Ana Šimac izvan poslovne sfere prije svega je majka četverogodišnjeg Maxa. Rođena je u Šibeniku, gdje je odrastala u nimalo lakim poslijeratnim uvjetima. Opisuje se kao ambiciozna osoba i vječna optimistica koja, unatoč svemu, nikada ne gubi vjeru u ljudsku dobrotu. Trenutno je u životnoj fazi u kojoj joj je glavni fokus na obitelji, prvenstveno na sinu.
U razgovoru za dobarportal.net govorila je o svom profesionalnom putu, izazovima rada u vojnoj logistici, ljubavi prema glumi, modelingu i umjetnosti, ali i o važnosti upornosti, samostalnosti i rušenja predrasuda o ženama u tradicionalno muškim zanimanjima.
Vaše profesionalno područje prilično je specifično i zanimljivo. Bavite se vojskom i vojnom logistikom, a spomenuli ste i rad s oružjem. Kako je započeo Vaš profesionalni put i što Vas je privuklo upravo tom pozivu?
Moj profesionalni put započeo je trnovito i nije bio povezan s karijerom kojom se danas bavim. Oduvijek sam željela biti istraživačka novinarka, zbog čega sam upisala i magistrirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (FPZG). Međutim, kod nas su neka zanimanja u praksi zaista mnogo drugačija nego u teoriji, tako da je moja potraga za drugom branšom počela istog trenutka kada sam shvatila rizike i nezgodne situacije u kojima se jedna znatiželjna istraživačka novinarka može naći. Pogotovo ako je još i jezičava i prgava, što ja kao čistokrvna Dalmatinka svakako jesam. Nekoliko godina radila sam kao asistentica voditelja prodaje u Odjelu pretplate u Hanza Mediji, a nakon toga odlučila sam se prijaviti za ovaj posao, koji s ponosom radim već devetu godinu. Napokon mislim da sam se u njemu potpuno pronašla. Privuklo me to koliko detaljnost ovog posla može utjecati na ishod svake vojne pošiljke i koliko je malo potrebno da nešto krene po zlu. Logistika je jednostavno takva branša, a činjenica da je riječ o vojnoj logistici samo dodaje još jednu dozu adrenalina i hitnosti. Moglo bi se reći da sam radoholičarka i da sam u poslu pomalo mazohista. Radije provjerim stvari pet puta nego da ih prepustim slučaju i razmišljanju „što bude, bit će“. Za ovaj posao potrebno je biti zaista veliki detaljista.
Možete li nam približiti čime se konkretno bavite u vojnoj logistici i kako izgleda jedan Vaš uobičajeni radni dan? Što je najzahtjevnije u poslu koji traži veliku odgovornost, disciplinu i preciznost?
Moj radni dan počinje u 12 sati jer, zbog prirode posla i naših klijenata koji se većinom nalaze na drugim kontinentima, radim smjenu koja odgovara i nama i njima. Moja glavna zadaća kao senior koordinatorice vojnih pošiljki jeste osigurati da su pakirne liste pošiljki spremne i da se na njima ne nalaze nikakve stvari koje bi mogle stvarati probleme pri uvozu u zemlju domaćina, a to zahtijeva i određeni stepen poznavanja međunarodnog prava. Provjeravam i jesu li sve pošiljke koje se nalaze u istom kontejneru velikih brodskih kompanija zaista na putu prema odgovarajućoj luci i odredištu. Svaki dio dokumenta mora biti jasan i tačan. Najzahtjevnije je svakako svakodnevno pružati 100 posto sebe i svoje pažnje jer je ovo vrsta posla u kojoj se i najmanja greška eventualno primijeti. Naravno da nismo svaki dan raspoloženi niti smo svaki dan sposobni biti na maksimumu svojih mogućnosti kada je riječ o pažnji, ali bitno je svaki dan dati sve od sebe. Unutrašnja motivacija nešto je što je neophodno za posao kojim se bavim.
Spomenuli ste da Vaš posao uključuje i određene aktivnosti vezane uz premještanje opreme. Koliko takav posao zahtijeva timski rad, organizaciju, prilagodljivost i spremnost na nepredviđene situacije? Naravno, bez ulaženja u povjerljive detalje.
