Anja Petrović, studentica je prve godine Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, smjer Njemački i engleski jezik i književnost.
Iako gaji ljubav prema istoriji, filozofiji, književnosti, ističe da je za izbor fakulteta, ipak, prevagnula ljubav prema jezicima.
“Osim učenja samog jezika, studije koje sam izabrala obuhvataju proučavanje književnosti, istorije, kulture, umjetnosti i filozofije, kako njemačke, britanske i američke, tako i svjetske, a kako sam veliki ljubitelj društvenih nauka smatrala sam da su ove studije savršen izbor za mene”, objašnjava Anja i dodaje da je sigurna da je ovim dobila mogućnost da se bavi sferama koje je privlače i u kojima ima mogućnost da napreduje.
Za sebe često kaže da je “artist”, a na pitanje šta pod time podrazumijeva ističe da taj termin svakako obuhvata širok spektar pojmova, a da je kako navodi, za nju umjetnik svaki čovjek na svijetu, bio toga svjestan ili ne.
“Na neki svoj način svaki je čovjek stvaralac, odnosno umjetnik. Nije bitno da li stvaramo likovna i muzička djela, skulpture, zidamo zgrade i hramove ili se bavimo ručnim radom i zaista nije neophodno da budemo poznati po svom radu, zadivimo druge ljude i ostvarimo velike uspjehe da bismo bili priznati kao ‘artisti’. Umjetnost se ne sastoji samo od stvaranja djela koja možemo unovčiti, koja nose snažnu poruku i mijenjaju svijet. Nekada je umjetnost i skrojiti život”, priča naša sagovornica u svom umjetničkom, ‘artističkom’ maniru, te široko obrazlaže ovaj termin i smisao njegovog značenja.
“Da, umjetnost je živjeti, smijati se, osmisliti novu ideju, dobru foru i pokrenuti mlade. Umjetnost je kada svaki dan stvaramo iznova, kada gradimo sebe i svakim danom težimo da budemo bar malo bolji nego što smo bili juče. Umjetnost je i kada smo srećni, kada u svakom zlu vidimo nešto dobro, kada kreiramo krug ljudi koji nas okružuju i kada pravimo izbore u bibliotekama. Muzika koju slušamo, ljudi sa kojima provodimo sate, knjige koje čitamo i stvari kojima posvećujemo svoje vrijeme su naši izbori koje sami stvaramo i koji nas određuju”, govori Anja.
Uvjerena je da postoji taj neki začarani krug u kom svaki stvaralac misli da on sam stvara umjetnost i pravi izbore sve do trenutka u kom shvati da su zapravo njegova umjetnost i njegovi izbori ono što je njega izgradilo i predstavilo kao ličnost.
“Iako imam jako malo godina, dozvolila sam sebi da bar u nekim segmentima života sebe smatram umjetnikom. Bavim se mnogim vrstama umjetnosti kao što su proučavanje jezika, književnosti, istorije likovne i muzičke umjetnosti, filozofije, teologije i svjetske istorije, u kojoj mi je moram priznati, istorija moje zemlje najbliža”, kazuje naša sagovornica.
Napominje da, pored posebne ljubavi koju njeguje prema književnosti, ipak je ljudima najpoznatija i najprepoznatljivija kao stvaralac likovne umjetnosti.
“Crtanjem se bavim tek od 14. godine i za ovaj kratak period sam uradila dosta toga. Iza mene je nekoliko izložbi, među kojima je i prva samostalna, kao i mnoštvo pohvala od porodice, prijatelja, poznanika i sugrađana. Uprkos svim lijepim stvarima koje sam kao umjetnik doživjela, najviše me ispunjava činjenica da mnoga djeca iz mog okruženja u meni vide jedan oblik uzora. Jako me raduje dječja zainteresovanost za stvaranje i nadam se da ću svakim danom biti bolji primjer”, poručuje ova svestrana djevojka koja dolazi iz malog mjesta, Čajniče, koje se nalazi na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.
Poznato je da u manjim sredinama često vlada stereotip da je teško napredovati i uspjeti, međutim, Anja je čist primjer na koji način ova pretpostavka može da se demantuje.
“Čajniče je jako malo mjesto u kom su do sada odrasli i boravili mnogobrojni umjetnici. Neki od njih su se i te kako izborili za sebe i svoje ime, dok su drugi posustali i otišli u druge gradove u kojima su se osjećali, u najmanju ruku prihvaćenije. Predrasude su dio svakodnevnog života i nemoguće je pobjeći od njih u bilo kojoj sredini. Svakako ću se složiti da su manja mjesta podložnija mnogo većem broju osuda i predrasuda, ali isto tako nije nemoguće opstati i pokazati svoje pravo lice. Najveći problem sa kojim se susreću svi mladi ljudi u malim sredinama jeste strah od javne osude i odbacivanje od strane bliskih ljudi”, navodi naša sagovornica.
Dodaje da je izdvojiti se prvenstveno svojim stavovima, a onda i svojim ponašanjem posebno rizično zbog toga što je svaki pojedinac i sam preplašen, pa nerijetko odbijaju iznošenje ličnog stava i priklanjaju se mišljenju većine.
