Amra Šehić iz Tuzle završila je Pravni fakultet na Univerzitetu u Tuzli 2022. godine, a trenutno se nalazi na drugom ciklusu studija na istom fakultetu, koji privodi kraju uz završni rad na temu “Femicid kao najekstremniji oblik nasilja nad ženama u pravu Bosne i Hercegovine i uporednom pravu” sa fokusom na zemlje Balkana, ali i Latinsku Ameriku kao jednu od zemalja svijeta sa najizraženijom stopom femicida.

Svoje prvo radno iskustvo stekla je radeći u jednoj političkoj organizaciji, nakon čega je bila na poziciji advokatskog pripravnika, a trenutno je zaposlena u jednoj kompaniji te radi u korporativnom svijetu, gdje se sprema za polaganje pravosudnog ispita, dok čeka ispunjenje uslova za isti.

Odakle Vaš interes za pravo i advokaturu?

Još kao buntovna srednjoškolka, mrzila sam nepravdu, pa sam slijepo vjerovala da ću baš ja biti ta koja će da promijeni sistem. Međutim, ono što vas nauče na prvom predavanju čim dođete na pravni fakultet, barem po mom iskustvu, jeste da pravo i pravda nisu isto. Već tada su moji snovi o ispravljanju sistema bili porušeni. No, predavanje po predavanje, ispit po ispit, takmičenje po takmičenje, imala sam odlične rezultate, nizala sam desetke, te sam studije završila sa prosjekom 9,47. Bez obzira na prosjek i moj uspjeh, u duši sam znala da sam izabrala pravi poziv, iz razloga što mi uopšte nije bilo teško odvojiti po 12 sati dnevno na učenje i istraživanje, čak i ako bi to značilo moje potpuno odsustvo društvenog života. Mnogo mi se dopao naučnoistraživački rad u svim sferama pravne nauke, a naročito u području krivičnog prava.

Advokatura je u moj život došla sasvim slučajno, čak sam oduvijek govorila da nemam u planu nikada da se bavim tom profesijom, uprkos što sam završila Pravni fakultet. Uvijek sam zamišljala da ću raditi na fakultetu, jer sam prethodno imala odličnu saradnju sa studentima, vršeći funkciju predsjednice Studentskog vijeća Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli „Legis“ za vrijeme prvog ciklusa studija, a kao što sam prethodno rekla, mnogo sam bila privržena pravnoj nauci i istraživanju. Međutim, život miješa karte, pa nas obično dovede u situacije za koje smo rekli „nikad u životu“. I tako, dok sam trepnula počela sam da radim kao advokatski pripravnik. Tek kada sam počela da ulazim u sferu advokature, vidjela sam koliko zaista ne znam, i koliko je pravo široka oblast kroz čije segmente je teško proći za vrijeme četiri godine studija. Stoga, bacila sam se na posao, provodila sam dane i noći u kancelariji u kojoj sam učila i radila, te sam isprva samo čitala predmete koji su mi bili dostupni, prolazila bih kroz dokaze i presude, čitala bih žalbe svog principala, razne knjige o sudskoj praksi koje bih pronašla u kancelariji, sve dok dan za danom i ja nisam počela da dajem svoj doprinos u pisanju. Radeći sa klijentima različitih pozadina i sudbina, naročito u sferi krivičnopravne oblasti, shvatila sam da moj poziv nikada primarno nije bio pisanje naučnih radova, već pomoć ljudima koji se nalaze u izrazito teškim pozicijama, na koje ih je silom prilika život natjerao. 

Zašto ste se odlučili da femicid bude tema Vašeg magistarskog rada?

