Futures Leaders Summit (FLS) 2021, u organizaciji Fondacije budućnosti u Bosni i Hercegovini (BH Futures Foundation), se prvi put ove godine održava u Tuzli, od 15. do 17. decembra, a okuplja neke od najuspješnijih Bosanaca i Hercegovca koji rade za velike kompanije u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.
Cilj je da se okupe STEM studenti i diplomanti kako bi proširili svoje znanje i postali nosioci promjena u društvu kroz sesije sa keynote govornicima, radionice i posjete kompanijama.
“U decembru se navršava punih 6 godina otkako djeluje Fondacija budućnosti u Bosni i Hercegovini, i želimo to krunisati Futures Leader Summit-om, najvećim summitom STEM lidera u Bosni i Hercegovini, koji će sigurno biti jedan od najspektakularnijih događaja koji smo ikad organizovali, a postat će tradicionalan. Naša profesionalna mreža broji nekoliko hiljada bh. profesionalaca, koji žive širom svijeta, i rade na projektima od globalnog značaja. Na ovaj način ćemo dati priliku domaćim studentima da se upoznaju sa njima, uče od njih, i stvore konekcije od ključnog značaja za njihovu buduću karijeru”,kazao je Edhem Eddie Čustović, osnivač Fondacije.
FLS okuplja renomirane bh. stručnjake koji su ostvarili sjajne karijerne uspjehe na svjetskom nivou, a koji sarađuju ili rade sa kompanijama kao što su Netflix, Apple, Massachusetts Institute of Technology (MIT), a neki od njih čak dali svoj doprinos u organizaciji Olimpijskih igara u Tokyiju.
Glavni organizacijski partner je BH Engineering Weeks, a finansijski su ga podržale i brojne kompanije, uključujući HTEC (Platinum sponzor), DKR – German Center for Robotics, Porsche Bosna i Hercegovina (Gold sponzori) i Mistral (Silver sponzor).
“Uspostavljanjem događaja koji će svake godine okupljati perspektivne change-makere u STEM oblastima želimo kreirati snažnu zajednicu koja će promijeniti način na koji percipiramo industriju i budućnost razvoja naše države. Ove godine, fokus događaja je važnost interdisciplinarnosti u STEM-u i u Tuzli ćemo ugostiti STEM studente i mlade profesionalce, i pružiti priliku brojnim drugim entuzijastima praćenje keynote sesija online”, naglasio je Čustović.
Svi zainteresovani studenti i diplomanti se mogu registrovati putem linka: https://www.fls.ba/registration, a organizacioni tim poziva sve zainteresovane da što prije apliciraju na Travel Grant koji omogućava pokrivanje svih troškova za ovaj događaj – od troškova karte za učešće do troškova putovanja i smještaja!
Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježava se svakog 25. novembra. Na taj dan 1943. godine u Mrkonjić Gradu održano je prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine). Na tom zasjedanju je donesena odluka o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine, potvrđene su njene historijske granice, a Bosna i Hercegovina je definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji.
Tog 25. novembra 1943. godine Bosna i Hercegovina je obnovila svoju državnost, koju je izgubila 1463. godine, kada je Bosna potpala pod upravu Osmanske imperije.
Nekoliko dana nakon toga, spomenuta odluka ZAVNOBIH-a je potvrđena i ozvaničena na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, odnosno Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Jajcu. Bosna i Hercegovina je, nakon što je oslobođena 1945. godine, dobila zastavu i grb.
Zaključak zasjedanja ZAVNOBiH-a je da je Bosna i Hercegovina tom odlukom definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava. Na zasjedanju ZAVNOBIH-a potvrdilo je i izglasalo 247 vijećnika ZAVNOBIH-a svih bosanskohercegovačkih naroda.
Na kraju, redakcija dobarportal.net svim građanima i građankama Bosne i Hercegovine želi sretan 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine.
“Kultura nam je pala na niske grane”, “prazna pozorišta”, “pusti bioskopi”, “na predstavama se spava”… Koliko puta smo bili u prilici da čujemo, ove već sad mogu slobodno reći, klišej fraze, koje su i vrapci počeli ponavljati.
Da su mladi i omladina željni kulture i da je zaostatak iste i doveo omladinu u pasivan položaj iz kog se teško izvući, je apsolutno tačno.
Da sve nade nisu propale, i da nas postoji još aktivnih, vrijednih, s zdravim načinom razmišljanja dokazuje Studio “Teatrolog”. Projekt je kreiran s misijom i ciljem podizanja svijesti prvenstveno omladine, ali i starijih o važnosti pozorišta i glume kao umjetnosti.
Predstave “Zla žena” i “Istočno od kraja” napunile su salu dva puta, i na premijeri, ali i na reprizi, što je jasan pokazatelj da članovi uspijevaju zainteresovati publiku i da publika pored glume, cijeni i trud i rad mladih glumaca.
Teaser za predstavu “Istočno od kraja” pogledajte ispod.
Naredna predstava koja je u pripremi zove se “Smrt i Bojana”, koja je originalni komad osnivača studija Zorana Todorovića.
Da “Teatralog” okuplja izuzetno kvalitetne mlade ljude koji su željni uspjeha i napredovanja, ali i misije o širenju zdravog načina razmišljanja i širenja kulture, dokazuje članica udruženja, odnedavno diplomirana pravnica Nadežda Drašković. Ona je pored fakulteta uspjela naći vrijeme za glumu, za koju kaže da joj predstavlja ne samo hobi, već viši ideal u kom iskazuje sebe publici.
