Bilo je vrijeme kada su muškarci i žene plesali drevnu koreografiju koja nije zahtijevala dodatna objašnjenja. Nije postojao priručnik, nisu bili potrebni terapeuti niti savjetnici za odnose. Znalo se, on je izlazio u hladnoću zore da donese meso, ona je palila vatru da to meso pretvori u život. Nije bilo diskusije o tome ko je superioran, jer pitanje superiornosti nije ni postojalo, postojala je samo komplementarnost, savršen tandem dva različita bića koja su, baš zato što su različita, činila cjelinu.
Današnje generacije gledaju na taj svijet kao na neki primitivni mit, varvarski konstrukt koji je ženu držao u okovima i muškarca pretvarao u tiranina. Ali što ako smo nešto propustili u toj žurbi da se oslobodimo? Što ako smo, tražeći slobodu, zapravo izgubili nešto što nikada nećemo moći nazvati imenom, jer to ime pripada jeziku koji više ne govorimo?
Arhetipski muškarac nije bio samo lovac, bio je i graditelj, strateg, onaj koji gleda dalje od sjutrašnjeg dana. Njegova snaga nije bila u mišićima, već u sposobnosti da nosi teret odluke. Kada bi pleme gladovalo, on bi izašao u mrak šume znajući da se možda neće vratiti. To nije bila tiranija, to je bila žrtva. A arhetipska žena? Ona nije bila samo ona koja rađa, bila je ona koja stvara svijet unutar četiri zida, ona koja od hladnog kamena pravi dom, ona koja zna da pročita dijete prije nego što ono progovori. Njena moć nije bila u tome da vlada, već da njeguje, da čuva, da pretvara surovu stvarnost u nešto podnošljivo.
Između njih nije bilo nadmetanja, svako je imao svoju sferu uticaja, svoju domen u kojem je bio nedodirljiv. Muškarac je donosio odluke koje su se ticale spoljašnjeg svijeta, rata, mira, trgovine, teritorije, žena je vladala unutrašnjim svijetom, emocijama, zdravljem, moralnim kompasom porodice. I baš zato što su te sfere bile odvojene, postojala je ravnoteža. Kada je muškarac dolazio kući, on je ulazio u njen svijet i tamo se pokoravao, kada je žena tražila zaštitu, ona se oslanjala na njegov sud. To nije bila potčinjenost, to je bio dogovor stariji od civilizacije.
Trijumf jednakosti ili kolaps sistema?
Onda je došao dvadeseti vijek sa svojom industrijom, ratovima koji su oduzeli muškarce sa polja i fabrika i ideologijama koje su obećavale raj na zemlji ako samo presječemo sve korijene. Feminizam je došao kao oslobodilačka vojska, a možda je bio samo još jedna verzija istog totalitarizma, samo ovaj put umotana u plašt pravde. Rekli su ženama: “Vi ste robinje.” A žene su počele da vjeruju, jer kada dovoljno puta ponoviš neku riječ, ona postaje istina.
Žene su dobile pravo glasa, pravo na rad, pravo da budu sve što žele biti i to je bilo dobro, niko razuman ne može poreći da je žena intelektualno i duhovno jednaka muškarcu. Problem nije bio u tome što su žene dobile prava; problem je bio u tome što su im rekli da moraju postati muškarci kako bi ta prava opravdali. Više nije bilo dovoljno biti majka, supruga, čuvarka doma, to je postalo “samo to”, kao da je stvaranje i podizanje ljudskog bića manje vrijedno od guranja papira po kancelarijama.
Gledajte sada gdje smo: žene se ubijaju od posla pokušavajući da dokažu da mogu sve što i muškarci, dok istovremeno pokušavaju da zadrže tu prastaru ulogu majke i supruge. Rezultat? Masovna iscrpljenost, pandemija anksioznosti, pad nataliteta koji prijeti nestankom cijelih naroda. A muškarci? Muškarci su izgubljeni. Oduzeli ste im ulogu hranitelja, rekavši im da žena može sama. Oduzeli ste im ulogu zaštitnika, jer država sada pruža zaštitu. Oduzeli ste im čak i ulogu oca, jer pravosuđe favorizuje majku u 90% slučajeva i onda se čudite što mladi muškarci bježe od brakova, žive u podrumima svojih roditelja, zarobljeni u virtuelnim svjetovima gdje još uvijek mogu biti heroji.
