NOSIVA: Mlade bh. poduzetnice pokrenule aplikaciju za održivu modu

DOBAR PORTAL
-
0
NOSIVA: Mlade bh. poduzetnice pokrenule aplikaciju za održivu modu

Džejla Omerhodžić i Nadira Sofović (23) diplomirane su inženjerke kompjuterskih nauka koje su kroz zajednički projekat, aplikaciju NOSIVA spojile tehničko i poslovno znanje s izraženim osjećajem za modu, s ciljem da odjeći daju duži i smisleniji život.

Ideja za ovu aplikaciju, kako ističu, nastala je vrlo spontano.

“Shvatile smo da gotovo svi imamo odjeću koju više ne nosimo, ali ne želimo baciti, dok istovremeno stalno tražimo nešto “novo”. U tom paradoksu vidjele smo prostor za rješenje koje je jednostavno, ljudsko i održivo; da se odjeća između ljudi kreće dalje, umjesto da stoji zaboravljena ili završi kao otpad”, kaže Džejla Omerhodžić, studentica na master studiju općeg menadžmenta koja radi kao specijalistica za korisničku podršku u jednoj kompaniji.

Njena kolegica Nadira ističe da NOSIVA pojednostavljuje kupovinu i prodaju odjeće na jednom mjestu, bez komplikacija.

“Umjesto izbora između bacanja i gomilanja, korisnicima nudimo treću opciju, da odjeća nastavi svoj put dalje. Na taj način direktno doprinosimo smanjenju tekstilnog otpada i podstičemo odgovorniji odnos prema potrošnji. Platforma je intuitivna, pristupačna i prilagođena lokalnom tržištu, s fokusom na stvarne potrebe korisnika i održiv način razmišljanja”, govori Nadira Sofović, studentica master studija iz biznisa i administracije, koja radi u marketing timu međunarodne kompanije te kao menadžerica operacija i analitičarka podataka u drugoj firmi.

Džejla nastavlja da je NOSIVA namijenjena ženama koje žele pronaći novu torbu, zamijeniti odjeću koju više ne nose ili proslijediti haljinu za izlazak koja je već imala svoj trenutak. Istovremeno, platforma je otvorena i za muškarce koji imaju jakne, kapute ili drugu odjeću koju su prerasli ili u kojoj se više ne prepoznaju.

“Namijenjena je svima koji žele svjesnije i odgovornije upravljati svojom garderobom, bez obzira na godine ili stil. Posebno se obraća mlađim generacijama koje već razmišljaju o održivosti, ali i onima koji tek ulaze u taj način razmišljanja. Korisnici se putem NOSIVE povezuju direktno jedni s drugima, dogovaraju kupovinu, prodaju ili zamjene, bez posrednika, bez komplikacija i uz osjećaj da odjeća nastavlja svoj put tamo gdje će biti nošena i cijenjena”, izjavljuje Džejla Omerhodžić.

Nadalje, naglašavaju da NOSIVU izdvaja to što na jednom mjestu okuplja sve što je potrebno za jednostavnu razmjenu odjeće, bez suvišnih koraka i komplikacija.

“Platforma je intuitivna i laka za korištenje, prilagođena svim generacijama. Posebna pažnja posvećena je lokalnom tržištu, navikama i stvarnim potrebama korisnika. NOSIVA nije zamišljena samo kao klasični marketplace, već kao prostor koji normalizira razmjenu i ponovnu upotrebu odjeće bez pritiska i moraliziranja. Vizualni identitet, ton komunikacije i način na koji govorimo o odjeći čine platformu modernom, laganom i bliskom, što korisnicima olakšava da je prihvate kao prirodan dio svakodnevice”, kazuje Nadira Sofović.

Također, ekološki aspekt je u samoj srži NOSIVE, ali ne kao nametnuta poruka.

“Vjerujemo da održive navike postaju prirodne tek kada su jednostavne i dostupne. Svaki komad koji dobije novu priliku znači manje otpada i manju potrebu za novom proizvodnjom, ali naš fokus je da to dođe kao posljedica dobrog rješenja, a ne kao obaveza”, jasna je Džejla Omerhodžić.

Poručuju da su u narednoj fazi razvoja fokusirani na jačanje povjerenja i sigurnosti unutar platforme.

“Planiramo uspostavljanje saradnje s dostavnim službama poput EuroExpressa, s ciljem jasnog regulisanja isporuka i rješavanja situacija poput izgubljenih paketa, čime dodatno štitimo korisnike. Također, u planu je sklapanje ugovora s bankom, odnosno platnim servisom, kako bismo omogućili sigurno elektronsko plaćanje direktno putem aplikacije. Paralelno s tim, planiramo plasirati postojeću web aplikaciju i u formi mobilne aplikacije, kako bismo korisnicima omogućili još dostupnije i praktičnije korištenje NOSIVE”, zaključuje Nadira Sofović.

EMIR BEGOVIĆ: Mobing u fudbalskim timovima uglavnom zbog loših rezultata

DOBAR PORTAL
-
0
EMIR BEGOVIĆ: Mobing u fudbalskim timovima uglavnom zbog loših rezultata

Fudbal je sport koji većina ljudi opisuje kao igru strasti, zajedništva i borbe. Međutim, iza zatvorenih vrata svlačionica često se odvija tiha drama o kojoj se rijetko govori. Riječ je o psihološkom zlostavljanju (mobingu) koje za cilj ima omalovažavanje i izolaciju jednog igrača i(li) više njih.

Emir Begović, sociolog i dugogodišnji sportski novinar prva je osoba koja se počela baviti ovim problemom. Trenutno je doktorant iz oblasti socioloških nauka na temu mobinga.

“Mobing u fudbalskim timovima, ali i ostalim sportskim, gotovo da nije nikako istražen. Ja sam prva osoba koja se konkretno počela baviti tim fenomenom. Mobing u sportu je nevidljiv, ali je nažalost prisutan u ogromnoj mjeri. Fudbaleri i treneri su radnici jednog kluba, a fudbalski teren je njihovo radno mjesto. Potrebno je ukazati na to da jedan fudbalski tim nije samo skup talentovanih pojedinaca, već je društvena struktura moći”, kaže Emir Begović.

