Ne tako davnog 25. januara 2020. godine Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine je održao konfernciju za medije na kojoj je predstavio novog selektora “Zmajeva”. Za novog selektora imenovan je Dušan Bajević, a za zadatak je imao odvesti reprezentaciju na Europsko prvenstvo i tako se zlatnim slovima upisati u historiju bosanskohercegovačkog fudbala kao prvi selektor kojem je to pošlo za rukom. Na samom početku, selektor je odabrao svoje ljude, među njima su se našli Rusmir Cviko, Adnan Čustović, Slaven Musa, Darko Ljubojević, Eldin Jelešković te proslavljeni Zvjezdan Misimović kao v.d. tehničkog direktora i koordinatora nacionalnih selekcija.
Do žrijeba UEFA Lige nacija i saznanja da ćemo u grupi 1 Lige A igrati protiv realno gledano kvalitenijih protivnika Italije, Holandije te Poljske, selektor je obilazio fudbalske terene u Bosni i Hercegovini tražeći nove potencijalne reprezentativce, pregovarao sa bivšima oko eventualnog povratka u dres nacionalne selekcije. Nakon samog žrijeba, selektor je u izjavama ponavljao kako nema potrebe da sumnjamo u sebe i u naš kvalitet, a trebali smo, rezultati poslije su pokazali da smo itekako trebali.
Došao je možda i najbitniji trenutak vladavine Dušana Bajevića, utakmica baraža protiv Sjeverne Irske, za tu utakmicu se na spisku našlo 29 igrača, a na njemu čak četiri igrača iz domaćeg prvenstva, kažem čak jer je upravo ne pozivanje domaćih igrača pravilo problem bivšem selektoru Robertu Prosinečkom koji je smatrao da u domaćem prvenstvu nema igrača dovoljno dobrih za reprezentaciju. Usljed pandemije koronavirusa i donešenih mjera historijska utakmica i Bajevićev debi je prolongiran pa je i Izvršni odbor Nogometnog/Fudbalskog saveza produžio ugovor Bajeviću i postalo je jasno da će Bajević ostati najvjerovatnije do kraja novog izdanja Lige nacija.
Nakon online sastanaka, treninga i svega ostalog došao je vrijeme debija za novog selektora i njegov tim, “Zmajevi” su 4. septembra igrali prvo kolo Lige nacija u Firenzi protiv domaćina Italije. Prva utakmica i remi te prekid pobjedničkog niza Italijana od 11 utakmica izazvalo je po običaju veliku euforiju kako u Bosni i Hercegovini tako i u dijaspori, svi smo vjerovali da je to to i da nam Europsko prvenstvo neće izmaći.
Nakon utakmice sa Italijom u goste, u Zenicu nam je došla reprezentacija Poljske i tu su već unaprijed upisana tri boda, najavljena je ofanziva, a na kraju hladan tuš na Bilinom polju i poraz od 1:2, a razlog za to je tražen u umoru, povredama, lošem terenu…
Napokon, osvanuo je 8. oktobar, dan kada se na Grbavici trebala ispisati nova stranica bh. fudbala. Selektor Bajević je izveo 11 najboljih, već dan prije je znao sastav i nadao se da će upravo ti momci opravdati povjerenje i odvesti nas na Europsko prvenstvo, svi smo i mi ispred malih ekrana, ali i oni malobrojni sretnici na tribinama. Sve je počelo kao iz bajke, pogotkom Radeta Krunića u 13. minuti, ali na otvaranju drugog poluvremena, tačnije u 53. minuti desilo se ono čega smo se pribojavali, Niall McGinn je postigao izjednačujući pogodak. Do kraja regularnih 90 minuta nije bilo promjene rezultata pa ni u dodatnih pola sata iako je bilo prilika. Pristupilo se izvođenju penala koji su se na kraju pokazali kobnim i nakon kojih su reprezentativci Sjeverne Irske imali mnogo više razloga za slavlje. U konačnici je bilo 3:4 i to je značilo samo jedno, snovi o Europskom prvenstvu su ugašeni i misija je imala neuspješan kraj. Po završetku utakmice selektor nije krio razočarenje, a sve nas je zanimala jedna stvar zašto i naši reprezentativci nisu vježbali penale kao njihovi protivnici. Neki kažu da nisu htjeli da razmišljaju u tom pravcu, da ćemo dati sve od sebe da do njih ne dođe ili da smo možda čak i kvalitetniji od protivnika, na papiru možda, ali u stvarnosti nismo, niti smo dali sve od sebe, a sigurno da par dodatnih treninga izvođenja jedanaesteraca nije na odmet.
