Asija Koljenović rođena je 17. juna 2007. godine u Beranama, a danas živi u Gusinju. Poezijom se bavi od svoje 11. godine, a ljubav prema pisanju s vremenom je prerasla u važan dio njenog života. Autorica je zbirke pjesama „Zrnce ljubavi“, kroz koju izražava svoje emocije, razmišljanja i pogled na svijet, a osim književnosti, svoju kreativnost izražava i kroz glumu.
Osnovno obrazovanje završila je u rodnom mjestu, dok je srednju školu u Plavu završila na smjeru zdravstveni tehničar, s odličnim uspjehom. Ove godine upisala je Fakultet političkih nauka, smjer socijalni rad i socijalna politika, vođena željom da svojim riječima i djelima doprinosi društvu.
Šta za tebe predstavlja poezija i odakle ljubav prema pisanoj riječi?
Poezija za mene nije samo književna forma, već način života. Ona je prostor u kojem čovjek može biti potpuno iskren prema sebi. Ljubav prema pisanoj riječi rodila se još u djetinjstvu, kada sam shvatila da postoje osjećaji koje nije moguće izraziti običnim razgovorom. U stihovima sam pronašla slobodu da govorim o ljubavi, boli, sreći, prolaznosti i nadi.
O čemu najviše pišeš i šta te inspiriše?
Moja poezija najčešće govori o čovjeku i njegovom unutrašnjem svijetu. Pišem o ljubavi, porodici, zavičaju, prirodi, prolaznosti vremena, prijateljstvu i vrijednostima koje danas često ostaju u sjeni užurbanog života. Inspiraciju pronalazim u svakodnevnim trenucima, razgovorima, ljudima koje srećem, ali i u tišini.
Baviš se i glumom. Postoji li uloga koja te posebno promijenila ili naučila nečemu važnom?
Gluma i poezija međusobno se nadopunjuju. Svaka uloga naučila me je da svijet posmatram iz ugla nekog drugog čovjeka. Posebno iskustvo za mene bile su predstava „Romeo i Julija“ i film „Elma i vrh igle“. Kroz glumu sam naučila koliko su empatija, odgovornost i timski rad važni. Ona me je ohrabrila da izađem iz svoje zone komfora i pokazala mi da umjetnost može biti snažno sredstvo za prenošenje poruka i emocija.
Ima li naše društvo predrasude prema mladim, obrazovanim, uspješnim i lijepim djevojkama?
Nažalost, mislim da predrasude i dalje postoje. Često se uspjeh mladih ljudi ne posmatra kroz njihov trud i rad, već kroz različite pretpostavke. Posebno djevojke nerijetko moraju dokazivati da iza njihovih rezultata stoje znanje, odricanje i upornost. Ipak, vjerujem da se kvalitet uvijek prepozna. Smatram da mladi trebaju ostati dosljedni sebi i da ne dozvole da ih tuđa mišljenja obeshrabre.
Šta te čini sretnom?
Sreću pronalazim u malim stvarima. To su trenuci provedeni s porodicom, mir koji osjećam dok pišem, osmijeh dragih ljudi i osjećaj da sam nekome svojim riječima uljepšala dan. Sretnom me čini i svaki novi stih koji nastane iz iskrene emocije, kao i svaki susret s čitaocima koji u mojim pjesmama pronađu dio sebe. Vjerujem da je prava sreća u zahvalnosti za ono što imamo.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Prije svega želim uspješno završiti studije na Fakultetu političkih nauka i stečeno znanje jednog dana iskoristiti kako bih pomagala ljudima kojima je pomoć potrebna. Istovremeno želim nastaviti pisati, objavljivati nove zbirke poezije i razvijati se kao književnica. Voljela bih da se i dalje bavim glumom kada se za to ukaže prilika. Moj cilj nije samo lični uspjeh, već da kroz umjetnost i svoj budući poziv ostavim pozitivan trag u društvu te podstaknem mlade da vjeruju u svoje snove i nikada ne odustaju od njih.
