Nejla Huseinspahić je specijalizantica dječije hirurgije u Kantonalnoj bolnici Zenica. Rođena je i odrasla u Zenici, gdje je završila Osnovnu školu „Musa Ćazim Ćatić“ i Drugu gimnaziju. Nakon toga upisala je Medicinski fakultet Univerziteta u Zenici, koji je uspješno završila.
Svoj profesionalni put započela je u Kantonalnoj bolnici Zenica, nedugo nakon odbrane diplomskog rada. Sa 24 godine počela je raditi kao doktorica medicine na Odjelu hirurgije, a nakon godinu dana dobila je specijalizaciju iz dječije hirurgije. Upravo tada počinje jedno od najvažnijih poglavlja njenog profesionalnog života, put ka tome da postane dječija hirurginja.
U razgovoru za Dobarportal.net govorila je o svom putu ka dječijoj hirurgiji, radu s najmlađim pacijentima, ljudima koji su joj bili podrška, ali i izazovima s kojima se susreće kao mlada žena u hirurgiji. Otkrila nam je i šta je danas najviše motiviše u poslu koji istinski voli.
Šta za tebe predstavlja medicina i odakle interes za hirurgiju?
Za mene medicina predstavlja mnogo više od profesije – ona je veliki dio mog života. Interes za hirurgiju javio se još od samog početka studija, ali prava želja i ljubav prema ovoj grani medicine probudile su se tokom prvih vježbi iz hirurgije na četvrtoj godini fakulteta. Tada sam shvatila da je upravo hirurgija put kojim želim ići.
Postoji li neki pacijent ili slučaj koji ti je posebno ostao u sjećanju i promijenio pogled na ovaj posao?
Teško mi je izdvojiti jednog pacijenta ili jedan slučaj koji mi je posebno ostao u sjećanju. Djeca su posebna priča i svako dijete sa sobom donese nešto jedinstveno. Njihova iskrenost, osmijeh i energija unesu posebnu radost već samim ulaskom u ambulantu. Svako dijete kojem uspijemo pomoći, a naročito kada ga spasimo od akutnog hirurškog stanja, za mene predstavlja posebnu sreću i podsjetnik na to zbog čega sam izabrala ovaj poziv.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?
Prvenstveno sam najviše ponosna na svoje roditelje i brata koji su bili tu uz mene tokom mog studiranja. Zatim sam posebno ponosna i zahvalna svojim kolegama i mentorima, dr. Amoru Mulahaliloviću i prim. dr. Azuru Jakiću. Pružili su mi ogromnu količinu znanja, iskustva i podrške te mi omogućili da svakodnevno učim i napredujem. Ovom prilikom želim im se i javno zahvaliti na povjerenju koje mi pružaju. Ponosna sam i na prijateljstva koja sam stekla na svom radnom mjestu. Posebno želim spomenuti diplomiranu medicinsku sestru Mersihu Zec, koja mi je pružila veliku podršku, kako u poslovnom tako i u privatnom životu. Veliku zahvalnost dugujem i svojim starijim kolegama koji mi pružaju priliku da asistiram tokom operativnih zahvata, ali i da, uz njihovu pomoć, nadzor i asistenciju, samostalno izvedem određene manje hirurške zahvate. Njihovo povjerenje daje mi ogroman vjetar u leđa i mnogo mi znači. Koliko god znanja ponesemo s fakulteta, smatram da su dobri i iskusni mentori neprocjenjivi. Medicina se uči iz knjiga, ali se hirurg postaje kroz praksu, iskustvo i rad uz ljude koji su spremni svoje znanje prenijeti mlađim kolegama.
Ima li naše društvo predrasude prema mladim obrazovanim i uspješnim djevojkama?
Nažalost, u našem društvu još uvijek postoje određene predrasude prema mladim i uspješnim ženama, a posebno prema ženama koje biraju profesije koje su se tradicionalno smatrale „muškim“. Trenutno sam jedina žena među hirurzima u Kantonalnoj bolnici Zenica i svakodnevno radim u muškom kolektivu. Od početka svog profesionalnog puta susretala sam se i s komentarima poput: „Hirurgija je za muškarce, to nije posao za ženu.“ Naravno, čast brojnim izuzecima i kolegama koji su mi od samog početka pružali podršku i posmatrali me isključivo kroz moj rad, trud i želju za učenjem. Vjerujem da se takve predrasude mogu mijenjati upravo rezultatima, znanjem i upornošću. Nadam se da će buduće generacije mladih doktorica koje izaberu hirurgiju imati još više podrške i da se neće susretati s predrasudama samo zato što su žene.
Šta te čini sretnom?
Sretnom me čine svaka uspješno završena operacija i brz oporavak pacijenta. Poseban je osjećaj vidjeti dijete koje je došlo bolesno i uplašeno kako nakon liječenja odlazi kući zdravo i nasmijano. Upravo su takvi trenuci najveća nagrada za sav trud, odricanje i vrijeme koje ovaj poziv zahtijeva.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Moj trenutni prioritet je da što više učim, usavršavam svoje znanje i vještine te izrastem u kvalitetnu dječiju hirurginju. Svjesna sam da je to dug put koji zahtijeva mnogo rada, strpljenja i kontinuiranog usavršavanja. Što se budućnosti tiče, imam mnogo profesionalnih i ličnih planova, ali vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme. Za sada želim učiti, napredovati i svakim danom biti bolja u poslu koji sam izabrala i koji istinski volim.