Nastavlja da se međutim, tu javlja veliki problem iz razloga što trener i uprava kluba u većini slučajeva imaju veći uticaj od formalnih pravila.

“Također, imamo mobing i na trenerima. U slučajevima kada uprava kluba ili igrač(i) vrše psihološko zlostavljanje u cilju njegovog tjeranja sa radnog mjesta, tj. pozicije trenera u klubu. Ogroman je problem i to što trener i igrači nemaju ugovore na neodređeno, kao što imaju radnici u nekim drugim firmama. Većinom su tu jednogodišnji i dvogodišnji ugovori, a procentualno veliki broj raskine ugovor prije vremena i promjeni radnu sredinu (novi klub)”, ističe naš sagovornik.

Prema njegovim riječima, u sportu se i dalje njeguje mit da se karakter gradi pritiskom. Međutim, postoji jasna razlika između zahtjevnog trenažnog procesa i dugotrajnog psihološkog zlostavljanja.

“Ukoliko se igrač konstantno ponižava, ignoriše, ismijava i na taj način sistematski isključuje iz ekipe to je mobing, a ne disciplina kao što većina misli. Neki od primjera mobinga u slučaju da je trener osoba koja zlostavlja igrača su: redovno vrijeđanje igrača na treninzima, trener se obraća svima osim njemu (ne dobija nikakve povratne informacije), igrač je u formi, ali konstantno ga ne uvodi u igru ili se uvodi u posljednjim minutama kako bi ga ‘ponizio’, trener nakon poraza indirektno okrivljuje jednog igrača rečenicom: ‘Neki nisu shvatili ozbiljnost dresa’ i slično“, navodi Begović.

Zatim izdvaja i primjere u slučaju kad igrač ili grupa igrača vrši mobing nad saigračem.

“Daje mu se pogrdan nadimak vezan za porijeklo, fizički izgled ili grešku u igri, namjerno ga ne zovu na timska druženja, ne dodaju mu loptu, potpuno ga ‘ignorišu na terenu'… Također, zkoliko je trener žrtva mobinga od strane igrača, tada dolazi do obrta moći. Formalni autoritet (trener) gubi stvarnu moć, dok neformalna moć prelazi na igrače (posebno zvijezde ili starije članove tima). Pretežno su to ovi primjeri mobinga: igrači namjerno zanemariju njegove planove i taktiku, nepridržavaju se discipline, smanjuju komunikaciju sa njim, medijima i protivničkim timovima odavaju tajne iz svlačionice…”, poručio je sociolog Begović.

Kada je riječ o najčešćim metama, odnosno žrtvama mobinga, Begović je posebno ukazao na nekoliko kategorija.

“Pretežno je riječ o mladim igračima, novopridošlim, ali i onim koji su pred krajem karijere. Njihova nesigurna pozicija ih čini otvorenim metama. Kada govorimo o trenerima koji su žrtve mobinga to su pretežno oni koji žele uvesti red i disciplinu u tim, ali i oni koji nemaju podršku uprave”, dodao je on.

Nadalje, kada je riječ o posljedicama, naglašava da one zaista ogromne i da se ne radi samo o emocionalnom, nego i profesionalnim.

“Igrači gube samopouzdanje i osjećaj pripadnosti u kolektivu. Kao posljedicu toga najčešće imamo pad forme koji je posljedica pritiska, a koristi se kao opravdanje za izbacivanje iz tima. To ostavlja posljedice i na ostatak tima stvarajući negativnu atmosferu jer dolazi do gubljenja povjerenja i zdrave konkurencije koja je dobrodošla u svakom poslu. U konačnici pozitivni rezultati tima izostanu”, kazao je Begović

Pojasnio je i zbog čega je njegova uloga kao sociologa bitna u rješavanju ovog fenomena.

“Kao osoba iz struke dužnost mi je da upozorim da je mobing simptom sistema u kojem nažalost rezultat važniji od čovjeka. Sport ima važnu ulogu u našoj svakodnevnici. Ukoliko se nasilje mormalizira na terenu, onda nažalost ono postane prihvatljivo i izvan njega. U većini fudbalskih klubova kada je riječ o našem regionu stručni štab čine trener, pomoćni treneri, kondicioni trener i medicinski tim. Dakle, tu izostaje figura koja se bavi odnosima unutar tima, kao i komunikacijom i grupnom dinamikom. Upravo je jedan takav tim plodno tlo za nastanak mobinga. Za razliku od pomenutih osoba iz stručnog štaba koji se pretežno bave taktikom, zadatak sociologa je da se bavi direktno igračima. Dakle, da analizira međuljudske odnose u svlačionici, otkrije uzroke i spriječi potencijalne konflikte, ali i da pomogne stručnom štabu da razlikuje autoritet od zloupotrebe moći”, dodao je Begović.

Zaključuje da bez zdravih odnosa u timu, nema ni pozitivnih rezultata. Poentira da većina vlasnika klubova ulaže ogroman novac u dovođenje igrača i trenera, ali teren je pravo mjerilo i sav novac pada u vodu, ukoliko nema harmonije u kolektivu.

DEVLA PANJETA: Dvostruka dobitnica Srebrene značke Univerziteta i Zlatnika Grada Sarajeva

DOBAR PORTAL
-
0
DEVLA PANJETA: Dvostruka dobitnica Srebrene značke Univerziteta i Zlatnika Grada Sarajeva

Devla Panjeta magistrica je menadžmenta. Njen „ekonomski put“ započeo je još u srednjoj školi, u Srednjoškolskom centru Vogošća (smjer ekonomski tehničar), a potom i na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Prvi ciklus studija završila je na katedri za Menadžment i organizaciju, a drugi ciklus na katedri za Menadžment informacionih tehnologija. Za svoj trud i zalaganje tokom studija nagrađena je te je dvostruka dobitnica Srebrene značke Univerziteta i Zlatnika Grada Sarajeva. Ovi uspjesi su joj dodatna motivacija i potvrda da se upornost i rad uvijek prepoznaju, čak i kroz teške periode.

Kolika je važnost formalnog obrazovanja i koliko je Vama pomoglo?

