Esma Kreso, diplomirana inženjerka zaštite okoliša, profesionalno iskustvo gradi kroz rad na razvojnim projektima Svjetske banke u Bosni i Hercegovini i regiji. Kroz svoj posao bavi se procjenom i ublažavanjem uticaja razvojnih projekata na okoliš, promovišući pristup u kojem ekonomski napredak i očuvanje prirode idu zajedno.
U razgovoru za dobarportal.net govori o zelenoj tranziciji, najvećim okolišnim izazovima Bosne i Hercegovine, odgovornosti institucija i građana te mogućnostima za održiviju budućnost.
Za početak, možete li se predstaviti našim čitateljima i približiti im svoj profesionalni put? Kako ste se odlučili za oblast zaštite okoliša i šta Vas je posebno privuklo ovom pozivu?
Po struci sam diplomirana inženjerka zaštite okoliša. Kada govorimo o zaštiti okoliša, često prvo pomislimo na aktiviste, ekologe ili botaničare. Često u šali čujem da je moj posao da sadim drveće. Međutim, moram istaknuti i važnu inženjersku dimenziju: moje obrazovanje usmjereno je na prepoznavanje i ublažavanje mogućih negativnih uticaja razvojnih projekata na okoliš, kao i na projektovanje postrojenja za prečišćavanje pitke i otpadnih voda. Ukratko, progres i razvoj su mogući, ali u okvirima koji najmanje štete prirodi i omogućavaju održiv i uravnotežen razvoj.
Kako sam se opredijelila za ovo zvanje? Odrasla sam u porodici inženjera: djed je bio inženjer šumarstva, otac tehnologije, a brat mašinstva. Zahvaljujući djedu, svi smo razvili snažnu povezanost sa šumom, životinjama i prirodom. Djeda nema od 1986. godine, ali često navratimo u Jajce, gdje su dugo živjeli i gdje se pred zgradom šumskog gazdinstva nalaze dvije ogromne sekvoje koje je djed zasadio.
Rat nas je zatekao u Iranu, gdje je otac radio kao direktor predstavništva Energoinvesta, a nakon rata put me odveo u Sjedinjene Američke Države. Srednju školu završila sam u Houghtonu, malom gradu na sjeveru Michigana, u kojem važnu ulogu ima Michigan Technological University, poznat po obrazovanju inženjera, uglavnom za potrebe automobilske industrije u Detroitu. Nekadašnja rudarska škola, povezana s rudnicima bakra, prerasla je u snažan univerzitet.
Godinu prije mog upisa na fakultet, kompanija DOW Chemical finansirala je izgradnju prelijepe, savremene zgrade na kampusu, namijenjene upravo mom studiju i jačanju programa zaštite okoliša. Budući da je Houghton mala sredina, imala sam priliku lako upoznati profesore koji su mi približili ovaj studij. Privuklo me to što, uz osnove inženjerstva, povezuje biologiju, hemiju i fiziku te pruža veoma široko obrazovanje.
Sve nedoumice u vezi s izborom nestale su već u prvom semestru, kada smo dobili timski zadatak da istražimo zagađenje jednog potoka. Sami smo osmišljavali plan rada, tražili potok na papirnim kartama iz biblioteke i birali analize koje ćemo provesti. Mnogo vremena proveli smo na terenu, izvan učionice, i upravo je ta povezanost nauke, praktičnog rada i prirode potvrdila da sam odabrala pravi poziv.
Trenutno radite kao stručnjakinja za zaštitu okoliša u Svjetskoj banci (World Bank Group) u Sarajevu. Kako izgleda Vaš posao, na kakvim projektima radite i koliko je zaštita okoliša zastupljena u aktivnostima ove međunarodne institucije?
Svjetska banka, kao međunarodna finansijska institucija, u svim svojim razvojnim aktivnostima primjenjuje okvir za zaštitu okoliša i društva. Njegova svrha je da se rizici i negativni uticaji projekata pravovremeno prepoznaju i ublaže, uz zaštitu stanovništva i okoliša te podršku unapređenju kvaliteta života. Odgovornost prema zemljama članicama nalaže da razvoj ne smije naškoditi ni prirodi ni stanovništvu, dok su transparentnost i učešće javnosti važni principi takvog pristupa.
Moj posao podrazumijeva uključivanje u sve razvojne projekte Svjetske banke u Bosni i Hercegovini, ali i u zemljama regije. Projekti obuhvataju različite oblasti: od autoputeva i lokalnih cesta, podrške malim poljoprivrednicima i vodosnabdijevanja do prečišćavanja otpadnih voda, upravljanja otpadom, plinovoda i rudarstva. Uloga stručnjaka za zaštitu okoliša jeste da pomogne u procjeni mogućih uticaja i definisanju mjera za njihovo smanjenje. Jednako važan dio mog posla je saradnja sa svim zainteresiranim stranama, na različitim nivoima, kako bi razvoj odgovarao potrebama zajednice.
Zelena tranzicija postaje jedan od ključnih globalnih prioriteta. Šta ona konkretno podrazumijeva i koliko je Bosna i Hercegovina spremna za prelazak na održivije modele razvoja?