“Teatralog” (FOTO: Facebook/”Teatralog”)
“Ja sam pored fakulteta, izabrala glumu. Ona mi omogućava da iskažem sebe i da i upoznam sebe predstavljajući se publici u drugačijem svjetlu. Još iz djetinjstva postoji ljubav prema ovom vidu umjetnosti, pa sam uspijevala kombinovati vrijeme za dramsku sekciju i tokom školovanja. Nažalost kada je došlo vrijeme da upišem fakultet, znala sam da ću birati između ljubavi prema pravu i glumi, i mislim da sam uspjela iskoordinisati da se objema strastima posvetim maksimalno, i ne samo u svoju već i u društvenu korist, nadam se”, kaže Nadežda Drašković.
Ona sa svojim kolegama objašnjava da su svi postali jedna velika porodica, koja obitava ne samo na sceni, već i van nje. Nada se, kako kaže, da će zajedno sa kolegama uz veliki trud i naporan rad privući publiku i da će pozorište u Istočnom Sarajevu biti ispunjeno do posljednjeg mjesta, a da će se kod mladih javiti ljubav ne samo prema gledanju i uživanju u predstavama, već i prema glumi kao načinu života i budućoj profesiji.
Bilješka o autoru: Ana Motika rođena je 22.10.1998. godine, a 2021. godine diplomirala je novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Piše i istražuje o marketingu, javnom nastupu i medijskoj pismenosti, iskustvima s putovanja, ravnopravnosti polova i rodno zasnovanom nasilju. Članica je Erasmus studentske mreže.
Otkad sam upisala fakultet razmišljala sam o studentskim razmjenama. S obzirom na to da sam generacija “Los Serrano” i “Los hombres de Paco” prilično dobro sam poznavala španski jezik, a bila sam zaljubljena u njhovu kulturu i državu, pa sam posljedično i tragala za razmjenama u Španiji.
U petom semestru odlučila sam aplicirati za razmjenu u malom studentskom gradu, Jaenu, koji je raskrsnica puteva Andaluzije. Na početku sam bila skeptična, jer ranije nisam čula za gradić Jaen. Istražila sam mnogo, i iskreno se uplašila, jer se radi o malom gradu na jugu Španije, sa prilično dugim i toplim ljetima, sudaru mediteranske i saharske klime, temperamentnih južnjaka, i uticaja Maroka.
Poslije procesuiranja činjenice da ću biti odvojena od porodice i prijatelja pet mjeseci, počela sam popunjavati papirologiju, koja, moram priznati nije jednostavna. Najbolji savjet koji sam dobila ja, a koji dajem i vama je da idete korak po korak, te da se konsultujete sa studentima koji su već tamo bili. Kada sam poslije stresa oko pakovanja i težine kofera, pozdravljanja sa porodicom i prijateljima došla na špansko tlo, odlučila sam emocije staviti postrani, i gledati kako organizovati život na najbolji mogući način dok sam tamo.
Naravno da je sve novo i nepoznato, ali sam imala sreće da sam bila okružena tim srčanim, temperametnim, glasnim narodom, velikog srca. Osjećala sam se da sam tu oduvijek, da sam domaća i da tu pripadam. Andaluzija je iskustvo, ljubav, odrastanje i iskreni prijatelj za cijeli život. Iz sadašnje perspektive, živjela sam bajku, sa sretnim početkom i krajem. To je bio semester prije pandemije korona virusa, a studenti su bili iz cijelog svijeta. Ne samo da sam upoznala različite kulture, jezike i običaje, probala tradicionalnu hranu Azije, Južne Amerike, Afrike, već sam stekla prijatelje sa kojima sam još uvijek u kontaktu.
1 od 7
Detalj iz Španije (FOTO: Ana Motika, privatni arhiv)
Detalj iz Španije (FOTO: Ana Motika, privatni arhiv)
Detalj iz Španije (FOTO: Ana Motika, privatni arhiv)
Detalj iz Španije (FOTO: Ana Motika, privatni arhiv)
Detalj iz Španije (FOTO: Ana Motika, privatni arhiv)
Detalj iz Španije (FOTO: Ana Motika, privatni arhiv)
Detalj iz Španije (FOTO: Ana Motika, privatni arhiv)
Na studentskim razmjenama akademsko učenje je važno, ali nije najvažnije. Fakultetske obaveze se mogu i moraju postići, a da socijalni život dok ste tamo ne trpi. Ne propuštajte druženja jer morate učiti. Vjerujte, ne pitajte se kako znam, govorim iz iskustva. U Andaluziji gotovo niko ne priča engleski, tako da ukoliko nemate osnovu španskog, preporučujem da instalirate “Duo lingo” prije nego što krenete. Castellano htjeli ne htjeli, morate naučiti, i razumjeti , jer druge opcije nema, na nama je da taj benefit iskoristimo i naučimo jezik ljubavi, prijateljstva, temperamenta, baš onakav, kakav je i narod koji ga priča.
Nadam se da sam vam odgovorila na pitanje ukoliko se dvoumite, budite hrabri, bez straha od nepoznatog, jer je studentska razmjena iskustvo koje mijenja život. Ja vam preporučujem Španiju, jer pored historije, kulture, sigurno ćete uživati u suncu, maslinama, vinu, siru, i doživjeti iskustvo koje će vam dati potpuno novi otvoren vidik.
