirao mandale u zapadnjačkoj kulturi, te ih je koristio u svojim psihoanalizama, i na osnovu njih ustanovio neke emocionalne poremećaje”, govori ova mlada umjetnica.

Potcrtava kako je crtanje mandale dugotrajniji proces te da sama izrada zavisi od veličine mandale i koliko je neka mandala detaljisana, kao i da na neke mandale zna utrošiti i do 30, 40 pa i 50+ sati.

“Sve započinje pripremom, iscrtavanja kružnica i linija po kružnici, zbog simetrije, jer ono što je specifično za mandale jeste ta njihova simetrija koju one imaju. Zatim ide samo crtanje mandale, koju radim prvo običnom olovkom, pa onda sve ponovim rapidografom. Sve što crtam-crtam slobodnom rukom, bez korištenja ikakvih šablona, jer je to upravo ono prvo što me svi pitaju. Kada je sam dizajn gotov onda prelazim na njegovo bojenje, gdje koristim akrilne i gouache boje. I kada na kraju sve obojim, slijedi ponavljanje kontura mandale ponovo sa rapidografom”, objašnjava Zlata Jašarević.

Zlata Jašarević i mandale (FOTO: Zlata Jašarević, privatni arhiv)

Kako kaže, mandale joj služe kao način za opuštanje, preusmjeravanja vlastitih misli i način da se poveže sama sa sobom.

“Dok crtam koristim to vrijeme za preispitivanje same sebe i svojih postupaka, tako da je to jedan od primarnih razloga zašto se bavim njima a ujedno i moja motivacija. Nikad nemam u glavi zacrtano kako će neka mandala izgledati (osim možda boje), nego pustim da ono kako se ja osjećam da to i prenesem na papir. Vraćam se opet na Carl Junga, koji je ustanovio da raspoloženje dosta utiče na to kako će neka mandala izgledati, i da čovjek u suštini podsvjesno crta kružne oblike i motive. Inspiracije ima svugdje oko nas samo ako znamo gledati, jer motivi mandala se nalaze i u prirodi” ističe naša sagovornica.

Ne krije da je veoma ponosna na svaki svoj rad.

“U svaku mandalu dam dio sebe, i to je ono što je čini posebnom. Teško je izdvojiti bilo šta, ali ako baš moram to bi vjerovatno bila izložba Orijentalnih umjetnosti u Mostaru, na kojoj se našao i moj rad, koji sam uradila zajedno u kolaboraciji sa kaligrafkinjom Zanom Tahirović-Hadžić”, riječi su ove mlade umjetnice.

Zlata Jašarević i mandale (FOTO: Zlata Jašarević, privatni arhiv)

Smatra da u posljednje vrijeme mandale dobivaju pomalo na popularnosti u Bosni i Hercegovini te da ljudima počinje biti malo bliži sam termin mandala.

“Većina koliko sam primjetila koristi druge tehnike kao što su tačkaste mandale ili iscrtavanje po nekim predmetima. Drago mi je da sve više ljudi zapravo prepoznaje benefite mandala, jer kao što sam već rekla, mandale su mnogo više od nekog pukog ukrasa”, mišljenja je Zlata Jašarević.

Pandemija koronavirusa poremetila je i njene mnogobrojne planove.

“Mislim da nema osobe kojoj pandemija nije poremetila planove, pa tako i moje. Ali nema veze, ja sam ovo vrijeme iskoristila za neke druge stvari za koje prije nisam imala mnogo vremena, tako da u svemu negativnom uvijek ima i nešto pozitivno”, kaže naša sagovornica.

Zlata Jašarević i mandale (FOTO: Zlata Jašarević, privatni arhiv)

U budućnosti se nada lijepim i dobrim stvarima.

“Nadam se da ćemo moći u skorijoj budućnosti da živimo bez straha za zdravlje, jer ono nam je najpreče”, ističe ova mlada umjetnica.

Na kraju našeg razgovora imala je i poruku za mlade.

“Svim mladima bih poručila ono što sebi svakodnevno govorim a to je da se trude da budu dio rješenja a ne dio problema. Da stalno rade na sebi, da se konstantno usavršavaju, da uče i da se trude što više mogu, jer će se trud sigurno isplatiti. I budu optimistični i onda kada okolnosti i nisu takve”, zaključuje Zlata Jašarević.