Adna Peco dolazi iz Travnika i trenutno je doktorantica na City St George’s, University of London, gdje se u okviru Centra za kompresorsku tehnologiju bavi istraživanjem održivosti podmazivanja u industrijskim kompresorskim sistemima.
Ljubav prema mašinstvu razvila je još u djetinjstvu, kada ju je posebno zanimalo kako stvari funkcionišu i šta se krije unutar njih. Upravo su je znatiželja i želja za razumijevanjem načina na koji stvari rade usmjerile prema ovoj oblasti. Na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu tokom dodiplomskog studija opredijelila se za energetiku, dok je na master studiju odabrala procesno i okolinsko inženjerstvo, smjer koji povezuje dvije oblasti koje su je oduvijek zanimale, mašinstvo i hemiju.
Još tokom studija razmišljala je o nastavku akademskog obrazovanja i doktorskom studiju. Privlačila ju je mogućnost samostalnog provođenja eksperimenata, postavljanja pitanja i pronalaženja odgovora na probleme za koje rješenja nisu unaprijed poznata. Prekretnica u njenom akademskom putu dogodila se 2023. godine, kada je dobila priliku učestvovati na 13. međunarodnoj konferenciji o kompresorima i kompresorskim sistemima u Londonu. Tokom boravka upoznala je profesora Ahmeda Kovačevića, nakon čega joj je ponuđena prilika za doktorski studij u okviru Centra za kompresorsku tehnologiju.
Odluka o nastavku obrazovanja nije bila jednostavna jer je podrazumijevala izbor između započinjanja profesionalne karijere u industriji i stjecanja finansijske samostalnosti s jedne strane te daljnjeg akademskog usavršavanja s druge. Ipak, prevagnula je želja za učenjem i istraživanjem. Za Adnu doktorat ne predstavlja samo stjecanje akademske titule već i priliku za proširivanje znanja, profesionalni razvoj, upoznavanje novih sredina i lično sazrijevanje.
U razgovoru za dobarportal.net govorila je o svom naučnoistraživačkom radu, značaju održivog podmazivanja u industrijskim kompresorskim sistemima, mogućnostima smanjenja troškova i utjecaja industrije na okoliš, iskustvima studiranja i istraživanja u Velikoj Britaniji, izazovima s kojima se žene susreću u inženjerstvu te porukama mladima u Bosni i Hercegovini koji žele graditi karijeru u nauci.
Trenutno istražuješ degradaciju maziva u vijčanim kompresorima i mogućnosti primjene regeneriranih baznih ulja. Kako bi nekome ko nije iz tehničke struke objasnila značaj svog istraživanja i njegov potencijal za održiviju industriju?
Moj naučnoistraživački rad fokusiran je na održivost podmazivanja u uljno ubrizgavanim vijčanim kompresorima, s posebnim naglaskom na degradaciju maziva i njen utjecaj na rad i performanse kompresora. Da pojednostavim, kompresori su mašine koje sabijaju zrak i koriste se u brojnim industrijskim procesima. U kompresorima koje istražujem ulje ima nekoliko važnih funkcija: podmazuje pokretne dijelove, smanjuje unutrašnje propuštanje zraka i pomaže u odvođenju toplote. Međutim, ulje tokom rada ne zadržava uvijek isti kvalitet. Pod utjecajem temperature, vlage, mehaničkih opterećenja i hemijskih procesa njegova svojstva postepeno se mijenjaju, što može utjecati na efikasnost i pouzdanost kompresora. Kroz eksperimente proučavam kako se ta svojstva mijenjaju i kakva je njihova povezanost s performansama kompresora.
Poseban dio istraživanja obuhvata poređenje maziva proizvedenih od konvencionalnih i regeneriranih baznih ulja, odnosno baznih ulja dobijenih ponovnom preradom prethodno korištenih maziva. Želim istražiti u kojoj mjeri takva maziva mogu predstavljati održiviju alternativu, a da se pritom ne naruše zahtijevane tehničke performanse i pouzdanost opreme. Konačni cilj je doprinijeti efikasnijem korištenju maziva, produženju njihovog korisnog radnog vijeka kada to njihovo stanje dozvoljava te potencijalnom smanjenju količine otpadnih maziva i emisija CO₂.
Koliko tvoja istraživanja mogu doprinijeti efikasnijem održavanju industrijske opreme, smanjenju troškova i manjem utjecaju na okoliš? Koji bi konkretan rezultat svog rada voljela vidjeti u praksi?
U industriji se zamjena maziva često obavlja nakon unaprijed određenog broja radnih sati. Međutim, dva kompresora mogu raditi jednak broj sati, a da stanje njihovih maziva bude različito zbog temperature, vlage, opterećenja i drugih radnih uslova. U dosadašnjim eksperimentima pratila sam promjene svojstava maziva, uključujući viskoznost, oksidaciju i prisustvo vode, istovremeno prateći parametre rada kompresora, poput protoka zraka, snage i specifične potrošnje energije. Rezultati su pokazali da se određena svojstva maziva mogu mjerljivo promijeniti već tokom 40 sati rada.