Autor: Ana Motika
Bilješka o autoru: Ana Motika rođena je 22.10.1998. godine, a 2021. godine diplomirala je novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Piše i istražuje o marketingu, javnom nastupu i medijskoj pismenosti, iskustvima s putovanja, ravnopravnosti polova i rodno zasnovanom nasilju. Članica je Erasmus studentske mreže.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove dobarportal.net.
Sarajka Muamera Skenderović plesom se aktivno bavi skoro deset godina. Svoju plesnu karijeru započela je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje danas podučava druge da plešu. Prvog susreta s plesom se rado sjeća. Nakon nekoliko godina bavljenja ovim plesom, koji je tada bio njen hobi, razvila se druga profesija.
U razgovoru za dobarportal.net ističe da je ples spontano, ali sudbinski, došao u njen život te se prisjetila jedne ljetne noći kada je sanjala sebe kako pleše orijentalni ples.
“Taj san me nije ostavio ravnodušnom, iako sam smatrala da ovaj ples nije za mene. Počela sam da istražujem o školama plesa u Sarajevu. Mjesec dana nakon toga sam otišla na prvi čas. Tog dana sam zakoračila u svijet Orijenta, svijet magičnog orijentalnog plesa. To je bila ljubav na prvi pogled. Ljubav koja se nikada nije ugasila, već je svakim danom postajala sve jača i veća. Početak se ne zaboravlja. Uvijek se rado sjetim dana kada sam zaplesala ovaj ples, a momente iz daleke prošlosti doživim svaki sljedeći put kad nova godišnjica plesa pokuca na vrata”, priča Muamera Skenderović.
Dodaje da orijentalni ples dolazi iz Egipta, a riječ je o prirodnom plesu i plesu osobnosti. Također, navodi da orijentalni ples ne poznaje akrobacije i da je riječ o jednom od najstarijih plesova na svijetu.
“Pokreti u orijentalnom plesu su prirodni za tijelo i djeluju u skladu s njim. U ovome plesu mogu uživati osobe različite starosne dobi i tjelesne građe. Orijentalni ples je jako zahtjevan. Njegova tehnika je teška i treba se intenzivno i kontinuirano vježbati”, tvrdi naša sagovornica.
Prema njenim riječima, ples je istovremeno i umjetnost i sport, a koristi koje poklanja orijentalni ples su mnogostruke.
“Orijentalni ples pozitivno utiče na naše tijelo, ispravlja kičmu i pospješuje pravilno držanje. Odličan je način vježbanja. Već na prvom času se kod učenica iznjedre osjećaji radosti i sreće. Orijentalni ples, vremenom, izgradi i ojača samopouzdanje. Ples i muzika imaju terapeutsko djelovanje”, govori Muamera Skenderović.
Naglašava da svoje znanje i ljubav prema ovoj umjetnosti nastoji prenositi i na druge te je nakon napuštanja bivše škole plesa, započela rad sa svojom školom orijentalnog plesa “Al Ahram”.
“Škola je produkt moje ljubavi prema ovome plesu i od samog osnivanja je doživljavam kao jakog pokretača koji me tjera naprijed. Učinila je da orijentalni ples shvatim ozbiljno i da prihvatim činjenicu da je proces učenja orijentalnog plesa mukotrpan, te da čovjek uči sve dok je živ. Voljela bih da se poveća zainteresovanost djece za orijentalni ples i nadam se da će se to u budućnosti promijeniti”, riječi su naše sagovornice.
Ova Sarajka voli reći da ples spaja ljude te stoga njena škola organizuje i plesne večeri za sve zainteresovane.
“Ljubav koju osjećamo i dijelimo prema plesu nas spaja. Naše plesne večeri budu uvijek podržane dolaskom velikog broja ljudi. Imamo za cilj da našim sugrađanima približimo ovu umjetnost, da ih upoznamo sa stilovima orijentalnog plesa, s arapskom muzikom. Zatim, da se lijepo provedemo, da stvaramo zajedničke trenutke i uspomene”, kaže Muamera Skenderović.
Napominje da je svaki ples težak na svoj način te da za ono što vrijedi, čovjek treba da se mnogo potrudi i puno vremena uloži.
“Umjetnost nas vodi u nove svjetove i u nas same. Pokazuje nam ko smo i šta sve možemo. Ono što nam orijentalni ples poklanja je neprocjenjivo i za cijeli život. Na samom početku, javlja se osjećaj sreće, zadovoljstva, radosti i ispunjenja. Vremenom, upoznajemo sebe, prihvatamo se i zavolimo baš onakve kakvi jesmo. Počinjemo da pomjeramo svoje granice.Ples nas uči da budemo strpljivi. Osjećaj samopouzdanja se vremenom izgradi “, podvlači naša sagovornica.
Obznanjuje da inspiraciju pronalazi svuda oko sebe te da ide životu u susret. Raduje se svim promjenama i uživa provoditi vrijeme sa svojim prijateljima, porodicom i samom sobom. Zaljubljenica je u prirodu, duge šetnje uz Miljacku ili mimo nje te voli knjige, pokret, ples, pjesmu.
