Nogometna reprezentativka Bosne i Hercegovine, Ajla Skalić, napušta redove hrvatskog prvoligaša ŽNK “Viktorija” Slavonski Brod, saznaje dobarportal.net.
Prema našim saznanjima, mlada Bišćanka napušta klub iz Slavonskog Broda zbog neisplaćenih dugova te dešavanja od strane kluba prema njoj.
Ajla Skalić je u prvom dijelu sezone odigrala svih 900 minuta na terenu te kao stoper svoje ekipe izborila mjesto za najboljeg strijelca. Također je jedna od igračica koja je uspjela zadržati ekipu na sredini tabele.
Skalić nije nastupila prošla dva meča za Viktorijanke. Odigrana dva meča su završila rezultatom ŽNK “Agram” – ŽNK “Viktorija” 8:1 te ŽNK “Viktorija”- ŽNK “Dinamo” 0:11. Dodajmo i to da mlada Bišćanka ima velike ambicije te pozive klubova Evrope.
“Prije svega bih se htjela zahvaliti Hrvatskom nogometnom savezu, mom klubu, trenerima te igračicama na dobroj polusezoni. Nadam se da će klub ostvariti svoje ciljeve u budućnosti i izboriti opstanak u Prvoj ligi Hrvatske. Naravno, zbog dešavanja u klubu napuštam redove Viktorije te imam ambicije za neke veće klubove. Još jednom se zahvaljujem i želim da poželim sreću u nastavku prvenstva! Sportski pozdrav”, kaže Ajla Skalić za dobarportal.net.
Viktoriju za vikend očekuje težak meč protiv ŽNK “Osijek” koji trenutno stoji na vrhu tabele 1. HNLŽ. Ajli želimo sreću u nastavku karijere.
U proteklih nekoliko mjeseci JU “Studentski centar Sarajevo” punila je rubrike crne hronike, kako kaže novi v.d. direktor, Esmir Opardija. To je za ovu ustanovu prošlost, okreće se novi list i postavljaju se čvrsti temelji.
Ubistvo Almira Škrijelja, iseljavanje studenata preko noći, izolatoriji, samo su neke od slika koje je ova ustanova poslala javnosti za vrijeme mandata direktora Tarika Curića koji je dao ostavku na funkciji direktora JU “Studentski centar Sarajevo”, uz zahtjev da ostane u firmi raspoređen na drugo radno mjesto.
Novi v.d. direktor je novi temelj. Esmir Opardija je u petak imenovan na poziciju v.d. direktora ove ustanove, a raspisan je konkurs za direktora u punom mandatu. Kako kaže, ne raduje se novoj vrućoj stolici, ali prihvatio je kako bi neke stvari krenule od nule, optimista je, firma ima dobre potencijale i mora ići naprijed.
“Hvala vama što ste nas kontaktirali vi ste prvi mediji koji je saznao za moje imenovanje na poziciju v.d. direktora jer je to bilo bukvalno u petak. Stojimo na raspolaganju da razgovaramo s vama i sa bilo kim. Mediji trebaju da imaju informacije šta se dešava u javnoj ustanovi”, kaže Opardija za dobarportal.net.
Firma je u jako lošoj situaciji. Dugovi datiraju iz 2016 godine, a dug iznosi osam miliona KM. Iseljavanje studenata zbog koronavirusa iz domova doprinijelo je da ova javna ustanova ostane bez primarnog načina prihoda, a to su studenti.
“Mi nismo direktno budžetska firma. Mi imamo samo jedan dio akonotacije, ostalo zarađujemo svojim sredstvima, od studenata koje mi imamo u ustanovi i od naše sporedne djelatnosti a to su ugostiteljstvo i turizam. Međutim, korona je uradila svoje, tako da su te djelatnosti stale. Nama je iskreno vrlo teška situacija, a posebno ono što sam zatekao ovdje, vi ste informisani o svemu tome. U proteklom periodu smo punili stupce crne hronike. Prije 3-4 mjeseca se desilo tragično ubistvo jednog od mojih kolega i rukovodilaca Studentskog centra unutar same firme, međuljudski odnosi nisu na nivou. Svakako da odgovornost za to ima uprava odnosno direktor, koji su rukovodili u protkelom periodu ovom firmom. Kažem vam, kad se desi ubistvo i takva situacija uz ove finansijske stvari koje znate, vidite u kakvoj je situaciji firma i korona nam je bila ta koja nas je posebno pogodila. Nije bajno ali ja sam optimist da će ova firma Akobogda da ima fine potencijale i ona mora ići naprijed i ovo će se morati rješavati u narednom periodu”, rekao je naš sagovornik.
Ubistvo Almira Škrijelja javnosti kao da je promaklo kroz ruke. Pitali smo Opardiju kako komentariše izjavu bivšeg direktora Curića da je postojao sukob između rahmetli Almira Škrijelja i ubice Tahirovića.
