Home DOBAR DOBAR INTERVJU FARIS ŠAČIĆ, MLADI BH. PISAC: Kada se jedno društvo urušava, kultura se...

FARIS ŠAČIĆ, MLADI BH. PISAC: Kada se jedno društvo urušava, kultura se ruši prva

Faris Šačić student je treće godine na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i jedan je od mlađih pisaca u Bosni i Hercegovini. 

Autor je tri knjige proze, nekoliko recenzija, urednik jednog zbornika poezije i proze, zastupljen je u dvadesetak zbornika poezije i proze u regionu te je najmlađi član Udruženja bosanskih umjetnika.

Odakle ljubav prema pisanju?

Ja sam se mnogo puta do sada pitao jedno takvo pitanje, a koje bi, na ovaj ili onaj način, završavalo maglovitim odgovorom, tek toliko jasnim da ga na trenutak prihvatim i nastavim stvarati i kreirati, ali jednako snažnim i misterioznim, da nastavi plamtjeti u meni, žedan nove svjetlosti… Nije rijedak slučaj u književnom i općenito, umjetničkom svijetu, da stvaralačka snaga čovjeka vuće na kreiranje novog, a da ni sam umjetnik nije svejstan odakle ta sila suštinski potiče… Rijetko koji umjetnik će nadmeno, pun sebe, reći da može kreirati kad god i šta god pomisli, a konačno, takvi pojedinci, ili nisu razumjeli umjetnost kao takvu ili nisu razumjeli svrhu te umjetnosti. Mnogo je više onih, a kakav sam i sam, koji će priznati kako sami od sebe malo toga mogu ponuditi, bez da im se javi onaj kreativni trenutak, onaj trenutak kada tihi plamen izdahne u buktinju, a koji neki nazivaju inspiracijom, drugi nadahnućem, a oni treći posežu i do onoričkih visina… Možda upravo u tim dubinama ili visinama, tražeći svoje početke, pronalazimo i ljubav prema pisanju, upravo u ljubavi kao takvoj. U ljubavi prema čovjeku, u ljubavi prema svijetu, konačno, u ljubavi prema misteriji i avanturi koja znači ovaj život.

Faris Šačić (FOTO: Faris Šačić, privatni arhiv)

Koji su nazivi tvojih knjiga i o čemu govore?

Kada sam pisao prva djela, nisam imao u vidu da će ona ikada biti ukoričena… To su bile bilješke, trenuci one potrage za samim sobom i svijetom oko nas… Ipak, sa mojih šesnaest godina, a na nagovore niza profesora, umjetnika i akademika sa kojima sam se počinjao družiti i koji su neke moje redove čitali, rođena je knjiga „Putnik kroz život“, a koja je upravo govorila o zapažanjima jednog, tada dječaka, danas čovjeka, koji je, promatrajući drugog čovjeka, učio o sebi, o svijetu i životu. Priče su ostale slične, izrazito socijalne tematike i u knjizi „Na prugama vremena“ iz 2016. godine, u snažnijim konturama, a mnogi su rekli, zrelijem stilu i prezentaciji… Konačno, posljednje djelo „Kritika čovjeka“ održalo je socijalnu bazu nastalu mnogo ranije, ali se uputilo i ka izvijesnoj apstrakciji i angažiranosti, dopuštajući autoru sitne, ali znamenite avanture u stilu, žanru i rečenici… Posljednja knjiga je imala ponudu da bude štampana van granica Bosne i Hercegovine, ali sam izrazio želju, cijeneći moje rodno Sarajevo, grad koji volim nazvati svojim, da upravo to bude rodno mjesto i ovog, prvog izdanja.




Odakle crpiš motivaciju i šta te najviše motivira u radu?

Bez mnogo okolišanja, bit ću direktan – motivacija mi je čovjek. Nikada se moje pero nije mnogo odmaklo od te ideje, tog izvora inspiracije i tog modela posmatranja čovjeka, sa svim svojim karakteristikama koje zovu na razgovor i igru boja, misli, strahova, nada i hrabrosti koje grade tog čovjeka. Konačno, vjerujem da svako djelo koje je nastalo, a koje je težilo čovjeku, da dušom čovjeka dohvati dušu čovjeka, nije ostalo nezapaženo, makar, poput zvijezde padalice, zaiskrilo tek na trenutak, negdje duboko u noći, osvjetlilo trag pravca, a zatim nestalo u mraku, ostajući u čovjeku.