“Inspiracija je određeni trenutak koji se desi, a može biti bilo šta, kao npr: određena osoba, neka emocija, priroda, knjiga, mašta…Također, inspiraciju pronalazim i u dobrim i lošim trenucima iz prošlosti, pronalazim je u sadašnjosti i budućnosti”, izjavljuje Muamera Skenderović.
Na kraju razgovora otkrila nam je i svoje planove i očekivanja u budućnosti te uputila poruku svim mladim ljudima.
“Jedan od mojih ciljeva u životu jeste da se nastavim baviti onim što volim i u čemu uživam, a uvijek ću nastojati da se maksimalno posvetim svojim profesijama i da održim ljubav prema oboma na istom nivou. Svim mladima bih poručila da zamišljaju svakodnevno, postavljaju ciljeve sedmično, da uvijek velikodušno daju sve od sebe. I da se nikada ne plaše biti hrabri i odvažni”, zaključuje naša sagovornica.
Emina Mujanić iz Sarajeva studentica je na master studijama Odsjeka za medicinsko laboratorijsku tehnologiju na Fakultetu zdravstvenih studija.
Ova mlada, ambiciozna i uporna aktivistica boravila je u Sjedinjenim Američkim Državama u okviru studentskog programa, a u razgovoru za dobarportal.net prenijela nam je svoja iskustva.
“Do mog odlaska u Sjedinjene Američke Države je došlo sasvim spontano, gdje sam od društva čula za Work and Travel USA program za studente koji im omogućava da do pet mjeseci provedu u Americi, da rade, putuju, uče jezik i usavršavaju se. Program se odvija u ljetnom periodu što sam vidjela kao savršenu priliku da svoju pauzu na fakultetu iskoristim na pravi način. Da posjetim Ameriku. Na programu sam prvi put bila 2019-te godine, a nakon tog iskustva odlučila sam da apliciram ponovo, te sam i ovo ljeto provela u Americi”, kaže Emina Mujanić.
Dodaje da se život u Sjedinjenim Američkim Državama za vrijeme pandemije odvijao sasvim normalno.
“Sve je bilo otvoreno, ljudi putuju, rade, druže se uz određene mjere zaštite koje se moraju poštovati. Otprilike situacija kao i u Bosni i Hercegovini”, navodi naša sagovornica.
Ističe da je oduvijek željela da posjeti Sjedinjene Američke Države, tamošnje velike metropole, da upozna kulturu, sistem te da usavrši engleski jezik, a što je odlaskom na program i dobila.
“Nakon radnog djela programa u trajanju od četiri mjeseca, otišla sam da putujem, te sam posjetila New York, Chicago, Washington, Miami, Boston… Mislim da niko ne može ostati ravnodušan na ovu prekookeansku zemlju. Toliko se razlikuje od Evrope da svaki dan imate nešto novo da upoznate, vidite, doživite”, govori Emina Mujanić.
Otkrila nam je i kakva je bila reakcija Amerikanaca kada im je kazala da dolazi iz Bosne i Hercegovine.
“Njihova reakcija je uglavnom bila asocijacija na Jugoslaviju, znaju da je tu negdje otprilike, ali sam se zaista pozitivno iznenadila koliko je ljudi tamo zapravo čulo za našu državu, pošto su inače poznati kao narod kojem geografija i nije baš jača strana”, priča ova 25-godišnjakinja.
Tvrdi da je u svom dosadašnjem radu najviše ponosna na životno iskustvo koje je dobila zahvaljujući prilikama koje je koristila, a jedna od njih je svakako i odlazak u Sjedinjene Američke Države.
“Ponosna sam na to što nikad nisam čekala da mi prilike same dođu, nego sam ih sama tražila, što mi je mnogo pomoglo u životu”, naglašava naša sagovornica.
Mišljenja je da su bosanskohercegovački studenti nedovoljno upoznati sa prilikama koje im se nude te da se treba intenzivnije raditi na promociji istih.
“Mladi ljudi treba da idu u svijet, da vide, da istažuju, da se usavršavaju i kao takvi da doprinose Bosni i Hercegovini kao državi. Treba da na taj način stvaramo generaciju koja će biti pozitivna promjena ovdje, koja nam je itekako potrebna”, napominje ova perspektivna djevojka.
Na kraju našeg razgovora osvrnula se i na svoje planove u budućnosti.
“Trenutno radim u Experience centru za mlade kao koordinator za studentske programe, gdje upravo provodimo i Work and Travel USA program. Planovi za budućnost su mi da završim master studij i upišem doktorat, kao i da započnem start up u Bosni i Hercegovini”, zaključuje Emina Mujanić koja povodom 17. novembra, Međunarodnog dana studenata, svim studentima počuje da ne propuštaju prilike koje im se pružaju, već da ih koriste te da ne čekaju sljedeću godinu da za nešto apliciraju.
Međunarodni dan studenata obilježava se 17. novembra u znak sjećanja na studentske demonstracije u Pragu koje su nacisti ugušili zatvorivši sve ustanove visokog obrazovanja u Češkoj i poslavši više od 1.200 studenata u koncentracione logore, dok je devet studenata i profesora strijeljano.
Kako studenti treba da budu temelj društva i oni koji će izgraditi mnogo bolji i ljepši svijet, na ovaj simboličan datum za dobarportal.net govorila je Anida Čelebić, studentica četvrte godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Zenici.