Danas je formalno obrazovanje izuzetno važno jer predstavlja temelj ličnog i profesionalnog razvoja. U savremenim uslovima ono predstavlja polaznu tačku za dalje napredovanje i izgradnju karijere. Meni nije donijelo samo stručno znanje, već i način razmišljanja, radne navike, osjećaj odgovornosti i upornost. Kroz školovanje sam naučila kako da pristupam problemima, kako da učim i kako da se kontinuirano usavršavam. Iako samo po sebi nije uvijek garancija uspjeha, formalno obrazovanje jeste važna osnova za svaku dalju nadogradnju i profesionalni put.

Koliki je značaj neformalnog obrazovanja danas?

Neformalno obrazovanje danas ima izuzetno veliki značaj, jer živimo u vremenu brzih promjena i stalnog prilagođavanja tržištu rada. Kroz seminare, edukacije, kurseve i praktičan rad stiču se konkretne vještine koje često nisu obuhvaćene formalnim obrazovanjem. Smatram da je kombinacija formalnog i neformalnog obrazovanja najbolji put prema potpunom profesionalnom razvoju, jer spaja teorijsku osnovu sa praktičnim znanjem.

Kako biste ocijelini položaj mladih u Bosni i Hercegovini?

Položaj mladih u Bosni i Hercegovini je i dalje prilično izazovan, naročito kada je riječ o zapošljavanju u struci. Mnogi mladi, i pored završenog fakulteta i dodatnih edukacija, teško dolaze do prve ozbiljne prilike. Ipak, uprkos tim okolnostima, postoji mnogo obrazovanih, sposobnih i ambicioznih mladih ljudi koji ne odustaju, već pokušavaju pronaći svoje mjesto i izgraditi svoju budućnost. Vjerujem da se upornošću, radom i stalnim ulaganjem u sebe može pronaći prostor za napredak, čak i u ovakvom sistemu.

Na šta ste najviše ponosni u dosadašnjem radu?

Teško je govoriti o onome na čemu sam ponosna, barem za mene. Kada sagledam cijelu priču, ponosna sam na samu sebe, prije svega zbog svoje ustrajnosti i upornosti. Moj put nije bio lagan, posebno nakon gubitka najvažnije osobe u mom životu, majke, tokom fakultetskih dana. Ipak, upornost i vjera da se svako ulaganje u obrazovanje prije ili kasnije isplati bile su moje vodilje. Posebnu motivaciju kao što sam već rekla mi daje činjenica da sam dvostruka dobitnica Srebrene značke i Zlatnika Grada Sarajevo, što pokazuje da se i kroz težak period može izvući ono najbolje te da se trud, rad i odricanje na kraju prepoznaju. A tek će se pravi uspjesi ostvariti u budućnosti.

Ima li naše društvo predrasude prema mladim, obrazovanim djevojkama?

Nažalost, može se reći da predrasude i dalje postoje, iako su danas često suptilnije nego ranije. Mlade, obrazovane djevojke nerijetko moraju ulagati dodatni napor kako bi dokazale svoju vrijednost i bile shvaćene ozbiljno. Ipak, vjerujem da se znanje, rad i dosljednost prije ili kasnije prepoznaju i da je važno ostati istrajan i siguran u sebe.

Koja su Vaša očekivanja i planovi za budućnost?

Moja očekivanja i planovi za budućnost fokusirani su na stalni profesionalni i lični razvoj. Želim nastaviti graditi karijeru u oblasti menadžmenta i ekonomije, ali i stalno usavršavati svoja znanja kroz dodatne edukacije i praktično iskustvo. Dugoročno, moj cilj je doprinijeti projektima i organizacijama gdje mogu primijeniti svoje znanje, a istovremeno učiti i napredovati. Također, nadam se da ću kroz svoj rad biti inspiracija mladim ljudima da ustraju, ulažu u obrazovanje i ne odustaju pred izazovima.

    MELISA IBROVIĆ ZAHIROVIĆ: Dosljednost i umjerenost daju bolje rezultate od restriktivnih dijeta

    DOBAR PORTAL
    -
    0
    MELISA IBROVIĆ ZAHIROVIĆ: Dosljednost i umjerenost daju bolje rezultate od restriktivnih dijeta

    Melisa Ibrović Zahirović je magistrica nutricionizma i osnivačica nutricionističkog centra Healthy Habits. Po struci je prehrambeni tehnolog, a kroz godine rada u prehrambenoj industriji i savjetovanju stekla je široko praktično iskustvo u oblasti hrane i zdravlja.

    Danas radi individualno s klijentima, pomažući im da kroz prilagođenu prehranu unaprijede zdravlje, energiju i kvalitet života. Posebno je usmjerena na žensko zdravlje, hormonalni balans i fertilitet.

    “Nutricionizam danas ima ključnu ulogu u prevenciji i kontroli hroničnih bolesti poput dijabetesa, kardiovaskularnih oboljenja, autoimunih bolesti, hormonalnih poremećaja i problema s plodnošću. Način ishrane direktno utiče na imunitet, mentalno zdravlje, energiju, kvalitet sna i dugoročno zdravlje. U vremenu brzog života i industrijske hrane, pravilna prehrana postaje jedan od najvažnijih alata očuvanja zdravlja, a ne samo pitanje estetike ili kilograma”, priča Melisa Ibrović Zahirović.

    Potom je izdvojila najčešće zablude o ishrani s kojima se susreće kod klijenata.

    “Jedna od najčešćih zabluda je da su ugljikohidrati ‘neprijatelj’ i da ih treba potpuno izbaciti. Druga česta greška je preskakanje obroka u nadi da će to ubrzati mršavljenje, što često dovodi do hormonskog disbalansa, prejedanja i umora. Također, mnogi vjeruju da suplementi mogu nadomjestiti lošu ishranu ili da zdrava prehrana mora biti skupa i komplikovana, što nije tačno”, navodi naša sagovornica.

    Prema njenim riječima, balansirana ishrana u praksi znači jednostavne, dostupne obroke koji sadrže kvalitetan izvor proteina, složene ugljikohidrate, zdrave masti i dovoljno povrća.

    “To može biti, na primjer, pečeno meso ili riba uz povrće i prilog od riže ili krompira, supa sa salatom i integralnim hljebom, ili jogurt sa zobenim pahuljicama i voćem. Ključ je u planiranju unaprijed, pripremi obroka i realnim izborima, a ne savršenstvu”, kaže Melisa Ibrović Zahirović.

