Skoro da nema Sarajlije koji ne zna za legendu vezanu za Jediler turbe, poznatije kao turbe Sedam braće, koje se nalazi u starom dijelu grada, na dnu Bistrika. I baš zbog legende vezane za to turbe, posjećuju ga i mnogi iz Bosne i Hercegovine, ali i iz regiona.
Šejhove njive
A legenda kaže kako turbe ima moć da kaže da li će se želje onih koji ga pohode ispuniti ili ne.
Turbe je oko 1815. godine podigao Sulejman-paša Skopljak, ali sama lokacija na kojoj se nalazilo sedam mezara ima dosta dužu istoriju.
Naime, u predanjima se navodi da su ljudi iznad mezara viđali neobičnu svjetlost pa je to mjesto ograđeno, a iznad postavljen krov. Kada je i tadašnji namjesnik Sulejman-paša vidio tu svjetlost, naredio je da se tu napravi turbe sa prozorom i svjetiljkom iznad svakog mezara, kakvo je i danas.
Nešto nakon toga, napravljena je i kuća za turbedara u kojoj je kasnije nastala i tekija, koje danas više nema.
A ko je sahranjen u Sedam braće?
Iako ime turbeta tako sugerira, tu ipak nisu sahranjena braća po krvi, već sedam nevino pogubljenih ljudi, koji čak nisu niti živjeli u isto vrijeme.
Prvi je na tom mjestu sahranjen jedan vojnik, koji je uz to bio i šejh, u službi sultana Fatih Mehmeda. Po predanju, šejh je od sultana zatražio da ga demobiliše jer je već bio zašao u godine, a kako mu se svidio kraj u kojem su bili, poželio je tu, u današnjem Sarajevu, i ostati. Sultan mu je ispunio želju, a za dugogodišnju službu u vlasništvo mu je dao zemljište sve od današnje Latinske ćuprije pa do kraja današnjeg turbeta duž Bistričkog potoka. Narod je taj dio prozvao Šejhove njive, a kada je šejh umro, pokopan je na kraju svojih njiva.
Bio je to prvi mezar na ovom mjestu, a danas je zadnji gledano od ulaznih vrata.
Slušati prolaznika
Mnogo godina kasnije tu su pokopana i dva derviša, osumnjičena i nevino pogubljena zbog nestanka novca iz blagajne Pašinih Saraja 1494. godine. Kako su ovi putujući derviši bili stranci u gradu, nepoznati, siromašni i neugledni vanjštinom, svakako su se vlastima učinili sumnjivim i na njih je pala krivnja za krađu. Osuđeni su i pogubljeni, a samo par dana nakon toga, u grad je stigla vijest da su kod Čajniča uhvaćeni pravi lopovi. U tadašnjoj gradskoj upravi odlučeno je da se njih dvojica pokopaju počasno pored sultanovog vojnika, jer su ipak bili nevini, a čak su proglašeni i šehidima.
Nakon skoro 200 godina tu su pokopana i četiri bega, odnosno kapetana iz Posavine. U to vrijeme, uz dodjelu begovata, begovi od Bosanskog Broda, Šamca, Orašja i Dervente imali su zadaću da motre pokrete austrijske vojske preko rijeke Save i o tome obavještavaju vojnu komandu u Sarajevu.
Ali, dojava je izostala kada je princ Eugen Savojski 1697. godine prešao Savu, prodro sve do Sarajeva i zapalio ga. Kad se situacija smirila, begovi su pozvani u Sarajevo na odgovornost. Osuđeni su i pogubljeni, iako su pokušali dokazati da nisu mogli ništa učiniti, s obzirom na to da je Savojski Savu prešao po noći i na neočekivanom mjestu.
Neki vjerski službenici ipak su razumjeli njihovu nevinost pa su posredovali kod vlasti da se četiri posavska bega ukopaju pored dva ranije ukopana mazluma (oni kojima je učinjena nepravda). Tako je nastao kompleks Jedileri, sedam braće po sudbini, a ne po krvi.
U prvo vrijeme, dok turbe još nije bilo izgrađeno, narod je mezare poštivao te ih spontano ili namjerno posjećivao, učio Fatihe i molitve za ostvarenje želja i ostavljao male dobrovoljne priloge kojim se turbe održavalo. Ali, nekako krajem Drugog svjetskog rata, odnosno oko 1945. godine, turbe je dobilo pomalo specifičan značaj, iako o tome, kao i o mnogim sličnim legendama, nema preciznijih podataka.
Dakle, običaj je da onaj ko ima neku želju, dođe na turbe i pred ulaznim vratima prouči Fatihu ili drugu molitvu, već koje je vjere, pa zaželi želju. Zatim kroz sedam otvora na prozorima ubaci novac i svakom od braće nazove selam.
Važno je, kaže predanje, da se u svaki od sedam prozora ubaci isti iznos, a kroz otvor na vratima treba ubaciti nešto malo više novca. Najvažnije je ne vraćati se istom ulicom kojom se došlo i mora se osluškivati prva rečenicu koju će slučajni prolaznik reći. Ako je rečenica pozitivna, onda će se želja ispuniti, a ako je rečenica koja se čuje negativna, onda treba doći drugi put i zaželjeti želju ponovo.
