Delaida Muminović po struci je softverska inženjerka, a po duši i interesovanjima mnogo toga što ne staje u jedno kratko predstavljanje. Pomalo je od svega – studentica master studija softverskog inženjerstva, voli trčati, planinariti i pisati. A kada je riječ o pisanju, pored članaka i blogova, piše i naučne radove.
Ističe kako je zanimljivo to što naučni radovi zahtijevaju strogu logiku, preciznost i strukturu, dok joj poezija daje potpunu slobodu, bez strogih pravila, pa voli reći da je upravo ta dva svijeta drže u ravnoteži.
Odakle interes za pisanje poezije?
Interes za pisanje oduvijek je postojao kao prirodan refleks na sve što se dešava oko mene. Malo zbog očuvanja zdravog razuma, malo zbog potrebe da ispunim svaki dio dana i stvorim osjećaj produktivnosti, a malo i iz potrebe da nahranim vlastiti ego i budem “jack of all trades”, ne ostavljajući mu prostor da formira nijednu lošu misao o meni. Svaki dan. Valjda je to i moj tihi bunt protiv ukalupljivanja. Ljudi iz IT svijeta često se posmatraju kroz prizmu struke, a pisanje je moj način da dokažem, prvenstveno sebi, da ne moramo stati u samo jednu definiciju i da možemo graditi višedimenzionalan identitet.
Šta za tebe predstavlja poezija?
Poezija je za mene sve – od cvijeta koji mi „zapne“ za oko dok šetam do jata ptica u rano proljeće. Sve što osjetim i vidim, svjesno i podsvjesno. Zapravo, to joj je izvor, prethodnik. Ona sama je prevodilac svega toga u nešto opipljivo. Sada bih dodala i korisno, mada ne znam koliko to „drži“. Mjesto je gdje ne moram biti racionalna i truditi se da me svi razumiju. Dovoljno je da s duše skinem ono što joj je teret, prije nego što se dan i život nastave u drugom smjeru. Kada se bavite nečim gdje svaki dan tražite greške, nesavršenosti i načine da nešto popravite, prirodno posegnete za mjestom gdje je haos, kojem je ljudski um sklon kada se pred njim nađe gomila misli, prihvaćen i baš kao takav savršen.
Odakle crpiš inspiraciju?
Inspiraciju crpim iz svojih osjećanja, iz priče uz kafu s prijateljicom, iz ljutnje koju osjetim nakon neke situacije pa izađem da trčim i „ispušem se“, a nakon toga riječi same, kao da prolaze krvotokom iz mozga do ruku, nalaze svoj put. Ima tekstova koje sam sedmicama smišljala kako da napišem i uobličim da sve bude „cakum-pakum“ te istraživala literaturu o tome. Ali, na kraju dana, najčitaniji tekstovi i oni kojima se uvijek vraćam jesu oni napisani za pet minuta, dok mi je vid bio zamagljen suzama – bilo od žalosti ili od radosti. Tu veliku ulogu imaju i trčanje i planinarenje. Pokret u prirodi, daleko od ekrana, djeluje kao prirodni filter. Stihovi mi se često slože baš u ritmu kojim se tog dana krećem, a kada stignem do vrha ili cilja, tekst je u glavi već praktično napisan.
Koja ti je pjesma najdraža i zašto?
Jedna meni bliska osoba kaže da ne voli slušati tužne pjesme jer je, naravski, rastuže. Kod mene to nije slučaj. Mislim da su najljepše pjesme upravo one koje ljudi karakterišu kao tužne. U njima vidim ljepotu i proces preobražaja, poput prelaska iz gusjenice u leptira. Ljubav i emocije nisu tu da budu statične. Primjera radi, ne možemo raspoznati dan od noći ako ne postoje te dvije suprotnosti, niti možemo prepoznati ljubav ako ne znamo šta je ravnodušnost. Tako ne mogu raspoznati ni zalazak sunca od njegovog izlaska, pa kada Čola kaže: „Dolazi noć, gasi se dan. A noću sve se čuje“, zbog tog poređenja dobijem trnce već u drugom stihu, a ne samo u trećem, gdje nastavlja: „Noćni sam čovjek, noćas i dovijek zbog tebe.“ Elem, volim tog čovjeka i sve što oživljava svojim glasom. A volim i tu očajnu stranu ljubavi s kojom i više nego suosjećam, to kada bi zbog nekoga „lupao ljudima na vrata, pjevao svima iz inata“, i na kraju ljutito: „Jesam rusvaj pravio jer… noć mi te duguje.“ Najlakše je ostati iskren, a najteže zadržati razum u toj atmosferi, koja je, doduše, i prirodna za pisanje.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?
Na dosljednost koju čuvam uprkos svim sporednim obavezama i aktivnostima kojima ispunjavam dane. Ovo je moj hobi i nešto što radim mimo profesije kako bih ispunila dušu. Kvantifikacija uspjeha u tom smislu mi ne odgovara, upravo zato što želim da to tako i ostane. Nije to nešto što želim da mi postane još jedna stavka na spisku obaveza. S obzirom na to da sam i previše okružena metrikama i rezultatima koji nam potvrđuju ili obaraju hipotezu, pa ili ponavljaj ili je ponovo dizajniraj… ovo nije prostor gdje dopuštam da uđu te evaluacije ili njihov uticaj i mislim da sam ponosna što uspijevam očuvati upravo to.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Dugoročno, voljela bih da se za nekoliko godina mogu osvrnuti na svoju platformu i svoje rane tekstove te vidjeti kako sam razmišljala danas. Želim voditi dnevnik svog života kroz metafore i analogije, čuvajući taj veo misterije baš onako kako volim. To je što se tiče pisanja, a kada je riječ o karijeri… mlada sam i još se pronalazim. Ko zna, možda sve te metafore i dnevnici jednog dana prerastu u fizičku zbirku ukoričenu na polici, ali trenutno mi je ovaj organski, digitalni dom sasvim dovoljan. Važno mi je samo da nastavim pisati iz prave potrebe, a ne iz navike. Iskoristiti emociju, a ne dopustiti da ona iskoristi i manipuliše mnom.