    Naglašava da redovni obroci pomažu u održavanju stabilnog nivoa energije, koncentracije i regulacije apetita.

    “Preskakanje doručka nije nužno loše za sve, ali kod većine ljudi može dovesti do pada energije, lošijih izbora hrane kasnije tokom dana i poremećaja ritma ishrane. Važno je individualno prilagoditi raspored obroka životnom stilu, zdravstvenom stanju i ciljevima osobe”, jasna je naša sagovornica.

    Napominje da suplementi ne mogu zamijeniti kvalitetnu i raznovrsnu prehranu.

    “Suplementi mogu biti korisna dopuna kada postoji deficit određenih nutrijenata, povećane potrebe ili specifično zdravstveno stanje, ali osnovu zdravlja uvijek čini pravilna ishrana. Nekontrolisano uzimanje suplemenata može biti i štetno”, izjavljuje Melisa Ibrović Zahirović.

    Na kraju je izdvojila i neke važne savjete o ishrani.

    “Najvažniji savjeti su: birati što manje prerađenu hranu, jesti dovoljno proteina i povrća, unositi zdrave masti, piti dovoljno vode, održavati redovne obroke, slušati signale vlastitog tijela i ne ići u krajnosti. Dugoročno, dosljednost i umjerenost daju bolje rezultate od restriktivnih dijeta i brzih rješenja”, zaključuje naša sagovornica.

    IZJEDNAČAVANJE POLOVA: Emancipacija ili haos?

    DOBAR PORTAL
    -
    0
    IZJEDNAČAVANJE POLOVA: Emancipacija ili haos?

    Bilo je vrijeme kada su muškarci i žene plesali drevnu koreografiju koja nije zahtijevala dodatna objašnjenja. Nije postojao priručnik, nisu bili potrebni terapeuti niti savjetnici za odnose. Znalo se, on je izlazio u hladnoću zore da donese meso, ona je palila vatru da to meso pretvori u život. Nije bilo diskusije o tome ko je superioran, jer pitanje superiornosti nije ni postojalo, postojala je samo komplementarnost, savršen tandem dva različita bića koja su, baš zato što su različita, činila cjelinu.

    Današnje generacije gledaju na taj svijet kao na neki primitivni mit, varvarski konstrukt koji je ženu držao u okovima i muškarca pretvarao u tiranina. Ali što ako smo nešto propustili u toj žurbi da se oslobodimo? Što ako smo, tražeći slobodu, zapravo izgubili nešto što nikada nećemo moći nazvati imenom, jer to ime pripada jeziku koji više ne govorimo?

    Arhetipski muškarac nije bio samo lovac, bio je i graditelj, strateg, onaj koji gleda dalje od sjutrašnjeg dana. Njegova snaga nije bila u mišićima, već u sposobnosti da nosi teret odluke. Kada bi pleme gladovalo, on bi izašao u mrak šume znajući da se možda neće vratiti. To nije bila tiranija, to je bila žrtva. A arhetipska žena? Ona nije bila samo ona koja rađa, bila je ona koja stvara svijet unutar četiri zida, ona koja od hladnog kamena pravi dom, ona koja zna da pročita dijete prije nego što ono progovori. Njena moć nije bila u tome da vlada, već da njeguje, da čuva, da pretvara surovu stvarnost u nešto podnošljivo.

    Između njih nije bilo nadmetanja, svako je imao svoju sferu uticaja, svoju domen u kojem je bio nedodirljiv. Muškarac je donosio odluke koje su se ticale spoljašnjeg svijeta, rata, mira, trgovine, teritorije, žena je vladala unutrašnjim svijetom, emocijama, zdravljem, moralnim kompasom porodice. I baš zato što su te sfere bile odvojene, postojala je ravnoteža. Kada je muškarac dolazio kući, on je ulazio u njen svijet i tamo se pokoravao, kada je žena tražila zaštitu, ona se oslanjala na njegov sud. To nije bila potčinjenost, to je bio dogovor stariji od civilizacije.

    Trijumf jednakosti ili kolaps sistema?

    Onda je došao dvadeseti vijek sa svojom industrijom, ratovima koji su oduzeli muškarce sa polja i fabrika i ideologijama koje su obećavale raj na zemlji ako samo presječemo sve korijene. Feminizam je došao kao oslobodilačka vojska, a možda je bio samo još jedna verzija istog totalitarizma, samo ovaj put umotana u plašt pravde. Rekli su ženama: “Vi ste robinje.” A žene su počele da vjeruju, jer kada dovoljno puta ponoviš neku riječ, ona postaje istina.

    Žene su dobile pravo glasa, pravo na rad, pravo da budu sve što žele biti i to je bilo dobro, niko razuman ne može poreći da je žena intelektualno i duhovno jednaka muškarcu. Problem nije bio u tome što su žene dobile prava; problem je bio u tome što su im rekli da moraju postati muškarci kako bi ta prava opravdali. Više nije bilo dovoljno biti majka, supruga, čuvarka doma, to je postalo “samo to”, kao da je stvaranje i podizanje ljudskog bića manje vrijedno od guranja papira po kancelarijama.

    Gledajte sada gdje smo: žene se ubijaju od posla pokušavajući da dokažu da mogu sve što i muškarci, dok istovremeno pokušavaju da zadrže tu prastaru ulogu majke i supruge. Rezultat? Masovna iscrpljenost, pandemija anksioznosti, pad nataliteta koji prijeti nestankom cijelih naroda. A muškarci? Muškarci su izgubljeni. Oduzeli ste im ulogu hranitelja, rekavši im da žena može sama. Oduzeli ste im ulogu zaštitnika, jer država sada pruža zaštitu. Oduzeli ste im čak i ulogu oca, jer pravosuđe favorizuje majku u 90% slučajeva i onda se čudite što mladi muškarci bježe od brakova, žive u podrumima svojih roditelja, zarobljeni u virtuelnim svjetovima gdje još uvijek mogu biti heroji.

