Ajna Mešić iz Sarajeva radi kao projektna koordinatorica u Inicijativi mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine te završava drugi ciklus studija na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.
U razgovoru za dobarportal.net ova 23-godišnja djevojka govorila je o aktivizmu i svojim društvenim angažmanima.
Odakle interes za aktivizam i koliko je važno biti društveno angažovan?
Priča zapravo počinje u drugačijem kontekstu. Meni, kao i svim mojim vršnjacima, roditelji su govorili da trebam ići u Njemačku ili Austriju na studije, tamo naći posao i graditi život. I ja sam zaista sa takvom idejom krenula u srednju školu, misleći da u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa dobro. Međutim tada sam postala dio tima srednjoškolaca koji su radili na projektu zvanom Muzejske priče, a nakon toga i dio Mreže vijeća učenika i Asocijacije srednjoškolaca u BiH. Tada mi je taj vid neformalnog obrazovanja ponudio potpuno drugačiju perspektivu, i ja sam se zapitala da li je istina da “kod nas” baš ništa ne valja? I nije bilo istina; što sam više upoznavala mlade ljude širom BiH shvatala sam da je nama jako lijepo, i kada smo jedni s drugima, i kada smo baš ovdje “kod nas”. Naravno, postajali su mi jasniji i problemi sa kojima se društvo suočava, samim time i zašto mi je moja mama govorila da idem u Njemačku. Ali postoji i drugi način za rješavanje problema, a to je upravo to: ostati i pokušati riješiti problem. Tako sam ostala u Bosni i Hercegovini, još uvijek sam tu sa istim ljudima koji pokušavaju riješiti problem. Na pitanje koliko je važno biti društveno angažovan, u današnjem vremenu posebno mislim da je iznimno važno. Prvi razlog je formalno obrazovanje koje nažalost mladima (naročito u ovako tehnološki naprednom dobu) ne nudi vještine koje su njima zapravo potrebne i na tržištu rada ali i u svakodnevnom društvenom životu. Kako će obrazovni sistem koji uči mlade ljude 13 godina uzastopno samo da reprodukuju ono što su čuli stvoriti kritičnu masu i građane koji uzimaju sudbinu u svoje ruke? U tom kontekstu je važno neformalno obrazovanje koje nudi informacije, alate i mehanizme da svako postane društveno angažovana osoba – ako je tako možemo nazvati jer prije ili kasnije društvo počne da se bavi nama ako se mi ne bavimo njime. S druge strane, biti društveno angažovan razvija i socijalne vještine koje su iznimno potrebne da bismo imali funkcionalno društvo jer ne živimo potpuno otuđeni od njega i obratno.
Trenutno radite istraživanje o životu u povratničkim zajednicama koje će biti predstavljeno 26. marta na Fakultetu političkih nauka. Šta je bio glavni cilj tog istraživanja?
Ideja je nastala prošle godine obzirom da se obilježavala 30a godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma, a svjedočili smo povećanim tenzijama u društvu naročito u periodu suđenja Miloradu Dodiku. Kod ljudi se opet pojavio strah od mogućih sukoba, tako da smo mi kao grupa mladih ljudi odlučili da posjetimo povratničke zajednice, one koji su potencijalno u takvim situacijama jedna od najranjivijih kategorija društva. Još jedna bitna činjenica koja nas je vodila kroz to jeste da mi zaista ne znamo kako ljudi u tim zajednicama žive. Kada kažem “mi” mislim na ljude koji dolaze iz većih gradova, na ljude koji ne žive nužno u njihovoj blizini, i sve ono što čujemo jeste ono što mediji prenesu, a to su mahom nasilni incidenti. Ono što smo htjeli postići i uspjeli smo u tome, jeste da svaki put različita grupa mladih ide u posjete i da to budu mladi iz različitih etničkih ili vjerskih zajednica. Sada je istraživanje pri kraju, analizirali smo medijske izvještaje u prethodnih pet godina, i uz njihovu analizu dodali i ono što smo saznali na terenu. Nalazi su zaista poražavajući, povratničke zajednice i ljudi koji tu žive su zanemareni od strane politike, ili se koriste za političke poene. Više o tome će biti dostupno na našoj web stranici kada se izvještaj finalizira.
Na forumu Dejton 30 donesena je Deklaracija mladih iz cijele Bosne i Hercegovine. Koje su ključne poruke te deklaracije?
Ključna poruka je definitivno da mladi u Bosni i Hercegovini nisu pasivni. Deklaracija je podijeljena na više prioriteta za koje su mladi uočili da su zaista potrebne promjene, a neki od njih su: reforme obrazovanja, inkluzivni sport i kultura bez političkog uticaja, digitalizacija izbornog procesa, politike zapošljavanja mladih, transparentnost političkih procesa itd. Deklaracija je u suštini samo prvi korak ka daljem procesu uključivanja i osnaživanja mladih za učešće u procesima donošenja odluka. Kako stoji u Deklaraciji: “Generacija poslije mira ne traži privilegije. Tražimo odgovornost, prilike i budućnost zbog koje vrijedi ostati”.
Vi ste i mladi evropski ambasador. Šta ta uloga konkretno podrazumijeva i kako mladi u BiH mogu imati koristi od takvih inicijativa?
