Sara Humić ima 22 godine, dolazi iz Gračanice, a već sedam godina živi u Sarajevu, gdje je završila srednju školu kao učenica generacije, što joj je, kako kaže, bio važan trenutak i dodatna motivacija za sve što je uslijedilo. Njen put u velikoj je mjeri obilježila i muzika – završila je dvije osnovne muzičke škole, jednu u Gračanici, gdje je također bila učenica generacije, i drugu u Tuzli, a upravo su je ti godine oblikovale kroz disciplinu, upornost i kreativnost. Danas studira psihologiju na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS), a uz glavni studij pohađa i dodatni studijski program iz međunarodnog poslovanja i finansija. Tokom studiranja više puta je bila prepoznata kao ponos dekana i rektora.
Pored fakultetskih obaveza, aktivno učestvuje u edukacijama, konferencijama i omladinskim događajima, jer joj je važno da uči kroz iskustvo i bude u kontaktu s ljudima. Iako je ranije aktivno svirala klavir i violinu, svoju umjetničku stranu danas izražava kroz salsu, koja joj je postala jedan od omiljenih načina da se izrazi i opusti, dok u slobodno vrijeme voli putovati i čitati laganije štivo kako bi održala balans u dinamičnoj svakodnevnici.
Odakle interes za aktivizam?
U vode neformalnog obrazovanja i omladinskog aktivizma uplovila sam potpuno spontano. U trećem razredu srednje škole osjetila sam potrebu da izađem iz svoje zone komfora i steknem iskustvo izvan okvira formalnog obrazovanja. Počela sam posjećivati različite događaje za mlade u Sarajevu. Čak i kada teme nisu bile bliske mojim interesovanjima, odlazila sam s namjerom da upoznam nove ljude, ostvarim kontakte i istražim kakve se prilike nude mladima. Korak po korak postala sam članica nekoliko nevladinih organizacija, učestvovala u organizaciji vlastitih događaja te kreiranju i realizaciji projekata koji doprinose mladima. Kroz sva ta iskustva nisam samo razvijala nova znanja i vještine već sam izgrađivala i sebe kao osobu. Iako je sve počelo spontano, ono što me zadržalo u tim vodama jesu ljudi, nova prijateljstva, prilike za kontinuirano učenje, ali i činjenica da sam kroz svoj rad imala jasnu povratnu informaciju da ono što radim ima smisla, da pomaže, doprinosi i zaista donosi promjenu. Upravo taj osjećaj stvarnog utjecaja, zajedno sa stalnim učenjem i razvojem, razlog je zbog kojeg sam i danas jednako motivisana da budem dio ovog sektora.
Jesu li mladi danas svjesni svoje moći?
Voljela bih da mogu reći da jesu, ali mislim da odgovor zavisi od mnogo faktora. Naprimjer, mladima u većim gradovima često je dostupno više prilika da se uključe u društvene procese i doprinesu svojoj zajednici. Zbog toga lakše razvijaju osjećaj da njihov angažman ima stvarni utjecaj i da mogu pokrenuti promjene. S druge strane, u manjim sredinama prilike su često ograničenije, što može utjecati na to kako mladi doživljavaju vlastitu moć i mogućnost da nešto promijene. Ipak, kada govorimo o unutrašnjoj, odnosno intrinzičnoj moći, vjerujem da je naša generacija itekako posjeduje. To se ogleda u spremnosti da preispitujemo ustaljene norme, otvaramo teme o kojima se ranije nije govorilo i otvoreno iznosimo svoje stavove. Mislim da upravo ta hrabrost predstavlja važan potencijal za pozitivne društvene promjene.
Koliki je utjecaj društvenih mreža na aktivizam danas?
Smatram da je njihov utjecaj danas veoma veliki. Društvene mreže postale su jedan od glavnih načina za širenje informacija o različitim inicijativama, projektima i prilikama za mlade. Zahvaljujući njima, mnogo lakše saznamo kako se možemo uključiti i na koji način možemo doprinijeti svojoj zajednici. Kada ljudi dijele svoja iskustva i ono na čemu rade, pokazuju da je moguće napraviti promjenu i kao pojedinac. To često motiviše i druge da se uključe. Osim toga, ta vidljivost nekad donese i nove prilike – ne moramo ih uvijek sami tražiti, nekad one pronađu nas. Ja sam vidjela nečiji uspjeh, neko drugi će vidjeti moj i tako dalje. Zato smatram da je važno dijeliti ono što radimo i inspirisati druge da naprave prvi korak.
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?
