Ispod novinarskih, ali i stranačkih radara prošla je informacija da su u Sapni poraženi “iskusni” političari od posve novih ljudi, mladih i obrazovanih. Novi partneri u koaliciji Naša stranka, SDP, SBB ostali su bez drugog uporišta u Tuzlanskom kantonu, Sapne. Dakle, Pokret demokratske akcije ovdje više nema vlast.
Od 1996 godine do danas ista imena, prezimena i ljudi bili su u skupštinskim klupama, šefovskim funkcijama, vedrili, oblačili, sudjelovali u sumnjivim privatizacijama nakon ratnih sukoba, uzimali tendere za sebe i prijatelje. Mjesta istražnim organima nije bilo jer ko bi ih pozvao kada je svega nekoliko porodica vodilo državne institucije, a ostala mjesta su popunjavali sitni poltrončići kojima je to bio jedini način da zarade neki dinar.
Kada su došli da “vode” moju zajednicu imala sam dvije godine, danas imam dvadeset šest i gledam kako odlaze. Pomalo u nevjerici, ali nekako hoću da vjerujem kako svemu kraj dođe. Odgojili su generacije koje smatraju i danas da su im prava veća od naših, kako su samo oni dostojni institucija i pozicija na kojima se nalaze, kako su važniji i bitniji od nas jer su djeca lokalnih “šerifa”.
U psihologiji kažu kako se to zove kompleks više vrijednosti jer šta bi drugo bilo ako ste student univerziteta gdje ispite spremate sa wikipedije i foruma, nikada niste uložili gram napora da omogućite sebi neki uspjeh, niti naučili biti prijatelji jer vama svako ko kaže istinu u lice je neprijatelj, sujetan ili nešto treće.
U Sapni je koalicija SDA – SBiH – DF preuzela vlast nad PDA i SDP-om.
Ako se to prevede u praksu mladost, neiskustvo, obrazovanje i želja da u ovoj sredini naprave nešto kao nezaposleni kriminalisti, magistri, ekonomisti… nadjačala je “politički iskusne”, izborne igrače, tenderaše, biro za zapošljavanje aktivista i uvlakača.
Odlaskom garniture koja je bila na vlasti moj životni vijek, ne željom građana, već izbornim inžinjeringom, ucjenama za zaposlenje, podilaženjem različitim interesima, raspolaganjem budžetom koji je svih nas, ali pripadao je njima i njihovim porodicama u praksi, ovi građani možda konačno dobiju slobodniju sredinu u kojoj neće doživljavati odmazde i uskraćivanja ljudskih prava.
Tijesnom većinom sa jedanaest glasova za predsjedavajućeg OV Sapna izabran je Sabit Brđak koji ima svega 28 godina i ekonomista po zanimanju. Dopresjedavajući je magistar šumarstva Seid Dedić koji nije pripadao stranačkom birou/inžinjeringu za zapošljavanje, pa je već nekoliko godina nezaposleno lice. Među vijećnicima je Edina Husić, diplomirana kriminalistkinja bez zaposlenja, a i po prvi put lica sa invaliditetom imaju svog predstavnika.
Javna tajna je kupovina i prodaja većine ovdje bila godinama, ali ovoga puta situacija je drugačija. Treba biti spreman da prvi prodaš interese sredine u kojoj bi ponovo samo nekoliko porodica imalo svoje prilike, a svi drugi tražili kartu za izlaz. Lijepiti sebi etiketu “papka” u maloj sredini nije popularno. Na scenu bi vratili one koji zbog političkih interesa u upravne odbore imenuju “studente” nesposobne za prijemni ispit na fakultetu, ali sposobne za prikupljanje potpisa za kandidaturu i opet ćete imati izbore na kojima se noć pred izbornu šutnju mijenjaju BO, angažiraju maloljetnici za unošenje ličnih karata, pardon krađu identiteta…. Duga lista njihovih prava i vaših šansi.
Svakoga od ljudi koje ste izabrali imate pravo na ulici pitati šta je uradio po pitanju društvenog dobra? Sve njih imate pravo pitati o naknadama, paušalima, dodjeljenim grantovima jer svih vas se tiče svaka marka u lokalnoj zajednici. Niko nema pravo da vam priča o poštenju i vjeri u Boga dok ga jednostavnom pretragom na Googlu pronađete u sumnjivim privatizacijama prije dvadeset godina.
Nekada smo na sceni imali osvetu loših đaka, društvenog ispod prosjeka. Danas se nadam da ćete na sceni gledati dobre đake koji znanjem mogu pokazati šta žele ovdje i zbog čega su tu.
Sapna se ove godine ili gurala na dno s licima koja su i unučadima radna mjesta obezbjedili, licima koja su finansirala komapnije u kojima dominira siva ekonomija ili se ponovo stvarala sa djecom koja ne pamte druge lokalne šerife, djecom koja su zaslužila svoje diplome ili zamislite bili sposobni magistrirati na državnim univerzitetima.
Možda ovi neće biti bolji od prethodnih, ali neka pokušaju jer tad znamo bar da smo probali i da su nas ili povukli sa dna ili gurnuli još dublje.
Albert Einstein je kazao: “Moj politički ideal je demokratija. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola.”
