Nadira Ćurulija ima 27 godina, odrasla je u Sarajevu i po struci je politologinja, ali za sebe radije kaže da je mirovnjakinja. Temama izgradnje mira, pomirenja i suočavanja s prošlošću bavi se od svoje 18. godine kroz različite projekte, poslove, edukacije i inicijative, preuzimajući pritom različite uloge. Kako ističe, drago joj je što se upravo te teme povezuju s njenim imenom.
U razgovoru za dobarportal.net govorila je o značaju mira, izgradnji povjerenja među mladima iz različitih etničkih i nacionalnih zajednica, ulozi Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO), aktivizmu mladih te svojim iskustvima, postignućima i planovima za budućnost.
Šta za tebe predstavlja mir?
Da bih rekla šta predstavlja, prvo ću krenuti od onoga što ne predstavlja, jer je to nešto što smo mnogo puta čuli, a to je odsustvo rata. Mislim da sam ja lično to prvi put kao definiciju mira čula još u srednjoj školi. Naime, kada kažemo da je to odsustvo rata, onda je to kao da gledamo mir kao period između ratova, koje ja želim da skroz izbijemo iz ljudske prirode. Za mene je mir stanje u kojem vladaju harmonija, saradnja i međusobno razumijevanje te ponajviše empatija. Moj mir nije Galtungov negativni mir, koji označava stanje bez konflikta, ali uz nastavak tenzija, već svijet pozitivnog mira u kojem svako ima priliku da živi sigurno. Također, mir ne posmatram kao luksuz, već smatram da bi trebao biti osnova svih naših života.
Koliko je danas teško graditi povjerenje među mladima iz različitih etničkih i nacionalnih zajednica i šta je ključno za prevazilaženje tih podjela?
Teško je graditi povjerenje između ljudi koji znaju mnogo jedni o drugima, a nikada se nisu upoznali. Zato je ključno upravo to: ljudski kontakt, najobičnije upoznavanje i prilika za saradnju između onih koji misle da je preko puta „drugi“. Na kraju dana, najčešće spoznaje dolaze iz toga da vaša urođena odrednica ne definiše vas do kraja te da mladi ljudi pogotovo imaju tendenciju da pronađu više zajedničkih stvari nego razlika, na koje se toliko konstantno fokusiramo. U tom ključnom aktu susreta bitno je i stvaranje sigurnog prostora u kojem je uredu otvoriti, kako kažemo, teške teme, ali za to su potrebni organizacija i voljnost kako mladih tako i onih koji bi taj susret organizovali, jer rijetko bi se takvo nešto desilo na običnoj turističkoj posjeti. Tako da bih rekla da je prevazilaženje nekih stvari o kojima smo slušali jako dugo jedan duži proces u kojem je potrebno uskladiti više komponenti kako bi on tekao.
Kakva su tvoja iskustva i koliki je značaj Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO)?
U Regionalnoj kancelariji za saradnju mladih (RYCO) radim sada već četiri godine, i ono što sam lično vidjela pokazuje da je značaj RYCO-a kao jedne međuvladine institucije na Zapadnom Balkanu iznimno bitan i pohvalan, kao mehanizam koji podržava šest vlada. Najviše me raduje kada gledam rezultate projekta „Superschools“, gdje dvije srednje škole unutar Zapadnog Balkana ostvaruju partnerstvo i implementiraju razmjenu: jednu sedmicu u jednoj zajednici, drugu u drugoj. Kroz taj projekat sam upoznala mnoge divne profesore i čula priče o transformaciji i profesora i učenika te njihovih ideja o „drugome“. Kada čujete da je neka mlada osoba kroz taj projekat prvi put proputovala izvan Bosne i Hercegovine, prvi put upoznala nekoga „drugačijeg“, kasnije ugostila tu osobu u svojoj rodnoj kući i doživjela mnoge druge divne stvari, osjetite kako taj isti susret, o kojem sam pričala u jednom od prethodnih pitanja, može stvarno da nas promijeni iz temelja i potakne jednu lijepu, nježnu emociju te prijateljstva koja na prvu nismo očekivali. Zbog toga mi je čast biti dio RYCO priče.