Zelena tranzicija podrazumijeva prelazak na modele razvoja koji efikasnije koriste resurse, smanjuju zagađenje i čuvaju prirodno okruženje. To, zapravo, podrazumijeva sve ovo što sam do sada spominjala. Međutim, budući da je tranzicija, u suštini, promjena, važno je da je prihvatimo, planski osmislimo i da joj pažljivo pristupimo, na način koji je provodiv, realan i prilagođen zemlji.
Da bismo razumjeli šta to znači za Bosnu i Hercegovinu, važno je uzeti u obzir njen razvojni i historijski kontekst. Prije rata značajan dio privrede oslanjao se na primarnu i sekundarnu proizvodnju, uz izražene pritiske na okoliš, dok je zaštita okoliša imala znatno manju ulogu nego danas. Ovaj izazov nije specifičan samo za našu zemlju: kada je ekonomski rast glavni prioritet, okolišni troškovi, po pravilu, ostaju u drugom planu. Prema poznatoj Kuznetsovoj krivulji, društvo u početku ulaže u razvoj bez posebnog osvrtanja na ekološke parametre, sve dok ne dosegne tačku u kojoj daljnji razvoj više nije moguć bez prelaska na održivije ili „zelene“ modele. Taj bi se prelaz, ugrubo, mogao poklopiti s potrebom Bosne i Hercegovine da se sve više i značajnije okrene zelenoj tranziciji.
Ovdje ističem da su investicije u čistije pogone manje kada se realiziraju uporedo s razvojem, nego kada se takva rješenja naknadno uvode. Zato je važno da zaštita okoliša bude sastavni dio razvoja, a ne pitanje kojim ćemo se baviti tek kada dostignemo određeni nivo prosperiteta.
Kada pogledate oko sebe i vidite prirodu, šume, planine, vode i sva bogatstva koja nas okružuju, jasno je da je zelena tranzicija za Bosnu i Hercegovinu neophodan pravac razvoja. Moramo čuvati prirodne resurse i postepeno se okretati obnovljivim izvorima energije i održivijim proizvodnim procesima. Naša spremnost za taj prelazak zavisi od toga koliko možemo osigurati finansijskih sredstava, razvijati svijest i opredjeljenje pretočiti u konkretne aktivnosti. Poseban izazov predstavlja istovremeno rješavanje postojećeg zagađenja i mijenjanje procesa koji ga stvaraju.
Koji su, prema Vašem stručnom mišljenju, najveći okolišni izazovi s kojima se Bosna i Hercegovina danas suočava? Gdje su potrebne najhitnije promjene i kakvu ulogu u tome imaju institucije, privreda i građani?
Bosna i Hercegovina suočava se sa širokim spektrom okolišnih izazova. Među njima su vodosnabdijevanje, neracionalno korištenje vode i zaštita njenog kvaliteta, uz dodatne pritiske koje donose klimatske promjene i suše. Još uvijek smo svjedoci problema s vodosnabdijevanjem Sarajeva. Tokom zime posebno dolazi do izražaja zagađenje zraka, dok je neadekvatno upravljanje otpadom već duži niz godina problem tokom cijele godine. Upravljanje riječnim slivovima i održavanje vodotoka često dobijaju pažnju tek nakon obilnih padavina i poplava. Potreban nam je kontinuiran i preventivan pristup, umjesto reagovanja tek kada problem nastane.
Prije svega, potrebno je unaprijediti upravljanje sistemima na svim nivoima Bosne i Hercegovine – mislim na oba entiteta, deset kantona, Brčko distrikt, pa sve do svakog grada, sela i zaseoka. Sistemi vodosnabdijevanja, upravljanja otpadom i druge javne usluge zahtijevaju redovno održavanje i stalno poboljšavanje, a ne intervencije samo nakon kvara. Činjenica da neki sistem funkcioniše ne znači da ne može biti pouzdaniji i efikasniji. Institucije i preduzeća trebaju kontinuirano unapređenje prepoznati kao osnovni dio svoje odgovornosti. To je temeljni princip upravljanja kvalitetom i procesima, koji propisuju i sistemi zasnovani na ISO standardima. To su osnove inženjerstva i nisu ništa novo ni nedostižno.
Drugi važan aspekt je odnos građana prema zajednici u kojoj žive. Ne bih ulazila u psihološka objašnjenja, ali posljedice nedostatka osjećaja zajedničke odgovornosti i pripadnosti lokalnoj ili društvenoj zajednici vidljive su u svakodnevnom životu: bacanje otpada mimo kontejnera ili iz automobila, neodgovorno loženje u gradskim jezgrama, nepropisno parkiranje i zanemarivanje zajedničkih površina. Takva ponašanja utiču i na okoliš i na kvalitet života svih nas. Ako želimo koristiti mogućnosti koje nam zajednica pruža, važno je da preuzmemo i svoj dio odgovornosti za njeno očuvanje.
Zagađenje zraka, upravljanje otpadom, kvalitet vode i klimatske promjene teme su koje sve više utiču na svakodnevni život građana. Postoje li pozitivni primjeri i projekti koji pokazuju da se stvari ipak mogu mijenjati nabolje?
