Ja sam Vanja. Djevojka zaljubljena u sport. Ja sam Vanja Šaponjić Grujić. Žena, majka, kraljica, sportašica,.. U želji da vam ispričam ZAŠTO, odlučila sam da pišem kolumnu nekoliko ćsedmica. Dok sve ne ispričam. Sve što mi je na duši. Ovo ispod je treći nastavak moje kolumne.
Život dalje teče, godine prolaze, a ja utakmice ni na televiziji ne mogu gledati. Počinjem sa bilo kakvim aktivnostima i tu kreće čudo. Shvatim da sam ipak sposobna za aktivnost „bilo kakvu“.
Rafting, skeleton, triatlon, fitnes, ali ipak ljubav ostaje u košarci… Nakon par godina pruža mi se prilika da idem u Švicarsku. Tamo odem na probni trening BC Fribourg i budem objeručke prihvaćena u tim. Nada se vraća. Volja se vraća. Život opet ima smisla. Tu završim konačno svoju košarkašku karijeru i vratim se u Sarajevo. Ponosna sama na sebe što sam opet igrala, okačim patike o klin. Susrećem se opet sa svakodnevnicom. Ali manje boli.
Dokazala sam sebi da ipak vrijedim i da mogu. Završila sam karijeru u jednoj od najljepših država Evrope. Godine prolaze, život teče svojim tokom, u životu se pojavljuje moj sadašnji suprug. Dobijamo dijete, koje sada puni 3 godine. Život ima smisao. Ustvari, pomirim se s tim da je košarka nesto prolazno, a porodica nešto vječno, nešto za šta se ustvari treba najviše boriti. Vremenom se situacija mijenja, odlazimo u Njemačku.
Suprug počinje da radi svoj posao, a ja lagano koračam ocrtanim stopama sna. Moju igru i moj talenat, koji su davno pokušali ubiti pojedinci, prepoznaje trener iz prvoligaškog kluba u Njemačkoj. Idem na probni trening i dobijam informaciju: „mnogo nam se sviđaš kao igrač, u subotu bi igrala prvu utakmicu?“. Nakon 7 godina pauze moj se san ispunio. Ja imam sretnu porodicu, ja igram najljepsi sport na svijetu. Tako pored svoje domovine, pored boja moje zastave ja idem predstavljati tuđu.
Nažalost, znam još 5 djevojaka koje su učinile isto. Mogu misliti kada se nabroje svi sportovi, gdje je sve odlutala naša omladina, gdje su sve odlutali naši talenti i čije li boje zastava sada brane. Samo znam da naše ne. Žao mi je, ali nema nas više tu. Svoj djeci na svijetu želim da rade ono što vole. Da ne slušaju tudđe mišljenje i da ih to ne pogađa. Svako od nas ima svoje ja. Svako od nas je dobar u nečemu. Svako od nas ima tužne i sretne trenutke u životu. Ali, SAN je ono sto treba slijediti.
Svaki san se može ispuniti, ako ga dovoljno želiš. Nedajte da vam drugi kroje život, krojite ga sami, možda smo mi to malo kasnije shvatili. Shvatila sam da zelim napisati knjigu, pod naslovom „Put do sna“, gdje cu vam dočarati puno vise detalja iz mog života, vezanog za mene i košarku. Košarka nije samo sport. Ona se voli.
Shvatila sam da želim napisati knjigu, pod naslovom „…“, gdje ću vam dočarati puno više detalja iz mog života, vezanog za košarku. Košarka nije samo sport.
Košarka se voli.
Drugu po redu, prošlosedmičnu kolumnu Vanje Šaponjić Grujić, možete pročitati klikom OVDJE.
