More
    HomeDRUŠTVOKOLUMNA O SPORTU, O ŽIVOTU: Zašto sam napustila BiH, a nisam htjela...

    KOLUMNA O SPORTU, O ŽIVOTU: Zašto sam napustila BiH, a nisam htjela da..

    Ja sam Vanja. Djevojka zaljubljena u sport. Ja sam Vanja Šaponjić Grujić. Žena, majka, kraljica, sportašica,.. U želji da vam ispričam ZAŠTO, odlučila sam da pišem kolumnu nekoliko sedmica. Dok sve ne ispričam. Sve što mi je na duši.

    Ništa ne boli više nego taj prokleti odlazak. Iz domovine, iz mog grada. Grada gdje mi je umjesto šanse za sport i karijeru, ubijena svaka nada. Nada za sport, nada za karijeru, za život. Ovo pišem kroz kolumnu jer želim da se stanje u sportu promijeni, na bolje. Ima ovdje mnogo ljudi koji žele napredak, ali, nešto koči,..

     

     

    Dakle, da počnem..

    Valjda ta želja za igranjem sa ostalom djecom ili pak majčino sklanjanje sa ulice me dovede do „Ledene dvorane“ na Skenderiji. Nije trenutak da opširno pričam o samom dolasku i mom ponašanju na prvom treningu, o tome kako je to sve izgledalo i o tome da li smo se svi slagali. Ali je trenutak da kažem da sam tog momenta shvatila da je košarka moj sport. Kako dijete to da shvati? Samim tim što sam vidjela ponos u očima moje majke, samim tim što imam društvo koje ima iste ambicije kao ja, samim tim što se osjećam velikom jer imam neku obavezu u životu. I tako se, od obične ambicije, rodila ljubav prema tom sportu. Bilo je perioda (naravno kao i kod svakog djeteta) kada mi je bilo jako mrsko ići na trening (ipak sam imala 7 godina), ali je tu bila majka, koja nije dozvoljavala da propustam jedinu obavezu pored škole. Bila je upornija od mene, bila je i ostala krivac zašto je moja ljubav postala opsesija prema tom sportu.

    Foto: Vanja Šaponjić Grujić /privatni arhiv

    Prođe par godina (mojih premišljanja na koji sport otići, da li pokušati nešto drugo) košarka ostade na prvom mjestu. Sa svojih četrnaest godina sam dala prvi intervju, jer sam kao jedna od najmlađih igračica ušla u seniorsku postavu tada prvoligaškog tima. Krenule su razne spekulacije, da li sam ja stvarno dovoljno dobra da tu igram, da li ja zaista vrijedim kao ostale igračice i da li zaista ima toliko snage u meni da izdržim toliki presing. Odgovori su bili jednostavni.  Tada, jedna od najboljih igračica sa Ex Yu prostora, je prokomentarisala kako je izvjesna Vanja igrač kojeg treba „gurati“ naprijed. Da je Vanja igračica kojoj treba pružiti dovoljno prostora da istakne ono što zna. Naravno, sve je to bilo mnogo naporno za moje mlado tijelo. Ipak sa četrnaest godina imati dva treninga dnevno, plus nastavu, nije malo. Već naveliko voleći košarku, počela sam davati sve od sebe, pa i svoje zdravlje, da stignem sve to. Međutim, trening po trening, počinjem shvatati da idem ka dole. Zašto? Opet nije trenutak da to detaljnije objašnjavam.

    Krenulo je već moje profesionalno bavljenje ovim sportom, i ja sam ostala mišljenja da mnogo vrijedim, kao sto rekoše mnogo iskusniji i stariji od mene. Sve što sam postizala na terenu, postizala sam sama, svojom zaslugom, trudom i željom. Nisam imala majku i oca koji bi dali novac da njihovo dijete igra u prvoj postavi neke utakmice. Imala sam samo podršku te iste majke kada je bilo najteže, kada je bilo najzahtjevnije i kada sam se osjećala sputanom u svemu tome.

    Foto: Vanja, privatni arhiv

     

    AUTORICA: Vanja Šaponjić Grujić

     

    Nastavak teksta slijedi naredne sedmice. Autorica planira objaviti i knjigu o sportu, roman o odlasku, bolnu istinu o svojoj karijeri. Da inspiriše ostale, da idu pravim putem. Da ne prave greške, da ne dozvole da im drugi podmeću stvari koje su krajnje nemoralne.

    LEAVE A REPLY

    Please enter your comment!
    Please enter your name here

    Must Read

    spot_img