“I ja sam, takođe neko ko je prošao kroz manje lijepe periode i bio na meti osude, ali to je sastavni dio života i svaka osoba prođe i prolazi kroz takve trenutke. Rečenicu ‘Što te ne ubije, to te ojača’ smatram velikim klišeom i mislim da jednostavno ne bi trebalo da pridajemo značaj baš svemu što nas okružuje. To su naravno stavovi koji se stiču godinama i koji su nekada ostvarivi isključivo teoretski, ali svako od nas bi trebalo da živi svoj život. Nekad živimo kako želimo, nekad kako moramo a nekad kako mislimo da bi trebalo, ali jedno je sigurno: Život je da se živi. Jako je bitno da svi ljudi, a naročito mladi stvaraoci, shvate da nijedan komentar ne može da utiče na njihov život. Loši komentari traju kratko, dobri još kraće i jedino što nam ostaje na kraju dana kada ostanemo sami sa sobom jeste kako se mi osjećamo i da li smatramo da smo zadovoljili neke osnovne principe. Bitno je biti okružen pravim ljudima, uvidjeti prave vrijednosti i skupiti hrabrost, a kritike, pohvale i osude će nas svakako pratiti tokom cijelog života”, ističe Anja Petrović.
Kaže da ne vjeruje u sudbinu i da se trudi da sama snosi odgovornost za sve svoje postupke i da ne krivi okolinu ili zlu kob za svoje neuspjehe.
“Isto tako sam svjesna da univerzum često zna biti na mojoj strani. Već sam napomenula da potičem iz jako male sredine i da se uprkos mnogim preprekama bavim mnogim stvarima i sama sebi krojim život i na taj način sam zapravo i rekla da nekada moramo sami stvoriti i priliku i mogućnost. Istina je da je svaki novi dan nova prilika i da je isključivo na nama ta odluka kako ćemo ga provesti i na koji način ćemo ga iskoristiti, ali isto tako ne bih potcjenjivala sve srećne i slučajne okolnosti u koje život odvodi svakoga od nas. Nova poznanstva i prijateljstva su čist dokaz toga i mogu slobodno da kažem da su mi se najljepše stvari desile slučajno i bez bilo kakvog plana i očekivanja”, riječi su ove ambiciozne djevojke.
Nedavno je organizovala izložbu u svom rodnom mjestu i ističe da je zadovoljna reakcijama javnosti i brojem posjetilaca. Rado se prisjeća obraćanja posjetiocima, koje je kako navodi bilo izuzetno emotivno, te da je to bio trenutak kada je prvi put osjetila istinsku podršku i kada je shvatila da to što radi ima odjek, i da je uspjela da dopre do svojih sugrađana.
“U avgustu prošle godine otvorena je moja prva samostalna izložba i rado se prisjećam iste. Sada kada sagledam cijelu situaciju, svjesna sam da sam jako nespremna ušla u sve to i na neki način mi je žao što u tom trenutku nisam još više vjerovala u sebe. Od kada se pojavila ideja o organizovanju samostalne izložbe nisam naišla na veliku podršku i uglavnom je glavni razlog bio to sto je Čajniče malo mjesto i to što umjetnost, a naročito likovna, ne interesuje nikoga. Dosta sam razmišljala o tome da li da uopšte radim to i do konačne odluke sam došla tek onda kada sam prevazišla strah od neuspjeha. Na moju veliku radost nisam odustala od prvobitne ideje i zaista se nisam pokajala”, ističe Anja Petrović.
Samom otvaranju je prisustvovalo između 70 i 100 ljudi, dok je određeni broj posjetilaca pogledao izložbu u periodu od narednih sedam dana, koliko je bila dostupna za posjetioce. Bitno joj je da je, kako kaže, organizovanjem veoma uspješne prve samostalne izložbe dala podstrek svim drugim mladim ljudima, kako u svom, tako i u drugim mjestima, i na jedan indirektan način objasnila da zaista ne bi trebalo da odustaju i da je strah od neuspjeha naš najveći, ali ujedno i lako savladivi neprijatelj.
Samo najbliža Anjina porodica je upoznata sa tim da je Anja i pisac, te da ima dosta materijala koji će nekada eventualno biti objavljen. Nas je interesovalo da li u budućnosti ima želju da objavi svoju knjigu ili roman, a Anja odgovara da iako bi uopšte došlo do toga, djelo bi bilo napisano po uzoru na Andrićeve “Znakove kraj puta”.
“U djelu bih se svakako bavila odgovorima na svakodnevna pitanja i nedoumice, kao i na približavanju religije i istinskog značenja patriotizma mladim ljudima. Takođe bih pokrenula manje popularne teme i težila bih ka tome da moj stil bude izgrađen po uzoru na djela Vladete Jerotića”, kazuje naša sagovornica.
Mi smo sigurni da će ova mlada i talentovana djevojka, koja po mnogo parametara ne može da se ukalupi u svakodnevnicu, uspjeti da ostvari sve što je zamislila, bilo da je riječ o crtanju, pisanju, slikanju ili učenju jezika, te da će biti dobar uzor i primjer kako svojim vršnjacima, tako i starijim generacijama.
Autor: Ana Motika
Bilješka o autoru: Ana Motika rođena je 22.10.1998. godine, a 2021. godine diplomirala je novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Piše i istražuje o marketingu, javnom nastupu i medijskoj pismenosti, iskustvima s putovanja, ravnopravnosti polova i rodno zasnovanom nasilju. Članica je Erasmus studentske mreže.
