Dr. Jasmina Dedić-Hagan iz Sarajeva, pripada generaciji skijaša koja je odrasla na Bjelašnici. Tokom rata, napustila je glavni grad Bosne i Hercegovine te provela 28 godina u Australiji. Za to vrijeme doktorirala je u području molekularne biologije i genetike, a završila je i medicinu. U Sarajevo se vratila prije dvije godine i sada radi kao doktorica te vodi svoj biznis.
Kako je skijanje postalo važan dio Vašeg života i kakva su bila Vaša iskustva kao članica skijaške reprezentacije bivše Jugoslavije?
Na skijama sam već bila sa svoje dvije i po godine. Sa pet godina sam svaki vikend provodila na Jahorini, s ocem i njegovim prijateljima. Nije bilo padine koja me plašila – to je nešto što je moj otac u meni stvorio već u tom ranom djetinjstvu. Tako postižem i jedan dobar rezultat na cicibanskom takmičenju u Rajskoj Dolini, nakon čega me SK Željezničar poziva da se pridružim njihovom timu. Od tada skijanje osvaja moje djetinjstvo – i sve se njemu podređuje, i porodični život i škola. Godine se pretvaraju u cikluse treninga: od jeseni na glečerima, treninzima na sarajevskim ljepoticama, trkama po Sloveniji, i ljetima provedenim u intenzivnim kondicionim pripremama. Ja sam bila jedna od rijetkih djevojčica u Želji, tako da sam sebe uvijek poredila sa, često starijim, momcima. U isto vrijeme imala sam izuzetnu podršku oca i trenera – i zbog toga sam razvila samopouzdanje koje je u elitnom sportu neophodno.
Još uvijek se sjećam pisma kojim sam obaviještena da sam pozvana u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. To je jedna od onih uspomena koje ne blijede. Sjećam se i opreme sa grbom reprezentacije i ponosa s kojim smo ga svi nosili. Sjećam se jednog silnog tima koji se s ponosom pojavljivao na evropskim takmičenjima i pjevanja “Hej Sloveni”.
Sarajevo ste napustili u decembru 1992. godine, putem konvoja Crvenog krsta. Kakvo je to bilo iskustvo za Vas, posebno kao tada mladu osobu koja je ostavljala iza sebe voljeni grad?
Godina 1991. bila je čudna. Zrak je pucketao od napetosti, a ja sam imala 14 godina i bila puna nade i planova za budućnost. Pred referendum o nezavisnosti BiH nosila sam bedž s natpisom “Born in Bosnia” s ponosom. Nisam mogla ni zamisliti da neki od mojih sugrađana razmišljaju drugačije. Veoma drugačije.
Još uvijek se sjećam potpunog šoka kad sam shvatila šta se događa. Kad je gorjela Vijećnica. Kad su granate počele pljuštati po Baščaršiji. Kako je bilo narednih mjeseci, poznato je svima koji su ih ovdje proživjeli. Moja majka, brat i ja proveli smo ih kao i većina Sarajlija – u redovima za vodu, hljeb, pod snajperima i granatama. Dok se to dešavalo, moja majka se borila i sa zdravstvenim problemima koje nije bilo moguće riješiti u Sarajevu.
Odlazak iz Sarajeva je nešto što nikada neću zaboraviti. Grad sam istim putem napuštala mnogo puta, ali sada je konvoj prolazio pored spaljenih ruševina koje su nekada bile simbol grada. Odlasci su nekad značili zagrljaje voljenih kojima smo se vraćali s Milka čokoladama i LEGO kockama, a sada smo ih ostavljali gladne, ozeble, i ne znajući da li ćemo ih ikada više vidjeti. Neke od njih tada sam vidjela posljednji put.
Kako ste se prilagodili novom životu prvo u Libiji, a potom u Belgiji i Australiji?
Ta faza mog života još uvijek mi se čini kao neki paralelni univerzum. Sjećam se svoje apsolutne nevjerice da svijet nastavlja živjeti potpuno normalnim životom, dok se naš bukvalno urušava i pretvara u prah.
Škola za koju sam dobila stipendiju u Australiji bila je privatna katolička ženska škola, smještena u najbogatijem dijelu Sidneja. Moje školske drugarice dobijale su Mercedese za 17. rođendan, dok su moji roditelji bukvalno radili samo za hranu u Libiji.
U svemu tome, imala sam izuzetnu sreću da me prvo ‘usvojila’ jedna belgijska, a zatim australska porodica. Obe porodice prihvatile su me kao svoje dijete i pružile mi toplinu doma i razumijevanje u tim burnim tinejdžerskim godinama. Nemoguće im je dovoljno zahvaliti za sve što su učinili za mene, jer su mi otvorili mogućnosti bez kojih moj sadašnji život ne bi postojao.
Kako ste odlučili studirati molekularnu biologiju i genetiku, a kasnije i doktorirati iz istog područja?
Odluka da studiram molekularnu biologiju i genetiku bila je prilično jednostavna. Željela sam studirati medicinu, ali za to nije bilo dovoljno novca niti stipendija. Ponudili su mi stipendiju da studiram biologiju – a mogla sam odabrati smjer. Molekularna biologija i genetika tada su za biologiju bile ono što nam je danas AI – nova, uzbudljiva, obećavajuća i jednostavno ‘cool’ grana nauke. Mogla sam vidjeti kako bi se ta oblast mogla povezati s medicinom.
