U Sarajevu ima toliko prosjaka da biste, ako na putu od Marijin Dvora do Baščaršije zastanete da svakom date po marku ili dvije, negdje na pola puta ostali bez prebijene pare, pa biste se morali kao kokuz vratiti nazad i cijelim putem slušati kako vas svako malo neko doziva, moli Boga za dušu vas i vaše djece i kuje u zvijezde vašu sreću samo ako mu date još koji fening.

Vremenom vas te stvari počnu iritirati pa okrećete glavu od njih, a kada dovoljno vremena prođe, na to se naviknete kao što se naviknete na smrdljivi tramvaj i vječitu saobraćajnu gužvu pa više i ne obraćate pažnju. Ima i onih koji svako malo nekom od njih pokuče marku ili dvije, a ima i mudrijih koji prosjaku ponude da mu odu nešto kupiti da jede, i to mu nešto ponude donijeti na isto to mjesto gdje su ga zatekli. A ima i onih koji će vam reći kako je prosjačenje u Sarajevu dobro organizovan posao i kako postoji čitava jedna ekipa koja je uvezana i raspodijeljena po cijelom gradu, ordinira skupa sa džeparošima i na kraju dana sa nekim nevidljivim gazdom dijeli pazar i planira idući dan. Drugi će dodati da se od tog posla čak može i dobro živjeti te da mnogi prosjaci, ovisno naravno o lokaciji u gradu, za jedan dan namakare i do dvije prosječne plate.

Šta je od svega toga istina ja ne znam, ali znam da je nana Fehma, prosjakinja koju redovno viđam, jednog petka večeri skočila sa trotoara na Pofalićima i poturila svoju ruku da njome odbrani curicu iz Ruđera Boškovića, od napada pasa lutalica. Priletio u međuvremenu i jedan taksista i vozač Milkosovog dostavnog kamiona, pa su nekako čopor kerova otjerali, a krvavu nanu Fehmu i djevojčicu u šoku, onaj taksista odvukao kolima u hitnu.

U hitnoj nanu prvo odbijali da prime, misleći da joj nije ništa i da je samo došla da nešto ukrade, ali taksista bješe uporan a curica odbijala da uđe bez nane, pa ih na kraju obje primiše – nani dali injekciju protiv tetanusa i previli joj ruku, a curici dali kisik i zvali joj roditelje.

Taksista nanu na njeno insistiranje odmah nakon previjanja izveo iz hitne, ali je ne htjede pustiti da ide sama već upita gdje da je vozi. Nana mu se kroz plač zahvali i zamoli ga da je ostavi na istom onom ćošku gdje je i našao. (Sudbina je htjela da je nana Fehma ostala bez igdje ikoga, a kako nije imala ni primanja ni posla, prije nego je stigla i da se snađe, završila je na ulici, izbačena iz stana kojeg nije mogla plaćati).

Taksista to teška srca uradi, a nani pruži čitav svoj pazar od te večeri i oborene se glave zaputi kući.  Prošlo od tad sedam, ako nije i osam godina. Nanu Fehmu već dugo niko ne viđa na njenom mjestu na trotoaru, pa su mnogi već pomislili kako je preselila i predavali joj rahmet. Ja bijah jedan od ti ljudi – sve do neki dan, kada nanu Fehmu vidjeh na autobuskom stajalištu kod Ekonomske škole. Uredno obučena u čiste šarene dimije, lijepu bijelu košulju i sa svijetlom šarenkastom maramom na glavi, čeka gradski prevoz. Po licu i odjeći bih je teško ikada prepoznao, ali bijaše joj zavraćen lijevi rukav pa na ruci koja držaše par kesa sa voćem i namirnicama, vidjeh još uvijek jasan duboki ožiljak od ujeda uličnog psa.