Logistika je sama po sebi izložena svakakvim nepredvidivim situacijama, pa čak i malo kašnjenje može uzrokovati velike probleme i dodatna kašnjenja. A zamislimo samo kakve posljedice mogu izazvati prirodne katastrofe, štrajkovi, a, nažalost, i rat. Rekla bih da je vojna logistika za ljude kojima promjena nikada nije predstavljala nešto čega se trebaju bojati. Ona se događa često, a za što bolje podnošenje takvih nepredvidivih situacija nužni su dobra povezanost i komunikacija unutar tima, kao i s ostalim odjelima u firmi. Ovo je apsolutno najnepredvidivije zanimanje kojim sam se ikada bavila. Ali upravo je u tome, s jedne strane, njegova draž.
S druge strane, modeling Vam je hobi, a imate i iskustva u glumi. Kako je nastala ljubav prema svijetu mode i kamere? Koliko Vam ta kreativna strana pruža drugačiji osjećaj zadovoljstva u odnosu na Vašu profesionalnu karijeru?
Dolazim iz obitelji u kojoj je otac bio glazbenik, tako da mi je odmalena usađena ljubav prema pozornici, a nastupi su bili nešto sasvim normalno. Kao osnovnoškolka svirala sam violinu i klavir, no na kraju me ipak više zanimala gluma. U HRT-ovoj seriji „Loza“ manju ulogu dobila sam sa samo 16 godina i to je za mene bilo fenomenalno iskustvo koje mi je otvorilo vrata glume u spotovima, reklamama i drugim serijama. Modeling je nekako došao uz glumu. Sjećam se da me gospođa iz modne agencije u Šibeniku pitala koliko imam godina i bih li se htjela okušati u hodu po pisti na jednoj reviji te možda snimiti nekoliko fotografija za book. Fotografije sam snimila, ali se na reviji na kraju nisam pojavila. Uz glumu i školske obaveze, to je bilo dosta odgovornosti koju ja tada, sa 16 godina, nisam bila spremna uključiti u svoj život. Međutim, godinama kasnije, kroz različite kampanje i s pojavom društvenih medija, modelingom se ozbiljnije počinjem baviti tek pred 30. godinu, kada sam završila u jednom časopisu kao street style model. Nedugo zatim snimam svoj prvi book, drugu reklamu… Nakon kraće pauze poslije poroda, kroz rad u sklopu ekipe Royal Models i uz vrhunskog mentora Damira Puhalovića, napokon s punih 33 godine odlučujem nastupiti na svom prvom izboru, Miss Bikini, koji je održan u Splitu prošlog kolovoza. Iako sam na više načina bila „bačena u vatru“ – prvo natjecanje, a odmah bikini, uz činjenicu da sam bila barem deset godina starija od većine kandidatkinja – večer je protekla idealno. Tada sam zaključila da ću se nastaviti baviti modelingom jer mi pruža slobodu izražavanja koja mi je potrebna, jer se na pisti osjećam ugodno, a ponajviše zbog brojnih poznanstava s kvalitetnim fotografima, modelima i ostalim ljudima iz svijeta modelinga o kojem sam ranije znala jako malo. Modeling mi, kao hobi uz redovni posao, pruža idealan balans korporativnog i kreativnog okruženja. Smatram da su čovjeku u životu potrebna oprečna iskustva kako bi dostigao svoj puni potencijal.
Magistra ste novinarstva, bavili ste se glumom, modelingom, a profesionalno ste odabrali vojno područje. Čini se da imate mnogo različitih interesa i talenata. Kako uspijevate povezati sve te svjetove i postoji li nešto što Vas još uvijek posebno privlači, a čime biste se voljeli baviti u budućnosti?
Privlače me sve grane umjetnosti, ali uvijek sam se nadala da ću se ponovno uspjeti vratiti nekoj formi umjetnosti jer me ona najviše ispunjava. Glazba je ipak moja prva ljubav. Sviranje violine je poput vožnje bicikla – ne zaboravlja se.
Za kraj, što biste poručili ženama koje žele graditi karijeru u tradicionalno muškim zanimanjima, poput vojske i logistike, ali se možda boje predrasuda ili izazova? Što za Vas osobno znače samostalnost, disciplina i ostvarivanje vlastitih ambicija?
Svakoj ženi koja se želi baviti karijerom koja je tradicionalno „muška“ poručila bih da u početku pokuša eliminirati svaki strah i svaku predrasudu jer su ženska ruka i sposobnost uočavanja detalja svakako potrebne, barem iz perspektive branše kojom se osobno bavim. Sve moje kolege, iako su brojčano u većini, puni su podrške i zaista mogu reći da baš nikada nisam doživjela neugodnosti ni od domaćih ni od stranih kolega. Zato samo slijedite svoje snove, uz puno upornosti i dosljednosti te ponešto sreće – rezultati sigurno neće izostati!