Odluka da nastavim na doktorat bila je nešto kompliciranija. Jedan od razloga bio je taj što mi je trebao novac. Dok sam studirala molekularnu biologiju i genetiku, imala sam dva posla – jedan prije, a jedan poslije fakultetske nastave. Uz doktorat je dolazila i plata, dakle, plaćeni naučni rad u oblasti koja me veoma zanimala, bez potrebe za dodatnim poslovima. U to vrijeme još sam vjerovala da će me ljubav prema medicini proći.
Šta Vas je motiviralo da nakon završetka doktorata upišete medicinu u Melburnu i kakva iskustva nosite?
Moje sarajevsko ratno iskustvo doprinijelo je mojoj odluci da studiram medicinu. Bilo je užasno gledati moje ranjene sugrađane i osjećati se potpuno bespomoćno. Za mene su sarajevski doktori bili (i uvijek će ostati) heroji. Medicina je postala nešto što bi umanjilo taj osjećaj bespomoćnosti, a taj osjećaj sam mrzila više nego išta u životu.
Pored toga, oduvijek me zanimalo ljudsko tijelo i ljudski um. Mislim da je tome doprinijelo moje iskustvo iz elitnog sporta. I tako, nakon četiri godine fakulteta i četiri godine doktorata, još uvijek nisam mogla odoljeti medicini.
Sada kada ste se vratili u Sarajevo, zašto Vam je važna promocija svega sa “BiH naznakom”, zapravo koliko mi zaista znamo cijeniti ono što je naše?
Vratila sam se u Sarajevo sa tri sina, koji imaju 17, 15 i 13 godina. Odrasli su u Australiji, mnogo putovali, ali su oduvijek imali posebne osjećaje prema Sarajevu. Većina njihovih sarajevskih prijatelja su ono što ja zovem ‘hibridi’ – djeca koja su dio života provela u inostranstvu ili im je jedan roditelj stranac. To su djeca koja imaju opcije da odu bilo gdje u svijetu. Ja želim da doprinesem izgradnji opcija u BiH koje će ih zadržati ili vratiti. Želim da BiH postane mjesto gdje mogu vidjeti i graditi svoju budućnost.
A znamo li cijeniti ono što je naše? Jednostavan odgovor je – ne znamo dok ne isprobamo život negdje drugdje. Iz mnogo razloga, ali jedan koji uvijek ostaje, kako je Šantić rekao: „Sunce tuđeg neba, neće vas grijat ko što ovo grije.“
Kakve kolaboracije trenutno ostvarujete i šta sve podrazumijevaju planinski medicinski kursevi?
Jedna od mojih prvih kolaboracija bila je s Intuitivom – kompanijom koju je osnovao jedan od mojih skijaških prijatelja iz djetinjstva. On se vratio u BiH 2020. godine, nakon više od 20 godina u New Yorku. Prošle zime smo se slučajno sreli na četverosjedu na Bjelašnici i odatle pokrenuli nekoliko ideja. Intuitiva proizvodi odjeću od prirodnih vlakana, bez kemikalija, na ekološki odgovoran način – a to je princip razmišljanja koji i sama koristim u svojoj medicinskoj praksi. Zbog toga veoma rado promoviram Intuitivu u mojim krugovima i na australskom tržištu.
U posljednjih nekoliko godina pohađala sam kurseve planinske medicine s organizacijom “World Extreme Medicine” (WEM) u Sloveniji. Sa istom organizacijom sam volontirala u Hersonu, u Ukrajini, gdje sam vodila edukacije o medicinskoj pomoći na prvim linijama. Tom prilikom sam upoznala i osnivača WEM-a, Marka Hannaforda, te mu kroz razgovor predložila da počnemo organizirati kurseve planinske medicine u BiH, jer za to postoje idealni uslovi. Sljedeće godine to će se i dogoditi. Na padinama Visočice, WEM će dovesti više od 30 doktora iz cijelog svijeta. Oni će tu provesti sedam dana, uvježbavajući svoje vještine iz oblasti planinske medicine. Nadamo se da ćemo ovakve kurseve organizirati barem dva puta godišnje, te da će se mnogi od učesnika vraćati u BiH i iz drugih razloga.
Kakvi su vaši planovi za budućnost, i kako vidite svoj daljnji doprinos lokalnoj zajednici?
Željela bih da moje iskustvo povratka u Sarajevo posluži kao primjer da je povratak u BiH više nego moguć. Moj život imao je nekoliko elemenata koji se ljudima mogu činiti nepremostivim. Ja sam doktorica, ali sam našla načine da radim preko Telehealth platformi i vodim svoj online biznis. Moj suprug je Australijanac, koji radi u Londonu, a pola sedmice provodi u Sarajevu. Vratila sam se u Sarajevo s troje tinejdžera, koji su se izuzetno dobro uklopili u škole, sport i formirali mnoga prijateljstva.
Željela bih biti dio povratničkog vala koji donosi novu energiju u BiH. Želim pomoći i ohrabriti druge da nam se pridruže, da svi zajedno promijenimo fokus lokalne zajednice – od onoga što nam nedostaje prema mogućnostima i potencijalima koje imamo. Uvijek sam otvorena za suradnje i inicijative koje vode ovom cilju, a posebno bih bila sretna ako mogu pomoći mladima da ostvare svoje snove ovdje.