Jesu li mladi svjesni svoje moći u društvu?
Mislim da ljudi generalno nisu svjesni svoje moći, a pogotovo ne mladi, bar kada govorim u kontekstu Bosne i Hercegovine. Vjerujem da zbog našeg kompleksnog političkog sistema te stvarno prisutnog ejdžizma mladi ljudi bivaju brzo obeshrabreni, čak i kada imaju neku ideju za bolje sutra. To neko postojanje mentaliteta „šta ćeš bolan ti“ ograničava bilo kakve korake te čak stvara taj generalni pesimizam koji čujemo kada govorimo da se nešto ovdje kod nas ne može, samim tim aludirajući na to da, ako želite nešto bolje, idite vani. Vjerujem da su neka generalna svijest i edukacija o nadležnostima različitih nivoa i institucija potrebne kako bismo znali „na koja vrata kucati“, ali i da trebamo pokušati da bar mi koji jesmo mladi ili radimo s mladima širimo neku afirmirajuću poruku i dajemo vjetar u leđa da se pokuša, pa čak i ako taj pokušaj propadne, bar smo probali. Bilo da je riječ o ideji mijenjanja svijeta ili organizaciji thrift bazara u lokalnom naselju (nasumičan primjer), vjerujem da svako može sve pokušati i da trebamo biti malo deluzionalni u vezi sa svojom idejom i željom.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?
Da sam ovo pitanje dobila prije jednu ili dvije godine, vjerujem da bih rekla da sam ponosna na to što sam bila najbolja studentica u generaciji dok sam istovremeno bila jedna od rijetkih koja je radila u struci, ali mislim da je to zato što dolazim iz društvenih nauka, za koje stalno slušamo da se moramo boriti ako želimo da opstanemo, što je još jedna sjajna tema. Ipak, danas sam najviše ponosna na iskustvo podrške, afirmacije i validacije koje sam dobila za ovogodišnji Youth Activism Award, gdje sam dobila nagradu u kategoriji izgradnje mira. Prelijepo je držati nagradu u rukama, ali još posebnija od toga bila je svaka poruka koju sam dobila za vrijeme perioda glasanja i refleksija koju sam doživjela o svom radu. Dobijala sam poruke od ljudi s kojima radim danas, ljudi koji su me poznavali od početka mog aktivističkog puta te ljudi koji nikada najbolje nisu razumjeli čime se ja zapravo bavim, ali su viđali kontinuirani trud. Ta podrška i te riječi koje su mi bile upućene afirmisale su me u tome da ono što radim već zadnjih osam godina radim sa smislom i da zapravo doprinosim svrsi. Sama sam se gradila i mijenjala vremenom, ali taj proces me natjerao da pogledam unazad i shvatim da zapravo jesam doprinijela jednom jako teškom procesu, a to je izgradnja mira. Kada je nešto vaš posao, nemamo momenat da stanemo i pomislimo šta smo do sada uradili i postigli. Često sam se preispitivala da li radim dovoljno, ali sada bar mogu sebi priznati da ono što radim pušta svoje korijene, koje već sada mogu vidjeti kako se razvijaju, i na to sam ponosna.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Nekad se znam našaliti s kolegom da ću krenuti učiti pripremati kafe na aparatu, u slučaju da na Balkanu dođe do stanja apsolutnog pozitivnog mira pa ostanem bez posla. Iskreno rečeno, ako bi to bio razlog za gubitak posla u mojoj primarnoj oblasti, ne bih se bunila, ali, nažalost, mislim da će još dugo biti potrebe za radom na izgradnji mira. U isto vrijeme, želim reći da očekujem da će odnosi među zajednicama biti bolji. Bar mogu obećati da ću biti tu da radim na tome da budu. Tako da su moji planovi za budućnost nastaviti raditi na mirovnoj edukaciji i truditi se da mir postane norma, pa bar u našim svakodnevnim odnosima. Ako ne stignem izgraditi mir u cijelom svijetu, dozvoljavam sebi malo deluzije kao kraj ovog razgovora.