Već sutra dan, nakon što su se strasti donekle smirile, propuštena prilika oplakala, selektor nije bio siguran koliko će ostati na klupi najbolje selekcije. Ispostavit će se poslije da će njegov angažman potrajati još neko vrijeme, odnosno do kraja ovog ciklusa Lige nacija.
Nismo se uspjeli oporavit od neuspjeha, od one noći i poraza na Grbavici, a uslijedila je nova blamaža, ovog puta u Wroclawu, poraženi smo sa 3:0 od Poljaka predvođenim Roberom Lewandowskim. Sreća u nesreći je rani, po nekima opravdani, a po nekima ne, crveni karton mladom Anelu Ahmedhodžiću za kojeg smo se toliko borili, nakon njega je sve otišlo u pogrešnom smjeru, povrede, izmjene i umor su razlog konačnog rezultata.
Iskreno, odavno sam sebi postavljam pitanje je li vrijeme da se naviknem da moja reprezentacija nije toliko jaka, da li je došao kraj radovanju i proslavljanju pobjeda protiv onih mnogo jačih, ali i protiv onih koji su autsajderi i prije samog početka meča? Slično pitanje je postavio jedan navijač i legendarnom Miroslavu Ćiri Blaževiću u jednoj emisiji, a Ćiro je donekle utješio i mene i vjerujem onoga ko je pitanje postavio, rekavši da se ne brine za Bosnu i Hercegovinu jer je opće poznato da mi imao talente, samo ih trebamo dobro pronaći i dobro posložiti. Osim tog pitanja, Ćiru su upitali i za trenutnog selektora odnosno šta on misli o njemu, na šta je Ćiro odgovorio:“Bio sam siguran da je dobro rješenje, ali sada tvrdim kategorički da je promašaj.“
Tu tvrdnju je donekle potvrdio još jedan rezultat i još jedna očajna utakmica naše reprezentacije, iako prijateljskog karaktera, iako je rezultat bio po strani, boli domaći poraz, boli utakmica bez prave prilike za našu reprezentaciju, boli ne postojanje volje, želje, htjenja i makar malo lucidnosti u završnici, ali i sigurnosti u defanzivi. Na Olimpijskom stadionu “Asim Ferhatović – Hase” bilo je 0:2 za Iran, a mi za pobjedu ne znamo skoro godinu dana, tačnije od 18. novembra 2019. kada smo savladali ni manje ni više nego Lihtenštajn. Obzirom da nam slijede okršaji sa Holandijom i Italijom, a mi igramo ovako kako igramo, sve su prilike da ćemo na pobjedu čekati još neko vrijeme.
Čelnici Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine još uvijek ne traže nekoga ko će zamijeniti Dušana Bajevića, nekoga ko će nas pokušati odvesti na Svjetsko prvenstvo 2022. iako će i to biti dosta teže jer smo ispali u u 4. šešir i samim tim bliže smo težim protivnicima u kvalifikacijama?
Trebaju nam odgovori, trebaju nam promjene i trebaju nam rezultati da nas ne svrstavaju u isti koš sa “velesilama” poput Armenije, Farskih Ostrva, San Marina, uz dužno poštovanje prema istim, mislim da zaslužujemo i možemo bolje.
Nadam se da će u preostala dva kola Lige nacija trenutni selektor naći načina da nas makar jednom obraduje u ovoj 2020. godini koja je svakako sama po sebi teška, a isto tako se nadam da će odgovorni ljudi u krovnoj kući bh. fudbala pronaći najbolje rješenje i pronaći dovoljno dobrog selektora, tim ljudi koji će znanjem, trudom i zalaganjem uspjeti vratiti nas među respektabilne reprezentacije, da će nam dati razloga za radovanje i nadanje za ostvarenje novih historijskih podviga, za odlaske na velika takmičenja jer naša reprezentacija tu pripada i naša nacija koja živi fudbal i sport diše punim plućima.
Autor: Nail Hercegovac
Bilješka o autoru: Nail Hercegovac rođen je 12.07.1995. u Varešu i polaznik je prve godine studija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Zaljubljenik je u fudbal i sport općenito, član i kapiten gradskog kluba NK Vareš.