“Pa vidite, nama je to svima bilo jako traumatično i to će ostaviti na sve nas posljedice. Nekom manje nekom više, ljudima koji su bili pristuni. Ja sam isto jednim dijelom nazočio tom tragičnom događaju. Nažalost jedne mlade osobe koja je bila u naponu svoje snage, koja je mogla dati puno toga Studentskom centru nema i definitivno se desilo ubistvo. Taj sukob, ta informacija direktora, to je njegov razlog što je on to rekao. U toku je sudski proces ne znam koliko možemo da ulazimo u taj krug. Naravno, sudski proces će pokazati šta je bilo ono što svi mi znamo je da je to bilo ubistvo čovjeka na radnom mjestu koji u tom trenutku nije pružao nikakav otpor. Pročitao sam u medijima da je njegova supruga izjavila da je postojao tu neki određeni animozitet. Animozitet svakako nije razlog da se desi to ubistvo i po meni kao usposleniku ove firme to je klasično ubistvo, gdje čovjek bio na radnom mjestu bez ikakvog sukoba. Evo ja i Vi razgovaramo, je li to razlog ako nemamo neko isto mišljenje da ubijemo jedno drugo?! Naravno da nije! Možemo imati suprotna mišljenja, možemo razgovarati do sutra ali ubistvo je ubistvo i po meni se tu radi o klasičnom nažalost svirepom ubistvu”, naglašava Opardija.
Istakao je da je vrlo mučno govoriti o ovom tragičnom događaju jer vraća u sjećanje na kolegu Almira. Sistemazitacija je bila jedna od tema. Rahmetli Almir Škrijelj je pokrenuo pitanje „sistematizacije“.
“Sistematizaciju predlaže direktor fime, a donosi je upravni odbor. U tom periodu kada se desilo tragično ubistvo radila se neka dorada sistematizacije, korekcije toga. Kolega rahmetli Almir je bio predsjednik sindikata. Kod donošenja sistemtizacije bitnu ulogu ima i sindikat koji daje saglasnost na tu sistematizaciju. Predhodnik Almirov je dao određenu saglasnost na sistematizaciju i onda je sindikat pokušavao svojim sredstvima da je ospori. Ono što ja znam da je ta sistematizacija usvojena na upravnom organu da je otišla u ministarstvo da je osporava i sindikat koji je vodio rahmetli Almir i sadašnji sindikat i da je ta sistematizacija završila u ministarstvu i na nju nije data saglasnost jer mora dati saglasnost osnivač odnosno ministarstvo obrazovanja. Mi imamo aktuelnu sistematizaciju, a što se mene tiče ta sistematizacija ne postoji”, pojašnjava naš sagovornik.
Studentski centar je kao javna ustanova u proteklom periodu bio izolatoriji, a Opardija je komentirao i tu odluku nadležnih institucija.
“Što se tiče toga ja ne znam tačno jer sam od strane tadašnjeg direktora i kao njegov jedan od njegovih bližih saradnika svjesno ili ne totalno isključen. Nije mi dozvoljeno apsolutno da imam uvid u bilo šta. Nekakva je odluka napravljena gdje imenovana jedna osoba da je „direktor nad direktorom“, što je po meni nezakonito. Radi se o jednom kolegi ovdje Ahmedu Mulaibrahimoviću, koji je radio posao. Čovjek je stručni saradnik bukvalno je on „direktor nad dirketorom“ što meni naravno nije pravno normalno. Što ja znam iz medija, što me u nekim trenucima površinski uputio dikretor jeste da je odlukom Kriznog štaba donijeta odluka da se formira karantin u studentskom naselju Bjelave i postoji odluka Kriznog kantonalnog štaba i Federalnog štaba da se to formira u studentskom naselju Bjelave i taj karantin izolatoriji gore je otvoren”, ističe Opardija.
Tvrdi da je odluka o iseljavanju doma Nedžarići bila samoicijativna odluka bivšeg direktora Tarika Curića.
“Bilo je niz mjera koje su urađene samoinicijativno od bivšeg direktora, gdje je iseljen studentski dom Nedžarići što je nama generalno napravilo problem jer smo iselili studente bespotrebno. Odnosno da budem malo precizniji, studenti su zbog prestanka rada na fakultetima napustili domove, međutim, tu su njihove stvari i čekali su trenutak kad će se moći vratiti na fakultet da se oni vrate. Ja sam jedan od stanara studentskih domova u prošlosti i znam šta znači za studenta kad ih neko iseli iz doma prisilno jer tamo u jednoj sobi imate jednu veliku količinu privatnih stvari. Tu se ulazilo ljudima u privatne stvari, tu se trpalo, iznosilo u neke vreće onda ljudi su obaviješteni preko noći da dođu da pokupe te stvari. Pa je to narodno rečeno bilo „na vrat na nos“. Ljudi su dolazili iz Krajine, ne znam vozili se po cijelu noć da bi došli po svoje stvari. Ali nije bilo odluke recimo da se isprazni studentski dom Nedžarići. Ako se morao studentski dom Bjelave isprazniti odnosno ta tri paviljona nismo morali ostale, nismo morali studentski dom Nedžarići isprazniti jer je to traumatično i šalje jednu ružnu sliku prema našim korisnicima, studentima da ih se „izbacuje“ iz doma bespotrebno. Znači nije bilo potrebe nikakve u tom trenutku da se studentski dom Nedžarići isprazni da je to neko uradio na svoju ruku pokazat će se ko je i šta je”, tvrdi Opardija.
Studenti se sada mogu vratiti u domove. Posebnih procedura nema. Trenutno u studentskom domu boravi 502 studenta. Firmi je potrebna finansijska pomoć i od osnivača njenog, a to je Skupština Kantona Sarajevo, resornih ministara i drugih. Sastanci su zakazani. Da stvar bude gora, ova firma nema pravo aplicirati na sredstva za pomoć jer poreski dug prema PIU iznosi četiri miliona KM. Svaka plata je upitna. Ovim problemom pozabavit će se u narednom periodu.
Foto: JUSC
“Radi se o firmi koja je bitna za Univerzitet, Kanton Sarajevo i za društvenu zajednicu općenito i ona mora ići naprijed htjeli mi to ili ne, koja se mora regulisati i njen način finansiranja”, istakao je Opardija.