Faris Šačić (FOTO: Faris Šačić, privatni arhiv)

Na šta si najviše ponosan u svom dosadašnjem radu?

Najviše sam ponosan na to što sam doživio niz susreta sa svojim čitateljima, slučajnih i nevinih trenutaka koji su mi se duboko urezali u sjećanje, svaki za sebe, gradeći stazu koja mi ukazuje da sam uspio u svojoj želji i viziji umjetnosti, a to je ona da skrenem trag svjetla čovjeku. Doživio sam trenutke da me nepoznati ljudi zagrle i suznih očiju kažu kako ih je rasplakala i dotakla neka moja priča, neki zaokružen krug, koji je, ostavljajući trag u njima, postajao i njihov. Bilo je takvih susreta, na ulicama, na promocijama, tribinama, prijemima i autobusima, a svakog se sjećam, sjećajući se odgovornosti koja je padala na mene u olovnim kapima suza i osmijehom boje nade.




Šta tvoju poeziju i prozu čini drugačijom od ostalih?

Iskreno, kada sam počinjao pisati nisam razmišljao o toj kategoriji. Nisam bio i nisam shvatao pjesnika neoliberalizma, pa i postmoderne, a koji je istovremeno i autor, kreator, menađer, trgovac, kritičar… Ja sam počinjao pisati iz iskrene vjere da mogu nešto promjeniti i podsjetiti čovjeka na njega samoga, na čovjeka pored njega, ponekad posežući i za nekim autoritetima naše književnosti, ali općenito sam pisao i disao samo sebi svojstveno… Nisam se uklapao u šeme, u obrasce, u žanrove… Ili se nisam trudio uklapati… Danas, shvatam važnost tih kategorija u književnosti kao nauci, možda osjećam i neke kapi koje moje pripovijetke nose i koje su samo njima svojstvene, a opet odaju neke druge tokove, naslanjaju se na jedne, stvarajući put drugima… Ipak, to ostavljam vremenu, kritičarima i nauci da razjasni… Za mene, ali i za čitaoce, najvažnija je ideja jedne priče, jednog zatvorenog i iskrenog obrasca, koja će ostaviti traga u njima, kao što je ostavila u meni… Mislim da je to jednostavan recept za uspjeh.

Faris Šačić (FOTO: Faris Šačić, privatni arhiv)

Koliko su mladi danas zainteresirani za književnost?

To mi je pitanje mnogo puta postavljeno i uvijek sam razumjevao njegovu svrhu, ali kao da nikada nisam ponudio odgovor koji se naslućivao… Naša tranzicijska kultura ne ostavlja mnogo prostora za umjetnost, pa tako ni za književnost… Sasvim je opravdano da se mladi ljudi ne upuštaju u te vode, ali ima mnogo izuzetaka, koji iskre savršenstvom jedne nove genracije koja dolazi… Kao u pravilu, a kako to često biva, kada dugo vremena drvo ne daje ploda, suđene jeseni procvjeta punim sjajem… Mišljenja sam da je to i sistem koji je reakcija društva na niz njegovih negativnih tendencija, a umjetnici su ti koji na te tendencije ukazuju, ukazujući na produktivno i odustajući od destruktivnog. Mislim da je sve više mladih ljudi koji svoju riječ traže kroz riječ umjetnosti, umjetnosti u najširem značenju te riječi. Ja sam ponosan na te pojedince i vjerujem da će oni biti ona snaga koja će društvu uliti nadu da možemo rasti i da možemo, prestajući biti samo konzumenti kulture, postati njeni kreatori i izvoziti tu kulturu Evropi i svijetu. Jer, često kažem, kada se jedno društvo urušava, kultura se ruši prva, ali kada to društvo ponovno gradimo, moramo početi od kulture.




Može li klasična knjiga opstati uprkos sve većoj digitalizaciji?

Knjiga ima svoju toplinu, svoju plemenitost i često će književnici, pa i naučnici, reći kako je biblioteka duša svakog doma. Ipak, ta duša je nekada bila upisana na kamenu, zatim na voštanim tablicama, papirusima, da bi kasnije prerasla u knjigu… Možda se ne trebamo toliko ni bojati digitalizacije, a koja nam nudi svoje prednosti i mane… Iskreno, stava sam kako je knjiga uvijek milija od tastature, kako se knjiga miluje, a tastatura udara, arsenovski rečeno: „(…) tuče kao mitraljezom!“Ali digitalizacija nam nudi svoje prednosti i bježati od nje, bilo bi neodgovorno i prema sebi, ali i prema generacijama koje dolaze… Umjeto toga, treba tražiti kompromise i pokraj biblioteke, duše doma, pustiti i kompjuter, kao kućnog ljubimca. Mislim da e-riječ danas može doprijeti do mnogo šire publike nego jedna knjiga, ali isto tako, riječ urezana na papiru, u tom ceremonijalu medne svjetlosti kućne lampe i listanja stranica, mnogo će jasnije odjeknuti u duši čovjeka, od riječi koja, kao pod reflektorom, sama sebe nameće u e-prostoru XXI stoljeća…