Pisanje o femicidu, isto tako kao i ulazak u advokaturu, nije bio dio mog plana. Međutim, vjerujem da me je neki unutrašnji glas vodio ka onome što je ispravno za moj životni put. Kada je došlo vrijeme za izbor teme za odbranu magistarskog rada, uopšte nisam imala predstavu o čemu bih ja to pisala, pa sam se nekako s mentoricom dogovorila da će moja tema biti sporazum o priznanju krivnje. Nekoliko dana nakon izbora teme, bila sam na predavanju kod profesora Dževada Mahmutovića, koji nas je upozorio da pažljivo biramo svoju temu, jer će ona biti naš pečat, i treba da se odnosi na nešto čemu ćemo zaista pristupiti srcem i biti spremni na precizno istraživanje o tome. Bio je februar 2022. godine, a u tom periodu su u mojoj zemlji počeli da budu česti slučajevi femicida, što je mene prvenstveno kao ženu poražavalo, a potom kao nekoga ko se bavi pravnom naukom, i traži rješenje u državnopravnom segmentu. Sutradan, čim sam se probudila, nazvala sam mentoricu i zamolila je da promijenimo temu. Upozorila me je da budem spremna na to da se radi o izrazito osjetljivoj temi, naročito s obzirom na povećanje stope femicida u našoj državi, a potom na manjak izvora na osnovu kojih bih mogla pisati o femicidu. Skoro dvije godine poslije, mogu reći da sam ponosna što sam birala teži put za svoj magistarski rad, jer znam da sam tome pristupila srčano, precizno i detaljno, te se nadam da će on služiti kao jedan od izvora za dalje pisanje, ostalim naučnicima koji se odluče za istraživanje ove teme. Ono što je nepoznato, je činjenica da sam i sama bila žrtva partnerskog nasilja, što se desilo negdje samom sredinom pisanja rada, pa je tako ovaj rad postao ne samo moja borba protiv sistema u kojem je žena potlačena, nego moja borba protiv same sebe i napuštanja negativnih obrazaca u kojima smo kao žene primorane da živimo, jer je o tome „sramota da se priča“.

Kako objašnjavate sve veći broj femicida u Bosni i Hercegovini i regionu?

Decenijama unazad, žene su učene kako da postanu „savremena žena“, žena koja je jaka, sposobna, samostalna, ima svoju karijeru, nije ovisna o muškarcu finansijski ili na bilo koji drugi vid. Međutim, uporedo sa tim, muškarci nisu naučeni kako da budu „savremeni muškarci“, odnosno kako da idu u korak sa takvim ženama. Duboko ukorijenjena tradicionalna patrijarhalna kultura, i dalje je prisutna, a njen stepen varira od porodičnih prilika u kojim odrastamo, pa shodno tome će negdje biti izraženiji,a negdje slabiji. Nažalost, uprkos „modernom dobu“ u kojem živimo žene su i dalje posmatrane kao vlasništvo, slabiji spol čija je dužnost da se povinuje riječi i želji muškarca. Stoga, kada muškarac nailazi na neodobravanje i odstupanje od ponašanja žene koje mu je podsvjesno nametnuto kao ispravno, usljed nemoći da se verbalno izrazi, dolazi do primjene fizičke agresije, koja nerijetko rezultira femicidom, a sve s ciljem kako bi muškarac prvenstveno sebi, a potom i ženi i društvu, ukazao na svoju jačinu i moć, koja je bila poljuljana njenim suprotnim stavom od onoga koji je on zahtijevao. Upravo ovakvi stavovi su i dalje prisutni na našim područjima, naročito u sredinama koje su malo udaljenije od gradskih, na osnovu čega možemo zaključiti da jedan od osnovnih uzroka femicida čine društveno-socijalni faktori.

Jesu li postojeće kaznene sankcije adekvatne za počinioce femicida?

