Iman Mekić je mlada djevojka koja je nakon završetka Srednje medicinske škole Sarajevo, smjer medicinska sestra-tehničar, svoje obrazovanje nastavila na Medicinskom fakultetu Univerziteta School of Science and Technology (SSST). Već četiri godine aktivni je volonter Crvenog križa Općine Ilidža, gdje je kroz volontiranje stekla brojne certifikate iz prve pomoći (ALS i BLS), učestvovala na konferenciji LCOY 2026 te predstavila projekat svog križa u sklopu Fonda Carice Schocken na temu „Osnaživanje mladih u klimatskim akcijama“.
Za svoj predani angažman nagrađena je priznanjem povodom Dana volontera za promociju humanih vrijednosti, kao i priznanjem „Alma Suljić“ za volontera 2025. godine, na koje je posebno ponosna.
Odakle interes za aktivizam?
Oduvijek sam htjela da se bavim aktivizmom. Izabrala sam Crveni križ sasvim spontano. Predložile su mi drugarice, a u srednjoj školi bio je i poziv od strane profesorica za učlanjenje. Smatrala sam da aktivizam i profesija kojom se planiram baviti (medicina) trebaju biti uvezani i bila sam u pravu, jer sam se pronašla u tome i to mi je bila jedna od prekretnica u životu.
Šta za tebe predstavlja volontiranje?
Meni je volontiranje promijenilo život, a to nisam ni sama očekivala. Volontiranje u Crvenom križu me oblikovalo kao osobu, natjeralo me da izađem iz svoje komfor zone više puta kada je u pitanju upoznavanje novih ljudi, tako da više nemam problem s tim. Usadilo je u mene one najbitnije i najljepše principe, a pored toga pružilo mi znanje koje vjerovatno ne bih imala priliku naučiti negdje drugo. Također, imala sam priliku upoznati nove ljude iz različitih gradova i država.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem djelovanju?
Ponosna sam na to koliko sam prvenstveno sazrijela kao ličnost, što sam stekla znanje, prijateljstva i disciplinu. Najviše sam ponosna što vidim da se moj trud i rad počeo prepoznavati, da me ljudi cijene i pamte. Jer, kada sam počela volontirati i baviti se aktivizmom, nikada nisam očekivala da će me ljudi početi pamtiti i cijeniti zbog toga, jer sam ovo od početka radila čisto iz ljubavi i još uvijek je tako.
Jesu li mladi svjesni svoje moći u društvu?
Nisu, i to, ako mogu ovako reći, me jako iritira. Dosta mladih misli da nema poente pričati o problemima našeg društva, jer, eto, šta mi tu možemo, nema poente, ništa se neće promijeniti. Ne može se desiti promjena preko noći. Za promjenu trebaju trud i vrijeme, treba biti uporan, a mi kao društvo kaskamo u tome, pa je najlakše šutjeti i ignorisati probleme koje imamo kao kolektiv. Promjena počinje u nama. Samo kroz vlastite primjere možemo biti pokretač neke promjene, a na nama mladima ostaje da to radimo, da mijenjamo naše društvo za bolje sutra.
Ima li naše društvo predrasude prema mladim, obrazovanim i lijepim djevojkama?
Smatram da i danas postoje predrasude. Dosta ljudi misli da djevojka, ako je lijepa i mlada, nije dovoljno kompetentna i sposobna. Kao da je biti obrazovana, mlada i lijepa totalno nemoguća kombinacija. Takve predrasude trebamo kao društvo ostaviti u prošlom vijeku, jer je, po meni, savršena kombinacija lijepa i obrazovana djevojka, a hvala Bogu, takvih djevojaka ima mnogo i ja ih lično poznajem. Ipak, u društvu se po tom pitanju zaista vide promjene, jer žene i djevojke nastavljaju razbijati takve predrasude.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Ako Bog da, moj glavni plan jeste da završim medicinu i postanem doktorica. To je moj glavni cilj, jer je to jedini način da se odužim svojim roditeljima koji su žrtvovali sve da bi meni obezbijedili sve u životu što imam. Također planiram nastaviti volontirati u Crvenom križu. Voljela bih dobiti priliku da završim certifikaciju iz prve pomoći kako bih mogla biti sudija na takmičenjima iz prve pomoći i time upotpuniti svoje znanje iz ove oblasti. Nakon fakulteta voljela bih biti specijalista urgentne medicine ili ginekologije i akušerstva, jer se baš vidim u tim granama. Za kraj, najviše bih voljela da se moj rad i trud primijete, ali ne zbog vlastite promocije, već da bi mladi vidjeli šta znači biti volonter, ne samo Crvenog križa nego bilo koje neprofitne humanitarne organizacije, koliko to zapravo znači našem društvu, jer u takvim okruženjima čovjek nauči one najbitnije stvari – humanost i ljubav prema čovjeku.