Kao v.d. direktor ne može puno toga promijeniti jer na ovoj poziciji ostaje kratak period, ali ono što je ključno su međuljudski odnosi na kojim će raditi zajedno sa svojim saradnicima. Volja za rad i energija su ključne i to će pokušati vratiti uposlenicima, a njih je 240.
“Imponovalo mi je, moram biti iskren kad sam dobio informaciju od nekoliko uposlenika koji su mi rekli da nakon traumatične tri i po godine dolazimo evo sad na posao sa nekom nadom da će ovo biti jedan korak ka dobroj budućnosti studentskog centra”, kaže naš sagovornik.
Gubici objekata poput restorana i kantina na fakultetima u Sarajevu su dodatna djelatnost, ali utjecali su na ovu ustanovu. Neki objekti nisu bili finansijski isplativni. Ali jedan od gubitaka je sigurno objekat u Domu sindikata u Sarajevu. Ovaj prostor je izgubljen na tenderu. Opardija nam je pojasnio da se nije dovoljno analiziralo oko ovog objekta po kojem je Studentski centar bio prepoznatljiv.
Dobra vijest za studente jeste da je ova ustanova ušla u program utopljavanja na nivou Kantona Sarajevo i 2021. će biti sve jedinice utopljene. Prema riječima našeg sagovornika, zahtjevi studenata su skromni i puno više zaslužuju. Ulagalo se nije. Određenim sredstvima pokušavaju obezbjediti da dom bude funkcionalan, međutim sve je sazrelo za rekonstrukciju. Opardija razumije studente jer je i sam bio stanovnik doma i aktivista. Odnos između Asocijacije studenata i uprave se zasniva na saradnji.
Nadu treba polagati u uposlenike firme. Direktor je taj koji treba doći sa dobrim namjerama, ali prije svega je na uspolenicima zadatak da zajedničkim snagama ovu firmu usmjere u pozitivnom mjeru i na taj način pomognu novom direktoru.
“Studentski centar u narednom periodu bi trebao da bude integrisan pod kapu Univerziteta kao i fakulteti jer ustanova kakav je Univerzitet Sarajevo mora imati svoj studentski centar kao Univerziteti u Evropi, jer ova ustanova je vrlo značajna i za Univerzitet i za Kanton Sarajevo. Žao mi je što je predhodni upravni odbor propustio priliku i što se trošio na nebitne stvari a postojala je volja da se studentski centar integriše pod Univerzitet. Međutim, nikad nije kasno, ja se nadam da će želja i plan budućeg direktora u njegovom mandatu ispuniti to, to je moja želja”, zaključio je Esmir Opardija.
Mala bosanskohercegovačka općina, Sapna, morala je tokom najosjetljivijeg perioda pandemije koronavirusa posuđivati sanitetsko vozilo za prevoz pacijenata zaraženih virusom jer nema vlastito vozilo.
Prema informacijama direktora Kantonalne uprave civilne zaštite Zorana Jovanovića bilo je planova za nabavku ovakvog vozila ranije, ali “tender je prolongiran zbog nabavke zaštitne opreme u vrijeme COVID-a”.
Općina sa oko 14.000 stanovnika još uvijek nema odgovarajuće vozilo za prevoz hitnih slučajeva do Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, piše za Detektor.ba Anisa Mahmutović.
Jovanović je rekao da osobe kod kojih su otkriveni prvi slučajevi zaraze virusa nisu mogle biti prevezene do Kantonalnog kliničkog centra zbog nedostatka vozila hitne pomoći u ovoj općini. Objasnio je da je postojeće vozilo staro više od 20 godina i nije odgovarajuće za prevoz zaraženih pacijenata.
U januaru ove godine loklani Dom zdravlja raspisao je tender za nabavku kombi vozila u vrijednosti od oko 24.000 KM bez poreza na dodanu vrijednost.
Iz Općine nisu odgovorili na upit koja firma je izabrana kao pobjednik na tenderu, niti konačnu cijenu vozila te sam rezultat provedbe javne nabavke.
Na zvaničnom portalu javnih nabavki još uvijek nije objavljen podatak da li je vozilo kupljeno. Početkom juna 2020. godine objavljen je tender za nadogradnju putničkog vozila u sanitetsko vozilo za potrebe Doma zdravlja Sapna vrijedan više od 17.000 KM.
Prosječna cijena nabavke novih sanitetskih vozila tokom 2018. godine, prema podacima Baze službenih automobila Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), bila je nešto više od 80.000 KM sa PDV-om.
Općina Sapna je prema riječima načelnika Općine, Zudina Mahmutovića, sufinansirala kupovinu vozila sa 20.000 KM koji su prebačeni na račun Doma zdravlja.
Iz Doma zdravlja Sapna kažu da se ova ustanova već duže vrijeme suočava sa problemom nedostatka vozila za sanitetski prevoz i da su o tome upoznali lokalne i entitetske vlasti.
Oni su objasnili da su “cijene sanitetskih vozila izrazito visoke, te nismo u mogućnosti provesti takvu nabavku, pa se s toga krenulo u nabavku vozila (kombi), koje se može nadograditi u sanitetsko vozilo.”
Još su dodali da je uz novac od strane općine i određena vlastita sredstva kupljen kombi, a da je aktivan i postupak javne nabavke za njegovu nadogradnju u sanitetsko vozilo.
Tokom 2019. godine Općini su građani donirali jedno vozilo “Mercedes” za prevoz hemodijaliznih pacijenata.
