- partner sajta -

Svojom pojavom donosi mir, ljubav i duhovnost. Ponekad rasplače publiku.

Remira Osmanović je priznata glumica iz Tuzle. Za svoj rad na daskama koje život znače nagrađivana je kako u Bosni i Hercegovini, tako i u zemljama regiona i EU. 

U pripremi uvoda za ovaj tekst shvatila sam kako nema potrebe da novinarka priča zašto je Remira jedna od naših najboljih glumica? Monodrama “Iz moje duše” reći će vam mnogo više od bilo kojeg novinarskog izvještaja.

“Mi smo tu glasno progovorimo o svemu što valja i ne valja u našem okruženju, a i uopšte u svijetu. Ako poruka dopre do publike i bar neko se u publici zapita i razmišlja kod kuće naš trud je imao smisla,” kazala je Osmanović za naš portal.

Remira nam je još kazala da onaj ko se školovao za glumca ili glumicu živi za scenu.

“To je naša ljubav, inspiracija, mjesto gdje se osjećamo ,,svoj na svome,, gdje živimo i dajemo dušu i tijelo likovima koje tumačimo. Tu se nesebično dajemo i trošimo posljednji atom snage da bi publici oživjeli likove , uveli ih u situaciju i ispričali priču i na kraju poslali poruku.”

Pozorište je ljubav. Tamo glumci često žive, oživljavaju svoje likove, kreiraju scenario koji mi proživimo vrlo često kao svoju realnost.

“Mislim da svaki glumac-ica više voli igrati u pozorištu ali je činjenica da su na filmu mnooogo više plaćeni pa su sretni svi oni kojima se posreći da dobiju ulogu na filmu. Ipak rad na predstavi je proces tu se glumci zbliže, rade na likovima i kad izađe ni jedna predstava nije ista. Svaki put se desi nešto novo, neka trenutna inspiracija pa se nešto doda itd. Tu smo s publikom i dišemo skupa i proživljavamo i dopiremo odmah do duše i srca publike. Ona je naš damar osjećamo kako teče tok predstave i često od publike i zavisi kakva će predstava tog momenta biti. Ni jedna predstava se ne može ponoviti sve su različite.Zato je za mene živa riječ nekako jača.”

“Umjetnost nam je data kako ne bismo umrli od istine”, govorio je Friedrich Nietzsche, ali istina je da se današnji sistem zemlje u kojoj živimo maćehinski odnosi prema kulturi i kulturnim radnicima.

“Jadna je svaka zemlja koja nema kulturu. A mislim da se naša vlast i političari u našoj zemlji jako maćehinski odnose prema kulturi. Razumijem da je kriza i da se štedi, ali kultura ne smije ni po koju cijenu ostati na margini. Eto i ova pandemija je očiti primjer da se bez kulture ne može. Jer, kad je većina bila kod svojih kuća u izolaciji šta bi radili da nisu imali knjiga da čitaju, filmova i predstava da gledaju i muziku da slušaju. Može li iko normalan eto samo bez knjige, filma, pozorišta i muzike zamisliti svoj život? Ima li i jedna porodica da u svom domu nema na zidu neku umjetničku sliku?
Jako malo se nažalost ulaže u umjetnost. Vrhunski umjetnici operski pjevači, glumci, slikari, književnici, profesori, muzičari nam žive jako teško. Neki uopšte ne dobijaju priliku da rade u našoj zemlji ili ako dobiju priliku, jako malo su plaćeni,” pojašnjava nam jedna od najvećih umjetnica bosanskohercegovačkog glumišta.

Posao koji se radi iz ljubavi, edukuje, informiše, zabavlja uglavnom nije ekonomski isplativ. Tamo gdje se duša daje, mjesta za novac nema, ali u Bosni i Hercegovini nema mjesta ni za preživljavanja radnika za dušu.