Ekonomija je, naravno, profitirala. Kada oba partnera rade, to znači dupli porez, dupla potrošnja, dupla zavisnost od sistema. Nekada je jedan muškarac mogao da izdržava cijelu porodicu. Danas dva diplomirana stručnjaka jedva mogu da priušte jednsoban stan. Zar to nije čudno? Produktivnost je porasla za 300%, ali životni standard je pao. Gdje je nestao taj višak? U džepove onih koji su vam prodali priču o oslobođenju dok su vas pretvarali u moderne kmetove.
I onda je tu pitanje djece. Ko odgaja djecu kada su oba roditelja zatvorena u kancelarijama osam, devet, deset sati dnevno? Vrtići, dadilje, tableti. Dijete odrasta bez dodira, bez glasa majke koja pjeva uspavanke, bez priče oca koji objašnjava kako funkcioniše svijet. I onda se čudimo što imamo generacije anksiozne, depresivne, nesposobne da formiraju zdrave veze. Rekli ste da je žena oslobođena jer radi, ja kažem da je postala rob sa dva gospodara, šef u kancelariji i dijete koje plače kod kuće.
Povratak ili propast?
Sada dolazi težak dio, što dalje? Jer ovako kako jesmo, ne možemo. Demografija ne laže: zapadna civilizacija se gasi. Natalitet ispod 1,5 djece po ženi znači matematičku propast za svega dva, tri pokoljenja. Ko će raditi kada današnji radnici ostare? Ko će brinuti o bolesnim i umirućima? Ko će braniti granice? Uvozićemo radnike sa Istoka i Juga, kažete? Pa to već radimo, i vidite rezultate, paralelna društva, džepovi kulture koja ne dijeli vaše vrijednosti, gradovi koji sve manje liče na gradove vaših djedova.
Ne možemo se vratiti u kameno doba, niti bi to iko razuman želio. Žene treba da imaju pravo na obrazovanje, na rad, na autonomiju, ali moramo stati i zapitati se što je cijena toga da žena bude “sve”? Što gubimo kada kažemo da nema razlike između muškarca i žene? Jer jeste, postoji razlika. Ne u vrijednosti, ne u inteligenciji, ne u vrijednosti kao ljudskih bića, ali u biološkoj stvarnosti koja se ne može zanemariti bez posljedica.
Možda je rješenje u tome da prestanemo praviti se da su ljudi prazna platna na koja možemo ispisati bilo šta. Možda je rješenje u tome da priznamo da postoje različiti putevi ka ispunjenju, i da put majke nije ništa manje vrijedan od puta korporativnog izvršnog direktora. Trenutno, društvo glorifikuje karijeru i marginalizuje materinstvo. Majka koja odluči ostati kod kuće sa djecom smatra se neambicioznom, beskorisnom. To je perverzija. Stvaranje i oblikovanje ljudskog bića je najznačajniji posao koji postoji, ali ga mi tretiramo kao hobi.
Što se tiče muškaraca, moramo im vratiti svrhu. Mladi muškarac ima potrebu za izazovom, za grаdnjom, za osjećajem da je neophodan. Lišite ga toga i dobijate ono što sada vidimo: masu izgubljenih dečaka u tijelima odraslih ljudi, zavisnih od pornografije, video igara i supstanci koje tupе bol postojanja bez smisla. Muškarac treba da zna da je potreban, da postoji nešto što samo on može pružiti. To ne znači dominaciju nad ženom, to znači komplementarnost sa njom.
Ravnoteža ne znači istovjetnost. Dva kamena na vagi mogu biti različite težine i različitih oblika, ali zajedno čine balans. Mi smo pokušali kreirati društvo gdje su svi isto i sada propadamo zajedno, jednako i slobodno, ali duboko nesrećni. Možda je vrijeme da ponovno naučimo staru mudrost: različitost nije prijetnja, već poklon. Muškarac i žena nisu konkurenti, oni su partneri u takvoj igri od koje zavisi sve.
Pitanje nije da li je emancipacija bila greška, pitanje je da li smo otišli predaleko, preskočili onu tanku liniju između oslobođenja i samouništenja. I dok razmišljamo o tome, vrijeme ističe, a porodice se raspadaju, djeca ostaju nerođena, a civilizacija koja je nekada gazila zvijezde sada jedva može odrediti što je muškarac, a što žena.
Možda je haos ipak pobijedio.
Autor: Mayya Ushioko
