Merima Šatrović diplomirana je pedagogica, a trenutno završava master studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Svoja prva iskustva u radu sa djecom stekla je u okviru Udruženja “Srce puno osmijeha” koja su bila volonterskog tipa, na radionicama u Zavodu “Mjedenica”, “Pedijatrijskoj klinici KCUS” te “Klinici za ortopediju i traumatologiju- dječji odjel.”
Iako je zaposlena u jednom vrtiću, nedavno je na Instagramu pokrenula svoju edukativnu platformu pod nazivom “Koraci jednog pedagoga” za sve prosvjetne radnike, roditelje i djecu. U razgovoru za dobarportal.net ističe kako u radu sa djecom posebno voli izražavanje kreativnosti i upravo su je mališani inspirisali da treba imati neki svoj prostor, pedagošku kutiju u koju mogu zaviriti svi i nešto naučiti.
“Svaki dan gledam te njihove ručice koje nešto kreativno i lijepo naprave, tako sam i osjetila potrebu predstaviti to sve javnosti. Kad kažem javnosti posebno želim da sve aktivnosti koje radim sa djecom dopru do roditelja, drugih stručnih saradnika, do djece i generalno svakog pojedinca. Inspirisati nekog da kvalitetno provede svoje vrijeme sa djetetom, pomoći u samoobrazovanju i učenju. Također ova stranica i sadržaj koji predstavljam će biti i moje ogledalo, lični pečat rada, truda, svakog mog koraka u odgojno-obrazovnom svijetu, moja lična karta svega onoga što jesam, kao čovjek i kao stručnjak, koliko mogu i želim korak dalje”, kaže Merima Šatrović.
Cilj njene stranice u širem smislu ogleda se u obogaćivanju odgojno-obrazovnog i pedagoškog djelovanja svakog pojedinca te promicanja učenja kao cjeloživotnog procesa koje predstavlja stub naše budućnosti.
“Obzirom da djeca u predškolskim ustanovama prolaze kroz vrlo osjetljiv proces adaptacije, najvažnije je da dijete bude u zdravom i sigurnom okruženju. Svi zaposleni trebaju biti strpljivi i pozitivni u tom procesu, kako bi dijete steklo povjerenje u vas. Važno je koliko promišljamo o njihovim mogućnostima, dakle to su još uvijek mala djeca koja tek stiču osnovne navike za koje je potrebno vrijeme i strpljenje. Moramo i trebamo razumjeti sve njihove dječije faze kroz koje prolaze, buntovništvo kao najkarakterističnija faza je obično najburnija za podnijeti svima, kada dođe do te faze roditelji obično prave mnogo grešaka i predrasuda o onom što vide i čuju od djece”, navodi naša sagovornica.
Dodaje kako je ovo možda i jedan od najizazovnijih momenata svakome ko radi sa djecom neovisno koji je uzrast u pitanju, jer pažnja oscilira u trajanju različito od djeteta do djeteta.
“U prirodi djece je da budu radoznali, jer su stalno u procesu istraživanja, spoznavanja novih činjenica, to u najboljem smislu treba i iskoristiti na pozitivan način. Ja u svom radu volim primjeniti uglavnom aktivnosti koje zahtijevaju koncetraciju, razvijanje preciznosti, fokus pažnje na ono što se traži od djeteta kao što su npr: razvoj grafomotorike, korištenje bojanki, memory kartice, slagalice i slično što se upravo i održava na poticanje kreativnog razmišljanja i predanost u radu. Veoma je važno učiniti proces učenja zabavnim, ali i edukativnim, jer mnoga istraživanja su pokazala da djeca najbolje uče kroz igru. Ukoliko utičete na razvoj pažnje kod djeteta od najranijih uzrasta u velikoj mjeri utičete i na razvoj pozitivne discipline”, riječi su ove pedagogice.
Potom nam je ispričala jednu anegdotu kada je jednoga jutra dječak Imran (5) došao u vrtić sa tužnom viješću da mu je uginuo zeko.
“Njegovo lice je bilo ozareno iskrenom tugom. Nakon izvjesnog vremena u ćošku sobe zapazih karakteristični dječiji okup, razmišljam i smijem se sigurno u pripremi opet neki belaj. Ipak sam odlučila osluškivati i vidjeh Imrana u suzama, a ostala djeca su ga okružila sjedeći na podu. Nisam željela odmah reagovati, željela sam idalje gledati i slušati. Imran je rekao da mu je uginuo zeko i da je mnogo tužan. Na licima druge djece ta tuga se preslikala, ne mogu je čak ni dočarati. Taj prizor muka i tišine djece koja su inače vesela graja, napunile su mi oči suzama. Krijem se… Nekoliko njih je ustalo do police sa igračkama i donesoše mu tri plišana zeca. To je bio prijelomni trenutak kad mu govore: ‘Evo nemoj plakati, uhvatiti ćemo mi tebi i prave kad budemo išli na izlet u šumu’. Čujem glas: ‘Hoćeš li nas voditi učiteljice?’ Prozborih: ‘Hoću…'”, ispričala je Merima Šatrović.
Naglašava kako je ovo bila snažna poruka u kojoj nas djeca bez obzira na sva njihova gurkanja, ružne riječi, prkos, na kraju nauče empatiji i onom što znači biti čovjek u najljepšem smislu, iskreno, čisto i bez interesa.
Roditeljima savjetuje da se uvijek trude imati na umu da jedna situacija, djelo ili riječ od strane djeteta ne opisuje dijete u potpunosti nikad jer to vrlo često vodi do predrasuda.
“Roditelji treba da se educiraju i razumiju sve faze odrastanja djece, prigrle ih i pomognu u prevazilaženju istih. Vrlo je važno na kakav način i koliko roditelji provode vremena sa svojom djecom. Roditelji treba da budu model ponašanja svom djetetu i da se uvijek sjete da su oni nekad bili djeca”, smatra naša sagovornica.
S druge strane, djeci poručuje da su najmanje ili nikako krivi za bilo šta u životu.
“Djeca su rođena kao ‘tabula rasa’ – prazna ploča, po kojoj tragove ispisuju primarno roditelji, pa i svi ostali okolinski faktori. Djeca su neiskvarena mala bića ovisna od nas u mnogo toga, i sve što im je potrebno je pomoć i podrška, ljubav i pažnja”, zaključuje Merima Šatrović koja i u budućnosti planira povoditi još mnogo istraživanja u kontekstu odgoja i obrazovanja koja će vrlo rado podijeliti na svojoj stranici.