Na osnovu eksperimentalnih podataka razvijam pristup kojim bi se promjene stanja maziva mogle povezati s performansama kompresora i kojim bi se, u budućnosti, te promjene mogle pouzdanije predviđati. Konkretan rezultat koji bih voljela vidjeti jeste model koji bi inženjerima pomogao da procijene kada je mazivo zaista potrebno zamijeniti, umjesto da se oslanjaju isključivo na unaprijed određene intervale zamjene. Time bi se mogla izbjeći nepotrebna zamjena još uvijek upotrebljivog ulja, smanjiti troškovi održavanja i količina otpada, uz očuvanje pouzdanosti opreme. Naravno, za praktičnu primjenu takvog modela potrebna su dodatna istraživanja i provjera njegove pouzdanosti.
Koliko se akademsko okruženje i pristup naučnoistraživačkom radu u Velikoj Britaniji razlikuju od iskustava koja si stekla tokom obrazovanja u Bosni i Hercegovini? Šta ti je taj prelazak donio na profesionalnom i ličnom planu?
Smatram da oba obrazovna sistema imaju svoje prednosti. Posebno sam zahvalna na kvalitetnoj teorijskoj osnovi koju sam stekla na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. To znanje mi je i danas od izuzetne koristi jer mi omogućava da lakše razumijem složene inženjerske probleme i pristupam njihovom rješavanju. S druge strane, ono što sam primijetila u Velikoj Britaniji jeste izraženiji naglasak na praktičnom učenju, laboratorijskim vježbama i studentskim projektima kroz koje studenti primjenjuju stečeno znanje. Vjerujem da je upravo kombinacija snažnih teorijskih temelja i praktičnog iskustva izuzetno važna za razvoj kvalitetnih inženjera. Meni je dolazak u London pružio priliku da svoje znanje dalje razvijam u međunarodno prepoznatom Centru za kompresorsku tehnologiju. Moje doktorsko istraživanje finansira industrijski konzorcij CERES, koji okuplja kompanije i akademske institucije iz različitih dijelova svijeta.
Kroz ovu saradnju učestvujem na stručnim sastancima, predstavljam rezultate eksperimenata, pripremam izvještaje i direktno razgovaram s predstavnicima kompanija. Njihova pitanja i komentari pomažu mi da sagledam probleme iz drugačijih perspektiva i usmjerim istraživanje prema stvarnim tehničkim izazovima. To mi je posebno važno jer smatram da naučnoistraživački rad ne treba imati samo akademski doprinos već i mogućnost praktične primjene. Voljela bih da se ovakav oblik saradnje snažnije razvija i u Bosni i Hercegovini. Smatram da bi domaće kompanije trebale više ulagati u istraživanja i mlade stručnjake. Takva ulaganja nisu samo trošak već dugoročna investicija u inovacije, razvoj tehnologije i konkurentnost naše privrede. Imamo mnogo sposobnih i obrazovanih mladih ljudi kojima je potrebno pružiti priliku da svoje znanje primijene i doprinesu razvoju vlastite zemlje. Na ličnom planu, život i studiranje u inostranstvu naučili su me samostalnosti, prilagođavanju i prihvatanju novih izazova. Nije uvijek jednostavno biti stranac u drugoj zemlji, ali mi je to iskustvo omogućilo da proširim svoje vidike i bolje upoznam vlastite sposobnosti.
Mašinstvo se još uvijek često doživljava kao pretežno muška oblast. Jesi li se tokom obrazovanja i istraživačkog rada susretala s predrasudama ili situacijama u kojima si osjećala da moraš dodatno dokazivati svoju stručnost?
Iskreno, s prvim predrasudama susrela sam se već kada sam porodici rekla da želim studirati mašinstvo. Njihova prva reakcija bila je: „Pa to je muški fakultet, muški posao.“ Međutim, nikada se nisam slagala s takvim razmišljanjem. Smatram da interesovanje, sposobnosti i želja za učenjem ne bi trebali biti ograničeni spolom. Tokom obrazovanja i istraživačkog rada dešavalo mi se da iznesem određenu ideju ili prijedlog koji ne dobije posebnu pažnju, ali da se o istoj stvari počne ozbiljno razgovarati kada je nešto kasnije iznese muški kolega. U takvim situacijama problem nije u tome što se neko ne slaže s vašim mišljenjem, nego u osjećaju da vaše mišljenje nije ni uzeto u razmatranje. Ipak, kroz rad, znanje i posvećenost uspjela sam izgraditi profesionalno povjerenje. Danas osjećam da se moje mišljenje uvažava.