Uloga mladog evropskog ambasadora je prije svega aktivistička i komunikacijska – riječ je o mreži mladih iz cijelog Zapadnog Balkana koja je nastala kroz inicijativu WeBalkans, uz podršku Europske Komisije, s ciljem da približi proces evropskih integracija mladima u regionu. Kroz četiri ključna segmenta (komunikaciju, organizaciju događaja, umrežavanje i razvoj kapaciteta) mi radimo na tome da mladima prenesemo konkretne informacije o EU prilikama, ali i da otvorimo prostor za razgovor o izazovima u našim zajednicama. Ono što je posebno važno jeste da ne djelujemo samo kao “prenosnici informacija”, nego kao aktivisti koji slušaju mlade i pokušavaju zajedno s njima pokrenuti promjene. Za mlade u Bosni i Hercegovini to znači više pristupa informacijama, više prilika za povezivanje i razvoj, ali i osjećaj da su dio šire regionalne i evropske priče. Suština ove uloge je u tome da pokaže da mladi nisu samo posmatrači procesa, nego njegov aktivni dio, i da upravo kroz zajedništvo, razmjenu i angažman mogu doprinijeti pozitivnim promjenama u društvu.
U okviru Humanity in Action Fellowshipa realizirate projekat izložbe o transgeneracijskoj traumi. Šta Vas je inspirisalo da se bavite upravo ovom temom?
Bila sam Humanity in Action Fellow za program u Berlinu prošle godine, i imali smo jedno predavanje na temu arhiviranja i digitalizacije svjedočenja. Odmah sam se prisjetila svih svjedočanstva koja sam imala priliku slušati i gledati u digitalnoj formi u BiH koja se odnose na preživjele rata 90ih. U tom periodu smo u YIHR-u radili izložbu Dragi moji: Srebrenička pisma za 30. godišnjicu genocida u Srebrenici. U ulici Ferhadija smo postavili 30 pisama koje su članovi porodica ubijenih u Srebrenici pisali njima. Ja sam tu u Berlinu svima pročitala pismo djevojke koja je napisala pismo svom ocu, koja sada ima dijete, a kada je ostala bez oca bila je mala kao njena ćerka sada. Tada sam se zapitala šta će biti sa našim svjedočenjima? Šta ćemo mi ostaviti generacijama koje dolaze? Nismo bili živi kada je bio rat, ali živimo njegove posljedice i danas, njegovi ostaci su potpuno definisali naše živote. Tako da sam kao svoj mali projekat nakon fellowshipa odlučila da “arhiviram” nekoliko svjedočenja mladih ljudi iz različitih zajednica u BiH o tome kako je rat i to kako smo učili o ratu uticalo na naše odnose s drugima. Interaktivna izložba pod nazivom “Razgovor koji nikada nismo imali” će predstaviti ova svjedočenja i otvoriti prostor zaista za jedan razgovor koji nažalost još uvijek nismo imali jedni sa drugima. Na izložbi će učesnici imati priliku da anonimno ostave svoja svjedočenja, a nadam se onda i svjedočiti nastavku projekta.
Trenutno završavate magistarski rad na temu digitalne diplomatije Bosne i Hercegovine i sigurnosti. Zašto je ova tema danas posebno važna?
Diplomirala sam Političke nauke i međunarodne odnose, trenutno sam na drugom ciklusu studija Sigurnosne studije. Ovaj put se nekako nametnuo kao logično vezan uz ono što radim i van amfiteatra. Zašto digitalna diplomatija i kakve to veze ima sa sigurnošću? Diplomatija je alat jedne države za ostvarenje njenih vanjskopolitičkih ciljeva, a kakvi su to vanjskopolitički ciljevi države koja i u međunarodnoj areni predstavlja tri različita narativa? Kome i čemu takvi narativi doprinose? Obzirom da se razvojem novih tehnologija mahom i diplomatija prebacila na društvene mreže i digitalne komunikacijske alate, cilj je da ispitam kako se ti različiti narativi u digitalnoj sferi odražavaju na sigurnosnu situaciju u Bosni i Hercegovini.
Na šta ste najviše ponosni u dosadašnjem radu?
Često moji najbliži opisuju ono čime se bavim kao sizifov posao. I zaista kada razgovaram sa drugim mladim ljudima koji se bave ovim ili sličnim stvarima, osjećamo se kao da ono što radimo nema smisla i da samo gubimo vrijeme. Međutim vrlo brzo nas demantuju mladi ljudi koje smo upoznali ili koji su učestvovali na našim aktivnostima kada nam kažu da im je to promijenilo život, da su prvi put upoznali nekoga “drugog i drugačijeg”, da su zaplakali od sreće što su imali priliku da učestvuju u nečemu što će veće od njih samih. To je samo po sebi pobjeda. Znamo da ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali ako uspijemo nekoga inspirisati, to je kao da jesmo. Znamo kako je bilo kada je neko naš svijet promijenio, pa smo postali ono što jesmo.
Koja su Vaša očekivanja i planovi za budućnost?
Od ličnih planova za budućnost imam samo da nastavim raditi ono što sam i do sada. To je ono što jesam i što ću uvijek biti. Od očekivanja za našu BiH, želim biti optimista pa reći da očekujem promjene koje će donijeti mladi ljudi, izuzetni mladi ljudi koji uprkos svemu nisu pasivni i nisu onakvi kakvim ih se predstavlja.
