Džana Hasić rođena je 22. 7. 2005. godine u Tuzli. Osnovnu školu završila je u Šerićima, malom mjestu u blizini Živinica, a potom Srednju medicinsku školu u Tuzli, gdje je bila predstavnica generacije. Nakon srednje škole upisala je Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli, gdje trenutno završava treću godinu studija medicine.
Pored medicine, bavi se i pisanjem. Autorica je dvije objavljene zbirke poezije, a ovih dana privodi kraju i svoju treću knjigu. U razgovoru za dobarportal.net govorila je o svom profesionalnom putu, ljubavi prema medicini i pisanju, važnosti prevencije i edukacije, ulozi savremene tehnologije u medicini, ali i planovima za budućnost.
Šta za tebe lično predstavlja medicina i šta te opredijelilo za ovaj poziv?
Iako sam odrasla u porodici inženjera i ekonomista, u kojoj su svi uključeni u porodični biznis koji uspješno traje već 17 godina, medicina je odmalena bila jedina oblast koja me istinski privlačila. Teško mi je pronaći pravi odgovor na pitanje šta me tačno opredijelilo za ovaj poziv. Mislim da se ljudi koji pronađu svoje mjesto u medicini jednostavno na neki način rode s tim osjećajem. Ja sebe nikada nisam mogla zamisliti u nekom drugom zanimanju. Od samog početka znala sam da želim biti ljekar. Za mene je medicina jedno od najsvetijih i najljepših zanimanja kojima se čovjek može baviti. Volim ljude i posebno me raduje pomisao da ću jednog dana biti među onima koji će nekome pomoći u onome što je najvažnije – da sačuva svoje zdravlje i život.
Koliko su danas važni prevencija i edukacija pacijenata i gdje vidiš najveći prostor za napredak?
Prevencija i edukacija su izuzetno važne, a smatram da nikada nismo dovoljno informisani kada je riječ o vlastitom zdravlju. Najveći prostor za napredak vidim upravo među mladima. Mislim da bi se mnogo više pažnje trebalo posvetiti njihovoj edukaciji, jer se pravovremenim informacijama i razgovorom mogu spriječiti brojne neželjene posljedice. O zdravlju nikada ne možemo razgovarati previše. Škole u tome imaju ogromnu ulogu. Nažalost, postoje mladi koji u svojim porodicama nemaju dovoljno informacija o važnim zdravstvenim temama. Danas su nam Google i ChatGPT dostupni gotovo svima i mogu biti veoma korisni, ali ne smijemo zaboraviti da oni ne mogu zamijeniti stručnost i iskustvo zdravstvenih radnika. Zbog toga smatram da bi upravo sistemska edukacija u školama trebala biti jedan od prioriteta.
Kako gledaš na ulogu savremene tehnologije u medicini i koliko ona mijenja način rada zdravstvenih radnika?
Savremena tehnologija je ogromna prednost za generacije koje odrastaju i razvijaju se u ovom vremenu. Zasigurno je pozitivno uticala na način na koji razumijemo i usvajamo gradivo, ali i na samo planiranje učenja. Umjetna inteligencija, kao i internet općenito, mogu biti izuzetno korisni ukoliko ih koristimo na pravi način. Međutim, smatram da tehnologija ne bi trebala potisnuti ljudski razum, iskustvo i sposobnost donošenja odluka. Posebno kada je riječ o zdravlju, tehnologija može biti pomoćno sredstvo, ali stručnost zdravstvenog radnika, njegov odnos prema pacijentu i kliničko iskustvo ne mogu se zamijeniti. Smatram da zdravstveni radnici i dalje trebaju biti glavni i najpouzdaniji izvor informacija o zdravlju.
Pored medicine, baviš se i pisanjem. Autorica si dvije knjige – o čemu je riječ i šta te inspiriralo da ih napišeš?
Zaista sam ponosna što sam autorica dvije knjige. Pisanje je moja druga velika ljubav, a obje knjige su zbirke poezije. Prvu knjigu objavila sam sa samo 15 godina. U njoj se uglavnom nalaze pjesme o porodici, ljubavi i prijateljstvu. Druga knjiga, koju sam objavila sa 18 godina, posvećena je mom, nažalost, prerano preminulom tetku Harisu Aliću i mojoj prijateljici Almini Alagić. Upravo su oni imali veliku ulogu u nastanku moje prve knjige – prepoznali su moj mali talenat, vjerovali u mene i zajedno sa mnom radili na njegovom razvijanju. Osjećala sam da im barem toliko dugujem. Zauvijek će ostati u mojim dovama i mislima. Inspiraciju pronalazim gotovo svuda – u ljudima, prirodi, vjeri i svakodnevnom životu. Veoma sam ambiciozna, a moje prijateljice me često opisuju kao hiperaktivnu, pa mi možda upravo ta energija pomaže da uskladim i završim sve što sebi zacrtam. Posebno me raduje što sam svu zaradu od obje knjige donirala u Dom za djecu bez roditeljskog staranja.
Šta te čini sretnom?
Možda najlakše, ali istovremeno i najljepše pitanje. Moji roditelji i brat, moja porodica i moje dvije najbolje prijateljice, Amina i Merima. Nikada se ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu što sam odrasla uz takve ljude. Šta god da napišem o njima, uvijek će biti premalo. Najjednostavnije je reći da ih neopisivo volim. Sreću i mir pronalazim u namazu, vjeri i sportu. To su stvari koje me vraćaju sebi i daju mi potrebnu ravnotežu.
Kakva su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Trenutno mi je najveći fokus da fakultet završim u roku, odaberem specijalizaciju te da objavim svoju treću knjigu. Imam i planove za određene edukacije u inostranstvu, ali o tome bih nešto više govorila kada za to dođe vrijeme. Preda mnom je još mnogo planova, ali trudim se da idem korak po korak. Radujem se svemu što dolazi.