Elena Babić odbojkašica je ŽOK “Bimal-Jedinstvo” iz Brčkog i igra na poziciji korektora.
Mlada Brčanka studira na Fakultetu sportskih nauka u Bijeljini, a najponosniji trenutak u njenoj dosadašnjoj karijeri desio se ove sezone kada je sa svojom ekipom osvojila bronzanu medalju u srednje-evropskom MEVZA takmičenju.
“Kao i svake godine, naš klupski cilj je biti šampion BiH, ali i ostvarenje što boljeg uspjeha u raznim evropskim takmičenjima”, kaže Elena Babić za dobarportal.net te smatra da kvalitet bh. odbojke svake godine slabi, ponajviše zbog finansijskih problema u klubovima.
Ističe kako je pandemija koronavirusa dosta utjecala na naše živote te da su sportisti to veoma teško podnijeli.
“Možete li zamisliti kako je to kada ste se do juče borili za šampionske medalje, igrali utakmice, išli na dva treninga dnevno, a u roku od par dana ste osuđeni da ne kročite nogom na parket par mjeseci? Iako su sve propisane mjere bile za opće dobro, to ne mijenja činjenicu da je ovakva situacija za sport dosta tužna, zar ne?”, govori mlada nada bh. odbojke.
Vijest koja ju je najviše obradovala bila je da se teretane konačno otvaraju.
“Mislim da je došlo vrijeme da prestanem da razmještam sav namještaj po kući i puštam preglasnu muziku”, priča nam ova 21-godišnja Brčanka koja ima neizmjerno poštovanje za sve koji odbojku igraju na najvišem svjetskom nivou.
Osim što je sjajna odbojkašica, Elena Babić svojim izgledom privlači pažnju mnogih muškaraca.
“Uz osmijeh se zahvalim svima na komplimentima”, dodaje ova zgodna odbojkašica.
Njena neostvarena želja je da putuje svijetom što više.
“Srećom imam priliku za putovanja kroz sport, ali i privatno sam veliki avanturista i jako me privlači nepoznato. Planovi za budućnost su mi samo da budem maksimalno posvećena napretku i svim sferama života. Samo to će donijeti rezultate”, zaključuje Elena Babić.
Stanovnici Tuzlanskog kantona od jutarnjih sati se bore sa nabujalim lokalnim potocima i nekolika manjih rijeka.
Kritična situacija je u općinama: Živinice, Kladanj, Gračanica, Srebrenik, Čelić, Kalesija i Sapna; Prema posljednjim informacijama, u Kladnju je poplavljeno preko pedeset stambenih objekata, a stanovništvo se evakuiše.
U Srebreniku, naselju Špionica, poplavljeno je, također, oko 20 domaćinstava. Isto toliko poplavila je i rijeka Sapna te lokalni potočić u ovoj općini. Došlo je i do prekida putne komunikacije prema Zvorniku. Ono što posebno zabrinjava je činjenica da vodostaj rijeke Sapne još uvijek raste, a kiša neprestano pada.
U Živinicama rijeka Spreča i bujični potoci ugrožavaju stambene objekte u naseljima: Ciljuge, Đurđevik, Golubinjak, Višća, Barice, Suha;
Kada je riječ o Kalesiji, kritična situacija trenutno je u Tojšićima gdje je lokalni potok izašao iz svog korita.
Spreča ugrožava Gračanicu, a rijeke Gnjica i Šibošnica prijete mještanima Čelića.
Prekinuta je i putna komunikacija Sarajevo – Tuzla u naselju Stupari, Tuzla – Orašje, a u opasnosti su i putne komunikacije iz Tuzle prema Doboju, Bijeljini i Zvorniku.
Situacija u Tuzlanskom kantonu se usložnjava iz sata u sat, zbog kiše koja konstantno pada.
Počinje besplatna stonoteniska škola za djecu osnovnoškolskog uzrasta u KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja.
Stonoteniski klub „SPIN 2012“ počinje sa implementacijom projektnih aktivnosti „Stol za sve – stonoteniska škola Doma Bjelave“ koje će se održavati u prostorijama KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja od 1. jula 2020. godine i trajaće šest mjeseci.
Besplatna škola stonog tenisa realizuje se u sklopu projekta „Stvaranje povoljnijeg okruženja za civilno društvo“ (EMBRACE) koji finansira Vlada Kraljevine Norveške, a provodi Razvojni program Ujedinjenih naroda (UNDP).
“Projektom se želi povećati dostupnost besplatnih sportskih sadržaja za djecu jer razvoj djece temeljen na toleranciji, razumijevanju, prihvatanju i međusobnom poštivanju se najlakše postiže kroz sport“, navodi u izjavi za DOBARPORTAL koordinatorica projekta, Amela Hadžiahmetović Mujezinović.
Više informacija o planiranim aktivnostima možete naći na njihovoj web stranici klikom ovdje ili facebook strani STK „Spin 2012“ Sarajevo klikom ovdje.
Anja Grubačić studentica je druge godine Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci i dugogodišnja volonterka i aktivistica.
U razgovoru za dobarportal.net ova 21-godišnja djevojka, koja je rodom iz Trebinja, kaže da o čovjeku najviše govore njegova djela.
“Voljela bih da moja djela kažu da sam nepopravljivi optimista, dobar prijatelj i neko ko čini dobro drugima”, kaže Anja Grubačić.
Naglašava da smo poraženi onog trenutka kad prestanemo vjerovati u uspješno okruženje.