Naša sagovornica oduvijek je voljela knjige i nauku, a sama ljubav prema knjigama kod nje se rodila još u ranom djetinstvu i traje do dan danas. Sebe opisuje kao ambicioznu, strastvenu i empatičnu osobu koja voli da putuje, riskira te da u svaki dan unese pozitivnu energiju.
Zbog čega ste odabrali medicinu kao životni poziv?
Pred kraj srednje škole počela sam ozbiljno razmišljati kojim zanimanjem u životu želim da se bavim. S obzirom na to da sam pohađala školu za dentalnog tehničara, logičan slijed događaja bio je da svoje obrazovanje nastavim na Stomatološkom fakultetu, međutim odluka je ipak pala na medicinu. Ovaj poziv sam odabrala, jer medicina nije samo posao, već egzaktna nauka, stil života koji vas motiviše da uvijek budete bolji, da napredujete, nesebično pomažete ljudima i pravovremeno vidite plodove vašeg truda i rada.
Kako izgleda život jedne studentice medicine?
Moj dan je jako ispunjen. Od ranih jutarnjih, do kasnih večernjih sati. Radnim danima i vikendom, u zavisnosti od dinamike obaveza.Veliki dio vremena odvajam za fakultetske obaveze i učenje. Naravno, pored toga postoji niz drugih stvari koje volim da radim i uz koje se nastojim odmoriti i napuniti baterije za novi radni dan. Uživam u putovanjima, izlascima, druženju sa porodicom i prijateljima, gledanju edukativnih serija i filmova. Ponekad mi se čini da je 24 sata u danu malo za sve što planiram da uradim, ali smatram da je u svemu bitan balans, jer na kraju krajeva, kvalitetan rad zahtijeva i kvalitetan odmor.
Koliko je pandemija korona virusa utjecala na studente medicine?
Pandemija je uveliko uticala na sve studente, a ne samo studente medicine. Smatram da online nastava nikad nije i neće moći zamijeniti predavanja uživo. Naravno, studenti medicine su se zaista našli u nezavidnom položaju obustavljanjem vježbi jer je za nas kontakt sa pacijentima jako bitan, posebno na kliničkim godinama gdje kroz praksu naučimo većinu stvari koje primjenjujemo kroz cijelu karijeru. Ovim putem javno želim da se zahvalim svim asistentima Medicinskog fakulteta Univerziteta u Zenici koji su u jeku pandemije pored svog posla i pored stotina zaraženih pacijenta, iznalazili razne načine da studentima adekvatno prenesu znanje.
Ponosna sam što me medicina naučila da pad ne znači da moraš ostati na dnu, već da nakon svakog pada treba da ustaneš i da nikad ne odustaneš. Također, moram da spomenem da sam koautor naučno istraživačkog rada koji je objavljen u turskom časopisu “Medeniyet Medical Journal” te na platformi “PubMed”. Rijetkost je da rad studenta bude indeksiran u tako eminentnu bazu naučnih radova i definitivno će to uvijek biti lijep podsjetnik na moje studentske dane.
Kako uspijevate uskladiti sve obaveze?
Trudim se da adekvatno rasporedim vrijeme za rad i vrijeme za odmor. Život studenta medicine je izuzetno naporan i stresan i ponekad pomislim da ništa neću stići na vrijeme, ali ipak se na kraju sve nekako posloži. Mislim da je tajna u dosljednosti. Bitno je da svaki dan ostvarite neki mali cilj jer u konačnici jedan veliki cilj je ustvari skupina ostvarenih malih ciljeva.
Kakav je položaj studenata u Bosni i Hercegovini i koji su to izazovi pred njima?
Iskrena da budem, položaj studenata u Bosni i Hercegovini je jako loš. Smatram da vlast i institucije još uvijek nisu prepoznali pravu važnost studenata u lancu ove države. Obrazovanje je stub i oslonac koji daje kvalitetnu radnu snagu i zdravu sredinu jednoj državi. U Bosni i Hercegovini je jako teško završiti fakultet i pred studentima su jako teški izazovi, posebno finansijski, zbog čega su mnogi studenti često primorani da prekinu svoje studije.
Anida Čelebić sa kolegicama i kolegama (FOTO: Anida Čelebić, privatni arhiv)
Zaljubljenica ste u knjige. Koje Vam je omiljeno književno djelo, autor i zbog čega?
Čitam zaista mnoge žanrove. Kada bih baš odabrala neki koji mi je posebno drag rekla bih trileri, ali generalno se trudim da izbor bude raznolik jer iz svega što pročitamo možemo nešto naučiti i izvući neku pouku koju dalje preslikavamo na svoj životni put. Knjige su naočale kroz koje gledamo na život i svijet. Nemam neko posebno omiljeno djelo ali knjigu koja mi je posebno draga i koju bih preporučila svima da je imaju i iščitavaju je knjiga Robina Sharme pod nazivom “Budni u 5 i vaš je čitav svijet”. Idealna je za napredak, za naviku ranog ustajanja i još mnogo toga. Ustati jedan sat ranije svaki dan, može uveliko promijeniti život.
Šta Vas je posljednji put istinski obradovalo?
Položen jako važan ispit!
Koji su Vaši planovi i očekivanja u budućnosti?
Imam zaista dosta planova. Trenutno želim da privedem kraju studij, a kasnije se opredijelim za specijalizaciju koju budem smatrala najboljom za sebe. Iako me već jedna grana medicine posebno zanima, još uvijek nisam u potpunosti odlučila da li ću se baš tim baviti. Kako god, trudit ću se da budem odgovoran i savjestan ljekar!