Pozitivni primjeri postoje. Često su posebno vidljivi u manjim zajednicama, gdje se ljudi međusobno poznaju, lakše sarađuju i imaju izraženiji osjećaj zajedničke odgovornosti. U većim gradovima tu povezanost nije uvijek jednostavno održati, ali upravo zato vrijedi ulagati u saradnju i uključivanje građana.
Dugi niz godina radila sam na pitanjima kvaliteta zraka, prvenstveno u Sarajevu, ali i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Imala sam priliku sarađivati sa stručnjacima koji odlično poznaju ovu problematiku i pokazuju veliki entuzijazam, koji im je ujedno i najveća pokretačka snaga. Kroz stručne panele povezivali smo se i s kolegama iz drugih evropskih zemalja. Ohrabrujuće je vidjeti njihovu spremnost da podijele iskustva, ali i potvrdu da naši stručnjaci svojim znanjem stoje rame uz rame s njima. Iako nas nema mnogo i uslovi za primjenu stručnih rješenja nisu uvijek povoljni, znanje i posvećenost su tu.
Važno je naglasiti da je zaštita okoliša neposredno povezana s kvalitetom života i životnim standardom. Iskustva drugih sredina pokazuju da su promjene moguće. Na jednom stručnom skupu slušala sam niz objašnjenja o tome zašto u Bosni i Hercegovini nema dovoljno napretka – od političkih okolnosti do položaja Sarajeva u kotlini. Ipak, brojni gradovi imaju slične geografske uslove i suočavaju se sa sličnim problemima, a uspjeli su ostvariti pomake. Posebno mi je ostala u sjećanju poruka kolege iz Krakova da su i oni prije deset godina prolazili kroz slične izazove i da su tada mislili da promjena nije moguća. Takva iskustva su dragocjena jer nas podsjećaju da možemo učiti od drugih i prilagođavati rješenja vlastitim okolnostima.
Moja ključna poruka je da nismo sami u ovim izazovima i da rješenja možemo tražiti oslanjajući se na iskustva drugih, ali tako da ih ne prihvatamo kao gotova rješenja, nego kao smjernice za pravac kojim trebamo ići, uz neophodna prilagođavanja. Napredak zahtijeva posvećenost, vrijeme i kontinuitet. U vremenu u kojem očekujemo brze rezultate i želimo da se brzina svega mjeri gigabajtima u milisekundi, važno je prihvatiti da su trajna poboljšanja dio dugoročnog procesa, a ne jednokratne intervencije. Čarobni štapić ne postoji kao rješenje, ali zasukani rukavi itekako daju vidljive rezultate.
Koliko je važno da se svijest o zaštiti okoliša razvija od najranije dobi? Na koji način obrazovanje, porodica i svakodnevne navike mogu doprinijeti stvaranju odgovornijeg odnosa prema prirodi?
Važno je da se odgovoran odnos prema okolišu razvija od najranije dobi, ali vjerujem da učimo i mijenjamo navike tokom cijelog života. Godinama učestvujem u edukativnim inicijativama u vrtićima i osnovnim školama. Ipak, ono što djeca nauče treba imati podršku i u porodici: teško je očekivati da usvoje odgovorne navike ako kod kuće svakodnevno vide suprotne primjere. Zato obrazovanje i lični primjeri moraju ići zajedno. Poseban potencijal vidim u mladima, koji traže svoj put, otvoreni su za nove pristupe i često spremniji da preispitaju ustaljene navike nego mlađa djeca, koja zavise od drugih, ili stariji naraštaji, koji su prije spremni odustati nego prihvatiti promjene.
Kod odraslih, uz obrazovanje, važnu ulogu imaju i podsticaji te dosljedna primjena pravila i kazni. Često se prepričava priča o našem čovjeku u Njemačkoj koji je, nakon što je kažnjen zbog nepravilnog razvrstavanja otpada, promijenio svoje navike. Naime, prijavila ga je starija komšinica koja ga je vidjela s prozora. Platio je značajnu kaznu i, samim tim, promijenio svoje navike. Ne mogu potvrditi je li ova priča sasvim istinita, ali smo je toliko puta čuli da je postala gotovo legenda. Ona dobro ilustrira poruku koju želim prenijeti: jasna pravila i odgovornost za njihovo poštivanje mogu biti važan podsticaj za promjenu ponašanja.
Za kraj, kako vidite budućnost zaštite okoliša u Bosni i Hercegovini i šta bi bila Vaša najvažnija poruka građanima koji žele doprinijeti pozitivnim promjenama?
Budućnost zaštite okoliša u Bosni i Hercegovini vidim u ličnoj odgovornosti, zajedničkom djelovanju i odgovornim institucijama. Moja poruka građanima je jednostavna: volite mjesto u kojem živite i pokažite to djelima. Povežite se s drugima, čuvajte prirodu i zajedničke prostore, a za probleme koje ne možete sami riješiti tražite odgovore i djelovanje nadležnih. Briga o okolišu je briga o nama i o onima koji dolaze poslije nas.