“Mladi smo, možemo da se borimo za bolje vrijeme koje toliko čekamo. Smatram da je odgovornost prema zajednici vrijednost koju je potrebno njegovati. Pasivnost starijih u društvenom i političkom smislu dovela je mlađe generacije pred egzistencijalno pitanje – otići ili ostati. Želim da se bavimo problemima koji se tiču sadašnjeg trenutka, da gradimo svoje porodice i budućnost u zemlji koja uživa ugled u svijetu, koja je bogata i na koju ćemo svi moći da budemo ponosni”, govori naša sagovornica.
Ističe da ne postoji suštinska razlika između nevladinog i političkog angažovanja.
“Postoji određeni problem i postoji način kako da ga riješimo. Pitanje načina dolaska do cilja nije važno, dok god imamo ispravne namjere. Politički sam aktivna u jednoj opozicionoj stranici u bh. entititu RS i osjećam se dobro kad radim društveno korisne stvari”, priča mlada aktivistica.
Odbija vjerovati da pojedinac nema tu moć.
“Gledajući svoje prijatelje i sugrađane kako se konstantno bore oko istih problema – finansijskih, pravosudnih i egzistencijalnih, nisam mogla da sjedim skrštenih ruku i ne radim ništa. Možda zvuči kao kliše, ali želim da gledam sretne ljude u svom okruženju i svojoj zemlji. Možda sam previše mlada da biste mi povjerovali, ali ja mislim da to nije čudno. Željela sam da dokažem sebi da mogu da mijenjam svijet”, ističe ova ambiciozna djevojka.
Dodaje da jedni drugima možemo biti snaga i najveća motivacija.
“Uvijek mlade treba pozivati na razgovor, jer je važno da se ljudi osjete dobrodošlima. Dakle, svojim pozitivnim primjerom moramo na sve načine da utičemo na druge. Vjerujem da to čak ne treba da bude slučaj samo sa mladima, nego sa svima. Formula je ista za sve”, smatra Anja Grubačić.
Ponosna je na sebe jer je uspjela održati vedar duh i prenijeti ga na druge onda kada je bilo najteže.
“Mnogi se čude kako me nije strah od toga što me je Grad Banja Luka tužio za navodno izazivanje nereda, stotine hiljada KM koje bih morala da platim, budućnost koju bi mi na taj način pokušali da oduzmu. Ja znam ko sam, šta sam i znam da imam ispravne, zdrave principe. To mi ne mogu oduzeti i nemam razloga da se plašim. Znam da sam u pravu i to mi je dovoljno. Bit će bolje, vidjet ćete”, govori naša sagovornica.
Naglašava da je shvatanje da nas različitosti spajaju, a ne razdvajaju sjajan temelj za napredak.
“Bosna i Hercegovina je za mene Božić, Божић i Bajram; ćirilica i latinica. Za mene su Bosna i Hercegovina otvorena vrata i u Trebinju, Mostaru, Goraždu, Bijeljini, Cazinu, Bihaću, Sarajevu, Zvorniku ili Banjaluci. A i ono naše: burek, бурек i burek je samo sa mesom. Zamislite samo koliko turističkog potencijala postoji u tom bureku, sarajevskim, banjalučkim i travničkim ćevapima i sudaru različitih kultura koje su se miješale na našem području. Mislim da će mlade generacije uspjeti da postojeće slabosti pretvore u naše najveće snage, ali za to je potrebno vrijeme, upornost i beskompromisna vjera u uspjeh”, ističe mlada Trebinjka.
Na kraju poručuje da mladi nisu manje sposobni.
“Naše godine su naša snaga, ovo je najbolji trenutak za mukotrpan rad i usavršavanje. Imamo sve vrijeme ovog svijeta da prevaziđemo ograničenja koja su nam nametnuli neki loši ljudi. Ja vjerujem da barem jedna osoba razumije šta govorim, da se neće ustručavati nakon što pročita ovo da mi se lično javi i kaže: “Hvala ti što nisam usamljen.” Mi to možemo, a želim svojim primjerom da dokažem koliko čvrsta volja s ispravnim ciljevima može da dogura. Bolje vrijeme dolazi, poželimo mu dobrodošlicu”, zaključuje Anja Grubačić.
Pogledah danas kod prijateljice video nekog događaja koji se zove Pozdrav ljetu i održava se u Rijeci. Bez obzira na vremenske prilike dopalo mi se malo sunca, pjesme, radosti.
Kod nas neki olovni oblaci što nose obilne padavine i zbog kojih nam rekoše da su moguće poplave. Tako je skoro čitavog juna. Zadnje vrijeme izgledamo kao crna rupa u koju još samo navraćaju oblaci. Geto smo postali u trenutku kada su komšije rekle:”Niste poželjni.”
Počeli smo i međusobno jedni drugima da šaljemo iste poruke. Prošle sedmice me nazvao direktor jedne televizije koji je kazao:”Znaš tamo kod vas je buknula Korona, postali ste žarište, dok ne prođe najbolje ostani kući.”
Nisu nas zvanično zatvorili, a zatvoreni smo jer drugi nas ne žele, a i međusobno se plašimo jedni drugih. Kao da strahom nekim razmišljamo. Čudimo se negativnim komentarima na društvenim mrežama, negodovanju virusa i traženju krivca u svakome, a čudo smo sami, još mirni i u domovima.
Sjetite se Fadila Novalića koji obećava set mjera kojima će ublažiti ekonomsku krizu, obećava oporavak privrede, optimistično, sve kroz osmijeh priča kako će Vlada FBiH pomoći u rješavanju nastalih problema, a onda nestaje kao i respiratori o kojima nije znao ništa, ali je potpisao njihov uvoz.