    Ekonomija je, naravno, profitirala. Kada oba partnera rade, to znači dupli porez, dupla potrošnja, dupla zavisnost od sistema. Nekada je jedan muškarac mogao da izdržava cijelu porodicu. Danas dva diplomirana stručnjaka jedva mogu da priušte jednsoban stan. Zar to nije čudno? Produktivnost je porasla za 300%, ali životni standard je pao. Gdje je nestao taj višak? U džepove onih koji su vam prodali priču o oslobođenju dok su vas pretvarali u moderne kmetove.

    I onda je tu pitanje djece. Ko odgaja djecu kada su oba roditelja zatvorena u kancelarijama osam, devet, deset sati dnevno? Vrtići, dadilje, tableti. Dijete odrasta bez dodira, bez glasa majke koja pjeva uspavanke, bez priče oca koji objašnjava kako funkcioniše svijet. I onda se čudimo što imamo generacije anksiozne, depresivne, nesposobne da formiraju zdrave veze. Rekli ste da je žena oslobođena jer radi, ja kažem da je postala rob sa dva gospodara, šef u kancelariji i dijete koje plače kod kuće.

    Povratak ili propast?

    Sada dolazi težak dio, što dalje? Jer ovako kako jesmo, ne možemo. Demografija ne laže: zapadna civilizacija se gasi. Natalitet ispod 1,5 djece po ženi znači matematičku propast za svega dva, tri pokoljenja. Ko će raditi kada današnji radnici ostare? Ko će brinuti o bolesnim i umirućima? Ko će braniti granice? Uvozićemo radnike sa Istoka i Juga, kažete? Pa to već radimo, i vidite rezultate, paralelna društva, džepovi kulture koja ne dijeli vaše vrijednosti, gradovi koji sve manje liče na gradove vaših djedova.

    Ne možemo se vratiti u kameno doba, niti bi to iko razuman želio. Žene treba da imaju pravo na obrazovanje, na rad, na autonomiju, ali moramo stati i zapitati se što je cijena toga da žena bude “sve”? Što gubimo kada kažemo da nema razlike između muškarca i žene? Jer jeste, postoji razlika. Ne u vrijednosti, ne u inteligenciji, ne u vrijednosti kao ljudskih bića, ali u biološkoj stvarnosti koja se ne može zanemariti bez posljedica.

    Možda je rješenje u tome da prestanemo praviti se da su ljudi prazna platna na koja možemo ispisati bilo šta. Možda je rješenje u tome da priznamo da postoje različiti putevi ka ispunjenju, i da put majke nije ništa manje vrijedan od puta korporativnog izvršnog direktora. Trenutno, društvo glorifikuje karijeru i marginalizuje materinstvo. Majka koja odluči ostati kod kuće sa djecom smatra se neambicioznom, beskorisnom. To je perverzija. Stvaranje i oblikovanje ljudskog bića je najznačajniji posao koji postoji, ali ga mi tretiramo kao hobi.

    Što se tiče muškaraca, moramo im vratiti svrhu. Mladi muškarac ima potrebu za izazovom, za grаdnjom, za osjećajem da je neophodan. Lišite ga toga i dobijate ono što sada vidimo: masu izgubljenih dečaka u tijelima odraslih ljudi, zavisnih od pornografije, video igara i supstanci koje tupе bol postojanja bez smisla. Muškarac treba da zna da je potreban, da postoji nešto što samo on može pružiti. To ne znači dominaciju nad ženom, to znači komplementarnost sa njom.

    Ravnoteža ne znači istovjetnost. Dva kamena na vagi mogu biti različite težine i različitih oblika, ali zajedno čine balans. Mi smo pokušali kreirati društvo gdje su svi isto i sada propadamo zajedno, jednako i slobodno, ali duboko nesrećni. Možda je vrijeme da ponovno naučimo staru mudrost: različitost nije prijetnja, već poklon. Muškarac i žena nisu konkurenti, oni su partneri u takvoj igri od koje zavisi sve.

    Pitanje nije da li je emancipacija bila greška, pitanje je da li smo otišli predaleko, preskočili onu tanku liniju između oslobođenja i samouništenja. I dok razmišljamo o tome, vrijeme ističe, a porodice se raspadaju, djeca ostaju nerođena, a civilizacija koja je nekada gazila zvijezde sada jedva može odrediti što je muškarac, a što žena.

    Možda je haos ipak pobijedio.

    Autor: Mayya Ushioko

    NOVI SINGL: Pjevač Josip Čolić karijeru ne prepušta slučaju

    DOBAR PORTAL
    -
    0
    NOVI SINGL: Pjevač Josip Čolić karijeru ne prepušta slučaju

    Na domaćoj i regionalnoj muzičkoj sceni često se pojavljuju novi izvođači, no rijetko se dogodi da se oko jednog imena tako brzo stvori osjećaj kontinuiteta, jasnog smjera i dugoročne vizije. Upravo se to posljednjih mjeseci događa s Josipom Čolićem, mladim izvođačem koji svoj uspjeh ne temelji na trenutnom efektu, već na pažljivo građenoj i promišljenoj priči.

    Nakon što je debitantskim singlom privukao pažnju publike i medija, postalo je jasno da se iza njegovih novih izdanja ne krije slučajnost. Svaki sljedeći korak djeluje odmjereno, a svaka nova pjesma donosi drugačiju nijansu njegovog muzičkog identiteta. U industriji u kojoj se često igra na sigurno, takav pristup postaje rijetkost i upravo zato je Josip posebno zanimljiv.

    Posebnu pažnju publike privukao je njegov aktualni singl „Mogao sam“, o kojem se ne govori samo kao o još jednom izdanju, već kao o logičnom nastavku jedne šire priče. Komentari slušatelja ističu iskrenu emociju i autentičnost, ali i činjenicu da se Josip iz pjesme u pjesmu ne ponavlja, već stalno otvara nova poglavlja svog izraza.

    Iza tog utiska stoji jasna kreativna strategija, gradnja albuma koji neće funkcionirati kao zbirka sličnih pjesama, nego kao mozaik različitih raspoloženja, stilova i emocija. Upravo se o toj raznolikosti sve više govori u kontekstu nadolazećeg albuma „San“, koji potpisuje dr. Feđa Imamović, trenutno jedan od najaktualnijih autora i producenata na regionalnoj sceni, ujedno i izvršni producent Josipa Čolića, koji pažljivo vodi računa o svakom segmentu njegove karijere.

