Violinista i kompozitor, Benjamin Ribić, završio je Osnovnu muzičku školu u Travniku, Srednju muzičku školu u Zenici, a akademsko zvanje stekao je na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Član je najpoznatije svjetske izdavačke kuće u domenu notnih publikacija, „Universal Edition“. Prva publikacija objavljena za prestižnu kuću je “Confession”(“Ispovijest”) za klavir solo.

U razgovoru za dobarportal.net otkriva kako je muzika uticala na njegov život i profesionalni razvoj, ali i o budućim ostvarenjima, planovima i željama.

Benjamin Ribić (FOTO: Darko Kovačević)

Nije nepoznato da klasična muzika u Bosni i Hercegovini  nije mnogo zastupljena, mislite li da se svijest mladih razvija kada je riječ o kvalitetnoj muzici, i je li to uopšte moguće u poplavi popularne “trash” muzike?

Mislim da je to nešto što se nosi iz kuće, kao što naučite svezati pertle ili reći „dobar dan!“, tako da uopšte svijest, ne o umjetnosti, već o kvalitetu je nešto što je veoma diskutabilno u današnjem vremenu. Mene posebno raduje kad vidim nove generacije koje ulaze u svijet muzike i počinju sa svojim životnim proučavanjem i istraživanjem prostranstava koja termin muzika nosi sa sobom. Kulturni krugovi u današnjici, na našim prostorima, nisu ništa nego sekte koje okupljaju svoje pripadnike, odgajaju ih i pokušavaju da se odupru tome što tzv. „trash“ muzika nameće u društvu, no, umjetnost uvijek pronađe način da dođe do konzumenata.

Koliko je Muzička akademija uticala na Vaš profesionalni i akademski razvoj, i vidite li se u dogledno vrijeme kao univerzitetski profesor, ili su Vaša interesovanja drugačija?

Muzička akademija Univerziteta u Istočnom Sarajevu je ustanova koja mi je dala i daje, još uvijek, najviše znanja u oblasti muzike i muzičkog izvođaštva i na taj način mi daje neophodnu „opremu“ za budućnost iako, individualan rad na samom sebi je proces koji traje i dok ste u kafiću, u šetnji, u vožnji itd. Stoga, važan je i vaš individualni pristup materiji i problematici, a naravno da mi je cilj i želja jednog dana imati svoju klasu i studente kojima ću ostaviti ono što sam ja naučio kroz svoj rad i kojima ću prenijeti svoju misao i znanje o muzici.

Nerijetko navodite da je “muzika umjetnost koja ne poznaje granice”, mislite li da ćete u jednom trenutku osjetiti da ne treba da otkrivate dalje, i da ste našli vlastitu nit u kojoj ćete se razvijati i koju ćete njegovati?

Mislim da se taj trenutak neće desiti nikad jer moj cilj je zadržati status studenta i učenika kroz cijeli život. Neophodno je uvijek biti otvoren za drugo mišljenje i nove ideje, kao što se to javlja u tehnologiji danas, isto se dešava i sa muzikom; stalan napredak, nove mogućnosti i otkrića.

Koji nastup biste izdvojili kao prekretnicu, odnosno moment kad ste shvatili da je muzika definitivno Vaš put?

Da će muzika postati moj život, shvatio sam onog trenutka kad sam uzeo violinu u ruke. Svaki novi koncert je kao vremeplov koji mi vrati sjećanje na tog dječaka koji je sa svojom violinom krenuo osvojiti svijet i, 15 godina kasnije, dobro mu ide.

Smatrate li da Vas je okruženje u kom ste se školovali kao muzičar usporavalo, i da li biste da ste rođeni negdje drugo, ostvarili još veći uspjeh?

Uspjeh je relativna stvar. Uspjeh je biti zdrav i živ u današnjem vremenu i još ako imate tu privilegiju da život posvetite nekoj umjetničkoj oblasti i aktivno djelujete na tom polju, to je ostvaren život, za mene. Možda bih imao malo više mogućnosti, poštovanja i razumijevanja ali niko ne zna šta nosi dan, šta nosi noć. Čovjek nije stablo, čovjek se kreće, možda i ja već sutra budem negdje drugo, nikad se ne zna.

Benjamin Ribić (FOTO: Darko Kovačević)

Gdje pronalazite inspiraciju, i šta Vas najviše motiviše za rad i vježbanje, kao i komponovanje?

Najveću inspiraciju ustvari pronalazim u samoj muzici. Muzika je ogromno prostranstvo i daje toliko puno materijala za istraživanje. Inspiracija se krije i u svakom momentu svakodnevnice i život koji živimo u 21. vijeku je izvor iz kojeg se uvijek može zagrabiti.

Šta biste iz sadašnje perspektive rekli Benjaminu koji je imao deset godina i ostvarivao prve nastupe, da li biste išta promijenili?

Poručio bih mu da vjeruje u sebe i u svaku svoju ideju jer za velike stvari treba vremena te da je čast i dostojanstvo uvijek na prvom, a ego na zadnjem mjestu.

Vidite li sebe u inostranstvu u budućnosti, ili ipak planirate ostati na našim prostorima?

Otići ću tamo gdje me život i muzika odnesu, pa makar i na kraj svijeta, tamo gdje osjetim da najviše mogu doprinijeti u svojoj branši. Mislim da će se to kroz par godina razviti prema Zapadu, no, Bože zdravlja.

Autor: Ana Motika

Bilješka o autoru:  Ana Motika rođena je 22.10.1998. godine, a 2021. godine diplomirala je novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Piše i istražuje o marketingu, javnom nastupu i medijskoj pismenosti, iskustvima s putovanja, ravnopravnosti polova i rodno zasnovanom nasilju. Članica je Erasmus studentske mreže.

Komentari

komentar