Do sada je preko 50.000 ljudi ostalo bez posla,otkazi su počeli i prije nego su nastali obrisi krize, bila je to mjera poslodavaca kao preventivni lijek za njihove firme. Nimalo ljudski, nimalo profesionalno, još manje ekonomski opravdano.
Još prvog aprila bez objašnjenja i najave moj tadašnji poslodavac me “skida” s rasporeda i briše iz reda zaposlenih. Nastala je kriza, nema novca. Oh, da! Istekao nam je ugovor koji je je finansirao Zavod za zapošljavanje, pa će on prilikom traženja podsticaja za prevazilaženje krize moći ostvariti to pravo jer nije dao otkaz radnicima, samo im nije produžio ugovor, koji istini za volju nije ni plaćao nikad. Za predhodne godine sive ekonomije, odnosno rada na crno neće ga pitati, nema to nigdje u papirima.
50.000 ljudi kojima je istekao ugovor, ljudi koji su po nekom osnovu bili prijavljeni, zamislite koliko tek radnika na crno? U ovoj državi to je sasvim legitimno i moralno.
Opet to nije tema koju smijete generalizirati jer imate poslodavce koje je ova kriza itekako koštala poput ugostiteljstva, uslužnih djelatnosti, turizma, prevoznih kompanija…. Međutim, da li je neko vidio reakciju vlasti na ublažavanju ekonomske krize?
Nedavno, načelnik Sapne mi je rekao kako se priča o velikom novcu pomoći, a njihovi trenutni prihodi se broje u stotinama maraka. Niko ništa nije uplatio!
Sa kreditima na leđima, porodicama, podstanarski na desetine hiljada ljudi prolazi kroz dane u kojima im pričate o virusu, polovičnim mjerama, opasnostima dok ništa učinili niste da ih spriječite. Teško da ljudi imaju strpljenja da vas slušaju i da ih zanima šta imate reći u trenutku kada ništa ne radite, osim što nam brojite zaražene.
Kako ste nam granice zaštitili?
Šta se dogodilo sa milionima za pomoć ekonomiji da ljudi mirni ispoštuju krizne dane?
Da bi imali pravo kritikovati, morate sagledati širu sliku i krivca pronaći u svojim redovima.
Do tada nek nam svira mornar Balašević: “Opleti, brale, i ne udaraj lament, na taj smo fazon majmune i prizvali. Smrada sa farme pustimo u parlament. Onda se krstimo kad nešto izvali; Otkad je sveta i veka i nas, najgore protuve prigrabe vlast….”
U Sarajevu ima toliko prosjaka da biste, ako na putu od Marijin Dvora do Baščaršije zastanete da svakom date po marku ili dvije, negdje na pola puta ostali bez prebijene pare, pa biste se morali kao kokuz vratiti nazad i cijelim putem slušati kako vas svako malo neko doziva, moli Boga za dušu vas i vaše djece i kuje u zvijezde vašu sreću samo ako mu date još koji fening.
Vremenom vas te stvari počnu iritirati pa okrećete glavu od njih, a kada dovoljno vremena prođe, na to se naviknete kao što se naviknete na smrdljivi tramvaj i vječitu saobraćajnu gužvu pa više i ne obraćate pažnju. Ima i onih koji svako malo nekom od njih pokuče marku ili dvije, a ima i mudrijih koji prosjaku ponude da mu odu nešto kupiti da jede, i to mu nešto ponude donijeti na isto to mjesto gdje su ga zatekli. A ima i onih koji će vam reći kako je prosjačenje u Sarajevu dobro organizovan posao i kako postoji čitava jedna ekipa koja je uvezana i raspodijeljena po cijelom gradu, ordinira skupa sa džeparošima i na kraju dana sa nekim nevidljivim gazdom dijeli pazar i planira idući dan. Drugi će dodati da se od tog posla čak može i dobro živjeti te da mnogi prosjaci, ovisno naravno o lokaciji u gradu, za jedan dan namakare i do dvije prosječne plate.
Šta je od svega toga istina ja ne znam, ali znam da je nana Fehma, prosjakinja koju redovno viđam, jednog petka večeri skočila sa trotoara na Pofalićima i poturila svoju ruku da njome odbrani curicu iz Ruđera Boškovića, od napada pasa lutalica. Priletio u međuvremenu i jedan taksista i vozač Milkosovog dostavnog kamiona, pa su nekako čopor kerova otjerali, a krvavu nanu Fehmu i djevojčicu u šoku, onaj taksista odvukao kolima u hitnu.
U hitnoj nanu prvo odbijali da prime, misleći da joj nije ništa i da je samo došla da nešto ukrade, ali taksista bješe uporan a curica odbijala da uđe bez nane, pa ih na kraju obje primiše – nani dali injekciju protiv tetanusa i previli joj ruku, a curici dali kisik i zvali joj roditelje.
Taksista nanu na njeno insistiranje odmah nakon previjanja izveo iz hitne, ali je ne htjede pustiti da ide sama već upita gdje da je vozi. Nana mu se kroz plač zahvali i zamoli ga da je ostavi na istom onom ćošku gdje je i našao. (Sudbina je htjela da je nana Fehma ostala bez igdje ikoga, a kako nije imala ni primanja ni posla, prije nego je stigla i da se snađe, završila je na ulici, izbačena iz stana kojeg nije mogla plaćati).