Sada sam joj već mogao prepoznati i lice, pa nije bilo nikakve dileme: nana Fehma je živa i Bogu dragom hvala, više nije na ulici. Jeste doduše dobro ostarila i teško joj držati one cekere, a nema gdje ni sjesti ni odmoriti, ali ima nekakve blaženosti na licu i zahvalnosti životu u načinu na koji diše.  Uđemo oboje u isti Centrin minibus, nani Fehmi ustane neka fina curica u prvom redu, nana joj se zahvali i spusti tijelo na sjedište a cekere obori ispred sebe. Izađe par stanica kasnije a za njom izađemo i ja i moja radoznalost. Kako izađem, tako nani Fehmi nazovem selam i ponudim joj pomoći sa cekerima. Fehma sa osmijehom uzvrati selam i pristade da mi pruži dva od svoja tri cekera.

Ne bješe daleko, par stotina metara od autobuske stanice, kuća u koju smo pošli. Nana me Fehma usput pitala odakle me zna, a ja rekao da nemam pojma, i da me jedino možda mogla viđati u busu. Ne spominjah da sam bio tu u hitnoj pomoći kada su je doveli i da sam čuo kako taksista sa doktoricom prepričava čitav događaj, a ne rekoh joj ni da sam joj povremeno znao spustiti marku u ispruženu ruku i sa halalom nastaviti svoj put. Odglumivši savršenog stranca, pomogao sam joj s kesama do kuće u koju smo pošli, otvorio kapiju i unio one cekere haman do ulaznih vrata.

Nana Fehma je živjela sama na prizemlju velike trospratne kuće farbane u bijelo, sa prelijepim travnjakom i par stabala jabuke zasađenim tu i tamo. Desno uz kuću velika otvorena garaža a u njoj bijesan auto kakav vjerovatno za života neću moći da priuštim. Kako uđosmo na kapiju, tako se na drugom spratu kuće otvoriše vrata, a na terasu uz kovanu ogradu izađe prelijepa djevojka zlatno plave kose. Gledala me sa čuđenjem pitajući se šta radim u njenoj avliji, ali je odmah zatim u mojim rukama vidjela kese i shvatila da pomažem nani Fehmi. Sa terase me pozdravila i ponudila sokom, a ja pristojno odbio i krenuo nazad svojim putem.

Nije bilo nikakve greške – bila je to djevojčica iz hitne pomoći, djevojčica koju je nana Fehma spasila od pasa one večeri na Pofalićima, sada izrasla u djevojku za kojom se okreće dobar dio naselja.

Izađem na kapiju noseći na licu debeo osmijeh i suzne oči, kapiju zatvorim i krenem niz ulicu. Par kuća dalje, u avliji jedne uredne porodične kuće, parkiran sivi mercedes sa taksi znakom na krovu. Bješe to mercedes onog taksiste koji je one noći na Pofalićima nanu Fehmu odvezao u hitnu, a priču koja se tada sama razmotala u mojoj glavi, par dana kasnije mi je potvrdio taj isti taksista, vozeći me spletom okolnosti, iz jedne od malih sarajevskih kafana, nazad kući na Pofaliće.

Nakon tog luđačkog napada pasa, taksista, koji bješe komšija one curice, otišao i njenim roditeljima ispričao šta se i kako desilo. Roditelji zatim tražili da ih taksista odvede do nane Fehme, pronašli je na ulici i odvezli svojoj kući, pa joj ponudili prazan sprat na prizemlju da u njemu živi. Tu su je smjestili i od tada nana živi sa njima. Dok je bila u zdravlju, odbijala je da joj tek tako poklanjaju novac, pa je zauzvrat čistila i spremala njihovu kuću, uređivala avliju i svako malo odlazila u kupovinu. Koliko god oni insistirali i molili je da to ne radi, nana nije htjela da čuje ni riječ.

Njeno je lice vječito bivalo kupano suzama zahvalnosti, a njene ruke uvijek nalazile način da nešto urade, da nekim gestom pomognu i oduže se ljudima koji su joj ponudili novu priliku za život.

Nana Fehma je danas dobro i zdravo. Malo sporije hoda onih stotinjak metara od autobuske stanice do kuće i malo je više pogurena nego godina prije, ali u njoj još uvijek ima života i još joj se ozari lice kada joj neko u busu nazove selam.

AUTOR: Adis Ahmethodžić

Priča bez korekcija teksta preuzeta sa stranice Sarajevski John Doe