More
    HomeDRUŠTVOKOLUMNA, ADNAN BRATIĆ: Čiji životi vrijede?

    KOLUMNA, ADNAN BRATIĆ: Čiji životi vrijede?

    Ovaj tekst napisan je povodom nedavnog slučaja policijske brutalnosti u Mostaru. Posvećen je svim žrtvama sistemskog maltretiranja.

     

     

    Teško je u minijaturnom Pripjatu, selendri uništenoj bombama i mecima, u kojoj geleri nisu ni jeftinim cementom popunjeni a budžet za malter je otišao u džepove velikana, biti privržen nekome, povjeriti se komšiji ili osobi koju smatramo prijateljima. Štoviše, ni porodica nije svetinja; često se raspada usred krvnih sukoba i klanja nalik ratnim. Među nama bodljikave žice brzo postaju električne, ali nikad ni da se – u trideset godina koliko se pozdravljamo pištoljima i čakijama – ogradimo zidovima potpuno da nešto ne zatreba. Ali, navikli smo, koliko god pljuvali po gradu nekadašnje ljubavi, na nered.

    Okidač za bosansku revoluciju

    Nadao sam se i prije da će nam trebati okidač za bosansku revoluciju – nešto šta će nas sve, već višestruko podijeljene, ujediniti protiv stranačke hidre u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti. Sitne promjene bilo je naivno očekivati poslije izbora, kada su se etnos i malograđanstvo obogatili na praznoj retorici i suzama zaslijepljenih i sebi priuštili džipove i luksuzna jela, ostavljajući (nekad doslovne) mrvice za humanitarce i sirote. A nekima se valjalo i snaći. Šta smo u pandemiji napokon prihvatili jeste koliko nesposobnih ljudi vrši iznimno važne funkcije u vijećima, školama, ministarstvima, bolnicama, te i zaštiti ljudi i sprovođenju reda. Većinom ličnosti s kompleksima i djelomičnim obrazovanjem i spoznajom svijeta van svojih sredina, privilegiju daju partijskim poslodavaocima a pritišću niže-rangirane po društvenoj skali da se pokoravaju apsurdnim pravilnicima koji ne mare za ljudsko postojanje, samo kad ih stignu uhvatiti u nedjelu, u sopstvenim frustracijama. (Samo) određenima su, izgleda, obavezna sva postojeća pravila važeća za sve stanovnike nasumične regije – promjenjivim ciframa, titulama i imenima, nasumičnim nesretnicima pod palicom ili šakom.

    Youtube screenshot za potrebe teksta (IZVOR: Youtube)

    Vječni tupi (tro)ugao

    Tako je slučaj prošlosedmičnog mostarskog premlaćivanja za vikend, od strane dvojice upitnih čuvara još opskurnijeg zakona zbog izostanka za vrijeme policijskog sata – tačnije, obitavanje u susjednoj zgradi koje se, koliko-toliko, moglo izbjeći razumnim razgovorom – samo vrh ledenog brijega pri diskursu o brutalnosti redovnika, a u kontekstu hercegovačke kasabe i samo prozorčić u južnjački državni kriminal i štićenike mu nemoralne. Od vrha do dna ljestvice korupcije, konekcija i inkompetentnosti, svaki šav Frankensteinovog čudovišta zvanog Bosna i Hercegovina, a pogotovo Ustav zemlje koju uređuje, hrđavim nožem režu njihovi tvorci. Možda nas je ovo, bez obzira na žrtvu u pitanju i šovinizam genetike ustanovljenom u ex-Yu društvu, moglo podstaknuti na pravi preokret vanrednog stanja i udruživanje u borbu protiv sistema kojem smo grijehe do sad prešućivali. Kao što su se u istim razjedinjenim državicama izvukli mnogobrojni pokreti sa nazivima po šablonu (imenska riječ) Lives Matter i dobijajući podršku od demografskih grupacija kao što su Afroamerikanci, LGBTQ+ populacija i čak u mučnom zapletu zapadnjačke horor-priče i “plavih uniformi”, i mi bismo smo bili sposobni da se za građanska prava i pravdu napokon izborimo. No, kao sve velike ideje, ostaju samo puste misli i apstrakcije u glavicama bez ikakvog fokusa, gdje će se fitilji brzo ugasiti prije nego što se išta bitno desi. Pobune se u sopstvenoj konfuziji oko cilja i plana guše. I tenzije nametnutog etnosa i orgijanje s nacističkim uzvicima i deklaracijama rata na druge grupe uništile su nadu na protestima protiv nasilja. Otkrilo nam je samo jednu stvar divljanje navijača – mentaliteti Južnih Slavena sve će skrvnariti, a iz vječnog tupog (tro)ugla zamračenog ideologijom svjetlost neće proviriti van. Sunce samo sija na visoke ćelave glavice odbijajući zrake u oči siromaha; zaslijepljene će ih izjesti krvoločni psi nabildanih ličnosti u odijelima koje ne zanimaju geni niti jezici na kojima se mole, a bez odgovora im postavljaju pitanje “Čiji to životi ovdje vrijede?”.

     

    O AUTORU: Adnan Bratić student je Engleskog jezika i književnosti na Fakultetu humanističkih nauka, Univerzitet “Džemal Bijedić” u Mostaru. Bratić je saradnik i web portala “Preokret”.

    Must Read

    spot_img