Taksista to teška srca uradi, a nani pruži čitav svoj pazar od te večeri i oborene se glave zaputi kući. Prošlo od tad sedam, ako nije i osam godina. Nanu Fehmu već dugo niko ne viđa na njenom mjestu na trotoaru, pa su mnogi već pomislili kako je preselila i predavali joj rahmet. Ja bijah jedan od ti ljudi – sve do neki dan, kada nanu Fehmu vidjeh na autobuskom stajalištu kod Ekonomske škole. Uredno obučena u čiste šarene dimije, lijepu bijelu košulju i sa svijetlom šarenkastom maramom na glavi, čeka gradski prevoz. Po licu i odjeći bih je teško ikada prepoznao, ali bijaše joj zavraćen lijevi rukav pa na ruci koja držaše par kesa sa voćem i namirnicama, vidjeh još uvijek jasan duboki ožiljak od ujeda uličnog psa.
Sada sam joj već mogao prepoznati i lice, pa nije bilo nikakve dileme: nana Fehma je živa i Bogu dragom hvala, više nije na ulici. Jeste doduše dobro ostarila i teško joj držati one cekere, a nema gdje ni sjesti ni odmoriti, ali ima nekakve blaženosti na licu i zahvalnosti životu u načinu na koji diše. Uđemo oboje u isti Centrin minibus, nani Fehmi ustane neka fina curica u prvom redu, nana joj se zahvali i spusti tijelo na sjedište a cekere obori ispred sebe. Izađe par stanica kasnije a za njom izađemo i ja i moja radoznalost. Kako izađem, tako nani Fehmi nazovem selam i ponudim joj pomoći sa cekerima. Fehma sa osmijehom uzvrati selam i pristade da mi pruži dva od svoja tri cekera.
Ne bješe daleko, par stotina metara od autobuske stanice, kuća u koju smo pošli. Nana me Fehma usput pitala odakle me zna, a ja rekao da nemam pojma, i da me jedino možda mogla viđati u busu. Ne spominjah da sam bio tu u hitnoj pomoći kada su je doveli i da sam čuo kako taksista sa doktoricom prepričava čitav događaj, a ne rekoh joj ni da sam joj povremeno znao spustiti marku u ispruženu ruku i sa halalom nastaviti svoj put. Odglumivši savršenog stranca, pomogao sam joj s kesama do kuće u koju smo pošli, otvorio kapiju i unio one cekere haman do ulaznih vrata.
Sarajevo (FOTO: Elma Nikšić/DOBARPORTAL)
Nana Fehma je živjela sama na prizemlju velike trospratne kuće farbane u bijelo, sa prelijepim travnjakom i par stabala jabuke zasađenim tu i tamo. Desno uz kuću velika otvorena garaža a u njoj bijesan auto kakav vjerovatno za života neću moći da priuštim. Kako uđosmo na kapiju, tako se na drugom spratu kuće otvoriše vrata, a na terasu uz kovanu ogradu izađe prelijepa djevojka zlatno plave kose. Gledala me sa čuđenjem pitajući se šta radim u njenoj avliji, ali je odmah zatim u mojim rukama vidjela kese i shvatila da pomažem nani Fehmi. Sa terase me pozdravila i ponudila sokom, a ja pristojno odbio i krenuo nazad svojim putem.
Nije bilo nikakve greške – bila je to djevojčica iz hitne pomoći, djevojčica koju je nana Fehma spasila od pasa one večeri na Pofalićima, sada izrasla u djevojku za kojom se okreće dobar dio naselja.
FOTO: Ilustracija (IZVOR: google)
Izađem na kapiju noseći na licu debeo osmijeh i suzne oči, kapiju zatvorim i krenem niz ulicu. Par kuća dalje, u avliji jedne uredne porodične kuće, parkiran sivi mercedes sa taksi znakom na krovu. Bješe to mercedes onog taksiste koji je one noći na Pofalićima nanu Fehmu odvezao u hitnu, a priču koja se tada sama razmotala u mojoj glavi, par dana kasnije mi je potvrdio taj isti taksista, vozeći me spletom okolnosti, iz jedne od malih sarajevskih kafana, nazad kući na Pofaliće.
Nakon tog luđačkog napada pasa, taksista, koji bješe komšija one curice, otišao i njenim roditeljima ispričao šta se i kako desilo. Roditelji zatim tražili da ih taksista odvede do nane Fehme, pronašli je na ulici i odvezli svojoj kući, pa joj ponudili prazan sprat na prizemlju da u njemu živi. Tu su je smjestili i od tada nana živi sa njima. Dok je bila u zdravlju, odbijala je da joj tek tako poklanjaju novac, pa je zauzvrat čistila i spremala njihovu kuću, uređivala avliju i svako malo odlazila u kupovinu. Koliko god oni insistirali i molili je da to ne radi, nana nije htjela da čuje ni riječ.
Njeno je lice vječito bivalo kupano suzama zahvalnosti, a njene ruke uvijek nalazile način da nešto urade, da nekim gestom pomognu i oduže se ljudima koji su joj ponudili novu priliku za život.
Nana Fehma je danas dobro i zdravo. Malo sporije hoda onih stotinjak metara od autobuske stanice do kuće i malo je više pogurena nego godina prije, ali u njoj još uvijek ima života i još joj se ozari lice kada joj neko u busu nazove selam.
Ljubitelji nogometa u Bosni i Hercegovini s nestrpljenjem očekuju početak nove premijerligaške sezone koja je planirana za prvi august. U iščekivanju elitnog ranga bh. nogometa, dobarportal.net donosi neobičnu ljubavnu priču golmana Sarajeva Vladana Kovačevića i njegove djevojke Sofije Đukić.