Šta biste poručili mladima?
Nikada nemojte povjerovati ljudima kada vam kažu da nešto ne možete, jer to će te čuti mnogo puta. Nikada nemojte sebe ubijediti da nešto ne možete, jer to će te također osjetiti mnogo puta. Sve možete samo ako ste dovoljno hrabri i vrijedni i nemojte dozvoliti da neko drugi bude krojač vaše sudbine. Vaša sudbina je samo u vašim rukama. Budite ambiciozni i odvažni, radite ono što vaš čini sretnima makar to ne imalo smisla nijednoj osobi u vašem okruženju.
Istočna Bosna je regija u Bosni i Hercegovini i prepoznatljiva je po svojim prirodnim i historijiskim ljepotama kao što su Nacionalni park Sutjeska, Nacionalni park Drina i Most Mehmed – paše Sokolovića. Jedan od takvih spomenika je stari grad Samobor, koji je nekada pripadao bosanskoj velikaškoj porodici Kosača.
Samobor predstavlja jedan od nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a prema spisima iz ovog perioda, sagradio ga je Sandalj Hranić Kosača 1397. godine na samoj litici planine Gostun. Ovaj stari grad je izgrađen na nadmorskoj visini od 800 metara, što je tipična visina za gradove koji su se gradili u srednjem vijeku.
Ruševine Samobora (FOTO: Haris Tutić, privatni arhiv)
Iako je grad, zbog vremena i raznih invazija, u ruševnom stanju, još uvijek možemo vidjeti zidine starih bosanskih kuća. Od građavina se do današnjeg dana samo održala kula koja je vjerovatno služila kao osmatračnica u slučaju napada neprijateljske vojske. Ispod lokaliteta starog grada se nalaze i stećci koji dolaze iz perioda kasne Srednjovjekovne Bosne i ranog perioda osmanske vladavine.
“Iako se u historijskim izvorima spominje kao grad, trenutačna situacija na terenu govori o nešto drukčijem karakteru Samobora. Uzimajući u obzir stratešku poziciju užeg dijela tvrđave sa impozantno očuvanom kulom, na kojoj možemo primjetiti dvije faze gradnje: srednjovjekovnu i osmansku, i pogled koji se pruža sa njenog položaja na okolne brdske puteve, čini se da Samobor u srednjovjekovnoj fazi nije predstavljao grad kao grad, nego više utvrdu ili neku vrstu moguće privremene rezidencije za vojvode i njima popratnu administraciju”, navodi arheolog Damir Deljo.
Kula u Samoboru (FOTO: Haris Tutić, privatni arhiv)
Planina Gostun se nalazi u blizini mjesta Ustiprača u općini Novo Goražde. Ova planina je specifična zbog svoje lokacije jer se nalazi u dva kanjona, u kanjonu rijeke Drine i kanjonu desne drinske pritoke Janjine. Ova planina predstavlja turistički potencijal zbog svoje prirodne i kulturno-historijiske ljepote.
Međutim, zbog ratnih zbivanja, na ovom mjestu su se vodili ratni okršaji. Kao posljedica rata, ova planina je lokalitet na kojem se nalazi još mnogo neeksplodiranih ubojitih sredstava (NUS), što sprečava turiste da posjete ovu historijisko značajnu planinu.
Tabla “Pazi mine” na putu za Samobor (FOTO: Haris Tutić, privatni arhiv)
Iako je rat završio prije 26 godina, NUS i dalje predstavlja opasnost za stanovnike regija koje su najviše oštećene, stoga se ne javlja zainteresovanost kod turista da obilaze mjesta kao što je Samobor. Od završetka rata 1996. godine, na području Bosne i Hercegovine poginulo je 630 ljudi, ranjeno je 1714 osoba, od NUS-a, ipak vlasti pokazuju slabu zainteresovanost da se određena područja očiste i tako se omogući slobodno kretanje.
Kako nam kaže Tomislav Čarapić, uposlenik općine Novo Goražde, sprovedene su akcije čišćenja određenih lokaliteta, međutim prioritet nije bio lokalitet Gostuna u cjelini.
“Postoje napori općinske vlasti i viših nivoa vlasti putem Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (BHMAK) da se od mina očisti lokalitet Gostuna. Do sada se sve radi prema prioritetima, a prioriteti su područja gdje ljudi žive ili se vraćaju obnavljati svoje domove i imanja”, navodi Čarapić.
Označena deminirana staza (FOTO: Haris Tutić, privatni arhiv)
Općina Novo Goražde je lokalitet gdje NUS predstavlja jedan od najvećih problema sa kojim se suočavaju stanovnici i lokalna vlast.
“Nemamo datum do kada će biti izvršeno deminiranje kontaminiranih područja opštine, oko 5% teritorije opštine Novo Goražde je kontaminirano minama i NUS-om. To je spor i skup proces, a naša opština je jedna od rijetkih gdje je ovo izražen problem”, dodaje Čarapić.
