Amila Jašarević je rođena u proljeće 1987. godine u Bosni i Hercegovini, no zbog ratnih dešavanja početkom 90-ih, djetinjstvo je provela u Njemačkoj. Nakon kratkog perioda života u Nizozemskoj, njen otac je donio odluku da se porodica vrati u Sarajevo, što je za Amilu bio prvi susret s domovinom u skoro 12. godini života. Završila je Prvu gimnaziju u Sarajevu, a potom nastavila školovanje u Beču, gdje je magistrirala menadžment. Ovim poslom bavi se već deset godina, a njena profesionalna karijera obuhvata rad u bankarskom sektoru, državnom sektoru Republike Austrije, te IT industriji. Na tom putu prikupila je bogato iskustvo i upoznala fascinantne ljude širom svijeta.

Dio master studija provela je u Parizu, što smatra posebno dragocjenim periodom svog života. U slobodno vrijeme, Amila se posvećuje sebi – trenira, čita, kuha za porodicu i prijatelje, a često uživa i u druženjima ili izletima u prirodi. Također, bavi se dizajnom, koji vidi kao potencijalni budući projekat za svoju dušu, jer je to ispunjava. Kada pronađe malo više slobodnog vremena, često putuje, a u njenom stanu su uvijek spremni poluotpakovani koferi.

Šta Vas je motivisalo da se vratite u Bosnu i Hercegovinu nakon života u Austriji?

Prvo da krenem od toga zašto sam inicijalno napustila BiH po drugi put u životu. Po završetku srednje škole zaposlila sam se kao simultani prevodilac za njemački jezik i prevodila knjige u jednoj izdavačkoj kući. Cilj mi je bio da se što prije osamostalim, kako bih sama sebi finansirala studije i time rasteretila svoju samohranu majku, s obzirom na to da mi je otac 2000. godine, zbog neadekvatnog liječenja na KCUS-u, izgubio život u 42. godini. Nakon izvjesnog vremena dolazi do ozbiljnih izazova kada je u pitanju zaštita mojih prava kao radnika – ne dobijam ni platu. Svi ti utisci i svijest o tome da teško mogu na dostojanstven način ostvariti svoj cilj naveli su me na razmišljanje da školovanje i život nastavim negdje drugo. Austrijska firma s kojom smo surađivali i za koju sam prevodila projekte u to vrijeme, odmah mi je ponudila posao u Grazu. Sjećam se i sada kako sam razmišljala: “Ako već idem u Austriju, onda u glavni grad.” Odlazim u Beč i tu ću ostati narednih 15 godina.

Često sam razmišljala o povratku u Sarajevo, naravno. Tu mi je porodica. Tu su mi bliski prijatelji. Međutim, postojala je u meni vrsta otpora na tu ideju, a u međuvremenu sam sagradila lijep život u Beču, stekla i tamo prave prijatelje, karijera mi je išla uzlaznom putanjom. Zbog prirode posla kojim se bavim, često sam bila u mogućnosti da dolazim i provodim vrijeme u Sarajevu, što mi je bilo idealno rješenje. Onda mi se desila ljubav… sve ostalo je historija. Tada zapravo po prvi put poduzimam konkretne korake da svoj život zaista “preselim” u Sarajevo, jer je takav bio dogovor. Uspijevam relativno brzo pronaći odgovarajući posao u struci. Iako ta osoba više nije u mom životu, i dalje mislim da sam donijela ispravnu odluku i da sam tu gdje trebam da budem. Ne vjerujem u slučajnosti. Sve se dešava s razlogom, rekla bih.

Kako ste se prilagodili životu u Bosni i Hercegovini nakon povratka?

S obzirom na to da mi je porodica sve vrijeme u Sarajevu i da sam jako često dolazila, sebe nikad nisam ubrajala u klasičnu „dijasporu”, tako da mi prilagođavanje nije teško palo. Sva svoja prijateljstva iz rane mladosti sam održavala, i često su mi znali reći da se češće šetam gradom nego oni sami. S obzirom na to da je sjedište sadašnje firme u Austriji i da su nam svi klijenti u Njemačkoj, većinu vremena radim na njemačkom i „po njemačkom“. Poslovno često putujem gore. Što se toga tiče, ne osjećam veliku razliku. Preselila sam se tek početkom godine, ali već sam mogla uočiti pozitivne promjene u društvu i to me jako raduje. Kroz druženja i svoju poslovnu mrežu na LinkedIn-u saznala sam za mnoge priče slične mojoj. Mislim da ljudi primjećuju da se situacija globalno mijenja, EU se suočava s raznim izazovima, dok u BiH, čini mi se, još uvijek postoji povezanost s porodicom i tradicionalnim vrijednostima. Ovdje je život malo sporiji. Kome je to važno, sigurno će naći način da se izgradi i bude sretan u BiH. Lično vidim mnogo poslovnih potencijala – trebamo to osvijestiti i graditi na tome.

