Vernes Šero je medicinski tehničar u Službi hitne medicinske pomoći Javne ustanove Dom zdravlja Zenica.
U razgovoru za dobarportal.net govorio je o svom pozivu, iskustvima iz hitne pomoći, situacijama u kojima je pružao pomoć unesrećenima, odgovornosti i povjerenju koje pacijenti imaju u zdravstvene radnike, ali i o ljubavi prema poslu koji, kako ističe, vremenom postaje dio čovjeka.
Rad u Hitnoj pomoći nosi veliku odgovornost i svakodnevno suočavanje s ljudskim životima. Šta te je opredijelilo upravo za ovaj poziv?
Za ovaj poziv sam se opredijelio jer sam oduvijek imao potrebu da pomažem ljudima i budem tu kada im je najteže. Rad u hitnoj pomoći nosi veliku odgovornost, ali upravo ta odgovornost mi daje dodatnu motivaciju. Svaki dan je drugačiji i nikada ne znaš šta te čeka, ali osjećaj da si nekome pomogao, možda i spasio život, nešto je što se teško može opisati riječima. To je posao koji zahtijeva znanje, smirenost, empatiju i spremnost da u svakom trenutku daš svoj maksimum.
Iza tebe su situacije u kojima si pomagao ljudima i spašavao živote, često i mimo onoga što tvoj posao formalno zahtijeva. Postoji li intervencija ili događaj koji ćeš posebno pamtiti cijeli život?
Ipak, ne bih izdvajao samo jednu intervenciju. Svaki put kada uspijemo pomoći čovjeku, stabilizovati njegovo stanje i odvesti ga na sigurno, nosim to sa sobom. Posebno mi znače situacije kada nakon svega vidite zahvalnost u očima pacijenta ili njegove porodice. Tada shvatite zašto radite ovaj posao.
Kada se nađeš u situaciji u kojoj je nečiji život ugrožen, koliko su važni prisebnost, brzina reakcije i iskustvo?
Kada je nečiji život ugrožen, prisebnost, brzina reakcije i iskustvo su podjednako važni. U takvim trenucima nema prostora za paniku niti za nepotrebno razmišljanje – morate brzo procijeniti situaciju, prepoznati šta je prioritet i reagovati na pravi način. Svaka sekunda može biti značajna. Iskustvo tu igra veliku ulogu, jer vas kroz različite intervencije nauči da ostanete smireni i onda kada je situacija veoma stresna. Ali iskustvo samo po sebi nije dovoljno. Potrebno je stalno učiti, usavršavati svoje znanje i biti spreman na to da se svaka intervencija može razlikovati od prethodne. Kao medicinski tehničar u hitnoj pomoći, naučio sam da se u najtežim trenucima prvo moram osloniti na svoje znanje i procjenu, a zatim na tim s kojim radim. Najvažnije je da pacijent osjeti sigurnost i da cijeli tim djeluje kao jedno. Upravo kombinacija smirenosti, brze reakcije, znanja i iskustva često pravi razliku između ishoda koji možemo kontrolisati i onog koji ne možemo.
Koliko ti znači povjerenje koje ljudi imaju u tebe?
Povjerenje koje ljudi imaju u mene mi znači zaista mnogo. Kada vam čovjek u najtežem trenutku povjeri svoje zdravlje i život, to nije samo profesionalna odgovornost, već i velika ljudska obaveza. Posebno mi znači kada pacijent ili njegova porodica u meni prepoznaju nekoga kome mogu vjerovati i uz koga se osjećaju sigurnije. To povjerenje se ne dobija samo znanjem i titulom, već odnosom prema čovjeku, smirenošću i načinom na koji mu pristupite kada mu je najteže. Zbog toga se trudim da svakoj osobi pristupim onako kako bih želio da neko pristupi meni ili nekome meni bliskom. Povjerenje koje dobijem od ljudi za mene je jedno od najvećih priznanja za posao koji radim.
Jesi li se ikada našao u situaciji da si pomogao nekome potpuno slučajno, izvan radnog vremena, i shvatio koliko znanje koje imaš može napraviti razliku?
Jesam, čak štaviše, bezbroj puta sam se našao u takvim situacijama. Jedna od tih je saobraćajna nesreća koja nas je zadesila na putu ka Makarskoj, gdje smo prijatelj i ja uspjeli pružiti prvu pomoć majci i njenom djetetu te obavijestiti HMP, policiju i vatrogasce. Sreća je što smo imali dosta opreme s kojom smo mogli improvizovati i tako pomoći unesrećenima.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Moja očekivanja i planovi za budućnost prije svega su vezani za ovaj poziv, jer za mene hitna pomoć nikada nije bila samo posao. To je ljubav koja se gradi i njeguje cijeli život. Svaka intervencija, svaki pacijent i svaki trenutak u kojem nekome pomognete ostavi trag na vama i dodatno vas veže za ovaj poziv. Želim nastaviti učiti, usavršavati se i biti što bolji u onome što radim. Ali bez obzira na to gdje me život odvede i šta budućnost donese, jedno znam – kad si jednom hitnjak, uvijek si hitnjak. To nije samo uniforma koju obučeš na početku smjene, već dio tebe koji nosiš cijeli život. Volio bih svoje znanje i iskustvo jednog dana prenositi na mlađe kolege i ostaviti iza sebe nešto vrijedno. Jer ovaj posao možda počne kao zanimanje, ali vremenom postane dio čovjeka.
