Iman Krupalija ima 22 godine i dolazi iz Sarajeva. Članica je Konjičkog kluba „Visoko“ od 2019. godine. Takmiči se u dvije discipline, daljinskom i preponskom jahanju, a ove godine nastupila je u sve tri zastupljene discipline u BiH i osvojila titulu državne prvakinje u daljinskom jahanju.
U razgovoru za dobarportal.net govorila je o svojoj ljubavi prema konjima, počecima i iskustvima u konjičkom sportu, benefitima jahanja, najdražim takmičarskim uspjesima te planovima za budućnost.
Odakle interes za jahanje?
Prvi put sam sjela na konja kada sam imala samo dvije godine. Tata me odveo kod svog druga Emina Muratovića. Emin me nakon toga trenirao dugi niz godina, prvo u Rakovici, a nakon toga u Konjičkom klubu „Pegasos“. Tu sam započela svoju takmičarsku karijeru 2015. godine. Svoje prve korake napravila sam u Pegasosu i baš zbog toga imam motivaciju i dan-danas. Moja prva ljubav je definitivno moja prva kobila Amani. Sa sigurnošću mogu reći da je sve krenulo od nje. To je kobila koja i dan-danas živi u Pegasosu. S njom sam ostvarila mnoge rezultate, ali uvijek mi je bilo bitnije da provodim vrijeme s njom. Četkala bih je satima i pokušavala naučiti trikove koje na kraju nikada nije savladala. Amani nije bila omiljena u klubu, ali za mene je bila najbolja i neponovljiva! Jahanje kao sport volim zato što daje priliku za partnerstvo sa živim bićem koje nije čovjek. Između ostalog, jahanje je jedini sport na svijetu u kojem se žene i muškarci takmiče ravnopravno u istoj kategoriji. Moram reći da više od sporta volim konje i uživam provodeći vrijeme s njima. Zahvalna sam na tome što sam imala priliku jahati i raditi s toliko divnih konja u svom životu, a ne mogu zamisliti šta me tek čeka.
Koji su to benefiti jahanja i kako popularizovati ovaj sport u BiH?
Prilikom jahanja konja oslobađaju se serotonin i endorfini. Jahanje ima veliki utjecaj na fizičko, ali i mentalno zdravlje. Sport vas uči strpljenju. Definitivno je to sport u kojem češće gubite i niste u mogućnosti biti plasirani svake sedmice. Mislim da je vrlo bitno biti svjestan i svakodnevnih malih pobjeda. Benefite jahanja možemo vidjeti kroz terapijsko jahanje i hipoterapiju. Konji imaju trodimenzionalni pokret koji pomaže djeci s teškoćama u razvoju, invaliditetom te različitim fizičkim i neurološkim problemima. Terapija s konjima znatno je učinkovita i drago mi je što sada imamo i novootvoreni centar za hipoterapiju i terapijsko jahanje u Lokvama. Popularizacija sporta u BiH jeste problem. Imamo dosta klubova koji su aktivni takmičari, ali mislim da zainteresovanost u Sarajevu opada. Moja želja jeste da imamo više ljudi koji su voljni dolaziti i pratiti takmičenja tokom čitave godine. Ulaz na takmičenja je uvijek besplatan, a publika je i više nego dobrodošla. U BiH trenutno imamo tri zastupljene discipline: dresurno, preponsko i daljinsko jahanje. Naša sezona počinje u aprilu i završava u novembru. Sigurna sam da svako može pronaći disciplinu koja će mu biti zanimljiva. Takmičenja su inače cjelodnevna i super su mjesto za jednodnevni izlet. Nadam se da ćemo u budućnosti imati više takmičara, turnira i zainteresovanih ljudi za konjički sport.
Kako izgleda tvoj trening i koje discipline su ti omiljene?
Treninzi za daljinsko jahanje (endurance) naporni su jer traže stalni kontinuitet s posebno isplaniranim trenažnim procesom. Treniram svaki dan, naravno, s više različitih konja. Treninzi zavise od perioda i vremenskih uslova. Zimi inače imamo lakši tempo, kada lagano uvodimo konje u sezonu. Prevencija povreda mi je uvijek na vrhu liste, zato se trudim imati dobru bazu sa svojim konjima. Trudim se da treninzi uvijek budu detaljno isplanirani s jasnim ciljem. Naravno, opet kažem, ne smijemo zaboraviti da su konji živa bića i da i oni mogu imati svoje loše dane. Zato je bitno biti fleksibilan i znati se prilagoditi situaciji. Bitno je napomenuti da je svaki konj različit i da mora imati individualni pristup. Trudim se da svemu pristupim sa 110% svoje pažnje i energije. Ono što me motiviše svaki dan jeste koliko zapravo još toga imam da naučim i otkrijem.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjoj karijeri?
Titula državne prvakinje mi je stvarno kruna 2026. godine. Dokazala sam da se trud i rad uvijek isplate, a šlag na tortu bio je trofej za Best Condition koji je dobila moja kobila Kana. Također, prva trka s mojim konjem Sansalom bila je trenutak za pamćenje. Trka je bila na 80 km i penjali smo se na 1.000 metara nadmorske visine. Sansal i ja osvojili smo zlato, a Sansal je također dobio trofej za Best Condition. Mislim da sam najsretnija kada moj konj dobije nagradu za Best Condition jer je to stvarno dodatni vjetar u leđa. Što se tiče preponskog jahanja, najdraža medalja mi je s preponskog turnira „Basquil Challenge 2018“. Napravila sam veliku grešku u baražu pred zadnju preponu i ona me koštala prvog mjesta. Sjećam se da sam bila toliko ljuta na samu sebe i da mi je Emin rekao da mogu nastaviti da se ljutim ili da ovo gledam kao školu. Stvarno više nikada nisam napravila istu grešku, hahaha.
Možeš li se prisjetiti neke zanimljive anegdote koja se veže za jahanje, konje… ?
Medalja koje se rado sjećam jeste zlato u kategoriji mladih konja (dresurno jahanje) s grlom El-Zilal Mansour. Nekoliko dana prije turnira povrijedila sam koljeno. Povreda je bila poprilično ozbiljna i na dan takmičenja došla sam sa štakama jer nisam htjela povući start. Bilo je toliko loše da su mi četiri čovjeka pomagala da se popnem na konja. Ušla sam u arenu i dala sve od sebe, ali sjećam se da me koljeno užasno boljelo kada sam izlazila po završetku nastupa. Na kraju takmičenja objavili su da smo moj konj i ja osvojili prvo mjesto, a ja prosto nisam mogla vjerovati. Najdraža takmičenja bila su mi u KK „Hidalgo“. Imali smo dvodnevne turnire iz dresurnog i preponskog jahanja. Raja iz KK „Hidalgo“ uvijek je bila nasmijana i stvarno su davali sve od sebe da sve bude kako treba, a moj klub bi se uvijek vratio s punom torbom medalja.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Čitav život sam provela s konjima. Od malih nogu sanjam da se takmičim internacionalno, a taj san više nije tako daleko. Moj prvi cilj je da završim trku na 100 km sa svojim konjem. Nakon toga želim nastaviti nastupati na internacionalnoj sceni. Moja očekivanja za iduću sezonu su da imamo više takmičenja. Planirana je i prva internacionalna trka u BiH. Nadamo se da će se ideja realizovati jer će to stvarno biti spektakl. Trka tog tipa bit će prva ikada u historiji Bosne i Hercegovine.