Želim naglasiti i to da sam tokom svog akademskog puta upoznala mnogo kolega koji su me od samog početka podržavali i cijenili moj rad. Posebno me raduje što je tokom mog studiranja na Mašinskom fakultetu u Sarajevu bilo mnogo djevojaka zainteresovanih za inženjerstvo. U razgovorima s kolegama iz drugih zemalja često sam nailazila na iznenađenje zbog broja studentica na našem fakultetu, što me uvijek činilo ponosnom. Također, vjerujem da različiti načini razmišljanja, iskustva i perspektive predstavljaju prednost pri rješavanju složenih problema. Ne smatram da su žene superiornije od muškaraca niti obrnuto. Svako od nas može dati vrijedan doprinos, a kombinacija različitih pristupa može dovesti do kvalitetnijih i kreativnijih rješenja. Mislim da djevojke ne treba posebno nagovarati da upisuju mašinstvo, kao što ih ne treba ni odvraćati od toga. Potrebno im je pružiti slobodu izbora i jednake mogućnosti. Na kraju, niko ne bi trebao odustati od svojih interesovanja samo zato što neko drugi smatra da određeno zanimanje nije za njega.
Šta smatraš najvećim izazovima za žene koje žele graditi karijeru u nauci i tehničkim oblastima? Koliko su važni podrška mentora, prilike za međunarodno usavršavanje i veća vidljivost uspješnih naučnica?
Smatram da jedan od najvećih izazova predstavlja usklađivanje vlastitih ambicija s očekivanjima okoline. Žene se ponekad suočavaju s pretpostavkama o tome kako bi njihov profesionalni ili privatni život trebao izgledati, a takva očekivanja mogu utjecati na njihove odluke i samopouzdanje. Zbog toga vjerujem da su podrška mentora i pristup profesionalnim prilikama izuzetno važni. Dobar mentor ne prenosi samo znanje već podstiče samostalno razmišljanje, prepoznaje potencijal i pruža priliku da ga razvijemo. Jednako su značajne stipendije, stručni projekti i međunarodna saradnja jer mladim ljudima omogućavaju da upoznaju drugačije pristupe radu i prošire svoje mogućnosti.
Važna je i vidljivost žena koje su ostvarile uspješne karijere u nauci i inženjerstvu. Kada mlade djevojke vide žene koje vode istraživanja, razvijaju tehnologije ili upravljaju kompanijama, lakše mogu zamisliti sebe na sličnim pozicijama. Ipak, ne smatram da je cilj samo povećati broj žena u određenoj profesiji. Mnogo je važnije stvoriti okruženje u kojem svako ima priliku napredovati na osnovu svojih sposobnosti, znanja i rada. Voljela bih da buduće generacije djevojaka ne moraju razmišljati o tome da li je neka profesija „muška“ ili „ženska“, nego jednostavno o tome šta ih zanima i čime žele doprinijeti društvu.
Šta bi poručila mladima u Bosni i Hercegovini koji žele graditi karijeru u nauci, ali nisu sigurni imaju li dovoljno prilika da ostvare svoje ambicije? Gdje sebe vidiš nakon doktorata i na koji način bi voljela da tvoje znanje doprinese razvoju nauke i industrije?
Mladima u Bosni i Hercegovini poručila bih da budu znatiželjni, da postavljaju pitanja i da se ne boje pokušati, čak i kada nisu sigurni u ishod. Važno je tražiti prilike, prijavljivati se na stipendije, konferencije i stručne programe te ne odustajati samo zato što određeni cilj u početku izgleda teško ostvariv. Također, voljela bih da znaju da uspjeh ne dolazi uvijek pravolinijski. Postoje neuspjesi, pogrešne odluke i periodi kada preispitujemo sebe i svoje sposobnosti. To ne znači da nismo dovoljno dobri, već da su učenje i profesionalni razvoj procesi koji zahtijevaju vrijeme, strpljenje i upornost. Smatram da uspjeh ne podrazumijeva nužno odlazak u inostranstvo niti je akademska karijera jedini ispravan izbor. Svako treba pronaći put koji odgovara njegovim interesovanjima, mogućnostima i životnim ciljevima.
Što se tiče moje budućnosti, nakon završetka doktorata voljela bih steći iskustvo rada u industriji. Želim iz prve ruke upoznati način na koji kompanije funkcionišu, kako prepoznaju tehničke probleme, donose odluke i razvijaju rješenja koja se primjenjuju u stvarnim radnim uslovima. Smatram da bi mi takvo iskustvo omogućilo da postanem potpunija inženjerka i istraživačica koja razumije ne samo teoriju i eksperimente nego i praktične izazove primjene novih tehnologija. Istovremeno, voljela bih zadržati povezanost s akademskom zajednicom. Jedna od mojih dugoročnih želja jeste da stečeno znanje i iskustvo jednog dana prenosim novim generacijama inženjera i istraživača. Posebno bi me radovalo kada bih mogla pomoći mladim ljudima da razviju vlastite ideje, kritički razmišljaju i možda jednog dana postignu mnogo više nego što sam ja uspjela. Ne znam tačno gdje ću biti za deset godina, ali znam kakva stručnjakinja želim postati. Želim povezati teorijsko znanje, naučnoistraživački rad i praktično iskustvo, nastaviti učiti i doprinositi razvoju tehnologije. Voljela bih pritom ostati povezana s Bosnom i Hercegovinom i pronaći načine da dio stečenog znanja i iskustva jednog dana prenesem i u svoju zemlju. Na kraju, vjerujem da jedan od najvrijednijih doprinosa koje možemo ostaviti iza sebe nije samo ono što smo sami postigli već i znanje koje smo prenijeli drugima.