Postojeća zakonska regulacija na nivou naše države nažalost ne poznaje femicid kao zasebni oblik ubistva. Međutim, za izvršenje osnovnog oblika krivičnog djela ubistvo propisano je da će se učinilac kazniti kaznom zatvora od najmanje pet godina. Kvalifikovani oblici ubistva pod koje bi se femicid u slučaju njegovog izvršenja, a s obzirom na okolnosti pod kojim je krivično djelo učinjeno, mogao podvesti, jeste ubistvo na okrutan ili podmukao način, ubistvo iz mržnje, ubistvo iz bezobzirne osvete ili drugih niskih pobuda, pa ukoliko bi se u toku krivičnog postupka utvrdilo da je izvršilac učinio jednu od ovih kvalifikovanih oblika ubistva, propisana je kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina do kazne dugotrajnog zatvora. Ono što treba imati naumu da je u toku svakog krivičnog postupka bitno dokazati da je upravo došlo do izvršenja krivičnog djela iz nekog od ovih pobuda, što je u skladu sa presumpcijom nevinosti, kako bi uopšte moglo doći do strožijeg kažnjavanja počinioca. Pa shodno tome, moji su stavovi da i ukoliko bi femicid bio regulisan na nivou Bosne i Hercegovine, te priznat kao jedan od kvalifikovanih oblika ubistva, smatram da bi bilo jako teško dokazati da je do ubistva došlo upravo radni postojanja te rodne komponente, odnosno ubistva žene zato što je žena. S druge strane, profili učinioca krivičnog djela femicid su pretežno takvi, da takve vrste pojedinaca, u momentu kada se odluče na izvršenje femicida, ne razmišljaju, niti im je bitno kolika ih krivična sankcija čeka radi izvršenog femicida, već im je u momentu izvršenja bitan isključivo elemenat nadmoći koji oni femicidom ostvaruju nad ženom. Stoga, iako sam stava da je prijeko potrebno femicid legislativno prepoznati, ono što me naročito brine, s obzirom na iskustvo sa živim predmetima, jeste način na koji će se uspjeti dokazati da se u konkretnom slučaju radi o femicidu, odnosno prisustvu rodnih tendencija kao motivu za ubistvo.

Kako ocjenjujete rad institucija u Bosni i Hercegovini u kontekstu prevencije femicida i zaštite žrtava?

Znate li šta vam kažu kada pokušate da preduzmete prvi korak protiv nasilnika koji vam prijeti, uhodi vas, i daje vam sve naznake da će izvršiti neku vrstu nasilja nad vama, koja može da rezultira pogubnim ishodom? Na portirnici u MUP-u vam kažu kako vam ne mogu pomoći, jer vam nasilnik nije još uvijek ništa uradio. Stoga, smatram da je ovaj opis dovoljan prikaz tome kako državne institucije pristupaju prevenciji femicida. Naravno, kao i u svakom slučaju, postoje izuzeci, pa će od okolnosti do okolnosti, ovakvo prijavljivanje rezultirati zabranom prilaska. Međutim, zabrane prilaska nisu dugovječne, te nije rijetkost da nasilnici krše zabranu, ili po isteku zabrane nastavljaju sa  uznemiravanjem žrtve,  a nerijetko i izvrše femicid radi odmazde što ih je ista prethodno prijavila.

Na koji način pravna zajednica može doprinijeti podizanju svijesti o femicidu i borbi protiv njega?

