Već 25 godina Neira Kabaš predano čuva i promoviše bogatu kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine kroz folklor. Rođena u Sarajevu ratne 1994. godine, cijeli život provela je u glavnom gradu, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje te Filozofski fakultet. Po struci je profesorica bosanskog i turskog jezika, a ljubav prema folkloru i njegovanju tradicije obilježila je njen životni i profesionalni put.
Kroz dugogodišnji angažman u Kulturno-umjetničkom društvu „Baščaršija“ stekla je bogato iskustvo kao igrač, voditelj djece, član vokalne grupe, sekretar društva i čuvar narodnih nošnji, dajući značajan doprinos očuvanju kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine.
Već 25 godina si dio folklorne scene. Šta za tebe predstavlja folklor?
Folklor sam počela igrati sa sedam godina. To je bila ljubav na prvi pogled i nikada nisam ni pomišljala da prestanem igrati, napravim pauzu ili nešto slično. Kako sam odrastala, tako je rasla i moja ljubav prema folkloru. Ono što je počelo kao dječiji hobi vrlo brzo je postalo mnogo više od toga. Danas, nakon 25 godina, definitivno mislim da je odluka da se upišem na folklor bila jedna od najboljih odluka u mom životu. Za mene folklor predstavlja mnogo više od igre, nastupa i lijepih narodnih nošnji. Folklor predstavlja njegovanje, čuvanje, prenošenje i predstavljanje narodne tradicije, ne samo igre i narodnih plesova već i pjesama, različitih muzičkih oblika, narodnih nošnji itd. Folklor također predstavlja druženje. Pružio mi je priliku da putujem i predstavljam svoju zemlju širom svijeta, da budem pravi ambasador Bosne i Hercegovine, i sve to na zabavan način. Ljudi s kojima idete na folklor postanu vaša porodica. Mislim da upravo zbog toga mnogi od nas ostanu u folkloru cijeli život. Nije rijedak slučaj ni da se među članovima rodi ljubav, sklapaju brakovi i rađaju djeca koja će nastaviti ono što su njihovi roditelji započeli. Upravo zbog toga sam svih ovih godina ostala aktivna i trudim se dati doprinos na različite načine.
Koje trenutke iz svoje folklorne karijere posebno pamtiš?
Kao i svaki folkloraš, i ja se najradije sjećam turneja. Mnoge zemlje koje sam posjetila ostale su mi u zaista lijepom sjećanju. Posebno bih izdvojila festival u Švicarskoj „RFI – Rencontres de Folklore Internationales de Fribourg“ 2019. godine te „15. Balkanski festival folklora“ u Izmiru 2021. godine. Zahvaljujući folkloru, imala sam priliku predstavljati Bosnu i Hercegovinu u mnogim državama, poput Italije, Francuske, Španije, Poljske, Slovačke, Švicarske, Turske i Ujedinjenih Arapskih Emirata, te u susjednim državama – Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Svaki izlazak na scenu, bilo gdje, predstavlja posebnu uspomenu. Od 2009. godine članica sam Kulturno-umjetničkog društva „Baščaršija“. Tokom godina imala sam priliku upoznati folklor iz različitih perspektiva – kao igrač, voditelj djece, član vokalne grupe, sekretar društva, a od 2021. godine i kroz rad s narodnim nošnjama. Razvijala sam se kao folkloraš i kao osoba kroz različite uloge koje su mi povjeravane. Mislim da me svaka od tih uloga oblikovala i zahvalna sam što sam imala takve prilike za razvoj.
Koliko je zahtjevno sačuvati autentične narodne nošnje i kakve izazove taj posao nosi?
Najveći izazov je očuvati postojeće stanje narodnih nošnji. Većina kulturno-umjetničkih društava trudi se da njihove nošnje budu originali ili vjerne replike. S obzirom na to da je život nekada bio dosta drugačiji, i odjeća koju mi danas nazivamo narodnim nošnjama bila je dosta drugačija. Koristili su se drugi materijali, posebna pažnja posvećivala se detaljima i izradi, sve se radilo ručno i po mjeri. Postojale su svečane nošnje, nošnje za svaki dan, odjeća za kuću, seoska i gradska nošnja. Za svaki odjevni predmet morate znati kako ga čuvati, kako ga prati, peglati i održavati. Zahtjevno je i traži mnogo znanja i vremena, ali kada nešto volite, ništa vam nije teško. Posebno sam ponosna na Katalog nošnji iz fundusa KUD-a „Baščaršija“, na kojem sam radila od prvog izdanja, a koji ćemo uskoro predstaviti u četvrtom izdanju pod istim imenom „Sve boje tradicije“.
Koliko su narodne nošnje važne za očuvanje kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine?
Narodne nošnje Bosne i Hercegovine veoma su posebne ako uzmemo u obzir bogatu i složenu strukturu stanovništva kroz historiju naše države. Narodne nošnje pričaju priču o historiji i razvoju Bosne i Hercegovine. Vidimo utjecaj i ostavštinu Osmanlija i Austro-Ugarske Monarhije. Razlikuju se seoske i gradske nošnje. Također, nošnje su se razlikovale i u zavisnosti od nacionalne i vjerske pripadnosti. Svaki kraj Bosne i Hercegovine imao je svoju specifičnu nošnju i mi zaista imamo čime da se ponosimo kada je riječ o raznolikosti. Svaka nošnja lijepa je na svoj način. Upravo poznavanjem i čuvanjem narodnih nošnji čuvamo našu tradiciju i naš kulturni identitet.
Koliko je važno da se, osim plesova i pjesama, prenosi i znanje o narodnoj nošnji i običajima?
Smatram da je veoma važno učiti o narodnim nošnjama i običajima te djecu od najranije dobi voditi u muzeje i učiti ih da se ponose svojom bogatom tradicijom. Voljela bih kada bi škole imale bolju saradnju s kulturno-umjetničkim društvima i, generalno, više pažnje posvećivale učenju o narodnim nošnjama. To je posebno važno u zemlji poput Bosne i Hercegovine jer bi nas to naučilo da se poštujemo i volimo, kao što su to naši preci radili. Uprkos razlikama, nošnje pokazuju brojne sličnosti, bez obzira na različitu nacionalnu i vjersku pripadnost.
Kako vidiš ulogu folklornih društava u vremenu kada se tradicionalne vrijednosti sve više suočavaju s modernim načinom života?
U vremenu kada djeca imaju veliki izbor sportova i drugih aktivnosti, nažalost, nije veliki broj djece koja će se odlučiti da igraju folklor. Danas roditelji uglavnom donose odluke i odlučuju o hobijima svoje djece. Zainteresiranost za upis na folklor varira od sezone do sezone i nije naročito velika, ali uvijek imate dovoljan broj djece za rad i nadam se da će tako i ostati. KUD „Baščaršija“ ponosi se svim svojim najmlađim članovima i nastojimo ih privoljeti da ostanu tu, da zaista zavole folklor i izrastu u ponosne ambasadore svoje zemlje. Čuvara tradicije uvijek je bilo i uvijek će ih biti. Najvažnije je da stalno učite, pokušavate poboljšati svoj rad i drugima pokažete da je to što radite zaista lijepo i važno. Članstvo u kulturno-umjetničkom društvu oblikuje vas na način na koji škola i porodica ne mogu. Pruža vam mnogo prilika za lični rast i izričaj. Nadam se da će u budućnosti to biti više priznato.