“Mislim da samo glumci-ice koji su stalno zaposleni u pozorištima i imaju redovne plate mogu živjeti od svog posla , iako su plate za pozorišta najniže od svih budžetskih korisnika.
Oni koji nisu zaposleni mislim da jako teško mogu (pogotovo sad u vrijeme pandemije) naći neke angažmane i preživjeti. Mnogo manje se rade predstave, filmovi i serije se ne snimaju, dječje predstave se ne igraju pa time i otpada svaka mogućnost za neke grupe i alternativna pozorišta gdje bi mladi mogli naći neke angažmane tipa malih putujućih grupa i sl… Nažalost mnogo mladih i talentovanih glumaca-ica je nezaposleno i još uvijek ovisno od svojih roditelja.”

Pandemije je pokvarila planove i glumacima, glumicama pa su tako zbog zdravstvenog stanja vlastitog ili člana porodice bili prinuđeni odbijati uloge, a otkazivane su predstave i festivali. Trenutno pozorišta održavaju na životu tako što igraju za ograničen broj publike uz poštovanje svih epidemioloških mjera.

Remira nam na pitanje, šta da je ministrica kulture …. , odgovara kako takvu ulogu nikada ne bi prihvatila. Ipak, svoje ideje nesebično je podijelila sa javnošću i kazala na koji način bi nadležni mogli pomoći glumcima i glumicama.

“Ti ministri-ce od silnih novaca koji troše bespotrebno na nove automobile, dijeljenje jubilarnih nagrada, naknada za odvojene živote, komisija i sl… mogli bi da se preusmjere u otvaranja novih radnih mjesta u pozorištima i zapošljavanje mladih ako hoćemo da ih zadržimo u BiH. Oživjeti kinematografiju dati sredstva i mogućnost da se snimaju domaće serije i filmovi i time angažovati veliki broj glumaca-ica i dati mogućnost i priliku da zarade sebi za život. Mislim da je najveća pomoć dati nekom posao i mogućnost da sam sebi zaradi za život.”

Osmanović je mnogo dala ovoj zemlji, zadužila je, a sistem joj je djecu poslao daleko od rodnog doma. Majka je djevojaka koje su odavno spakovale kofer, uzele pasoš i krenule trbuhom za kruhom.

“Na našu žalost, mladi prvenstveno odlaze zbog naših političara koji su uništili našu zemlju.
Napravili su od nje ,,leglo korupcije i lopovluka,,.
Mladi i obrazovani ljudi ne žele i nemaju više snage i želje da se dokazuju i čekaju godinama da dobiju priliku da pošteno zarade svoju koru hljeba. Odlaze tamo gdje je cijenjeno i vrednovano znanje i struka. Tamo ,,niko nikoga ne zna,,. Važno je da znaš raditi svoj posao pa su vrijedni i stručni nagrađeni dostojanstveno za svoj rad i trud. Kod nas se ljudi izrabljuju za neke minimalce. Uništavaju ti i psihu i tijelo. Ponižavaju te ljudi koji su stranački, a ne znanjem i elokventnošću došli na funkcije izrabljuju te, pametuju i uništavaju ti ponos. Danas se u našoj zemlji više ništa ne zna ni ko, ni kako dolazi do posla. Ljudi samo osvanu na radnim mjestima. Nepravde je mnogo i na svakom koraku je nažalost.”

A šta uraditi kada vam čitav život pričaju: “Šuti. Idi u stranku vidiš kako su drugi, pa eno ih rade, šta im fali? Nemoj, pusti, ne može se njemu ništa.” Jesmo li mi mladi sami krivi za svoju propast?

“Mladi se moraju trgnuti. Mislim da su se jako indolentno ponašali na posljednjim izborima. Niko drugi se neće izboriti za njih. To nažalost osjećaju na svojoj koži i moraju se pokrenuti. Ako žele promjene moraju među sobom naći najbolje, školovane, vrijedne, ambiciozne i bez dlake na jeziku. One koji će znati reći u lice: ,,Dosta vas je. Vase vrijeme je isteklo gospodo. Niste ga znali iskoristiti. Sad je naše vrijeme i vrijeme za promjene.”

Bosna i Hercegovina je ispunjena velikim ljudima, bogatom kulturom, identitetom, samo malo pričamo o tome. Glumci i glumice poput Remire Osmanović nas upozoravaju, vode stazama koje još upoznali nismo.

Komentari

komentar

- SRCE ZA DJECU -