Oboje su rođeni u Banjoj Luci, gdje su se i upoznali 2015. godine na žurci zajedničkog prijatelja Emila. Njihov prvi poljubac desio se 13. maja 2015. godine.
“Za razliku od uobičajene simbolike broja 13, nama je taj datum tj. broj sretan. Tada je Vladan i odlučio da ga nosi na dresu”, priča Sofija Đukić za dobarportal.net.
Nakon toga, oboje su u istom periodu otišli od kuće, sa 16 godina.
“Ja sam se u septembru te godine preselila u Beograd kako bih završila IB program, a dva-tri mjeseca nakon mene je i Vladan otišao u Sarajevo, zbog nogometa”, kaže Sofija Đukić, koja sada studira menadžment na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu.
Dodaje da su samo četiri mjeseca proveli zajedno, kada su se viđali konstantno, a nakon toga vrlo rijetko te su do danas održavali vezu na daljinu.
“Možda je to što smo oboje u isto vrijeme otišli od svojih prijatelja i roditelja bila dobra stvar. Nikada nije manjkalo razumjevanja niti povjerenja, podržavali smo se međusobno i u svakom trenutku znali kako se onaj drugi osjeća. Uvečer nakon razgovora smo ostavljali Viber poziv pored jastuka, tako smo se osjećali bliže”, govori naša sagovornica.
Vladan nam je otkrio šta ga je posebno privuklo kod Sofije.
“Privukao me izgled, a na prvu su mi se svidjeli i stavovi i razmišljanje. Pored svega dobar je prijatelj i čovjek”, kaže Kovačević za dobarportal.net.
A uz smiješak odgovorio je i na pitanje “djevojka ili nogomet?”.
“Moje dvije ljubavi. Posvetio sam život nogometu, taj život sada gradimo zajedno i ljubav prema Sofiji je najveća”, ističe čuvar mreže aktuelnog prvaka Bosne i Hercegovine, koji u posljednje vrijeme uči o finansijama, čita, i slobodno vrijeme koristi da ode kući ili ga provodi na planini.
Sofija je u Sarajevu zavoljela ljude, mjesta i svakodnevnicu.
“Poznanstva nerijetko prerastu u draga prijateljstva. Nemoguće je ne vezati se za grad koji je toliko opjevan”, ističe zgodna Banjalučanka, koja je, kako kaže, najsretnija djevojka na svijetu.
Oduvijek je razumjela strast i ljubav prema klubu.
“O kojem adrenalinu i energiji govorim znaju svi koji na isti način vole klub. Sjećam se da sam u tom periodu bila ogorčena na takozvane tastatura navijače i one iz fotelje. Na proslavi titule Sarajeva nisam bila, vraćala sam se sa ispita i pratila u automobilu live prijenos na Instagramu. Vidjela sam da je atmosfera kao i uvijek bila fantastična. Ne mogu zamisliti kako se Vladan osjećao. Obilježili su njegov boravak u Sarajevu”, kaže Sofija koja dobru genetiku upotpunjuje treningom.
Vladan nam je objasinio i koliko je danas težak posao čuvara mreže.
“U modernom nogometu, golman se koristi kao 11 igrač, što je uveo, da tako kažem, Pep Guardiola, tako da je potrebno biti dobro kondicijski, tehnicki, taktički i naravno psihički spreman. Mislim da je dobro kretnje s loptom danas jednako bitno kao i tehnika kretanja bez lopte. Možda je to nešto što otežava sam posao golmana, ali svakako opravdano”, smatra golman Sarajeva koji idolizuje Edwina van der Sara, a trenutno mu se najviše dopada igra Davida de Gea.
Nada se da Sarajevo može napraviti iskorak na evropskoj sceni.
“Mnogo vjerujem u ovu generaciju. Svi priželjkujemo i uspjeh u Europi, radimo i odlučni smo u tome, vidjet ćemo sve kad istrčimo na teren”, govori čuvar mreže Bordo kluba kojem je najdraža utakmica pobjeda protiv Željezničara na Grbavici (0:3, april 2019.).
Kovačević, koji je prema podacima Transfermarkta, najvrijedniji igrač Premijer lige Bosne i Hercegovine sa tržnišnom vrijednošću od 900.000 eura raduje se ponovnom igranju i u državnom dresu.
“Trenutno jedva čekam da počnu treninzi i utakmice mlade reprezentacije BiH, a u budućnosti očekujem i ponovni poziv u A reprezentaciju BiH”, naglašava golman Sarajeva za čije su usluge zainteresirani mnogi klubovi.
Njegovu djevojku Sofiju upitali smo i da li zna šta je offside.
“To je ono kad date gol, radujete se, ali ga sudija poništi (ili napad) jer ste se nalazili u nedozvoljenoj poziciji? Znam neke koji žive tako. Znam i sudiju…”, kaže zanosna Banjalučanka kojoj je najdraža utakmica Sarajeva ona protiv Slobode na Koševu (3:0, august 2019.) kada je Vladan nosio kapitensku traku.
Djevojka golmana Sarajeva otkrila nam je i da je zaljubljenica u kineski jezik.
“Položila sam HSK 1 i HSK 2. U ovom trenutku sam posvećena drugim obavezama. Roditelji su mi u februaru ove godine obećali put u Kinu, kako bih usavršila jezik koliko je to moguće, međutim zbog koronavirusa, odložila sam taj put”, govori za kraj Sofija Đukić koja u budućnosti planira upisati master i doktorat te uporedo pokrenuti privatni biznis.