Novo Goražde nije jedina općina koja ima problem sa NUS-om, smatra se da je 1125 km2, odnosno 2,2 % teritorija Bosne i Hercegovine, kontaminirano minama. Ovo predstavlja problem za razvoj turizma u državi koja ima turistički potencijal, ali veći je problem što 26 godina nakon rata mine uništavaju živote stanovnicima Bosne i Hercegovine. Pored nezainteresovanosti viših nivoa vlasti, prema riječima Tomislava Čarapića, ni u nevladinom sektoru nije bilo incijativa da se projektima riješi ovaj problem.
Autor: Haris Tutić
Bilješka o autoru: Haris Tutić rođen je 1997. godine u Goraždu i od srednje škole bavi se novinarstvom i aktivizmom kroz Omladinsku novinsku asocijaciju u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je 2019. godine na Odsjeku za komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a trenutno radi master tezu na istom fakultetu. Kroz svoju novinarsku karijeru radio je u nekoliko medija te je aktivan član nekoliko nevladinih lokalnih, regionalnih i svjetskih organizacija.
Mostarska Fortica, brdo pokraj planine Velež, jedno je od onih mjesta koje je svojim položajem bilo predodređeno za mjesto odmora i rekreacije.
Na početku 20. stoljeća, Austro-Ugarska je tu sagradila utvrđenje (fort), koje se koristilo kao kasarna, skladište, a ponekad i zatvor za vojne zarobljenike ili prestupnike. Lokalni put koji je tu napravljen, suprotno praksi da se u izgradnji pruga i puteva angažuje lokalno stanovništvo, najvjerovatnije je služio za izvoz šume s Veleži – kako se nekad izgovaralo – ali moguće je da je postojao i tajni plan. Za koji, eto, lokalci nisu znali.
Fortica iznad Mostara (FOTO: Ahmed Burić, privatni arhiv)
Ipak, lokalna je raja na brdu, ogromnim kamenim slovima, ispisala poruku zahvalnosti caru Franji Josipu za sve što je Carevina napravila u godinama dolaska u Bosnu i Hercegovinu. Od tada do Drugog Svjetskog rata se očigledno nije imalo na čemu zahvaljivati, a italijanska vojska je za okupacije Nezavisne Države Hrvatske tu također pravila bunkere. Jednom bunkeri – vazda bunkeri. Prošao je tako Drugi svjetski rat, a onda je u šezdesetim godinama put asfaltiran, vjerovatno najviše zahvaljujući činjenici da je Džemal Bijedić, bivši predsjednik jugoslovenske Savezne vlade, bio – mostarac.
E, onda se omladina dosjetila pa je slovima veličine 8 X 10 kamenjem ispisala „Tito volimo te.“ Taj se natpis vidio sa većine mostarskih ulica, a na Forticu se nije išlo, osim ako ste aktivni sportista ili ozbiljan rekreativac pa ste išli na trčanje u šuškavcu po vjetru i čistom, valjda najčistijem, zraku na svijetu, koji čiste vjetrovi s Mediterana i kontinenta. Vazdušna banja, što bi se reklo, što je siguran znak da ničeg drugog nema. U međuvremenu, prošao je još jedan rat, a Tito je otišao u zaborav. Umjesto njega, dodato je ime države pa sad stoji „Volimo te BiH“.
Fortica iznad Mostara (FOTO: Ahmed Burić, privatni arhiv)
Tročlana porodica, otac, majka i kćerka, koračaju skywalkom ispod kojeg se vidi stjenjak, a pogled puca sve do kraja Mostarskog polja i dalje na jug. Otac malo „probava“ kvalitet, hercegovački se šali kako malo pucketa, a kćerka se već oprezno smješka. Majka gleda svoja posla, dok nam jedan od vodiča objašnjava šta se sve učinilo da Fortica danas postane najposjećenija mostarska destinacija, nakon Starog mosta, naravno.
Trend adrenalinskih avantura i povratka prirodi nije zaobišao ni Mostar: od 2012. kad je markirana biciklistička staza, preko inicijative za uređenje Sportsko-avanturističkog Parka 2016., do vidikovca i najdužeg zip-linea u Bosni i Hercegovini, u ovom dijelu Podveležja narasta nova, zanimljiva destinacija, koju ne treba zaobići. Čak i ako niste adrenalin-freak pa vam hod preko visećeg mosta (ferate) i nije baš prva misao kako da zabavno potrošite vrijeme, tu su mountain safari, ljuljačka koja vas baca prema zalasku sunca i planinarski dom u kojem vas čeka okrijepa: kureljača je pita od krumpira i sira i specijalitet je iz malog planinarskog doma, smještenog u nekadašnjem italijanskom bunkeru.
Fortica iznad Mostara (FOTO: Ahmed Burić, privatni arhiv)
Obilazak terena u društvu domaćina Robija i Beće je prilika da se nešto nauči o prostoru, montaži opreme i adrenalinskim trendovima. Sunce zalazi, ljuljačku smo već nazvali Ljiljana, a porodica sa skywalka odlazi na kafu.
Vidi, opet piše „volimo te?“
Hajde, bogati, ko danas koga više voli!? – mudro zaključi gospođa Majka.
Pa, priroda je da se voli. – kratko će Njezin čovjek.