    No ono što Josipa dodatno izdvaja nije samo muzički put, već i lični primjer koji nosi izvan njega. Riječ je o obrazovanom i kulturnom mladiću koji privodi kraju magistarski studij, voli sport, vodi uredan i discipliniran život, te svjesno promovira pozitivne vrijednosti među mladima. Kroz vlastiti put pokazuje da se upornost, rad, talenat i vjera u sebe dugoročno uvijek isplate.

    U vremenu brzih hitova i još bržeg zaborava, Josip Čolić se sve jasnije profilira kao izvođač koji karijeru gradi mudro, korak po korak, bez prečaca i bez straha od pomicanja granica. Ako je suditi po dosadašnjim reakcijama publike i smjeru kojim ide, pred njim je razdoblje u kojem će se o njegovim pjesmama govoriti ne samo kao o singlovima, već kao o dijelovima jedne veće, zaokružene i prepoznatljive muzičke priče.

    Pjesma i spot “Mogao sam” se nalaze na linku:

    LAMIJA KADIĆ: Mladima treba odluka, kontinuitet i hrabrost da krenu

    DOBAR PORTAL
    -
    0
    LAMIJA KADIĆ: Mladima treba odluka, kontinuitet i hrabrost da krenu

    Lamija Kadić iz Sarajeva prije nekoliko godina spakovala je život u dva kofera i došla u Graz gdje danas vodi svoju firmu i gradi sistem koji spaja strategiju, tehnologiju i rezultate.

    Njena akademska osnova je u softverskom inžinjeringu i menadžmentu, a to znanje je kasnije dodatno nadogradila kroz praksu i rad u realnim projektima. Kada se tek doselila u Austriju, prošla je različite poslove, učila iz svakog, a onda i vrlo brzo dobila posao u struci i gradila sebe, korak po korak.

    U razgovoru za dobarportal.net ističe da vjeruje u kvalitet, odgovornost i pametan rad, a ne u izgaranje. Od početka je donijela koncept koji joj je lično važan: četverodnevna radna sedmica, plaćeno odsustvo za žene tokom menstrualnog ciklusa i mnogi drugi benefiti, jer uspjeh ne smije dolaziti po cijenu zdravlja. Njena priča nije bajka, ali jeste dokaz da se može.

    Kako je izgledao Vaš put iz Sarajeva do Graca, kako izgleda krenuti od nule u drugoj državi?

      Iskreno, taj put nije bio “romantična priča o hrabrosti”. Bio je šok. Došla sam sama, u nepoznat grad, u studentsku sobu od 12 kvadrata. To je bio moj novi svijet. Moj mir, moj stres i moja škola života. Kad kreneš od nule, nemaš luksuz da se pitaš da li ti se nešto radi. Radiš jer moraš. Učiš jer nema druge opcije. I svaki dan se boriš da ostaneš stabilan dok ti je sve novo: jezik, ljudi, mentalitet, sistem. Najveći izazov nije bio posao. Najveći izazov je bio osjećaj da niko ne zna ko si. Da moraš izgraditi sebe iz početka. Ali tu sam shvatila nešto važno: kad ti je sve nepoznato, jedino što ti ostaje je tvoja odluka. I tvoj karakter. I kad jednom preživiš taj početak, više se ničega ne bojiš na isti način.

      Kako ste gradili iskustvo u IT sektoru i šta je bilo ključno u tom početku karijere?

        Ključ je bio u tome što nisam tražila prečice. Tražila sam sistem. Ja sam u ovaj svijet ušla svjesno, kroz odabir studija, što mi je dalo jaku osnovu, način razmišljanja i strukturu. Ali ono što te stvarno oblikuje je praksa, jer tek tada vidiš razliku između teorije i realnog rada. Nisam “upala” u ovu industriju slučajno, niti sam čekala da mi neko otvori vrata. Učila sam i kad mi se nije učilo. Radila i kad mi se nije radilo. I gurala sebe čak i kad nisam bila sigurna da li sam dovoljno dobra. U početku sam imala osjećaj da svi oko mene znaju više i vjerovatno jesu. Ali ja sam imala ono što je presudno: upornost i spremnost da svaki dan budem bolja nego jučer. Učila sam kroz konkretne zadatke, kroz greške, kroz pitanja, kroz situacije gdje moraš razmišljati brzo i isporučiti tačno. Nisam glumila da znam. Nisam se pravila pametna. Samo sam bila spremna da rastem. I danas vjerujem da je to najjača valuta u ovom poslu, ali i u životu: da ostaneš učenik, čak i kad već radiš ozbiljne stvari.

        Pokrenuli ste vlastiti biznis, pa kako se nosite sa svim izazovima?

        Nosim se tako što sam sebi konačno priznala istinu: nije teško samo raditi, teško je nositi odgovornost. Kada radiš za sebe, nemaš gdje da se sakriješ. Nema “nije do mene”. Sve je do tebe. Ti si strategija, ti si izvedba, ti si i motivacija i disciplina. Najveći izazov nije količina posla, nego mentalni pritisak. Taj osjećaj da moraš stalno biti jaka, stalno stabilna, stalno korak ispred. Ali ja sam naučila da se biznis ne gradi samo ambicijom. Gradi se karakterom. Gradi se tako što ostaneš pošten i kad bi ti bilo lakše da budeš “kao drugi”. Gradi se tako što radiš kvalitetno i kad niko ne gleda. I ono što mi je najvažnije: ne želim uspjeh koji me uništi. Želim uspjeh koji me izgradi.

        Na šta ste najviše ponosni u dosadašnjem radu?

        Najviše sam ponosna na to što nisam odustala od sebe. Ponosna sam na svaki dan kad sam bila umorna, a ipak nastavila. Na svaki put kad sam bila sama, a nisam se slomila. Na svaku situaciju kad nisam imala idealne uslove, ali sam napravila rezultat. I ponosna sam što sam ostala svoja.

        Šta za Vas predstavlja Bosna i Hercegovina?

