Hana Bašić je završila Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, studij na engleskom jeziku, i tokom studija nastojala kombinovati klinički rad s istraživačkim iskustvom, jer vjeruje da je savremena medicina nezamisliva bez naučnog pristupa.
U razgovoru za dobarportal.net ističe da je uvijek znala da je medicina njen životni poziv, te da je za to velikim dijelom zaslužna i njena tetka, prof. dr. Hiba Bašić, koja ju je kao dijete vodila u noćne dežure i davala joj knjige iz anatomije da se zabavi dok je obilazila pacijente. Vjerovatno je tada razvila ljubav prema ovoj nauci, a njena tetka, nažalost, nije dočekala njen upis na fakultet, ali vjeruje da bi danas bila ponosna.
Tokom studija boravili ste i radili u više zemalja. Koje su to zemlje i koje iskustvo Vam je bilo najznačajnije?
Da, tačno je da sam, pored redovnih i obaveznih, dodatne kliničke prakse obavljala u Johannesburgu, Innsbrucku, Samsunu i Ljubljani. Od ovih nabrojanih izdvojila bih rad na neurohirurgiji u Turskoj, jer sam imala fantastičnog mentora koji me puštao da asistiram na mnogim zahvatima pod njegovim nadzorom i koji je svoje bogato znanje vrlo nesebično dijelio. Također, tokom prakse sam s njim radila i u ambulantama i na dežurstvima te prvi put uvidjela koliko je pacijentima značajan lijep i empatičan pristup. Tada sam naučila da nijedna specijalizacija nije teška ako se medicina voli srcem.
Već sada imate široko kliničko iskustvo. Da li ste donijeli odluku o specijalizaciji ili ste još u fazi istraživanja različitih oblasti? Šta je najviše uticalo na Vaš izbor u toku studija?
Moja odabrana specijalizacija nakon prakse u Turskoj uvijek je bila neurohirurgija, ali se izbor proširio i na sudsku medicinu na šestoj godini, kada nam je taj predmet predavao prof. dr. Nermin Sarajlić. Toliko mi se svidjela ta oblast da sam, pod njegovim mentorstvom, obavila praksu u trajanju od mjesec dana na toj katedri. Na tu temu mogu samo reći da sam neizmjerno zahvalna na prilici da učim od najboljeg, jer je riječ o izuzetnom stručnjaku i pedagogu. Tokom prakse nisam samo učila tehničke aspekte forenzičke medicine već i način razmišljanja – kako pristupiti slučaju, važnost sitnih detalja i povezivanje nalaza u širu sliku, ali i koliko je uistinu važna medicinska etika i njeno poštivanje. Takav pristup mi je pomogao da razvijem kritičko razmišljanje koje danas koristim i u kliničkom radu. Upravo zbog toga to iskustvo smatram jednim od najvrijednijih tokom studija.
Iza Vas su već i naučne publikacije. Koju biste izdvojili kao najznačajniju?
Posebno bih izdvojila rad iz oblasti forenzičke medicine koji se bavi promjenama na očima u kontekstu postmortalnog intervala kod asfiksije. To je tema koja ima direktnu primjenu u sudskoj medicini i može doprinijeti preciznijem određivanju vremena smrti. Rad na toj publikaciji bio mi je posebno važan jer je uključivao saradnju s međunarodnim timom i zahtijevao vrlo precizan i metodološki rigorozan pristup.
Već imate iskustvo u publikovanju i prezentovanju radova na međunarodnim kongresima. Koliko je, po Vašem mišljenju, važno da mladi ljekari u Bosni i Hercegovini budu uključeni u naučno-istraživački rad već tokom studija?
Mislim da je to izuzetno važno, iako često nije dovoljno zastupljeno u praksi. Naučno-istraživački rad tokom studija pomaže studentima da razviju kritičko razmišljanje, nauče kako čitati i tumačiti literaturu, ali i kako postavljati prava pitanja. Također, smatram da je jako važno da se mladi interesuju za razvoj i napredak medicine i da aktivno učestvuju u tome, jer medicina ne prašta stagnaciju i nespremnost. Između ostalog, rano uključivanje u istraživanja otvara vrata međunarodnim saradnjama i profesionalnom razvoju. Iako proces može biti zahtjevan, smatram da svaki student medicine treba barem jednom proći kroz iskustvo rada na naučnom projektu.
Za kraj, gdje vidite svoj profesionalni put u narednim godinama — i šta biste poručili mladim studentima medicine koji tek ulaze u ovaj poziv?
U narednim godinama nadam se daljem kliničkom usavršavanju, uz nastavak rada na naučno-istraživačkim projektima i međunarodnim saradnjama. Studentima bih poručila da budu radoznali i otvoreni za različita iskustva, čak i ona koja na prvi pogled nisu dio njihovog primarnog interesa. Također, važno je ne bojati se izazova i tražiti prilike za učenje — jer medicina nije samo znanje već i proces stalnog razvoja. Za kraj, izuzetno je važan osjećaj odgovornosti prema onima kojima smo potrebni. Medicina jeste veliko odricanje, ali već prvog radnog dana shvatite da sav trud i odricanje imaju smisla.