Žene su izgubile povjerenje u sistem, pa tako jedan od prvih koraka na kojima treba raditi jeste vraćanje tog povjerenja ženama, da je sistem tu da ih štiti, a ne da ide protiv njih. Pogledajmo iz mog primjera. Ja nisam uspjela da procesuiram svog nasilnika, tako da on trenutno hoda ulicama mog grada, bez mrlje, dok vreba narednu žrtvu. Manjak dokaza da bi uopšte došlo do krivičnog postupka. U situaciji i da je došlo do krivičnog postupka, ne vjerujem da bi krivična sankcija bila srazmjerna izvršenom krivičnom djelu, imajući u vidu da se radi o neosuđivanom licu, najvjerovatnije bi se sve završilo na uvjetnoj osudi, a kada bi se postupak završio, ne smijem ni da zamislim u kakvoj bih se poziciji našla i da sam ga procesuirala. Dakle, sa moje tačke gledišta, smatram da bi krivičnim djelima u kojima se na strani žrtve nalazi žena, trebalo pristupiti jednako delikatno kao i u postupcima u kojima se nalaze djeca i maloljetnici. Bitno je da sud prepozna da se radi o slabijoj rodnoj kategoriji, koja nema iste psihofizičke sposobnosti za odbranu od izvršene sile s obzirom na tjelesnu konstituciju i razvoj, kada je sila upravljena od strane muškarca. Stoga, samu činjenicu da je krivično djelo upravljeno ka ženi, treba da predstavlja otežavajuću okolnost na osnovu koje treba bazirati razloge za strožije kažnjavanje. Nadalje, za vrijeme istraživanja na temu femicida, podatak na koji sam naišla kao razlog neprocesuiranja izvršilaca ovakvih krivičnih djela, jeste taj da žene uopšte nisu dovoljno upoznate sa pravima i mogućnostima koje imaju kako bi bile zaštićene od nasilnika. S jedne strane bih se složila da je to tačno, ali s druge strane, koliko su nam te mogućnosti na raspolaganju? Proces koji žene trebaju da prođu kada žele da se prijave u sigurnu kuću je nepotrebno dug, te dok se odluka o njihovom upućivanju u sigurnu kuću donese, krivično djelo već odavno može da bude izvršeno, pa je bitno imati u vidu da u takvim slučajevima minute i sekunde drže život na koncu, a ne dani i sedmice.

Koje korake bi trebalo poduzeti na nivou obrazovanja i društva da bi se prevenirala rodno zasnovana nasilja?

Ono što je naročito bitno u ovom savremenom dobu da konačno kao društvo prihvatimo i razumijemo, jeste da nije sramota potražiti psihološku pomoć. Ukoliko pogledamo profile izvršilaca femicida, pretežno se radi o pojedincima sa određenim poremećajima ličnosti, kojim poremećajima na adekvatan način nije pristupano, kako bi se isti liječili, ublažili i kontrolisali, odnosno, kako bi se individua osposobila za normalno funkcioniranje u društvenoj zajednici. Kao što sam prethodno rekla, izvršenje femicida pretežno ovisi o ličnosti muškarca, te ukoliko se radi o ličnosti koja nije dovoljno stabilna da uspije da nađe verbalni kompromis sa osobom ženskog spola, počinje da osjeća da gubi nadmoć kao muškarac, stoga pristupa upotrebi sile. U većini slučajeva, kod izvršilaca femicida prisutan je neki od najčešće zastupljenih poremećaja ličnosti poput narcisoidnog poremećaja ličnosti, graničnog poremećaja ličnosti, sociopatski i psihopatski poremećaj ličnosti. Stoga, iako moja sfera naučnog djelovanja nije psihologija, smatram da bi se mnogi slučajevi femicida mogli izbjeći, ukoliko bi se uticalo na ovakve pojedince da pristupe radu na sebi, kako ne bi pribjegavali agresiji, već uspjeli da odgovorno i stabilno funkcionišu u društvu, pri tome ne ugrožavajući sigurnost žena i jedno od osnovnih prava zagarantovano ustavima svake države, a to je pravo na život.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Osnovni cilj mi je ispunim uslove u pogledu posjedovanja dužine trajanja radnog iskustva za polaganje pravosudnog ispita, te da pristupim polaganju istog. Nakon toga, sljedeći ispit koji planiram da položim jeste advokatski. Svjesna sam da moj put neće biti lak, kao i da će biti potrebno dosta strpljenja i odricanja, ali sam spremna na dužinu puta, kako bih kroz nekoliko godina uspjela da otvorim svoju advokatsku kancelariju. Tada ću znati da sam u poslovnom segmentu ostvarila sve što sam željela. U najbližoj budućnosti, na jesen planiram da upišem treći ciklus studija, te da nastavim da pišem i istražujem o položaju žene u pravnom sistemu.