Nejra Gorančić je produkt dizajnerica iz Jablanice. Industrijski i produkt dizajn studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je završila i magistarski studij, a jedan semestar provela je na razmjeni na Akademiji Jana Matejka u Krakovu. Danas dizajnira nakit, a uporedo razvija i vlastiti brend kožnih torbi, od kojih se prva zove Pera.
Najveću inspiraciju pronalazi u prirodi i njenoj cirkularnosti, u kojoj sve ima svoju svrhu. Kroz taj princip promišlja i vlastiti rad. Inspirišu je i predmeti iz svakodnevnog života, kao i ljudi koji ih koriste. Posebno cijeni dizajn koji se ne primjećuje, nego jednostavno funkcioniše.
Izvan posla opuštaju je muzika, slikanje i fotografija, a slobodno vrijeme najradije provodi u prirodi, na planinama ili na biciklu. U razgovoru za dobarportal.net govorila je o svom profesionalnom putu, pokretanju vlastitog brenda, izazovima s kojima se susreću mladi poduzetnici u Bosni i Hercegovini, važnosti kreativnosti i poslovnog razmišljanja, ali i planovima za budućnost.
Kada se prvi put javila želja da pokreneš nešto svoje? Je li to bila ideja koja se razvijala duže vrijeme ili trenutak u kojem si odlučila da želiš krenuti vlastitim putem?
Želja se razvijala postepeno, još od prvih projekata na Akademiji. Tada sam postavila i svoj lični postulat: funkcija mora preovladati nad formom. Prelomni trenutak došao je ove godine, na takmičenju Alma Ras Industry Day. Osjetila sam da je momenat došao i da moram pokazati najbolje od sebe. Željela sam napraviti proizvod u kojem se spajaju funkcija, estetika i emocija, kroz pravi materijal. Odabrala sam kožu jer sam željela istaknuti vrijednost ljudskog rada. Tako je nastala torba Pera. Kada sam vidjela kako je ljudi prihvataju i koliko emocije osjete kada je drže u rukama, shvatila sam da to više nije samo projekat. Tada sam odlučila da od toga napravim nešto svoje.
Mnogi mladi imaju ideje, ali se ne odlučuju napraviti prvi korak. Šta misliš da ih najčešće sputava i šta je tebi pomoglo da svoju ideju počneš pretvarati u stvarnost?
Mislim da mlade najčešće sputava strah da ideja nije dovoljno dobra i čekanje „savršenog trenutka“. Meni su pomogli mali, konkretni koraci: konkursi, izložbe i saradnje. Svaki od njih me naučio nečemu novom i dao mi hrabrosti za sljedeći. Ideja ne mora biti savršena na početku. Najvažnije je krenuti, testirati je među ljudima i učiti usput.
Koliko je mladima danas teško pokrenuti vlastiti posao u Bosni i Hercegovini? Šta smatraš najvećim izazovom – finansije, nedostatak podrške, strah od neuspjeha ili nešto drugo?
Kod nas nije lako. Novac je veliki izazov, ali mislim da je veći problem nedostatak sistemske podrške i malo proizvođača s kojima mladi mogu razvijati proizvod od prototipa do serije. Tu su i strah od neuspjeha i otpor prema novitetima. Sve što izlazi iz okvira uobičajenog često se dočeka sa sumnjom, a ponekad i s osudom. Zato mnogi odustanu prije nego što pokušaju. Mislim da nam treba više razumijevanja za drugačije i više prostora da se griješi i uči, jer samo tako mladi mogu ostati ovdje i graditi svoje ideje.
Kao osoba koja se bavi produkt dizajnom, koliko ti kreativnost pomaže u razvoju vlastitih ideja, a koliko je važno razumjeti i poslovnu stranu cijele priče?
Kreativnost je početak svega, ali sama nije dovoljna. Proizvod mora biti lijep, ali i izvodljiv, isplativ i potreban nekome. Kroz rad s klijentima i proizvođačima shvatila sam koliko su važni rokovi, troškovi, materijali i komunikacija. Dizajn počinje razumijevanjem čovjeka: njegovog svijeta, potreba i načina na koji razmišlja danas, ali i sutra. Proces nije uvijek pravolinijski. Ponekad ideju treba preispitati, okrenuti je naopačke i vratiti joj se s novim pogledom. Dizajner koji spaja kreativnost, razumijevanje ljudi i poslovnu stranu ima mnogo veće šanse da njegova ideja zaživi.
Šta si do sada naučila kroz razvoj vlastite ideje? Je li se tvoja prvobitna vizija promijenila i postoji li nešto što bi voljela da si znala prije nego što si krenula?
Najviše me naučilo to što sam se približila ljudima koji stvaraju rukama. Kupila sam mašinu za šivenje i sama počela razvijati svoje skice. Tek tada sam shvatila koliko znanja i strpljenja stoji iza svakog šava. Naučila sam i da pokretanje nečeg svog nije samo dizajn. Podjednako su važni nabavka materijala, cijena, proizvodnja i put do kupca. Svaki od tih koraka traži jednaku pažnju kao i sama skica. Moja vizija je i dalje tu i s vremenom se samo produbljuje. Voljela bih da sam ranije znala da ne moram sve raditi sama i da je traženje savjeta i saradnje prednost, a ne slabost.
Kakva su tvoja očekivanja i planovi za budućnost? Na čemu trenutno radiš, čemu se najviše raduješ i gdje se vidiš u narednih nekoliko godina?
Trenutno razvijam nove modele torbi koji će, uz Peru, činiti cijelu porodicu proizvoda. Želim da rastu postepeno i promišljeno, u saradnji s ljudima koji rade s kožom, kako bi svaki komad zadržao kvalitet i ljudski dodir. Najviše se radujem svakom trenutku kada neka moja torba pronađe svoju osobu. U narednim godinama voljela bih da ova priča raste polako i iskreno, da dođe do što više ljudi, i ovdje i van granica, i pokaže kako i u Bosni i Hercegovini mogu nastati kvalitetni proizvodi s dušom.