Koje su prednosti, a koji nedostaci života u Bosni i Hercegovini u odnosu na Austriju?

Svako za sebe će pronaći različite prednosti i nedostatke kada je riječ o životu ovdje u odnosu na inostranstvo, što zaista zavisi od osobe do osobe – šta nam je važno, odnosno koji su nam prioriteti. Definitivno sve ima dvije strane medalje. Prednost sistema u Austriji ili EU, iz moje perspektive, svakako je uređenost i vladavina zakona. To svakom građaninu daje sigurnost i osigurava određeni životni standard, što vas čini opuštenijim. U BiH se, s druge strane, lako možete naći u “borbi s vjetrenjačama”, i to je, po meni, glavni uzrok odlaska, posebno mladih ljudi.

Zaista nisam stručnjak da bih mogla ponuditi rješenja za ovaj “mrtvi čvor” u BiH. Prvenstveno mislim na državnu administraciju koja ne samo da komplikuje život građana, nego i “guta” budžete koji bi se trebali i morali koristiti u druge svrhe. Odugovlačenje optimizacije javne uprave i netransparentnost stvaraju “sive zone” odgovornosti, tako da se iza naših leđa eksploatišu šume, voda i prirodna bogatstva, ali i sprječavaju društveno korisne investicije. Vlast i oni na rukovodećim pozicijama trebali bi preuzeti odgovornost za odlazak građana iz BiH. S druge strane, svako od nas je također dijelom odgovoran, jer ne nastupamo u potpunosti odgovorno kao kolektiv. Tu mi je evropski način razmišljanja fascinantan – oni se udruženo bune i žestoko reaguju ukoliko im se ugrožavaju prava i životni prostor, a posljedice nepoštivanja zakona su velike i jednake za svakoga.

Kako je biti mlada djevojka u IT industriji, ima li naše društvo predrasuda?

Lično nikada nisam doživjela predrasude u poslovnom okruženju, ni u Austriji, ni u BiH – naprotiv, veoma sam uvažena među kolegama. Mišljenja sam da to zavisi i od stava, iskustva i pozicije. IT je donedavno bila dominantno “muška” industrija, što objašnjava još uvijek mali broj žena, posebno na rukovodećim funkcijama. Kao PO (Product Owner) mogu reći da smo na tim pozicijama u apsolutnoj manjini. U IT industriji u BiH je oko 23% žena, dok je u Austriji taj broj nešto viši, oko 29%. Međutim, ove statistike su definitivno u porastu. Kada ste profesionalni i stručni, apsolutno je nebitno kojeg ste spola – to je moje lično iskustvo, iako vjerujem da ima i drugačijih primjera. IT industrija je zasnovana na inovacijama i pokreće mnoge procese u drugim sektorima ekonomije. Trenutno imamo solidnu bazu i dobre izglede za održiv razvoj svih sektora, posebno AI, što predstavlja ogromnu šansu za BiH.

Šta biste poručili mladima u Bosni i Hercegovini koji razmišljaju o odlasku u inostranstvo?

Podržavam, posebno kada je u pitanju školovanje u inostranstvu. Smatram da su samostalan život, upoznavanje novih kultura, društava i stranih jezika ogroman benefit, naročito kada govorimo o soft skills. Bar jedan semestar razmjene van granica trebao bi biti obavezan. Uz to bih im poručila da uvijek imaju na umu da su ambasadori svoje države gdje god da odu. To između ostalog znači da su eventualni povratak i, u svakom slučaju, implementacija stečenog znanja i iskustava u sisteme naše države važni i poželjni. Oni koji žele trajno napustiti BiH u potrazi za boljim životom, svakako to trebaju probati. Isključivo tada će imati realnu sliku o životu van BiH i moći će ocijeniti da li je to za njih ili ne. Možda trava negdje drugo ipak nije zelenija? Prihvatite izazove i u njima tražite prilike za rast i lični razvoj. Ako jeste, onda je svakako donesena prava odluka. Ne kajem se za svoju odluku koju sam donijela tada, iako studentski život za nas “obične smrtnike” u Austriji nije bio nimalo lak. Bez stipendije ili bilo kakve novčane pomoći morali ste mnogo raditi, a uz to stići na predavanja, vježbe i učiti. Bilo je mnogo odricanja, trenutaka agonije i čežnje za domom. Ipak, najvažnije životne lekcije naučila sam upravo tada i izgradila se u ličnost kakva sam danas.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Imam viziju, ali ne planiram niti otkrivam previše unaprijed, jer, kako kažu, „čudni su putevi Gospodnji“. Meni je sadašnji trenutak najvažniji, a za njega mogu reći da sam sretna i zadovoljna, uživam u svom životu. Želim da se ustalim u Sarajevu, jer sam došla na novu i odgovornu poziciju u potpuno novu firmu i svakodnevno upoznajem nove ljude. Treba vremena da se slegnu utisci. To vrijeme dajem sebi.