        Bosna je moj korijen. I moja emocija. To je zemlja koja me oblikovala i kroz ljepotu i kroz težinu. To je mjesto gdje sam naučila da ljudi mogu imati malo, a biti ogromni. Gdje sam naučila šta znači boriti se, šta znači izdržati, šta znači snaći se. I iako sam otišla, nisam otišla iz mržnje. Otišla sam jer sam željela šansu, koja mi Bosna nije mogla pružiti. Danas, kad sam vani, koristim svaku priliku da predstavljam BiH u najboljem mogućem svjetlu. Da pokažem Austrijancima, ali i svijetu, da mi Bosanci imamo kvalitet. Da imamo radnu etiku. Da imamo srce. Da imamo znanje. Mi ne tražimo sažaljenje. Mi zaslužujemo prostor na svjetskoj sceni.

        Koja su Vaša očekivanja i planovi za budućnost?

        Moji planovi nisu “da budem poznata” niti da se dokazujem nekome. Moji planovi su da izgradim život koji ima smisla. Želim stabilnost, ali i slobodu. Želim da radim pametno, da rastem strateški i da moj rad ostavlja trag. Želim graditi karijeru u kojoj sam stručna, ali i prepoznata po tome što isporučujem kvalitet, držim riječ i radim ozbiljno. I najviše od svega: želim biti primjer mladim ljudima da ne moraju imati savršene uslove da bi krenuli. Ne moraju imati “bogate roditelje”. Ne moraju imati “veze”. Ne moraju imati sigurnu mrežu ispod sebe. Treba im odluka, kontinuitet i hrabrost da krenu. Jer kad jednom kreneš, više nisi ista osoba. Postaneš neko ko zna da je moguće.

        KREATIVNI RASPUST: Radionice za djecu i mlade u Umjetničkoj galeriji BiH

        DOBAR PORTAL
        -
        0
        KREATIVNI RASPUST: Radionice za djecu i mlade u Umjetničkoj galeriji BiH

        Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine i tokom zimskog raspusta organizuje muzejsko-obrazovne aktivnosti za djecu osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta, koje se realizuju pod motom „Pobijedimo dosadu zimskog raspusta radionicama u Galeriji!“.

        Kroz dvije radionice, prilagođene različitim dobnim skupinama, učesnicima se nudi prilika da savremenu umjetnost dožive kroz razgovor, posmatranje i vlastiti kreativni rad.

        Kroz dvije radionice, prilagođene različitim dobnim skupinama, učesnicima se nudi prilika da savremenu umjetnost dožive kroz razgovor, posmatranje i vlastiti kreativni rad.

        Muzejsko-obrazovna aktivnost za srednjoškolce bit će održana u četvrtak, 22. januara u 16:30 sati, u okviru samostalne izložbe bosanskohercegovačkog umjetnika Denisa Haračića „Duša u reminiscenciji“. Tema radionice su emocije.

        Program uključuje obilazak izložbe uz pratnju muzejske pedagoginje, razgovor o emotivnim stanjima i načinima na koje se ona manifestuju kroz lice i tijelo, kao i kreativni dio u kojem će učesnici eksperimentisati s akvarel tehnikom, radeći portrete s naglaskom na psihologizaciju portretisanog lika. Učešće je besplatno, svi likovni materijali su obezbijeđeni, a planirano trajanje aktivnosti je sat i po.

        Radionica za djecu osnovnoškolskog uzrasta bit će održana u petak, 23. januara u 16:30 sati, a realizuje se u okviru izložbe „Susret ideje i forme“, koja tematizira odnos slikarstva i skulpture kroz djela iz fundusa Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.

        Kroz obilazak izložbe i razgovor s muzejskom pedagoginjom, mališani će se upoznati s osnovama likovnih medija slikarstva i skulpture, uočavati njihove sličnosti i razlike, a zatim se kreativno izraziti izradom skulptura od plastelina, inspirisanih viđenim umjetničkim djelima. Učešće u radionici je besplatno, a svi potrebni materijali su osigurani od strane muzeja.

        Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine nalazi se na adresi Zelenih beretki broj 8 (ulaz od parkinga).

        Galerijske radionice osmišljene su kao prostor učenja, dijaloga i kreativnosti, s ciljem da se djeci i mladima savremena umjetnost približi kroz direktno iskustvo – jer dosadi tokom zimskog raspusta nema mjesta uz Galeriju.

        SABINA ALISPAHIĆ: Promjena načina razmišljanja donekle može ublažiti hroničnu bol

        DOBAR PORTAL
        -
        0
        SABINA ALISPAHIĆ: Promjena načina razmišljanja donekle može ublažiti hroničnu bol

        Sabina Alispahić je redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na Odsjeku za psihologiju.

        Predaje predmete iz oblasti kliničke i zdravstvene psihologije. Autorica knjiga: Psihologija boli, (R)evolucija odnosa ljekar-pacijent, Online psihoterapija i Odabrane teme iz psihoterapije. Također je certificirani gestalt psihoterapeut.

        Kako izgleda idealan odnos između ljekara i pacijenta, i gdje u praksi najčešće dolazi do njegovog pucanja?

        S obzirom na to da ne postoji ništa idealno, možemo govoriti o dovoljno dobrom odnosu u kojem se ljekar i pacijent međusobno poštuju i u kojem se pacijent osjeća viđeno i podržano. Odnos ljekar-pacijent je profesionalan ali istovremeno duboko ljudski odnos u kojem se susreću stručnost i ranjivost. Važno je da postoji povjerenje i jasna komunikacija, te da obje strane preuzmu odgovornost za svoje odluke. Do pucanja odnosa dolazi zbog nedostatka vremena, loše komunikacije ili nerealnih očekivanja pacijenata. Kod nas je čest razlog i nepovjerenje u zdravstveni sistem od strane pacijenata te profesionalno sagorijevanje ljekara.

        Koliko način na koji ljekar komunicira dijagnozu može uticati na ishod liječenja?

        Veoma je važno kako ljekar saopštava dijagnozu pacijentu. Ako mu na jasan i suosjećajan način objasni dijagnozu i neophodni tretman, veća je vjerovatnoća da će se pacijent pridržavati dobivenih smjernica i samim tim imati bolji ishod. Na psihološkom nivou, pacijent će se osjećati bolje ako je ljekar bio podržavajući te prilagodio količinu i način komunikacije s obzirom na njegove individualne potrebe.

        Da li pacijenti danas traže više empatije ili više stručnosti – ili je ta podjela pogrešna?