Kći je već na sigurnom. Mostar je ovo. Tako nekako. A Fortica je mjesto da se provede dan. Ili, više njih. Ima i ta mogućnost. Pa izvolite. Banka zraka, malo avanture i bonus adrenalin. Tri u jedan. I ne treba više. #Fortica #ViaDinarica
Ahmed Burić u društvu domaćina (FOTO: Ahmed Burić, privatni arhiv)
Autor: Ahmed Burić
Bilješka o autoru: Ahmed Burić rođen je u Sarajevu 1967. godine i bosanskohercegovački je književnik, pjesnik i novinar. Objavljivao je svoje pjesme, priče, reportaže, intervjue, eseje i kolumne u svim najznačajnijim medijima Jugoistočne Evrope, a tekstovi su mu prevođeni na njemački, engleski, češki, slovenački, francuski i španski jezik.
Velida Hajduković diplomirala je na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu i trenutno stažira. Ova djevojka koja dolazi iz jednog malog mjesta nedaleko od grada Visokog u razgovoru za dobarportal.net istakla je kako su je oduvijek privlačili ručni radovi i sposobnost da svoju maštu pretvori u nešto lijepo čime će usrećiti druge.
Sa svoje 24. godine počela se baviti pletenjem razbijajući predrasude da je to posao samo za starije osobe.
“Ideja za ovim biznisom je došla sticajem različitih životnih okolnosti. U životu sam uvijek voljela da izlazim iz okvira, da razbijem predrasude i pomjerim granice. Ljubav prema pletenju datira još od djetinjstva jer sam kao mala djevojčica uživala u kreativnim aktivnostima, od crtanja do pravljenja nakita. Osnovama pletenja me naučila mama, a nove načine sam naučila preko interneta i uz pomoć moje sestre. Kako se približavalo vrijeme da obnovim ulogu tetke a da se moja sestra ostvari u ulozi majke, došla je do ideje da napravimo dječiju dekicu”, priča Velida Hajduković.
Oduševljene dobijenim rezultatom i zahvaljujući višku vremena zbog ograničenog kretanja tokom pojave korona virusa, odlučile su napraviti još nekoliko većih dekica.
“Znajući za moju ljubav prema ručnom radu i voljom za stvaranjem moja sestra biva inicijator i glavni krivac da kreativnost pokažem i drugima. Ubrzo nakon samog početka pletenje mi je postalo jedan od načina nošenja sa tugom i bolom izazvanim gubitkom oca. Moj cilj je da svojim radovima usrećim mnoge novopečene roditelje, sestre, tetke koje za svoje mališane ili za sebe biraju mekane i tople rukotvorine”, kaže naša sagovornica.
Dodaje da su na samom početku u ponudi bile dekice za djecu i odrasle, ali je sada proširena ponuda proizvoda.
“Na zahtjev kupaca počela sam da pletem šalove, ponča i trake za kosu. Od nedavno su u ponudi i višenamjenske prostirke te dječije vreće za spavanje. Proizvodi se mogu naručiti putem ‘Puffy landd’ Instagram i Facebook stranice. Lično preuzimanje je moguće u Visokom i Kaknju, a u ostale gradove šaljem poštom”, govori Velida Hajduković.
Napominje da su osmijesi i pozitivne reakcije kupaca prisutne od samog početka.
“Najveći uspjeh mi je kada se kupci vraćaju po još ‘Puffy landd’ kreacija. To je znak da su i više nego zadovoljni mekoćom, udobnošću i dizajnom mojih rukotvorina. Posebno sretnom me čine saznanja da ‘Puffy landd’ dekice često bebama postaju onaj predmet bez kojeg se ne može”, naglašava naša sagovornica.
Kako tvrdi, svaku dekicu, pončo ili šal plete sa mnogo ljubavi.
“Ovaj biznis trenutno radim samo u svoje slobodno vrijeme ali razmišljam o njegovom širenju. Želim da moje rukotvorine ostanu dio rođendanskih iznenađenja, poklona za praznike i važne događaje. Neopisivo zadovoljstvo, radost i smiraj koji mi donosi te zadovoljni kupci me pokreću da ovaj mali biznis proširim i na tržište Europe”, jasna je ova ambiciozna djevojka.
Prema njenim riječima, pokretanje bilo kojeg biznisa traži mnogo edukacije, odricanja, upornosti i rada.
“Pokrenuti biznis u Bosni i Hercegovini je izazovno, a pokrenuti biznis u Bosni i Hercegovini u vrijeme svjetske pandemije korona virusa je bilo još izazovnije. Smatram da nema boljeg biznisa od vlastitog. Raditi ono što volim za mene je već uspjeh”, konstatuje Velida Hajduković.
Mišljenja je da mladi u Bosni i Hercegovini imaju potencijala i ideja, samo je potrebno da se odvaže i ne odustanu odmah na prvom koraku.
“Nadam se da će moj mali biznis poslužiti kao inspiracija barnekome od njih da ne čekaju promjene u državi nego da se pokrenu i rade ono što vole”, navodi naša sagovornica.
Vođena dosadašnjim pozitivnim reakcijama okoline poručuje da ima mnogo planova u budućnosti.
“Sreću koju meni donosi čitav proces želim nastaviti prenositi na sve one koji će uživati u mojim rukotvorinama. S obzirom na to da moje kreacije trenutno nastaju poslije klasičnog radnog vremena pripravničkog staža neću odustati od plana da unaprijedim proizvodnju i dizajn te da proširim asortiman proizvoda. Očekujem da će ljudi u našoj državi početi mnogo više da cijene rukotvorine i da će ih nekolicina prestati porediti sa proizvodima koje mogu pronaći bilo gdje”, zaključuje Velida Hajduković.
