Anastasija Ćorović je mlada Banjalučanka koja studira medicinu u Foči. Kao studentica ima veliki broj hobija od bicikliranja, putovanja i aktivizama. Naime već od 2018. godine je članica Gorske službe spašavanja u stanici Foča. Tu je volontirala kako bi pomogla lokalnoj zajednici na svaki način.
Kada se 2019. godine desio zemljotres čiji je epicentar bio u Hrvatskoj, značajnu štetu je nanio i Bosni i Hercegovini. Najbolji primjer te štete jeste prikazan u Općini Kostanica gdje je veliki broj građana ostao bez krova nad glavom. Tada je intervenisala Gorska služba spašavanja, Crveni križ i klub mladih “Fenix”, koji su dali sve od sebe da pomognu građanima kada im je najviše bilo potrebno.
Jedna od najistaknutijih volonterki u tim intervencijama je bila Anastasija Ćorović koja je provela dane pomagajući koliko to bilo moguće. Intervencija je morala da bude što brža i efikasnija moguće jer su ljudi ostajali bez krovova nad glavom, a vremenski uslovi su bili sve gori jer je u međuvremenu i pao snijeg koji je napravio da situacija bude još teža za sve volontere.
Koji je razlog tvog volontiranja?
Razlog mog volonterskog angažmana u Kostajnici u toku učestalnih zemljotresa u biti jeste što ne mogu da sjedim mirno u stanu, a da znam da mogu da pomognem, a da to ne učinim. Jednostavno me je baka od ranog djetinjstva učila da je u redu da se pomaže ljudima kojima to trenutno i treba. Doduše, mislim da se svi trebamo zapitati kako bi nama bilo da smo u nekoj drugoj situaciji trenutno, odnosno da se postavimo u situaciju osoba ili osobe koje/a su/je u ovom slučaju propatile/a zbog zemljotresa?! Mislim, kada bi se svaki čovjek postavio u situaciju trenutno slabije osobe, nezaštićene, povrijeđene i sl., da bi bilo mnogo više odaziva na volonterski angažman.
Kako je izgledao tvoj radni dan?
Moj radni dan je izgledao malo iscrpljujući, no, ne mogu negirati da nije bilo umora. Bilo je itekako umora, ali jednostavno kada imate želju da nekom pomognete, dobije se elan koji “vuče” čovjeka da, da sve od sebe kako bi nekom uspio uistinu da pomogne. Rano ujutro, tačnije, oko 6 časova sam kretala iz Banja Luke za Gradišku, gdje smo imali dogovore kako i šta ćemo taj dan da radimo u Kostajnici. Kada bi se završili sastanci, kretali bismo za Kostajnicu i već od 9 časova bismo volontirali na području Kostajnice. Bili smo podijeljeni po timovima, tako da je svaki tim imao svog lidera koji bi nam davao smjernice u koju ulicu idemo, u koju kuću trebamo da idemo da bismo sanirali crijepove koji su na mnogim kućama bili vidno oštećeni, potom koje bismo dimnjake morali srušiti i radi bezbijednosti ljudi koji žive u toj kući a i radi bezbijednosti prolaznika. Čak smo i zidali dimnjake, doduše, nisam lično zidala dimnjak jer nisam bila u timu koji je to radio, ali je moja koleginica Aleksandra Malinović imala mogućnost da zida dimnjak. Potom bismo se uglavnom oko 18 časova vraćali iz Kostajnice za Gradišku gdje smo imali dogovore opet za sutrašnji dan, poslije sastanka bih išla za Banja Luku, gdje i živim. Nisam imala mnogo vremena za adekvatnim odmorom, ali, koliko god da je bilo umora, želja da se pomogne ljudima u nevolji je bila jača od mene, a i od kolega i koleginica koje su bile tu, kao i ja.
Kako je izgledala interakcija sa civilima prilikom rada?
Iskreno, oduševljena sam reakcijom civila prilikom našeg angažmana u Kostajnici. Odavno nisam osjećala toliko prijatnu dobrodošlicu u neku opštinu, da je bilo prosto nevjerovatno da se ne sprijateljim sa takvim ljudima. Civili su takođe pomagali koliko su mogli više, iako su bili u mojim očima dosta isprepadani zbog zemljotresa.
Koje je najznačajnije iskustvo koje si imala prilikom rada?
Da budem iskrena, iskustvo koje sam stekla u Kostajnici je ogromno. Mislim da nikad nisam ni pomislila da ću nekom pomagati na sanaciji kuće ili zgrade, a kamoli da pomislim da bi uopše to mogla da radim nekih sedam dana, čak i za Novu godinu kada su ljudi uglavnom sa svojim najbližima. Dosta mojih drugara i drugarica piše većinom kroz šalu da će i njima trebati pomoć oko sanacije na krovovima i da im je drago da znaju da ću im pomoći ukoliko nađem slobodnog vremena za to.
Da li je rad bio naporan?
Što se mene lično tiče, rad je bio naporan na samom početku. Nisam znala kako se dimnjak skida, kako se pokriva crijepovima krov, kako se dimnjak pokriva da ne bi napravio još više štete i u kući a i van nje. Nakon jednog dana mi je sve to bila rutina da radim.
Šta za tebe predstavlja aktivizam?
Aktivizam je veoma velik pojam, ali ako bih morala da suzim taj pojam, mogla bih reći da je aktivizam osnova života, jer smatram da nema aktivizma koji vas ne pokreće da se aktivirate kao osoba.Smatram da svaku individuu kad-tad pokrene aktivizam.
Šta bi predložila svim mladima koji imaju želju da volontiraju?
Predložila bih svim mladim osobama koje žele da volontiraju da dobro razmisle prvo o svojim mogućnostima i sposobnostima. Potom, da izaberu mjesto u širem značenju te riječi gdje bi mogli da volontiraju, jer smatram da svaka osoba može da doprinese volontiranjem samo u pozitivnom kontekstu te riječi. Naravno, volonterke i volonteri moraju dobro da paze, pogotovo kada su maloljetne/ni da ih “nadređeni” ne iskorištavaju, odnosno da se dobro upoznaju sa zakonom o volontiranju, kao i o zaštiti dječijih prava, ukoliko se radi o maloljetnoj osobi, jer uglavnom volontiranje i počinje kada je vrijeme za polazak u srednju školu.
Autor: Rijad Ahmetović
Bilješka o autoru: Rijad Ahmetović rođen je 18.01.2002. u Sarajevu. Bavi se aktivizmom te je i omladinski autor. Također, koordinator je mnogih organizacija u NVO sektoru punih šest godina.
