Ema Jakubović je doktorica dentalne medicine, rođena 2000. godine. Stomatologiju je odabrala vrlo rano, jer je u toj profesiji prepoznala spoj medicine, preciznosti, rada s ljudima i kreativnosti. Studij je završila s izvanrednim akademskim rezultatima, za šta je nagrađena Srebrnom značkom Univerziteta u Sarajevu, Zlatnikom Grada Sarajeva i Plaketom Općine Vogošća. Tokom studija nastojala je da se razvija i izvan fakultetskih obaveza kroz brojne edukacije, kongrese i radionice iz oblasti stomatologije.
Diplomski rad bio je naučno-istraživačkog karaktera, a do sada je učestvovala i u izradi naučno-istraživačkih radova. Smatra da je važno neprestano učiti i usavršavati se, jer diploma jeste početak profesionalnog puta, a ne njegov kraj.
U razgovoru za dobarportal.net govorila je o značaju obrazovanja, položaju i potencijalu mladih, ravnoteži između profesionalnog i privatnog života, stereotipima s kojima se mlade žene susreću, ali i svojim planovima za budućnost i želji da svoje znanje i iskustvo gradi i doprinosi društvu u Bosni i Hercegovini.
Koliki je značaj formalnog ali i neformalnog obrazovanja?
Formalno obrazovanje je temelj svakog profesionalnog razvoja. Ono nam daje znanje, disciplinu i osnovu na kojoj kasnije gradimo svoju karijeru. Međutim, smatram da se jednako važne stvari često nauče upravo i izvan fakulteta, posebno u profesijama poput stomatologije. Nije dovoljno samo imati teorijsko znanje – potrebno je znati komunicirati s pacijentom, funkcionisati u timu i snaći se u različitim situacijama. Zato bih rekla da formalno obrazovanje daje temelj, a neformalno obrazovanje i životno iskustvo taj temelj nadograđuju.
Jesu li mladi svjesni svoje moći u društvu?
Mislim da mladi još uvijek nisu dovoljno svjesni svoje moći. Često zaboravljamo da upravo mi predstavljamo budućnost jednog društva i da svojim znanjem, stavovima, radom i angažmanom možemo uticati na promjene. Često čujem od mladih da se ništa ne može promijeniti, ali smatram da je upravo takav stav ono što nas najviše koči. Promjene ne moraju uvijek biti velike – ponekad počinju od jedne osobe koja odluči da bude aktivna, odgovorna i da svoje znanje iskoristi na pravi način. Na mladima svijet ostaje, ali mislim da nije dovoljno samo to ponavljati, već mladima treba dati priliku, prostor i povjerenje da taj svijet zaista oblikuju.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?
Najviše sam ponosna na to što sam, uprkos brojnim obavezama, uspjela pronaći balans između akademskog i profesionalnog razvoja i onoga što mi je privatno najvažnije – porodice, prijatelja i vremena za sebe. Naravno, ponosna sam na akademske rezultate i priznanja koja sam dobila, ali mi jednako znači činjenica da sam tokom studija pronašla vrijeme za edukacije, istraživački rad, organizaciju kongresa i radionica, a da pritom nisam zapostavila ljude koji su mi najveća podrška. Mislim da uspjeh nije samo ono što piše na diplomi ili priznanjima. Uspjeh je i ostati svoj, imati ljude kojima se možete vratiti nakon svih profesionalnih obaveza i sačuvati ono što vas čini sretnim.
Ima li naše društvo predrasude prema mladim, obrazovanim i lijepim djevojkama?
Smatram da ih ima, iako mislim da se društvo ipak mijenja i da su takve predrasude danas manje izražene nego ranije. Mislim da je posebno važno da mlade žene ne dozvole da ih takvi stereotipi definišu. Žena može istovremeno biti obrazovana, ambiciozna, njegovana, uspješna i imati bogat privatni život, odnosno jedno ne isključuje drugo.
Šta te čini sretnom?
Najviše me čine sretnom ljudi koje imam oko sebe. Kada vidim koliko su moji roditelji ponosni na mene i kada znam da imam njihovu podršku, to mi predstavlja jedno od najvećih životnih bogatstava. Sretnom me čine i porodica, prijatelji, putovanja, vrijeme provedeno s dragim ljudima i male svakodnevne stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo. A na profesionalnom planu, jedan od najljepših osjećaja je kada vidim zadovoljnog pacijenta, kada znam da sam nekome pomogla i da je zbog mene otišao kući s više samopouzdanja i osmijehom. Mislim da je upravo taj spoj privatnog zadovoljstva i osjećaja da svojim radom nekome činimo dobro ono što čovjeku daje pravi osjećaj ispunjenosti.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Moji planovi su prije svega nastavak stručnog usavršavanja, kako u kliničkom radu, tako i u naučno-istraživačkoj oblasti. Stomatologija je profesija u kojoj učenje zapravo nikada ne prestaje i želim nastaviti ulagati u svoje znanje i vještine. Voljela bih svoju budućnost graditi u Bosni i Hercegovini. Međutim, smatram da mladim, obrazovanim ljudima treba omogućiti realnu priliku da svoje znanje i potencijal ovdje pretvore u rad i rezultate. Posebno mislim da bi se trebala prepoznati i vrednovati posebna dostignuća mladih ljudi, uključujući dobitnike najviših akademskih priznanja kroz bolje mogućnosti za zaposlenje i profesionalni razvoj. Moja želja jeste da ostanem ovdje i da ono što sam naučila mogu vratiti društvu iz kojeg sam potekla. Ali vjerujem da za ostanak mladih nije dovoljna samo njihova želja, već su potrebni i uslovi u kojima mogu napredovati.