Kada je u pitanju lični razvoj, ponosna sam što sam ostala dosljedna sebi i svojim stavovima. Kroz dosadašnje iskustvo naučila sam da je važno pronaći balans između ambicije i unutrašnjeg mira. Shvatila sam da nije uvijek potrebno ići „punom brzinom naprijed“, nego da je ponekad važno stati, sagledati gdje se nalazimo i šta je za nas u tom trenutku najbolje, pa onda prilagoditi naredne korake i nastaviti u tom smjeru. S profesionalne strane, ponosna sam na ljude i poznanstva koja sam stekla kroz ovaj proces. Osim vještina i znanja, koji su svakako važni, vjerujem da je kvalitet ljudi koje imamo oko sebe i njihov utjecaj na naš profesionalni razvoj možda i najvažniji. Kada imate dobre mentore, kolege i ljude koji vas podržavaju, koji su spremni preporučiti vas drugima i povezati vas s novim prilikama, to u velikoj mjeri oblikuje vaš put i otvara nova vrata.
Ima li naše društvo predrasude prema mladim, obrazovanim i lijepim djevojkama?
Iskreno, lično nisam imala neugodna iskustva u tom smislu niti sam osjećala direktne predrasude zato što sam žena. Možda i zato što se danas sve više govori o rodnoj ravnopravnosti i aktivno radi na tome da se takve stvari smanje, barem u formalnim okruženjima poput omladinskih projekata, organizacija i edukacija. Ipak, apsolutno ne mislim da takve predrasude ne postoje, nažalost. Smatram da su i dalje prisutne u društvu i da ih ne treba umanjivati. One se često ne pojavljuju otvoreno, nego kroz suptilne komentare, očekivanja ili stereotipe koji i dalje utječu na to kako se žene percipiraju i tretiraju u različitim kontekstima. Takve situacije uglavnom sam primijetila u kontekstu starijih generacija, gdje su ti obrasci razmišljanja ponekad izraženiji i ukorijenjeniji. S druge strane, radeći s mladim ljudima, uglavnom generacijom Z, uvidjela sam značajno veću svijest o ovim pitanjima, naravno ne kod svih, ali kod velikog broja, posebno onih koji su društveno aktivni i angažovani. Čak i kada se dogodi da neko pokuša umanjiti drugu osobu na osnovu roda ili spola, svjedočila sam da se takvi stavovi sve brže prepoznaju i jasno adresiraju unutar grupe. Što se mene lično tiče, smatram da mizoginiji i bilo kakvom obliku diskriminacije nema mjesta ni u profesionalnom ni u ličnom okruženju. Važno mi je raditi u prostoru u kojem se ljudi vrednuju na osnovu rada i kompetencija, a ne stereotipa. Moram dodati i da sam imala vrlo pozitivna iskustva u timskom radu s muškim kolegama, gdje je saradnja bila potpuno ravnopravna i profesionalna. Moja iskustva su zato uglavnom pozitivna, ali to ne znači da problem ne postoji, već samo da sam imala sreću da uglavnom radim u okruženjima koja njeguju takve vrijednosti.
Koja su tvoja očekivanja i planovi za budućnost?
Imam ciljeve i ambicije, ali ne volim previše unaprijed planirati u detalje. U više situacija shvatila sam da sam najbolje odluke donijela spontano, pa se i dalje vodim time da ću u trenutku donošenja odluke najčešće znati šta je najbolje za mene. Previše razmišljanja i planiranja nekad mi samo stvori pritisak, umjesto da pomogne. Ono što ipak sigurno znam jeste da želim konstantno napredovati, lično, akademski i profesionalno. Za godinu dana postajem diplomirana psihologinja, pa će mi naredni period vjerovatno biti usmjeren na to da odlučim u kojem pravcu želim dalje i kako se dodatno usavršavati. Iskreno, trenutno sam i u fazi u kojoj vagam više opcija za dalje studiranje jer me istovremeno zanima više različitih oblasti, pa još pokušavam pronaći ono što mi najviše odgovara. Uz to, voljela bih nastaviti širiti svoja iskustva kroz putovanja, posjetiti barem nekoliko novih država svake godine, vratiti se omiljenim destinacijama i održavati balans između rada i privatnog života. Od konkretnih ciljeva želim usavršiti turski jezik, naučiti još jedan strani jezik, nastaviti se baviti latinoameričkim plesovima, otići na još jedno solo putovanje i možda se u nekom trenutku preseliti u drugu državu kako bih stekla novo životno i profesionalno iskustvo. Najvažnije mi je da ne stojim u mjestu, nego da stalno učim i napredujem. Krajnji cilj mi je da, gdje god se u budućnosti budem razvijala i u kojem god pravcu me karijera odvede, sve to na kraju usmjerim ka doprinosu i poboljšanju društva i države iz koje dolazim – Bosne i Hercegovine.