Faris Šačić (FOTO: Faris Šačić, privatni arhiv)

Kojeg bh. književnika posebno cijeniš i s kojim bi volio sarađivati?

Mnogo je novinara, književnika i naučnika prošlo mojim životom u ovom kratkom periodu, da sam imao prilike razgovarati i drugovati sa mnogima. I svaki je na mene ostavio neko zrno utiska, neku novootkrivenu boju, kojom danas i sam bojim svijet oko sebe… Ali malo je onih koji su me spoticali, a mnogo je više onih koji su mi pružali ruke, nudili savijet i znanje u zalog za nastavak puta… Nezahvalno mi je reći bilo koje od tih imena, ali neka znaju da ih sve izuzetno cijenim i pozdravljam kao velike ljude, a samo veliki ljudi mogu uvijek pozivati na koračanje naprijed do suđenog cilja, a samo takvi ljudi, mogu biti istinski umjetnici.




Očekivanja od budućnosti?

Od budućnosti očekujem mnogo, nekada pomislim da je to previše i za nju… Očekujem da će umjetnost i kultura u narednih nekoliko decenija izmijeniti mnoge elemente društva koje živimo, sistema vrijednosti, pa i politike… Toliko je puta izrečena, a idalje neshvaćena izreka: „Pero je jače od mača!“ Pero je pokretalo revolucije, stvaralo nove norme, rušilo kraljeve i dizalo republike… Učinilo je jednako zla koliko i mačevi, ali daleko više dobra od bilo koje oštrice… Mjenjalo je svjetove… I danas ih mjenja… Ali plodove te promjene moramo ubirati sami, vjerujući u sebe, vjerovati u čovjeka, kao u temelj civilizacije.

Poruka mladima?

Mladima je mnogo toga rečeno, a ja se ne osjećam kompetentnim da ih savjetujem, podržavam ili osuđujem, jer sam i sam jedan od njih. Ali ih samo mogu zamoliti da imaju san, cilj kojem će stremiti i niz malih stepenica, kojima će, korak po korak, prilaziti tom cilju, sanjajući i živeći san koji se Životom zove! Molim ih da ostvaruju svoje snove, da rastu i razvijaju se u cvjetove ovog društva, da hvataju onoliko svjetlosti i vode koliko i svi drugi imaju i da zamirišu u maju svog života, mirišući pričom koja će se nastaviti pričati i poučavati o dobru koje možemo stvarati i nuditi svijetu, sanjajući i dišući svoje živote.

Komentari

komentar

Must Read

JU-JUTSU KLUB “SENSEI”: Naučite tehnike za samoodbranu koje će vam spasiti život

Željko Stjepanović, trener je u sarajevskom JU-JUTSU klubu "SENSEI" koji funkcioniše više od 15 godina i u kome se podučava samoodbrana za uzraste od...

Svjetlosna čarolija na Jahorini

Skijaški centar Jahorina, jedan od najmodernijih ski centara u regiji, izabran je za prvu ski destinaciju u sklopu koje su prezentirane svjetlosne dekoracije s...

FOTOGRAFIJE KOJE OSTAVLJAJU BEZ DAHA: Ljepote Srebrenice kroz objektiv Ibre Begića

Ibro Begić, rođen 27. aprila 1995. godine, mladi je, talentovani fotograf iz Srebrenice, koji svoju ljubav prema ovom poslu zajedno sa bratom upakuje u...

ALEKSANDRA BOŠKOVIĆ: Dušu treba puniti znanjem, ono je lijek za sve

Aleksandra Bošković diplomirana je inžinjerka hemije, a osim obrazovanja, ova 24-godišnja djevojka iz Istočnog Sarajeva od svoje osme godine bavi se karateom.  U razgovoru za...

FOTOGRAFKINJA AMINA HODŽIĆ: Planova nemam, ali mašte i ideja imam

    Amina Hodžić iz Visokog apsolventica je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta...

Komentari

komentar