        U današnje vrijeme pacijenti očekuju oboje. Zahvaljujući Internetu, većina pacijenata dolazi sa određenim predznanjem o svom stanju. Stručnost se podrazumijeva, a ono što pravi razliku je empatija i način na koji ljekar pristupa pacijentu.

        Kako psihologija objašnjava bol – gdje prestaje fizički, a počinje psihološki aspekt?

        Prema definiciji, bol je i fizičko i emocionalno iskustvo. Bol nastaje u mozgu a doživljaj boli je pod utjecajem naših misli i emocija kao i prošlih iskustava. Ne možemo (i ne trebamo) težiti apsolutnom uklanjanju boli jer bol je važan signal — upozorava nas kad nešto nije u redu (gubitak, neispunjene potrebe, stres, neprerađene traume). Potpuno onemogućavanje osjećaja boli može dovesti do otupljivanja, gubitka motivacije i problema u odnosima. Cilj je smanjiti patnju, a ne “isključiti” emocije.

        Može li promjena načina razmišljanja zaista ublažiti hroničnu bol, i gdje su granice takvog pristupa?

        Promjena načina razmišljanja može ublažiti hroničnu bol, u određenoj mjeri. Veoma je važno osvijestiti i smanjiti katastrofiziranje te osmisliti načine na koje pacijent može barem donekle vratiti osjećaj kontrole. Također je važno promijeniti odnos prema boli, prestati sa borbom a pokušati sa prihvaćanjem onoga što jeste, te preuzeti odgovornost za sebe i fokusirati se na ono što možemo učiniti kako bi nam bilo bolje. Forsiranje optimizma također može biti štetno. Psihološki pristup zahtijeva određeno vrijeme i vježbanje novog načina razmišljanja i poduzimanja akcija. Obično smanjuje patnju i povećava funkcionalnost u svakodnevnom životu. Moguće je znatno smanjiti i upravljati s boli tako da ona prestane da preovladava  životom i postane podnošljiva, funkcionalna ili čak korisna kao signal za promjenu.

        Zašto se kod nekih pacijenata bol zadržava i nakon što je medicinski uzrok saniran?

        Ponekad nervni sistem ostane „u alarmu“ iako opasnost više ne postoji, posebno ako je bol bila jaka i dugotrajna. Na psihološkom planu, bol može postati dio identiteta osobe koji ima neku svoju funkciju. Prema tome, potrebno je vrijeme i osvještavanje o tome ko ta osoba postaje nakon što bol više nije dio svakodnevnice.

        NATAŠA RADIĆ: Najviše sam ponosna na emociju koju moje haljine izazivaju

        DOBAR PORTAL
        -
        0
        NATAŠA RADIĆ: Najviše sam ponosna na emociju koju moje haljine izazivaju

        Nataša Radić iz Teslića vlasnica je dizajnerskog ateljea ručno rađenih svečanih haljina Natasha Atelier.

        Iako je po struci diplomirani inženjer šumarstva, ljubav prema umjetnosti, estetici i modi oduvijek je bila kod nje jača od formalnih okvira struke. Upravo iz te ljubavi nastao je dizajnerski atelje u kojem svaku kreaciju doživljava kao umjetnički komad, pažljivo osmišljen da istakne ljepotu i snagu žene koja ga nosi.

        “Ljubav prema izradi svečanih haljina proizašla je iz fascinacije detaljima, materijalima i emocijom koju jedna haljina može izazvati. Svečani trenuci zahtijevaju poseban pristup, a upravo taj osjećaj odgovornosti i ljepote usmjerio me ka kreiranju haljina koje prate najvažnije životne trenutke”, priča Nataša Radić.

        Otkrila nam je i po čemu se njene kreacije razlikuju od ostalih.

        „Kreacije se odlikuju jasnim identitetom, sofisticiranom siluetom i preciznom ručnom izradom, s ciljem postizanja savršenog balansa između elegancije, individualnosti i luksuza“, kaže naša sagovornica.

        Potom se osvrnula i na sam proces izrade.

        „Proces izrade počinje skicom – vizijom u mojim mislima, ali često i osmišljavanjem direktno na krojačkoj lutki. Slijedi izbor najkvalitetnijih materijala i detalja: to mogu biti komadi nakita, kamenčići, biseri i sve ono što mi na neki način privuče pažnju, a može se kreativno iskoristiti“, govori ova Teslićanka.

        Upitali smo je i na šta je najviše ponosna u dosadašnjem radu.

        „Najviše sam ponosna na emociju koju moje haljine izazivaju. Presretna sam kada vidim djevojku koja u mojoj kreaciji zrači sigurnošću i gracioznošću. Povjerenje klijentica i prepoznatljiv stil najveća su potvrda mog rada. Posebno sam ponosna na važne momente u kojima su djevojke blistale u mojim kreacijama: Zvezde Granda, izbor Future Fashion Faces World 2025 u Turskoj, gdje je naša djevojka osvojila prvu nagradu, Sarajevo Fashion Week, gdje sam učestvovala na tematskoj reviji ‘Udružene protiv nasilja nad ženama’, kao i na mnoge druge trenutke koji su trajno vezani za moje srce“, navodi Nataša Radić.

        Prema njenim riječima, reakcije kupaca su izuzetno snažne i lične.

        „Klijentice često ističu da se u haljinama iz mog dizajnerskog ateljea osjećaju posebno i potpuno autentično – upravo onako kako luksuz i treba da se osjeti“, izjavljuje naša sagovornica.

        Na kraju je iznijela i svoja očekivanja i planove za budućnost.

        „U budućnosti težim daljem pozicioniranju brenda Natasha Atelier kao luksuznog brenda prepoznatljivog po kvalitetu, estetici i personaliziranom pristupu. Atelje funkcioniše i kao concept store, gdje djevojke mogu pronaći i komade drugih dizajnera koji me lično inspirišu i čiji rad volim i pratim. Osnovni koncept poslovanja je omogućiti djevojkama pristup što većem broju umjetničkih komada. Takođe, planiram kontinuirano usavršavanje u svim segmentima, proširenje poslovanja, saradnje s drugim dizajnerima te izlazak na druga tržišta“, zaključuje ova ambiciozna Teslićanka.

        1...456...186Stranica 5 of 186